Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/22 (M. M.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na pravnu sigurnost
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-563/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-563/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Munever Muratović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Munever Muratović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 055976 21 Kž od 26. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munever Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 055976 21 Kž od 26. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 055976 21 K od 25. juna 2021. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), te mu je uz primjenu čl. 42, 49, 60 i 62 KZ F BiH, izrečena uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je 15. januara 2007. godine u Kaknju u poslovnici IK Banke d.d. Zenica izvršena realizacija kredita u iznosu od 20.000,00 KM, u kojem je kao korisnik kredita bio apelant, dok je davalac kredita bila IK Banka d.d. Zenica. Nadalje, da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su „žiranti za navedeni kredit“ bili E.B., R.G. i A.M., kao i da su podaci o njihovom zaposlenju i ostvarenim prosječnim platama neistiniti, te da navedeni žiranti nisu znali niti su dali saglasnost da budu žiranti po navedenom kreditu. Općinski sud je dalje naveo da odbrana tvrdi da je apelant samo potpisao bjanko zahtjev, što djelimično potvrđuju i svjedok E.M., i svjedoci E.S. i F.H., koji su naveli da su skoro svi zaposlenici u firmi bilo nosioci kredita ili žiranti i da su potpisivali zahtjeve koje su kasnije E.S. i F.H. popunjavali, a po nalogu E.M.. U vezi s tim je Općinski sud ukazao da je apelant, nakon što je izjavio da je samo potpisao prazan zahtjev na kojem nije ništa bilo napisano, na posebne upite na glavnom pretresu izjavio da je sa S.F. ostao u autu i nakon što je R.T. donio papire za kredit da potpiše, da je među njima bio isplatni nalog, zahtjev i ugovor, kao i da je naveo da je tada saznao da potpisuje kredit za E.M. i da je on nosilac kredita. Dalje je Općinski sud zaključio da je očigledno da je apelant pokušao da iskrivi stvarno stanje stvari na način da sudu prikaže činjenicu da on nije znao o čemu je riječ i da nije bilo njegove volje. Međutim, da je u momentu potpisivanja ugovora i isplatnog naloga, apelant među dokumentacijom za kredit posjedovao i zahtjev, što potvrđuje svjedok S.F., kao i sam apelant, iz čega proizlazi da mu je tada bila predočena cjelokupna dokumentacija potrebna za kredit u kojoj su bili navedeni žiranti kao i visina njihovih primanja, a i visina primanja apelanta. U vezi sa navedenim je Općinski sud zaključio da je apelant na nesumnjiv način bio svjestan svih radnji koje su bile poduzete u cilju dobijanja kredita, i da je na njih pristao, s obzirom kako i sam apelant kaže, da je znao da to nije uredu, ali da je pristao da potpiše zahtjev za kredit, ugovor o kreditu, pa i nalog za isplatu, znajući visinu svojih primanja i visinu primanja žiranata, nakon čega je novac u iznosu od 20.000,00 KM i isplaćen. Pored toga, Općinski sud je ukazao da je svjedok S.F. izjavio da je vidio formular zahtjeva IK Banke koji je R.T. donio apelantu sa popratnom dokumentacijom na potpis, te da apelant ne može tvrditi da nije znao da je on nosilac kredita niti ko su žiranti, jer formular na koji se on potpisao sadrži te podatke. Općinski sud je dalje naveo da su neosnovane tvrdnje odbrane da apelant nije dao neistinite podatke jer on nije osigurao žirante niti podatke o njihovim primanjima, nije priložio potvrdu za sebe i žirante, i nije znao koji su podaci navedeni u potvrdama, već da je samo potpisao formular, ugovor o kreditu i isplatni nalog, i da to ne predstavlja strukturu elemenata predmetnog krivičnog djela. Naime, Općinski sud je ponovo ukazao da formular za kredit koji je potpisao apelant sadrži imena žiranata, visinu primanja, a i u ugovoru se nalaze žiranti kao instrument osiguranja. Dakle, Općinski sud je zaključio da je apelant znao šta je potrebno za kredit, svoju visinu primanja i iznos kredita, da je potpisao nalog za isplatu, te da to što on nije pribavio podatke za žirante, tj. potvrde, ga ne oslobađa odgovornosti. Konačno, Općinski sud je naveo da je apelant podnošenjem takvog zahtjeva sa takvim podacima pristao na izvršenje i realizaciju kredita, te da je time bio svjestan da na taj način obmanjuje davaoca kredita, s ciljem pribavljanja istog, te da sve radnje apelanta predstavljaju obilježje krivičnog djela, i da su neosnovani navodi branioca kojima ukazuje da nije postojao umišljaj na strani apelanta.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 25. juna 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 36 0 K 055976 21 Kž od 26. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud sve dokaze optužbe i odbrane izvedene u predmetnoj stvari, čiju sadržinu je i prezentirao u obrazloženju, cijenio upravo na način kako to propisuje odredba člana 296. stav (2) ZKP-a F BiH, na koju se žalba poziva (pojedinačno i u međusobnoj vezi) i iznio razloge o tome na osnovu kojih dokaza i zbog čega nalazi utvrđenim da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Dalje je Kantonalni sud ukazao da apelant navodi sopstvenu ocjenu dokaza i viđenja cjelokupne situacije, mada su oni djelimični i nepotpuni. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud ukazao da je apelant koji je saslušan kao svjedok na početku ispitivanja na glavnom pretresu izjavio da nije znao šta potpisuje, da se samo jednom potpisao, da je zahtjev za kredit bio prazan itd., ali da je u nastavku ispitivanja bio jasan i uvjerljiv u smislu da je znao šta potpisuje, da se radi o kreditu čiji će biti nosilac, da ne zna žirante itd. Nadalje, da svjedoci odbrane E.M., E.S., F.H. i S.F. svojim iskazima otklanjaju odgovornost od apelanta, međutim, da njihovi iskazi kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud nisu uvjerljivi u pravcu kojim nastoje uvjeriti sud da apelant nije znao da potpisuje zahtjev za kredit, ugovor i nalog za isplatu, jer su suprotni iskazu apelanta i materijalnim dokazima. U vezi s tim je Kantonalni sud ukazao da je apelant potvrdio da mu je prije potpisivanja R.T. predočio zahtjev za kredit u kojem su bila primanja žiranata, a koja nisu bili istinita, koji je apelant potpisao, i kada je zahtjev podnijet u banku, lice koje radi u banci je dovedeno u zabludu čime je krivično djelo dovršeno. Kantonalni sud je u pogledu žalbenih navoda koji se odnose na povredu odredbi iz člana 312. stav (1) tač. d), i), j), i k) i stav (2) ZKP-a F BiH ukazao da se u žalbi niti u pogledu jedne odredbe ne obrazlaže u čemu se ogledaju navedene povrede, zbog čega se prvostepena presuda u tom pravcu nije mogla ni ispitati. Konačno, Kantonalni sud je u pogledu žalbenog prigovora pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja ukazao da se žalbom samo ponavlja ono što je odbrana već u toku prvostepenog postupka iznosila, i da nije navedena nikakva nova argumentacija koja činjenično i pravno nije apsolvirana od strane prvostepenog suda Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da prvostepena i drugostepena presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama niti valjanu i savjesnu ocjenu dokaza pojedinačno i u vezi sa svim ostalim. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze jer ne postoji radnja koju je apelant svjesno poduzeo s namjerom da dovede u zabludu davaoca kredita kako bi dobio kredit, zbog čega nema ni bića krivičnog djela. Konačno, apelant ukazuje na presudu Kantonalnog suda broj 36 0 035079 18 Kž 2 od 17. aprila 2018. godine, kojom je potvrđena oslobađajuća presuda Općinskog suda od 15. decembra 2017. godine protiv M.J. u identičnoj pravnoj situaciji, te smatra da je povrijeđen princip pravne sigurnosti.
Relevantni propisi
7. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Član 268.
Obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti (1) Ko s ciljem da za sebe ili drugog pribavi kredit, ulagačka sredstva, subvencije ili kakvu drugu pogodnost, davatelju kredita ili osobi nadležnoj za odobravanje pogodnosti dade neistinite ili nepotpune podatke o imovinskom stanju ili druge podatke značajne za dobijanje kredita ili druge pogodnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljen kredit ili druge pogodnosti iz stava 1. ovog člana u vrijednosti koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
12. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da je prvostepeni sud, cijeneći iskaze svjedoka, pojedinačno, te u međusobnoj vezi, pravilno zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, slijedom čega je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je stav Kantonalnog suda u konkretnom predmetu suprotan stavu tog suda u presudi broj 36 0 035079 18 Kž 2 od 17. aprila 2018. godine, kojom je potvrđena oslobađajuća presuda Općinskog suda od 15. decembra 2017. godine protiv M.J. u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i da je postojanjem različitih odluka Kantonalnog suda o istom pravnom pitanju povrijeđen princip pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se ipak ne radi o identičnoj činjeničnoj situaciji, s obzirom na to da su sudovi u predmetnom postupku na osnovu izvedenih dokaza utvrdili da je apelantu bila predočena cjelokupna dokumentacija potrebna za kredit u kojoj su bili navedeni žiranti kao i visina njihovih primanja, te visina primanja apelanta. S druge strane, u predmetu na koji ukazuje apelant, redovni sudovi su ukazali da nisu mogli van razumne sumnje utvrditi da je optuženi unio neistinite podatke u obrazac za kredit, niti da je znao da će u obrazac zahtjeva za kredit, kojeg je on samo potpisao, biti unijeti bilo kakvi neistiniti podaci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić