Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4279/20 (A. B.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stanarsko pravo
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4279/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4279/20, rješavajući apelaciju Ante Beškera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ante Beškera.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028239 17 U od 5. oktobra 2020. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Anti Beškeru u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Beškera podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028239 17 U od 5. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ante Bešker (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dragan Kramar, advokat iz Ilidže, podnio je 1. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028239 17 U od 5. oktobra 2020. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05- 23-5-14/06 od 23. januara 2017. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-61/04 od 28. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva i Uprave zatraženo je 21. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Federalno ministarstvo i Uprava dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. aprila 2022. do 16. maja 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 17. maja 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.

5. Apelantov punomoćnik je 24. maja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

7. Apelant je 11. maja 2004. godine Upravi podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Ulici Šenoina u Sarajevu, vlasništvo M. T., na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bila M. B. (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

8. Rješenjem Uprave od 29. marta 2006. godine apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan.

9. Rješenjem Federalnog ministarstva od 5. jula 2006. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.

10. Presudom Kantonalnog suda od 26. avgusta 2009. godine uvažena je apelantova tužba, rješenja organa Uprave su poništena i predmet je vraćen na ponovni postupak.

11. Rješenjem Uprave od 19. septembra 2011. godine apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan.

12. Rješenjem Federalnog ministarstva od 10. novembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.

13. Presudom Kantonalnog suda od 3. novembra 2014. godine uvažena je apelantova tužba, drugostepeno rješenje od 10. novembra 2011. godine je poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak.

14. Rješenjem Federalnog ministarstva od 4. decembra 2014. godine poništeno je rješenje Uprave od 19. septembra 2011. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.

Osporene odluke

15. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-61/04 od 28. novembra 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, dok je zahtjev apelantovog punomoćnika za naknadu troškova upravnog postupka odbačen.

16. U obrazloženju rješenja Uprava je ukazala da je odredbama Zakona o stambenim odnosima propisano da se korisnikom stana u smislu tog zakona smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njima žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu, te da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava (član 6). Zatim, istaknuto je da korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, te da članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona (član 21). Takođe, ako jedna od ugovorenih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovorenih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. stav 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovorenih strana donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona (član 28). Uprava je utvrdila da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantova tetka M. B. od 1976. do smrti 2003. godine, da je stan vlasništvo M. T., te da je apelant sa nosiocem stanarskog prava zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 1997. godine u Osnovnom sudu Prozor-Rama. Navela je da je u tom ugovoru navedeno da se apelant kao davalac izdržavanja obavezuje da nosiocu stanarskog prava kao primaocu izdržavanja „sa kojom živi u stanu i u koji će useliti odmah nakon potpisivanja ugovora“, što znači, kako je Uprava navela, da apelant „u momentu zaključivanja ugovora nije živio u predmetnom stanu“. Uprava je nadalje navela da je brižljivom ocjenom materijalnih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka i apelantove izjave nesporno utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 6. u vezi sa čl. 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim je istakla da apelant nikada nije zatražio saglasnost za nastavak korištenja predmetnog stana od vlasnika (već je tražio kod općinskog organa), da nije dokazao zajednicu življenja više od pet godina u predmetnom stanu (ni po uvjerenju o kretanju, ni po radnopravnom statusu), te je istakao da je logična pretpostavka da se istovremeno ne može biti član dva porodična domaćinstva. Uprava je istakla da je apelant samo kraći period 1985/86. godine imao prijavu boravka na predmetnoj adresi, a ne prebivalište, da je cijeli period do smrti nosioca stanarskog prava živio u zajednici sa svojim roditeljima u Prozoru, te da je nakon zaključivanja ugovora o doživotnom izdržavanju 1997. godine zaključio brak i živio i radio u Prozoru gdje je zasnovao porodicu. Pri tome je naglasila da je tačno da je apelant u potvrdi „Sarajevostana“ evidentiran prilikom bodovanja predmetnog stana u periodu od 1987. godine (bez upisanog JMB), ali da je u evidenciji Federalnog zavoda za statistiku prilikom popisa stanovništva 1991. godine istovremeno bio evidentiran i na adresi Jaklići broj 25 Prozor, te da je u toj općini upisan i u registar birača za 1991. godinu. Slijedom navedenog, Uprava je zaključila da apelant nije koristio predmetni stan ni za života nosioca stanarskog prava, niti nakon njene smrti, te da ga ne koristi ni sada. Uprava je naglasila da je apelant prvobitno u iskazu naveo da su njegova djeca rođena u Sarajevu, dok je kasnije na istoj raspravi naveo da su rođena u Mostaru, da je u kućnoj listi evidentirao da stan koristi sam, a na raspravi potvrdio da ga koristi sa suprugom. Stoga je Uprava zaključila da nije postojala kako ekonomska tako ni zajednica življenja od pet godina u predmetnom stanu jer apelant to nije dokazao niti jednim materijalnim dokazom. Pri tome je istakla da se činjenica povremenog obilaska i posjete nosioca stanarskog prava u stanu ne može tretirati kao korištenje predmetnog stana s obzirom na to da je prema svim materijalnim dokazima apelantovo stalno prebivalište Prozor-Rama, gdje je apelant obavljao svoje radne obaveze i u kojem mjestu posjeduje privatno preduzeće „Bešker“ i živi sa svojom višečlanom porodicom.

17. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-14/06 od 23. januara 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

18. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno cijenio izvedene dokaze i dao valjane razloge za odluku, te se pozvalo na obrazloženje prvostepenog rješenja.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 028239 17 U od 5. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja organa Uprave.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da iz odredaba čl. 6. st. 1. i 21. st. 1. Zakona o stambenim odnosima proizlazi da se pravo korisnika stana iz člana 6. stav 1. tog zakona da nastavi korištenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava presuđuje prema stanju u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. Naveo je da iz materijalnih dokaza (koje je precizno naveo) proizlazi da je raniji nosilac stanarskog prava živjela sama bez drugih članova domaćinstva, da apelant u vrijeme njene smrti nije imao prebivalište na adresi predmetnog stana, da je apelant od 1. aprila 1986. do 31. decembra 2007. godine bio zaposlen u Trgovinsko-transportnom preduzeću Rama-Prozor, te da je apelant tek poslije smrti nosioca stanarskog prava (2006, 2008. i 2010. godine) registrovan na biračko mjesto 136A Općina Centar Sarajevo. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, odnosno da s njom nije živio u neprekidnoj trajnoj ekonomskoj zajednici. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, navodi da iz potvrde „Sarajevostana“ iz 2003. godine proizlazi da je apelant bio član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, i to od 1987. godine. Navodi da je raniji nosilac stanarskog prava bila težak bolesnik i da je apelant plaćao troškove njene njege i da se u tim okolnostima ogleda ekonomska zajednica među njima, te ističe da u predmetnom postupku postojanje ekonomske zajednice uopće nije utvrđivano. Apelant, takođe, navodi da su osporene odluke zasnovane na činjenici da je njegovo prebivalište bilo u Prozor-Rami, iako je općepoznata stvar da veliki broj radnika radi u jednom, a živi u drugom gradu. U konačnici, navodi hronologiju donošenja odluka u predmetnom postupku, te ističe da je predmetni postupak trajao ukupno preko „devet godina“, od čega šest godina pred sudom i da je stoga došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, te je zahtijevao naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

22. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

23. Federalno ministarstvo je navelo da u predmetnoj upravnoj stvari nije došlo do povrede apelantovih prava.

24. Uprava je navela da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke. Takođe je navela da je apelant uticao na dužinu trajanja postupka pred tim organom jer se u više navrata nije odazvao pozivima za rasprave (8. decembra 2010, 26. maja 2011, 12. aprila 2016. i 4. oktobra 2016. godine) na kojima je morao biti saslušan jer bi suprotno predstavljalo bitnu povredu zakona.

25. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantov punomoćnik je osporio navode da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99).

27. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 028239 17 U od 5. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 5. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2573/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 43, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, došlo do proizvoljnog utvrđivanja činjenica i proizvoljne primjene prava.

37. Ustavni sud primjećuje da su organi Uprave i Kantonalni sud zauzeli jedinstven stav da apelant nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani odredbama čl. 6. st. 1. i 21. st. 1. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u osporenom postupku, istakao je da iz materijalnih dokaza proizlazi da je raniji nosilac stanarskog prava živjela sama bez drugih članova domaćinstva, da apelant u vrijeme njene smrti nije imao prebivalište na adresi predmetnog stana, da je apelant od 1. aprila 1986. do 31. decembra 2007. godine bio zaposlen u Trgovinsko-transportnom preduzeću Rama-Prozor, te da je apelant tek poslije smrti nosioca stanarskog prava (2006, 2008. i 2010. godine) registrovan na biračko mjesto 136A Općina Centar Sarajevo. Dovodeći u vezu navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima sa odlučenjem organa Uprave i Kantonalnog suda i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi predstavljali osnov da Ustavni sud dato tumačenje zamijeni sopstvenim.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

39. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom od 11. maja 2004. godine i da je okončan presudom Kantonalnog suda od 5. oktobra 2020. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine trajanja predmetnog postupka iznosi 16 godina i pet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

41. Rukovodeći se navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

42. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je dužina trajanja predmetnog postupka od šesnaest godina i pet mjeseci a priori suprotna standardu prava na pravično suđenje i da bi se mogla opravdati samo postojanjem posebnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud i Federalno ministarstvo u odgovorima na apelaciju nisu očitovali na apelantove navode vezano za dužinu trajanja predmetnog postupka, dok je Uprava istakla da je apelant sam doprinio trajanju postupka jer se u više navrata nije odazvao pozivima na raspravu. Ustavni sud zapaža da je na dužinu trajanja predmetnog postupka od šesnaest godina i pet mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinijelo pasivno postupanje Kantonalnog suda koji je presude u osporenom postupku (od 26. avgusta 2009, 3. novembra 2014. i 5. oktobra 2020. godine) donosio po proteku više od tri godine nakon donošenja drugostepenih rješenja Federalnog ministarstva, te je postupak pred tim sudom ukupno trajao duže od devet godina. Stoga, kako Kantonalni sud nije ukazao na postojanje posebnih okolnosti koje bi opravdale dužinu trajanja postupka pred tim sudom, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je predmetni postupak trajao ukupno preko 16 godina, od čega preko devet godina pred Kantonalnim sudom koji nije dao razloge koji bi opravdali toliku dužinu trajanja postupka i koji bi mogli uticati na drugačiji zaključak.

48. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u osporenom postupku, dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da apelant nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani odredbama čl. 6. st. 1. i 21. st. 1. Zakona o stambenim odnosima.

49. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4279/20 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio