Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1151/22 (Grad Livno)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1151/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1151/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Livno protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 008901 21 Pžip 4 od 23. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko pravobranilaštvo u Livnu, podnio je 30. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 008901 21 Pžip 4 od 23. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 008901 21 Ip 3 od 3. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 Ps 008901 21 Ip 3 od 3. novembra 2021. godine, u izvršnom postupku pokrenutom po prijedlogu tražioca izvršenja („LI GRAD“ d.o.o. Livno) protiv apelanta kao izvršenika, djelimično je obustavljeno izvršenje u dijelu izmirenih potraživanja i to za iznos od 341.506,92 KM na ime dijela zakonske zatezne kamate na glavni dug, dok je rješenje o izvršenju Općinskog suda od 17. oktobra 2016. godine (omaškom navedeno „od 31. oktobra 2017. godine“) održano na snazi za iznos glavnog duga od 306.506,92 KM i zakonske zatezne kamate na taj dug u iznosu od 21.565,90 (na dan 10. septembar 2021. godine). Određeno je da će obračun kamate od 10. septembra 2021. godine, pa do konačne isplate, obaviti banka o trošku apelanta.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 3. novembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 Ps 008901 21 Pžip 4 od 23. marta 2022. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je najprije ukazao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je prilikom provođenja predmetnog izvršenja (određenog rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 17. oktobra 2016. godine), budući da je apelant vršio dobrovoljne uplate dijela duga, određeno provođenje finansijskog vještačenja. Nadalje, da je iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M.G. od 30. aprila 2021. godine, te dopune navedenog nalaza od 30. juna 2021. godine, Općinski sud utvrdio da je apelant tražiocu izvršenja, u periodu od 4. oktobra 2019. godine do 30. decembra 2020. godine, uplatio iznos od 321.506,92 KM na koji način je izmirio dio obaveza po osnovu zatezne kamate na iznos glavnog duga, te da se preostale obaveze apelanta prema izvršeniku na dan 30. jun 2021. godine odnose na glavni dug u iznosu od 306.506,92 KM i zatezne kamate na glavni dug u određenom novčanom iznosu (koji iznos zatezne kamate je korigovan ispravkom vještaka od 10. septembra 2021. godine, nakon naknadnih uplata apelanta, na način kako je precizirano izrekom prvostepenog rješenja). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta u pogledu zakonitosti izvršenog obračuna zatezne kamate, pozivanjem na odredbe čl. 4. i 5. Zakona o visini stope zatezne kamate. Naime, Kantonalni sud je naveo da se, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 14. jula 2021. godine, odredbe člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate (kojima je propisano da iznos obračuna zatezne kamate ne može biti veći od glavnog suda) ne odnose na dugovanja nastala prije stupanja na snagu tog zakona (koji je stupio na snagu 14. marta 2020. godine), u kojima je obračun kamata izvršen nakon stupanja na snagu navedenog zakona (što je slučaj u konkretnom predmetu).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je odredbama člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate propisano da iznos obračunate kamate ne može biti veći od glavnog duga. Prema tome, budući da glavni dug iznosi 306.506,92 KM, a da je zatezna kamata već do stupanja na snagu navedenog zakona prešla iznos glavnog duga, to u konkretnom slučaju od 14. marta 2020. godine (dakle, od stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate) zakonska kamata nije mogla dalje teći.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava..
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić