Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4340/20 ("Sine Qua Non" d.o.o. Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Naknada štete
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku · čl. 15
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4340/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4340/20, rješavajući apelaciju "Sine Qua Non" d.o.o. Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "Sine Qua Non" d.o.o.
Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 358506 18 Gž od 15. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. "Sine Qua Non" d.o.o. Agencija za zastupanje i zaštitu autorskih prava (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 358506 18 Gž od 15. jula 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, K.Č. i Hayat d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 22. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 4. maja 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 17. maja 2022. godine apelantovom punomoćniku.
5. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 358506 13 P od 19. aprila 2018. godine, donesenom po tužbi apelanta protiv tuženih radi naknade štete zbog klevete, tuženi su obavezani da solidarno na ime naknade štete pričinjene klevetom putem sredstava javnog informisanja isplate apelantu iznos od 4.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknade troškove parničnog postupka, kao i da objave presudu u informativnoj emisiji tuženog „Vijesti u 7“, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
8. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno među parničnim strankama da je prvotuženi u informativnoj televizijskoj emisiji drugotuženog ,,Vijesti u 7“ objavio sporni prilog: “Dokazujemo i dokumentujemo kriminalno varanje države u slučaju OBN-a. Nastavićemo i dalje... dokazali smo kriminal u 'Sine Qua Non' koji je potvrdio državni parlament, a oni izgubili licencu. Priča o izgubljenom novcu još nije gotova, u posljednjem izvještaju navedene su isplate domaćim autorima u iznosu većem od milion maraka. Samo što nikako da pronađemo autora koji je dobio značajniji iznos...“ Opštinski sud je istakao da je navedena izjava klevetničkog sadržaja budući da nije potkrijepljena dokazima o istinitosti navoda i da prelazi okvire dozvoljenog komuniciranja u savremenom svijetu, imajući u vidu slobodu izražavanja, mišljenja i prenošenja informacija, te da je izvan opšteprihvaćenih profesionalnih standarda. Takođe je zaključio da je izjava usmjerena na rušenje apelantovog ugleda i to u namjeri ili krajnjoj nepažnji. Opštinski sud je ukazao da se, shodno odredbama člana 10 Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), naknada štete vrši isključivo sa namjerom naknade štete nanesene ugledu oštećenog i ona mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pravična naknada kao oblik otklanjanja posljedica sastoji se u isplati novčanih sredstava, kao satisfakcija za pretrpljenu nematerijalnu štetu i služi za uspostavljanje narušene ravnoteže oštećenog. Imajući u vidu navedeno, kako se radi o izjavi neistinitog sadržaja, da je iznošenjem i pronošenjem sporne izjave apelantu nastupila šteta, kao i da tuženi nisu uputili demanti na ovu izjavu, Opštinski sud je po slobodnoj ocjeni apelantu dosudio iznos od 4.000,00 KM na ime naknade štete, primjenom odredaba člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 10 Zakona o zaštiti od klevete i članom 127 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 358506 18 Gž od 15. jula 2020. godine uvažena je žalba tuženih i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, smatra da apelant nije dokazao da je njegov poslovni ugled narušen uslijed objavljivanja neistinitih izjava u sredstvima informisanja. Ukazao je da je odredbom člana 6 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete propisana odgovornost za klevetu svakog lica koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu. S tim u vezi je istakao da je apelant pravno lice i da pravnom licu može pripasti naknada štete zbog narušenog poslovnog ugleda prouzrokovanog klevetom. Kantonalni sud je, međutim, naglasio da apelant u predmetnom postupku nije dokazivao da mu je nastala šteta zbog narušenog poslovnog ugleda koji uživa u zajednici, odnosno društvu. S obzirom da takva šteta može imati samo materijalni karakter, Kantonalni sud je istakao da je apelant morao dokazivati da je narušeni poslovni ugled uticao na smanjenje obima poslovanja, opadanja broja klijenata, smanjenje dobiti i sl., kao činjenice koje su relevantne za utvrđenje obima i visine naknade materijalne štete. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo dovoljno utvrditi postojanje neistinitog izražavanja u sredstvima javnog informisanja, jer sud ne može dosuditi naknadu pravnom licu zbog nanošenje fizičkog ili psihičkog bola ili straha što predstavlja nematerijalni štetu prema odredbi člana 155 ZOO, svojstvenu samo fizičkim licima. Stoga, kako apelant nije izvodio dokaze da mu je postupkom tuženih prouzrokovana materijalna šteta, niti dokaze na okolnost visine štete, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP i čl. 6 i 15 Zakona o zaštiti od klevete.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ugled iz člana II/3
f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) . U vezi sa tim navodi da smatra da je u predmetnom postupku radi usvajanja tužbenog zahtjeva jedino bilo potrebno dokazati da sporno izražavanje predstavlja klevetu, što je u toku postupka pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno. Apelant navodi da, i pored dobre volje, ne zna koje je dokaze mogao izvesti na okolnost dokazivanja obima i visine povrede poslovnog ugleda.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije, te da razlozi navedeni u obrazloženju osporene odluke ukazuju na neosnovanost apelacije. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
13. Tuženi su naveli da je apelacija nedopuštena jer apelant nije izjavio reviziju i samim tim nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. Takođe su naveli da apelant nije naveo činjenice i dokaze na kojima zasniva apelaciju, već samo da je nezadovoljan rezultatom postupka. Predložili su da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
Opšte odredbe Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
IV - POSEBNO O NAKNADI MATERIJALNE ŠTETE U
SLUČAJU POVREDE ČASTI I ŠIRENJA NEISTINITIH NAVODA
Član 198.
(1) Ko drugome povredi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.
(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.
V - NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE
Objavljivanje presude ili ispravke Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 358506 18 Gž od 15. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 3. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ugled iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
23. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
24. Ustavni sud prije svega zapaža da je apelant pravno lice, a da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije. Ustavni sud se u vezi s tim poziva na Odluku broj AP-768/16 u kojoj je detaljno razmotreno pitanje zaštite prava na ugled pravnog lica (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-768/16 od 6. juna 2018. godine, st. 31-34, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, slijedeći navedenu praksu, činjenicu da se apelant u apelaciji pozvao na zaštitu prava na ugled, te činjenicu da su redovni sudovi jasno ukazali da shodno odredbi člana 6 Zakona o zaštiti od klevete i pravnom licu može biti povrijeđen ugled s tim da se ne radi o duševnim patnjama, već o naknadi materijalne štete zbog klevete, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i apelantovog prava na zaštitu poslovnog ugleda.
25. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012. godine). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriterijumi mutatis mutandis primjenjivi i u konkretnom slučaju.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnom postupku, radi usvajanja tužbenog zahtjeva, jedino bilo potrebno dokazati da sporno izražavanje predstavlja klevetu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga su redovni sudovi imali obavezu da na temelju sprovedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
27. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnim slučajem i imajući u vidu obrazloženje iz osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da sporno izražavanje tuženih predstavlja neistinite činjenice. Ustavni sud, međutim, primjećuje da je Kantonalni sud, koji je preinačio prvostepenu presudu i obio apelantov tužbeni zahtjev, zauzeo stav da okolnost da se radi o neistinitim činjenicama nije, per se, dovoljna da bi sud apelantu, kao pravnom licu, dosudio naknadu štete zbog povrede poslovnog ugleda. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant, kao pravno lice, nije izvodio dokaze da mu je spornim izražavanjem tuženih prouzrokovana materijalna šteta, niti dokaze na okolnost visine štete, u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP. Pri tome je Kantonalni sud jasno istakao da sud ne može dosuditi naknadu pravnom licu zbog nanošenje fizičkog ili psihičkog bola ili straha jer to predstavlja nematerijalni štetu prema odredbi člana 155 ZOO, koja je svojstvena samo fizičkim licima. Dovodeći u vezu navedeno obrazloženje Kantonalnog suda sa sadržajem relevantnih zakonskih odredaba na koje se pozvao u obrazloženju osporene odluke, kao i uzimajući u obzir da apelant ni u apelaciji ne tvrdi da je u predmetnom parničnom postupku izvodio dokaze na okolnost obima i visine eventualne štete, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnih i materijalnih propisa. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su odbili tužbeni zahtjev kojim je pravno lice tražilo naknadu štete zbog povrede prava na ugled (klevete) zbog nedokazanosti štete i njene visine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 384/18 od 15. januara 2020. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je ukazao da se „obim i visina štete zbog narušenog poslovnog ugleda u smislu relevantnih odredbi ZOO i ZPP moraju dokazati u svakom pojedinačnom slučaju, a da je članom 15 Zakona o zaštiti od klevete propisano da se u odnosu na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe ZOO“.
28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je u konkretnom slučaju imao u vidu svoju praksu u odlukama koje su se bavile pitanjem načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud je u tim predmetima naglasio da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, Ustavni sud je u tim predmetima zaključio da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Međutim, dovodeći u vezu ovaj stav sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da praksa iz navedenih predmeta nije primjenjljiva u konkretnom slučaju s obzirom da se u ovom slučaju, za razliku od tih predmeta, radi o pravnom licu koje je zahtijevalo naknadu štete zbog povrede poslovnog ugleda, navodeći da je usljed toga došlo do smanjenja obima poslovanja, gubitka klijenata itd., a ti navodi tokom postupka pred redovnim sudovima nisu bili potkrijepljeni niti jednim sprovedenim dokazom, osim izjave apelanta koja je sadržavala samo puku tvrdnju o nanesenoj šteti.
29. U konačnici, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda ne proizilazi da apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev kojim je tražio objavu presude u informativnoj emisiji drugotuženog. Stoga, Ustavni sud to neće smatrati spornim pitanjem koje bi zahtijevalo dodatnu analizu (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 69/20 od 9. juna 2021. godine, tačka 28, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelant u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije dokazivao da je pretrpio štetu zbog narušenog poslovnog ugleda, niti visinu štete, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev i odbijen kao neosnovan, čime je u konkretnom slučaju uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić