Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4368/20 (M. P.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Hipoteka
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upis u sudski registar
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4368/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4368/20, rješavajući apelaciju Milanke Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milanke Petrović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 016602 20 Rev 2 od 15. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milanka Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnijela je 1. decembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 016602 20 Rev 2 od 15. septembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 016602 19 Gž 2 od 24. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 016602 16 P 2 od 26. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Dragana Petrovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, zajedno tuženi), Raiffeisen banke d.d. BiH
– glavna filijala Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena, zajedno tuženi) i Mladena Petrovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi, zajedno tuženi) zatraženo je 22. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi su u periodu od 31. januara do 3. februara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 11. februara 2022. godine dostavljeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica je 15. februara 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 016602 16 P 2 od 26. septembra 2019. godine utvrđeno da je apelantica tokom bračne zajednice s prvotuženim stekla 1/4 imovine koju čine nekretnine pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pa je shodno tome utvrđen udio od 1/8 dijela u stjecanju apelantice u predmetnim nekretninama, slijedom čega su prvotuženi i trećetuženi dužni da trpe da se to apelanticino pravo upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama. Istom presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, preko dosuđenog udjela, kao i zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Sporazum o osiguranju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama zaključen između tuženih i upis založnog prava (hipoteke), te izvrši njegovo brisanje iz zemljišnoknjižnih evidencija, kao i zahtjev kojim je tražila da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnim nekretninama (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelantica s prvotuženim zaključila brak 20. maja 1996. godine, te da brak još uvijek traje. Utvrđeno je da su predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasništvo prvotuženog (3/4 dijela) i trećetuženog (1/4 dijela). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi vlasnik i osnivač ZU „Apoteka Centar“ u Tesliću, da je u tom svojstvu s drugotuženom zaključio ugovor o kreditiranju i poslovnoj saradnji od 22. decembra 2011. godine kojim je drugotužena kao davalac kredita korisniku odobrila finansijsku podršku u iznosu od 170.000,00 KM, da je krajnji rok važenja ugovora o kreditu bio 21. decembar 2016. godine. Utvrđeno je da su ZU „Apoteka Centar“ Teslić (kao korisnik kredita – dužnik), prvotuženi (bračni supružnik apelantice) i trećetuženi (brat prvotuženog), kao založni dužnici, s drugotuženom (kao davaocem kredita) 23. decembra 2011. godine kod notara zaključili Sporazum o zasnivanju založnog prava – hipoteke, na osnovu kojeg je uspostavljena hipoteka na predmetnim nekretninama kao sredstvo osiguranja novčanog potraživanja drugotužene po osnovu datog kredita, te da je to pravo upisano u odgovarajuće javne evidencije. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su prilikom zaključenja navedenog sporazuma o zasnivanju hipoteke prvotuženi i drugotuženi izjavili pred notarom da predmetne nekretnine predstavljaju njihovo naslijeđe, te da nisu potrebne dodatne saglasnosti i odobrenja za njihovo zalaganje. Utvrđeno je da navedeni kredit nije vraćen, da je drugotužena pokrenula izvršni postupak kod Osnovnog suda tražeći namirenje svog potraživanja prodajom založenih nekretnina, te da je apelantica u tom izvršnom postupku izjavila prigovor trećeg lica, pa ju je sud uputio na parnicu, nakon čega je apelantica tužbom pokrenula konkretni spor. Također, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su prvotuženi i trećetuženi iza pokojnog oca naslijedili predmetne nekretnine na kojima je njihov otac za života napravio stambenu zgradu, odnosno porodičnu kuću, da je kasnije, 2005. godine, izvršena rekonstrukcija i dogradnja te kuće, kako proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, da je apelantica u tom periodu bila zaposlena i da je doprinosila rekonstrukciji i nadogradnji postojeće kuće. Osnovni sud je utvrdio da su prvotuženi i trećetuženi zaključili ugovor o prometu nekretnina od 15. septembra 2009. godine na osnovu kojeg je prvotuženi od trećetuženog otkupio njegovu 1/4 dijela u predmetnim nekretninama za iznos od 65.000,00 KM i da je kupoprodajna cijena isplaćena, o čemu je trećetuženi potpisao izjavu pred notarom, uz navođenje da prema prvotuženom nema nikakvih daljnjih potraživanja, te da je saglasan da se prvotuženi u odgovarajućim javnim evidencijama upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina s 1/1.
7. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li predmetna nekretnina predstavlja bračnu tekovinu apelantice i prvotuženog s njenim udjelom od ½, te da li je ništav Sporazum o osiguranju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama, kao i da li je dozvoljeno izvršenje na tim nekretninama.
8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredbi čl. 270, 272. i 273. Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), člana 3. ZPP, čl. 53, 55, 61. i 149. Zakona o stvarnim pravima, te člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama zaključio da je rekonstrukcijom i dogradnjom porodične kuće apelantica doprinijela povećanju posebne imovine prvotuženog i po osnovu tog povećanja apelantica ne može steći pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama jer se u smislu člana 61. stav 1. Zakona o stvarnim pravima pravo vlasništva ne može steći dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem. Pri tome, Osnovni sud je istakao da apelantica po osnovu povećanja posebne imovine, u smislu člana 273. stav 4. Porodičnog zakona, ima pravo zahtijevati od prvotuženog odgovarajuću naknadu u novcu, koji zahtjev je propustila da postavi u predmetnom postupku, ali time nije izgubila pravo da eventualno posebnim zahtjevom potražuje tu naknadu.
9. Imajući u vidu da je prvotuženi u toku trajanja braka s apelanticom izvršio kupovinu suvlasničkog udjela trećetuženog, Osnovni sud je ocijenio da kupljeni udio u predmetnoj nekretnini predstavlja imovinu stečenu u toku trajanja braka koju su zajedničkim radom i sredstvima stekli apelantica i prvotuženi, te da joj u smislu člana 272. Porodičnog zakona na navedenoj zajednički stečenoj imovini pripada udio od jedne polovine, odnosno kako je izvršena kupovina 1/4 udjela, to apelantici pripada udio od 1/8. U tom smislu Osnovni sud je pojasnio da apelantica nije dogradnjom stekla vlasništvo na predmetnoj nekretnini, odnosno da rekonstrukcijom i dogradnjom te nekretnine nisu stekle svojstvo zajedničke imovine stečene u braku apelantice i prvotuženog. Stoga, bez obzira na to što je prvotuženi priznao tužbeni zahtjev, Osnovni sud nije mogao u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu u ovom dijelu i utvrditi da apelantici pripada polovina predmetnih nekretnina jer u smislu člana 272. stav 2. Porodičnog zakona bračni supružnici mogu sporazumno izvršiti diobu samo zajedničke imovine, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da zajedničku imovinu čini samo udio od predmetnih nekretnina koji je kupljen od trećetuženog, te je iz navedenih razloga utvrdio da apelantici pripada suvlasništvo od 1/8 na predmetnim nekretninama, a preko dosuđenog udjela odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelantica traži da se utvrdi da je ništav Sporazum o osiguranju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, naglasivši da je drugotužena banka bila savjesna u trenutku zaključivanja spornog sporazuma o zasnivanju založnog prava, te da nije bila dužna da u smislu člana 55. Zakona o stvarnim pravima istražuje vanknjižno stanje. Osim toga, Osnovni sud je imao u vidu da su prilikom zaključenja predmetnog sporazuma prvotuženi i trećetuženi izjavili da predmetne nekretnine predstavljaju njihovo naslijeđe, te da nisu potrebne dodatne saglasnosti i odobrenja za zalaganje predmetnih nekretnina. Također, Osnovni sud je ocijenio da nisu istiniti apelanticini navodi da joj nije bilo poznato sve do pokretanja izvršnog postupka da je prvotuženi zaključio predmetni sporazum kojim je zasnovano založno pravo – hipoteka na predmetnoj nekretnini budući da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelantica i prvotuženi bili u skladnom braku u vrijeme zaključenja spornog ugovora, te da je apelantica u kartonu deponiranih potpisa pored svog supruga (prvotuženog), kao direktora ZU „Apoteka Centar“, bila kao knjigovodstveni radnik ovlaštena da raspolaže sredstvima na računu ZU „Apoteka Centar“, što ukazuje da je imala uvid u knjigovodstveno stanje Apoteke.
11. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je utvrdio da nije ništav Sporazum o osiguranju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama, kao ni upis založnog prava u zemljišnoknjižne evidencije, pa je apelanticin zahtjev kojim je tražila poništenje navedenog sporazuma i upisa založnog prava odbio kao neosnovan, kao i zahtjev kojim je apelantica tražila brisanje založnog prava iz zemljišnoknjižnih evidencija. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da predmetni sporazum o zasnivanju založnog prava nije ništav, Osnovni sud je zaključio da je izvršenje na predmetnim nekretninama dozvoljeno, pa je tužbeni zahtjev i u tom dijelu, kojim je traženo da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnim nekretninama, odbio.
12. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 87 0 P 016602 19 Gž 2 od 24. decembra 2019. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Okružni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 61. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, s obzirom na to da su u konkretnom predmetu prvotuženi i trećetuženi priznali tužbeni zahtjev, pa je sud bio dužan da utvrdi da je apelantica, učestvujući u dogradnji, nadogradnji i preuređivanju na predmetnim nekretninama, stekla ½ udjela. U vezi s tim, Okružni sud je naglasio da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je trećetuženi prodao svoj udio, te da on više nema nikakvog prava na predmetnim nekretninama, pa je time bez ikakvog utjecaja i njegovo priznanje tužbenog zahtjeva. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 61. stav 1. Zakona o stvarnim pravima zaista propisano da lice koje je učestvovalo u određenoj nadogradnji neke tuđe nekretnine može steći pravo vlasništva na njoj ako to vlasnik te nekretnine odredi. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada nije prihvatio apelanticine navode u prvostepenom postupku iz razloga što iz provedenih dokaza pred sudom nije utvrđeno da je vlasnik, u konkretnom slučaju prvotuženi, drugačije odredio, odnosno nije uknjižbom niti na bilo koji drugi način priznao apelantici pravo stjecanja po osnovu nadograđivanja, a u prilog takvom utvrđenju ide i činjenica da je adaptacija predmetnih nekretnina vršena 2005. i 2006. godine, te da sve do predmetnog parničnog spora prvotuženi nikada nije preduzeo nijednu radnju s ciljem da apelantici prizna pravo vlasništva po osnovu učestvovanja u nadogradnji. Stoga, Okružni sud je ocijenio da je pravilno utvrđenje da apelantica nije dogradnjom stekla vlasništvo na predmetnim nekretninama, odnosno da te nekretnine ne mogu predstavljati zajedničku imovinu stečenu u braku apelantice i prvotuženog. Također, Okružni sud je ocijenio da, iako je prvotuženi u konkretnom predmetu priznao tužbeni zahtjev, ne može se utvrditi da apelantici pripada polovina predmetnih nekretnina jer u smislu odredbe člana 272. stav 2. Porodičnog zakona bračni supružnici mogu sporazumno izvršiti diobu samo zajedničke imovine, što u konkretnom slučaju čini samo ¼ predmetnih nekretnina, koja je kupljena od trećetuženog.
13. Odlučujući o apelanticinoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 87 0 P 016602 20 Rev 2 od 15. septembra 2020. godine reviziju odbio.
14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nema sumnje da su predmetne nekretnine prvotuženi i trećetuženi naslijedili od svog pravnog prednika – oca, da su nadograđene 2005. godine, ali da ni prvotuženi ni trećetuženi nisu odredili da apelantici po osnovu njenog učešća u tim radovima pripada bilo kakvo stvarno pravo ili dio prava na spornim nekretninama. Vrhovni sud je ocijenio da iskaz prvotuženog nema karakter priznanja, kojim je tek u predmetnom postupku priznao apelantici pravo na jednu polovinu predmetnih nekretnina, posebno imajući u vidu činjenicu da je pri zaključenju Sporazuma o zasnivanju založnog prava na predmetnim nekretninama, nakon upozorenja notara, izričito i nedvosmisleno izjavio (kao i trećetuženi) da predmetne nekretnine predstavljaju njihovo naslijeđe (dakle posebnu imovinu iz člana 270. stav 1. Porodičnog zakona), odnosno određivanja udjela apelantici u toj imovini, koje ima u vidu odredba člana 61. Zakona o stvarnim pravima, a na čemu insistira revizija.
15. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u momentu zaključenja Sporazuma o hipoteci (23. decembar 2011. godine) pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama bilo upisano u korist prvotuženog i trećetuženog, iz čega proizlazi da u tom trenutku zemljišnoknjižno stanje nije neistinito već nepotpuno (apelantica nije upisana kao suvlasnik s dijelom stečenim u toku trajanja bračne zajednice), zbog čega u korist trećeg lica (drugotužene kao hipotekarnog povjerioca) nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišne knjige, naravno pod uvjetom da je savjesno. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka nije utvrđena nesavjesnost drugotužene. Vrhovni sud je dalje pojasnio da je drugotužena u vrijeme zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke izvršila uvid u zemljišnoknjižno stanje i utvrdila da su prvotuženi i trećetuženi upisani kao suvlasnici, odnosno suposjednici, s dijelom od 3/4, odnosno 1/4, te da ne postoji zabilježba spora ili neke privremene mjere kojom bi se zabranjivalo raspolaganje ili opterećivanje predmetnih nekretnina, odnosno da ne postoji upisano pravo trećeg, pa ni apelantice. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da su oba založna dužnika (prvotuženi i trećetuženi), na upozorenje i pitanje notara o statusu predmetnih nekretnina koje su bile predmet zalaganja, izjavila da predmetne nekretnine predstavljaju njihovo naslijeđe, a i iz sadržaja zemljišnoknjižnog uloška je proizlazilo da je upis izvršen na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da drugotužena nije imala nikakav razlog da ne povjeruje upisanom zemljišnoknjižnom i katastarskom stanju i izjavama založnih dužnika, odnosno da provodi daljnje radnje kako bi utvrdila da li eventualno treća lica po bilo kom osnovu polažu pravo na nekretnine koje se opterećuju založnim pravom (član 55. Zakona o stvarnim pravima). Zato, prema ocjeni Vrhovnog suda, savjesnost drugotužene nije dovedena u pitanje ni apelanticinim revizionim navodima. U tom smislu Vrhovni sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju može govoriti samo o nesavjesnosti prvotuženog i trećetuženog, koji su pri zaključenju Sporazuma o zasnivanju hipoteke na predmetnim nekretninama, rekli da se radi o njihovoj naslijeđenoj imovini. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je indikativno da prvotuženi i trećetuženi u predmetnoj parnici nisu osporavali nijedan navod tužbe, pa se osnovano može zaključiti da na taj način iskazuju namjeru da drugotuženu osujete ili joj otežaju ostvarenje potraživanja iz založene nekretnine. Zbog njihove nesavjesnosti apelantici ostaje mogućnost da prava u vezi sa svojim suvlasničkim dijelom (eventualna novčana naknada u visini vrijednosti suvlasničkog dijela) na predmetnim nekretninama i u vezi s eventualnim ulaganjima u povećanje vrijednosti te imovine, ostvaruje u odnosu na njih, a ne i u odnosu na drugotuženu koja je postupala savjesno.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
17. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica ističe da od dana zaključenja braka 20. maja 1996. godine imovina za koju se dobilo odobrenje za gradnju i koja je faktički procijenjena po procjenitelju nije imovina samo prvotuženog, već u toj imovini udio od ½ po samom zakonu ima apelantica, čime se dolazi do zaključka da se u postupku osiguranja potraživanja tražioca izvršenja (drugotužene) nije mogla obespraviti supruga izvršenika (prvotuženog). Ističe da se o tim činjenicama vodi javna evidencija, tako da je tražilac izvršenja (drugotužena) mogla da zatraži na dan zaključenja Sporazuma izvod iz knjige rođenih za prvotuženog, gdje bi shodno Zakonu o matičnim knjigama bio izvršen upis zaključenog braka. Zato se, prema apelanticinom mišljenju, na predmetnoj nekretnini ne može upisati založno pravo bez njene saglasnosti. Apelantica smatra da je ne samo ništav upis založnog prava, već se u sudskom postupku ne može apelantica obespraviti prodajom predmetne nekretnine, a da nije učestvovala u postupku kojim je na toj nekretnini ustanovljeno založno pravo. Apelantica ističe da je prekršeno njeno pravo na imovinu zbog toga što nije učestvovala u postupku zaključivanja ugovora s bankom, kao i u zaključenom sporazumu kojim je osigurano novčano potraživanje zasnivanjem založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama koji je sačinjen kod notara.
II.Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju pobijane presude, u kojem su sadržani odgovori na pitanja kojima se bavi apelacija. Vrhovni sud je istakao da osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantirana apelanticina prava, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom.
19. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazala u apelaciji, da je taj sud cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za rješavanje konkretne pravne stvari, za što je dao jasne činjenične i pravne razloge u obrazloženju presude.
20. Osnovni sud je naveo da u provođenju postupka pred tim sudom nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava. Osnovni sud je istakao da je proveo postupak poštujući norme procesnog prava, te je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava.
21. Prvotuženi je naveo da su svi navodi koje je dala apelantica osnovani i potkrijepljeni ponuđenim dokazima. Smatra da je apelacija u cijelosti osnovana, te da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava i prava garantiranih Evropskom konvencijom. Prvotuženi je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju.
22. Apelantica je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju navela da drugotužena uopće nije pokušala doći do bilo kakvih informacija u vezi s imovinom založnih povjerilaca, već je olako držala da je izjava založnih povjerilaca da se radi o njihovom posebnoj imovini tačna, pa zbog takvog držanja banke posljedice ne može trpjeti apelantica koja prema spomenutoj odredbi člana 252. stav 3. Porodičnog zakona nije bila dužna da upiše svoj suvlasnički dio. Smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiv Zakon o stvarnim pravima, i to odredba člana 59. tačka 4. kojom je propisano da ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odlaganja usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada s pripadajućim zemljištem koje je potrebno za redovnu upotrebu, a koju je vlasnik zemljišta dužan prodati. Ističe da se prvotuženi odrekao prodaje, odnosno priznao je apelantici to pravo bez naknade.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
24. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
Član 270. st. 1. i 5.
(1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 272.
(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
(2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
Član 273. stav 4.
(4) Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr.
unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu.
25. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS i 107/19) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55.
(1) Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.
(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
Dogradnja, nadziđivanje, preuređenje i ulaganje Član 61.
(1) Dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može se steći svojina, ako vlasnik (suvlasnici, zajedničari) dograđene, nadograđene, odnosno pregrađene nepokretnosti nije drukčije odredio.
(2) Lice koje je dogradilo, nadogradilo ili preuredilo zgradu, odnosno prostoriju iz stava 1. ovog člana, ili je ulagalo ili nešto ugradilo u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.
26. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 - Z.O. i 6/12 - Z.O.)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Javno povjerenje
1. Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
3. Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu.
4. Za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nepokretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 87 0 P 016602 20 Rev 2 od 15. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje prava vlasništva, na utvrđenje ništavosti Sporazuma o osiguranju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama, te na zahtjev da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnim nekretninama, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačka 24). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
37. Ustavni sud nadalje primjećuje da se u predmetnom postupku pokreće pitanje konflikta između imperativnih odredbi Porodičnog zakona o zajedničkoj imovini bračnih supružnika i načela povjerenja u zemljišne knjige. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, u kojoj se pokretalo pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine, zauzeo stav da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 57, dostupna na www.ustavnisud.ba). Tu praksu Ustavni sud je slijedio u odlukama br. AP 2492/15 od 25. oktobra 2017. godine, AP 179/17 od 10. januara 2019. godine, AP 2342/17 od 11. juna 2019. godine, AP 5848/18 od 23. juna 2020. godine i AP 2337/20 od 12. januara 2022. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba).
38. Dovodeći navedenu praksu u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima predmetnog slučaja odlučivali o apelanticinom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice s prvotuženim primjenom odredbi PZ, zatim o zahtjevu kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništav Sporazum o osiguranju novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava – hipoteke na predmetnim nekretninama, upisa te hipoteke u odgovarajuće javne evidencije, te zahtjevu da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnim nekretninama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, a što su kasnije svojim odlukama slijedili i Okružni i Vrhovni sud, djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelantica u toku trajanja bračne zajednice s prvotuženim stekla ¼ imovine, odnosno da je s prvotuženim kupila dio predmetne nekretnine koji je u suvlasništvu imao trećetuženi (1/4), te da joj prema odredbama člana 272. Porodičnog zakona pripada ½ na zajednički stečenoj imovini, u konkretnom slučaju na polovini imovine koju su kupili od trećetuženog, odnosno da joj pripada 1/8 predmetnih nekretnina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odlukom Osnovnog suda, koja je potvrđena odlukom Okružnog suda i konačno presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je zahtijevala da sud utvrdi da je rekonstrukcijom i dogradnjom porodične kuće doprinijela povećanju posebne imovine prvotuženog. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelantica po osnovu navedenog povećanja ne može steći pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama, pri čemu su ukazali na relevantne odredbe člana 61. stav 1. Zakona o stvarnim pravima koje propisuju da se pravo vlasništva ne može steći dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud naglasio da apelantica po osnovu povećanja posebnog dijela imovine u smislu člana 273. stav 4. Porodičnog zakona ima pravo zahtijevati od prvotuženog odgovarajuću naknadu u novcu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se proglasi ništavim Sporazum o zasnivanju založnog prava, ocijenivši da je drugotužena banka bila savjesna u vrijeme zaključenja navedenog sporazuma s obzirom na to da je imala povjerenje u zemljišne knjige, u smislu člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, na kojim u vrijeme zaključenja Sporazuma nije postojala zabilježba spora ili privremene mjere kojom bi se zabranjivalo raspolaganje ili opterećenje predmetnih nekretnina, te da drugotužena nije bila obavezna da, u smislu člana 55. Zakona o stvarnim pravima, istražuje vanknjižno vlasništvo. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da je notar prilikom sačinjavanja navedenog sporazuma pitao prvotuženog i trećetuženog da li ima neko treće lice koje bi trebali pozvati da da svoju saglasnost za zalog, da su i prvotuženi i trećetuženi izjavili da predmetna nekretnina predstavlja njihovo naslijeđe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da zaključci redovnih sudova u vezi s pravnom valjanošću Sporazuma o zasnivanju hipoteke i djelovanju načela povjerenja u zemljišne knjige u kontekstu imovine koja predstavlja bračnu stečevinu u cijelosti korespondiraju s praksom Ustavnog suda iz odluke u predmetu broj AP 666/14. Ustavni sud je u navedenoj odluci, razmatrajući slično činjenično i pravno pitanje, nakon detaljne analize konkretnog slučaja, zaključio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je jedan bračni supružnik (supruga – tužiteljica) tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci na imovini koja je predstavljala bračnu stečevinu, a kojom je raspolagao drugi bračni supružnik (suprug – tuženi) bez saglasnosti tužiteljice (idem, Odluka broj AP 666/14, tač. od 40. do 59). Konačno, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušteno sporno izvršenje na predmetnoj nekretnini, uz obrazloženje da u toku postupka predmetni sporazum o zasnivanju založnog prava nije proglašen ništavim. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim zakonskim odredbama koje su navedene u osporenim odlukama, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim zaključcima redovnih sudova, koji su potkrijepljeni detaljnim i jasnim obrazloženjem u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i zakonskih odredbi koje se primjenjuju u konkretnom slučaju.
39. Suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi cijenili njene navode kojim je ukazivala da je dogradnjom, nadogradnjom i preuređenjem predmetnih nekretnina stekla ½ udjela i navode da ona nije znala za zasnivanje založnog prava na predmetnim nekretninama, te su ove navode doveli u vezu s ostalim dokazima u skladu sa članom 8. ZPP i relevantnim zakonskim odredbama koje reguliraju pitanje bračne stečevine, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, i dali obrazloženje zašto navedeno nije moglo utjecati na drugačiju odluku suda. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelantica smatra da joj je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
42. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o nejednakom tretmanu zapravo zasniva na istim navodima koji su detaljno ispitani u vezi s pravom na pravično suđenje. Imajući to u vidu, kao i okolnost da su redovni sudovi detaljno obrazložili primjenu čl. 272. i 273. Porodičnog zakona u kontekstu kriterija koje su cijenili prilikom utvrđivanja doprinosa bračnih supružnika i zaključka da je apelantica stjecanju zajedničke imovine doprinijela sa 1/8, odnosno detaljno obrazložili zaključak o različitom doprinosu bračnih supružnika u stjecanju zajedničke imovine, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi ZPP, a u vezi sa članom člana 272. Porodičnog zakona, utvrdili da je apelanticin doprinos u stjecanju zajedničke bračne imovine 1/8 predmetnih nekretnina, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni navedene odredbe Porodičnog zakona, na koje je apelantica neosnovano ukazivala. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji razlozi, suprotno apelanticinim navodima, nisu zasnovani na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i u cijelosti korespondiraju s relevantnom praksom Ustavnog suda po pitanju primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine.
44. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
45. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad su sudovi detaljno obrazložili svoj zaključak o različitom doprinosu bračnih supružnika u stjecanju zajedničke imovine.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić