Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3673/20 (H.K.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Troškovi postupka
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3673/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-3673/20, rješavajući apelaciju H.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.K., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 001108 20 Gž 2 od 15. jula 2020. godine u odnosu na odluku o troškovima postupka, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.K., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 001108 20 Gž 2 od 15. jula 2020. godine, u odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

OBRAZLOŽENJE

1. H.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sanil Hasić i Amel Šabić“, advokati iz Bosanke Krupe, podnio je 16. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 001108 20 Gž 2 od 15. jula 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 001108 18 P 3 od 13. marta 2020. godine, tuženi je obvezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (za umanjenje opće životne aktivnosti, za pretrpljeni bol i za pretrpljeni strah) isplati iznos od 36.120,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. marta 2020. godine kao dana presuđenja, pa do konačne isplate), uz naknadu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.640,87 KM. Apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa na ime naknade za nematerijalnu štetu i naknade troškova postupka, te obračuna kamate počev od nastanka štetnog događaja do presuđenja (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 26. aprila 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog E.E. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade nematerijalne štete. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je nakon što je kao prethodno pitanje u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), raspravio i utvrdio okolnosti koje su vezane za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti tuženog, zaključio da je ocjenom dokaza nesporno dokazano da su se u radnjama tuženog (opisanim u obrazloženju presude) stekla obilježja krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 42. stav 1. Krivičnog zakona RBiH i da je tuženi odgovoran za nastalu štetu apelantu po osnovu krivice, primjenom člana 154. stav 1. ZOO. Općinski sud je utvrdio visinu nematerijalne štete na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, te je apelantu dosudio novčanu naknadu na ime nematerijalne štete u iznosu od 36.120 KM, shodno odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Općinski sud je odluku o zateznim kamatama na naknadu nematerijalne štete, zasnovao na odredbama člana 277. ZOO, te je utvrdio da početak toka kamata na nematrijalnu štetu počinje teći od dana donošenja presude (13. mart 2020. godine) pa do isplate.

5. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne štete, kao i zahtjev za obračun i isplatu zakonske zatezne kamate na iznos nematerijalne štete „za period od 20. oktobra 1995. godine kao dana nastanka štetnog događaja, odnosno 26. aprila 2000. godine, kada je podnesena tužba“, jer je prema mišljenju Općinskog suda, donošenjem presude i utvrđena visina te naknade.

6. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio srazmjerno uspjeha parničnih stranaka u postupku, shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, a u prilog navedenom stavu, Općinski sud je dao detaljno obrazloženje u osporenoj presudi.

7. Kantonalni sud je donio presudu broj 18 0 P 001108 20 Gž 2 od 15. jula 2020. godine kojom je apelantovu žalbu i žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem i odbijajućem dijelu u odnosu na naknadu na ime nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenje (13. mart 2020. godine) pa do isplate. Istom presudom apelant je odbijen s zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

8. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te s tim u vezi istakao da je na utvrđeno činjenično stanje, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbe člana 200., a u vezi sa članom 277. ZOO, u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev da mu zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete teče od 20. oktobra 1995. godine kao dana nastanka štetnog događaja. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je za svoje odluke prvostepeni sud dao pravilne, potpune i detaljne razloge koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud, pa je apelanta uputio na te razloge.

9. U pogledu odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova, te da će prilikom odlučivanja koji će se troškovi nadoknaditi stranci, sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da je odluka prvostepenog suda o troškovima postupka pravilana jer su obuhvaćeni potrebni troškovi za precizno navedene procesne radnje, o kojima je Općinski sud odlučio na osnovu pravilne primjene člana 386. stav 2. i člana 397. stav 2. ZPP.

10. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, 1. juna 2022. godine dostavio Ustavnom sudu presudu Vrhovnog suda broj 18 0 P 001108 20 Rev od 18 februara 2021. godine kojom je apelantova revizija usvojena i presuda Kantonalnog suda od 15. jula 2020. godine (osporena predmetnom apelacijom) preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos počev od 26. aprila 2000. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu u pogledu odluke o zateznim kamatama revizija odbijena.

11. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su redovni sudovi proizvoljno i paušalno primijenili materijalno pravo o obračunu zakonske zatezne kamate, shodno odredbama člana 200. stav 1. u vezi sa članom 277. ZOO, tvrdeći da mu na dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete pripada zakonska zatezna kamata počev od 26. aprila 2000. godine kao dana podnošenja tužbe, koja mu nije isplaćena. S tim u vezi, apelant se pozvao na pravni stav Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 9. aprila 2003. godine koji je objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda 2002/2003, a koji je Vrhovni sud zauzeo s ciljem ujednačavanja sudske prakse vezano za početak toka zatezne kamate za nematerijalnu štetu na svim nivoima.

12. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno odlučili ni o zahtjevu za naknadu troškova, na koje apelant ima pravo bez obzira na uspjeh u postupku, te da je proizvoljna odluka osporenih presuda kojim je tuženi, shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, obavezan na naknadu troškova postupka u utvrđenom iznosu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka g) i 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

g) ako su izmijenjene pravne okolnosti;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost apelacije u odnosu na odluku o zateznim zakonskim kamatama na naknadu nematerijalne štete.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 001108 20 Gž 2 od 15. jula 2020. godine kojom je odbijena apelantova žalba protiv prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na odbijeni apelantov zahtjev za dosuđenje zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu počev od „štetnog događaja (20. oktobar 1995. godine) do donošenja prvostepene presude (13. mart 2020. godine). Naime, Ustavni sud je utvrdio da je u međuvremenu (nakon podnošenja apelacije), Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj reviziji, donio presudu broj 18 0 P 001108 20 Rev od 18. februara 2021. godine kojom je preinačio presudu Kantonalnog suda od 15. jula 2020. godine u dijelu osporenom predmetnom apelacijom, tako da je tuženi obavezan da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete, počev od 26. aprila 2000. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, dok je u preostalom dijelu u pogledu odluke o zateznim kamatama apelantova revizija odbijena. Dakle, imajući u vidu da je u međuvremenu Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj reviziji, meritorno odlučio o apelantovom zahtjevu i to u njegovu korist, a koji zahtjev je je bio predmet i u konkretnoj apelaciji, Ustavni sud smatra da su nastupile izmjenjene pravne okolnosti u odnosu na presudu Kantonalnog suda od 15. jula 2020. godine u osporenom djelu odluke o isplati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete.

15. Stoga, Ustavni sud konstatuje da su, nakon podnošenja apelacije, nastupile izmijenjene pravne okolnosti (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3203/06 od 26. februara 2009. godine, dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba) zbog kojih je bespredmetno daljnje razmatranje navoda apelanta istaknutih povodom presude Kantonalnog suda od 15. jula 2020. godine u u osporenom djelu odluke o isplati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete.

Dopustivost apelacije u odnosu na odluku o troškovima postupka.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U pogledu navoda apelanta da redovni sudovi nisu odlučili o zahtjevu za naknadu svih troškova na koje apelant ima pravo bez obzira na uspjeh u postupku, u smislu odredbe člana 386. stav 2. ZPP, te da je odluka o troškovima postupka proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3145/18 od 26. marta 2020. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 14. i 17. Evropske konvencije kao i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko su izmijenjene pravne okolnosti, odnosno odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3673/20 (H.K.) | Sudska praksa | Aktio