Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-138/21 (M.B.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-138/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-138/21, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 036225 20 Kž od 4.

novembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. iz Posušja (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, kojeg zastupa Zdravko Rajić advokat iz Mostara, podnio je 14. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 036225 20 Kž od 4. novembra 2020. godine i S1 3 K 036225 20 Kv 2 od 14. oktobra 2020. godine.

2. Rješenjem Vanpretresnog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vanpretresno vijeće) broj S1 3 K 036225 20 Kv 2 od 14. oktobra 2020. godine, utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Hrvatske, u cilju krivičnog gonjenja zbog sumnje da je počinio krivično djelo Davanje mita za trgovanje uticajem iz člana 296. stav 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZ RH) opisano u tački 1. rješenja o provođenju istrage Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta pri državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USKOK) broj KIS-US-24/2020 od 30. maja 2020. godine.

3. Obrazlažući rješenje, Vanpretresno vijeće je, između ostalog, navelo: da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, 6. jula 2020. godine, podnijelo molbu za izručenje apelanta u Republiku Hrvatsku, uz koju je dostavljena ekstradiciona dokumentacija; da je izručenje apelanta traženo zbog vođenja krivičnog postupka pred Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske – USKOK-om, i postojanja sumnje da je apelant počinio opisano krivično djelo; da je u molbi kao osnov za izručenje apelanta, naznačena Evropska konvencija o izručenju iz 1957. godine sa dopunskim protokolima (u daljnjem tekstu: Konvencija), te Ugovor o izručenju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 2012. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o izručenju); da je 9. oktobra 2020. godine pred sudijom za prethodni postupak održano ročište na kojem su se stranke i branilac apelanta izjasne povodom dostavljene molbe (sadržaj izjašnjenja interpretiran na str. 3. i 4. rješenja); da je spis dostavljen Vanpretresnom vijeću, na nadležno odlučivanje uz koji je dostavljeno obrazloženo mišljenje sudije za prethodni postupak da su, suprotno stavu stranaka i branioca, ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Zakon o MPP), odnosno odredbama Ugovora o izručenju.

4. Vanpretresno vijeće je prilikom razmatranja ispunjenosti zakonskih pretpostavki za izručenje apelanta istaklo da je odredbama člana 34. tačka a) Zakona o MPP, kao posebna pretpostavka za izručenje, postavljen uvjet da lice čije se izručenje traži nije državljanin Bosne i Hercegovine. S obzirom na činjenicu da iz stanja u spisu proizilazi da apelant posjeduje državljanstvo Bosne i Hercegovine koja činjenica nije bila sporna u toku postupka, Vanpretresno vijeće je ispitalo da li se, imajući u vidu krivično djelo za koje se apelant tereti od strane pravosudnih organa Republike Hrvatske, mogu primijeniti odredbe Ugovora o izručenju koje dozvoljavaju izručenje vlastitih državljana. S tim u vezi, Vanpretresno vijeće je ukazalo da je članom 7. stav 1. tog Ugovora, propisano je da će se dozvoliti izručenje sopstvenih državljana u cilju krivičnog gonjenja ukoliko su ispunjeni uslovi propisani Ugovorom za krivična djela organizovanog kriminala, korupcije i pranja novca, za koja je prema pravu obje države ugovornice propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna. U stavu 4. citirane odredbe taksativno su navedena krivična djela korupcije, među kojima i: „aktivno i pasivno podmićivanje službenog lica". Da bi ispitalo da li inkriminisane radnje koje se stavljaju na teret apelantu, ulaze u polje primjene citiranog člana Ugovora, Vanpretresno vijeće je ispitalo da li opisane radnje zapravo predstavljaju krivično djelo i prema domaćem krivičnom zakonodavstvu. Ovo iz razloga jer Zakon o MPP u odredbama člana 34. stav 1. tačka d), a Ugovor o izručenju u odredbama člana 13., kao uvjet za izručenje, nalažu postojanje tzv. obostrane kažnjivosti djela. Vanpretresno vijeće je istaklo da iz dostavljene molbi za izručenje i ekstradicione dokumentacije, proizilazi da se apelant u Republici Hrvatskoj tereti za počinjenje krivičnog djela Davanje mita za trgovanje uticajem iz člana 296. stav 1. KZ RH, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina (u rješenju na strani 6. zadnji pasus i strani 7. prvi pasus su opisane krivičnopravne radnje za koje se apelant tereti). Analizirajući opisane radnje izvršenja djela Vanpretresno vijeće je zaključilo da se njihovim poduzimanjem ostvaruje krivično djelo propisano krivičnim zakonodavstvom BiH i to krivično djelo Davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 219a. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) koji sankcioniše osobu koja „posredno ili neposredno licu koje ima službeni ili društveni ili uticajni položaj ili drugi status učini ili ponudi ili obeća nagradu ili kakvu drugu korist da posreduje da službeno ili odgovorno lice u institucijama Bosne i Hercegovine ... izvrši ili ne izvrši službenu ili drugu radnju.“ Navedeno je da je za to krivično djelo zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Prilikom identifikacije pomenutog krivičnog djela u domaćem krivičnom zakonodavstvu Vanpretresno vijeće je, suprotno zaključcima odbrane, imalo u vidu da isto ne decidira kakav status mora imati osoba koja koristi svoj uticaj već, naprotiv, isti široko određuje dajući mogućnost da to može biti i bilo kakav drugi status suprotno tvrdnjama odbrane (uključujući i službeni ili društveni poožaj). Osim toga, iz dostavljene ekstradicione dokumentacije evidentno je da se ne radi o političkom ili vojnom krivičnom djelu, što ne dovodi u pitanje ni ispunjenost pretpostavke propisane članom 34. tačka e) Zakona o MPP.

5. Pored toga, Vanpretresno vijeće je ukazalo i iz kojih razloga je zaključilo da u ovom predmetu očigledno nije mogla nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja ni po KZ BiH niti po KZ RH, da apelant zbog istog krivičnog djela od strane pravosudnih organa BiH nije osuđen ili pravomoćno oslobođen, niti je protiv apelanta u Bosni i Hercegovini pokrenut krivični postupak zbog istog krivičnog djela.

6. Vanpretresno vijeće je ukazalo da je članom 35. stav 4. Zakona o MPP propisano da se uz molbu podnosi dokumentacija predviđena međunarodnim bilateralnim ugovorom, dok je članom 4. Ugovora o izručenju propisana obaveza dostavljanja dokaza na okolnost postojanja sumnje o počinjenju krivičnog djela. S tim u vezi, Vanpretresno vijeće je istaklo da je analizirajući dostavljenu dokumentaciju, u kontekstu citiranih odredaba Ugovora o izručenju, ocijenilo da su dostavljeni akti na osnovu kojih je moguće utvrditi sve relevantne činjenice, koji istovremeno, s obzirom na prirodu postupka, upućuju da u odnosu na apelanta postoji dovoljan stepen sumnje da je počinio krivičnopravne radnje za koje se tereti. Dakle, kako u postupku izručenja (posebno ugovornog) Sud BiH ne treba raspolagati potpunim dokazima već je dovoljno da oni objektivno postoje u vidu detaljno činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije krivičnog djela, što sadrži rješenje o provođenju istrage od 30. maja 2020. godine, ocijenjena je ispunjenim i zakonska pretpostavka za izručenje apelanta, propisana članom 34. stav 1. tačka h) Zakona o MPP. Kada su u pitanju uslovi iz člana 34. stav i) Zakona o MPP nesporno je da se izručenje apelanta ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i političkih stavova, niti je za navedeno krivično djelo propisana smrtna kazna. Konačno, Vanpretresno vijeće je imalo u vidu i stav odbrane da je, u konkretnom slučaju, potrebno imati u vidu i obavezu zaštite domaćeg državljanina uz konstataciju da izručenje vlastitog državljanina predstavlja izuzetak. Vanpretresno vijeće je podsjetilo na obavezu Suda da osnovanost zahtjeva države moliteljice za izručenje potraživanog lica analizira u kontekstu zakonom odnosno, bilatelarnim ugovorom propisanih uvjeta obzirom da Ugovor o izručenju reguliše izuzetke u kojim je, suprotno zakonu, dopušteno izručiti vlastite državljane. S druge strane, Vanpretresno vijeće je ukazalo da je konačna odluka da se izručenje potraživanog lica ne/dopusti u situaciji kada je pravosnažnim rješenjem Vanpretresnog vijeća utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za njegovo izručenje, ostavljeno u nadležnost ministra pravde BiH.

7. Rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), broj S1 3 K 036225 20 Kž od 4. novembra 2020. godine, odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.

8. Obrazlažući odluku, Apelaciono vijeće je zaključilo da je Vanpretresno vijeće svestrano preispitalo uvjete za izručenje apelanta, te u tom smislu donijelo pravilnu odluku, bez obzira što je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, sve u skladu sa predmetnim Ugovorom o izručenju. U tom smislu, a slijedom žalbenih prigovora, Apelaciono vijeće je prevashodno istaklo da odbrana restriktivno tumači odredbe člana 7. stav 1. Ugovora o izručenju, u kom smislu istrajava na navodnom postojanju minimalnog praga zaprijećene kazne zatvora od četiri godine. Međutim, pravilnom analizom odredaba Ugovora o izručenju, te dovođenjem u vezu istih sa materijalnim odredbama krivičnog zakona koje se odnose na krivična djela koja su upravo predmetom člana 7. stav 1. Ugovora o izručenju, očigledno je da nema uporišta stav da ista predstavlja vremenski okvir koji određuje posebni minimum u okviru raspona kazni za određena krivična djela propisan u krivičnim zakonodavstvima zemalja ugovornica. Naime, kada ovako zaključuje Apelaciono vijeće cijeni da niti jedno od krivičnih djela koja su predmetom člana 7. Ugovora, nema zaprijećenu kaznu zatvora baš u minimalno određenom trajanju od četiri godine, ali se u vezi istih krivičnih djela, u većini slučajeva, radi o tome da se može izreći kazna zatvora u trajanju od četiri godine ili teža kazna. Dakle, kako je Apelaciono vijeće istaklo, nema dvojbe da se član 7. stav 1. Ugovora o izručenju ima tumačiti u smislu da se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od četiri godine ili teža, a ne o minimalnom pragu propisane kazne zatvora. Do drugačijeg zaključka ne dovode niti pozivanja odbrane na poznata procesna načela in dubio pro reo, kao ni u vezi s tim zagarantovana prava, obzirom da je ispunjavanjem preciznih uvjeta za izručenje apelanta, kao i prethodno datog obrazloženja u vezi, za odbranu, spornog pitanja očigledno da sudska odluka ni po čemu nije donesena na nezakonit i arbitraran način. Također, a u vezi ukazivanja odbrane na predmete u postupku pred organima Republike Hrvatske, te u skladu sa tim pozivanje na načelo reciprociteta, Apelaciono vijeće je podsjetilo da se svaka odluka donosi in concreto, te da nije na tom vijeću da se upušta u preispitivanje razloga druge države prilikom procjene određenog predmeta, obzirom da ne raspolaže sa detaljnim informacijama i činjeničnim pojedinostima istog, a naročito uzimajući u obzir i domen ovlasti nadležnih Ministarstava u pogledu tumačenja načela reciprociteta.

9. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i prigovori kojima se preko analize činjeničnog opisa predmetne inkriminacije koja se apelantu stavlja na teret prema zahtjevu države moliteljice, pokušava osporiti kako uslov obostrane kažnjivosti, tako i drugi elementi postojanja krivičnog djela. Apelaciono vijeće je podsjetilo da nije na zamoljenoj državi da vrši provjere formalnih elemenata činjeničnih supstrata, odnosno da li su subjektivni i objektivni elementi istog adekvatno opisani. Zamoljena država provjeru obostrane kažnjivosti, vrši samo sa objektivnog aspekta postojanja suštinski istovrsnih vrsta krivičnih djela po pravu obje države ugovornice, te da je za potrebe preispitivanja uvjeta obostrane kažnjivosti, dovoljno da činjenični supstrati pružaju dovoljno podataka za preispitivanje da li se radi o protivpravnim radnjama i po pravu zamoljene države, te da postoji dovoljno osnova za sumnju da je potraživano lice počinilo inkriminacije zbog kojih se potražuje, dok će se o drugim specifikumima predmetnih događaja i raspravljati pred državom moliteljicom. Kod donošenja ovakvog zaključka Apelaciono vijeće podsjeća da upravo standard osnova sumnje za izručenje potraživanog lica implicira da nije na zamoljenoj državi niti da utvrđuje stepen krivice potraživanog lica, niti da se detaljno upušta u opis bića krivičnog djela, već isključivo činjenicu da uopće postoji određena sumnja o počinjenju djela, dok će se ostale potrebne faze utvrđivanja krivice i provoditi u postupku pred državom moliteljicom koja ga uostalom zbog toga i potražuje.

10. Apelant smatra da su mu navedenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i „IV“ Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u ekstradicijskom postupku protiv njega Sud BiH pogrešno primijenio odredbe člana 7. Ugovora o izručenju. Apelant smatra da je donji minimum zaprijećene kazne za djela koja su podložna ekstradiciji četiri godine, odnosno da sva ostala djela koja imaju manji zakonski minimum ne mogu predstavljati djela na osnovu kojih bi se moglo odrediti izručenje. Za navedeni stav, apelant je ukazao na Rješenje broj SI 3 K 019530 15 Eks, od 4. septembra 2015. godine, u kojem je Sud BiH zauzeo stav „da sva ona kaznena djela propisana zakonodavstvima RH i BiH za čiji je minimum zaprijećene kazne zatvora ispod četiri godine ne podrazumijevaju oduzimanje slobode najmanje četiri godine, a što je uvjet po članu 7. Ugovora o izručenju.“ Naglašeno da je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Apelacijskog vijeća od 17. septembra 2015. godine. Shodno tome, „radi pravne sigurnosti“ apelant ukazuje na „potrebu za ujednačenom sudskom praksom“ te naglašava da „bi se u duhu Zakona o kaznenom postupku čak i u slučaju da postoji dvojba oko tumačenja člana

7. Ugovora, konačna odluka o primjeni i shvaćanju navedene odredbe trebala tumačiti u korist osobe protiv koje se postupak vodi, odnosno primijeniti odredbu člana 3. stav 2. ZKP BIH (načelo in dubio pro reo).“ Apelant navodi da zbog prijašnje prakse Suda BiH u pogledu izručenja, odnosno činjenice da je odlukom o izručenju apelanta zauzet drugačiji stav u odnosu na ostale slučajeve, u ovom konkretno negativan za apelanta, koji uz to sve nije obrazložen na valjan način, nameće se zaključak o da se radi o diskriminaciji prema apelantu, tako da je riječ o povredi člana 6. stav 1. u vezi s članom 14. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da je u konkretnom postupku došlo do proizvoljnog postupanja Suda BiH kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi, apelant smatra arbitrarnim stav Suda BiH, „da zamoljena država nije dužna da vrši provjeru svih formalnih elemenata činjeničnog supstrata da bi donijelo zaključak o ispunjenosti naprijed navedenog uvjeta za izručenje. Također navodi da je ispunjen uvjet obostrane kažnjivosti jer isti ne zahtijeva potpuni gramatički identitet norme.“ Apelant smatra da se krivično djelo iz člana 219.a KZ BIH, koje se po domaćem zakonodavstvu apelantu stavlja na teret, može počiniti samo direktnim umišljajem, a činjenični opis iz zamolnice za izručenje ne obuhvaća svijest o bitnim obilježjima djela i namjeru za nastupanje zabranjene posljedice, bez čega nema direktnog umišljaja, a samim time ni krivičnog djela. Stoga je, kako apelant smatra, u konkretnom slučaju, zbog tumačenja uvjeta za izručenje vezanih za „istovjetnost krivičnih djela u obje države (obligatornost ispunjenja svih bitnih obilježja)“, bez da se pritom dalo valjano obrazloženje (iako je žalbom na to ukazivano), narušena pravna sigurnost i pravo na pravično suđenje.

Relevantni propisi

11. Ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori broj 22/13) Član 1.

Države ugovornice obavezuju se da će u skladu sa odredbama ovoga Ugovora, na molbu, jedna drugoj izručivati lica, koja se u državi koja traži izručenje (u daljnjem tekstu: država moliteljica) gone zbog krivičnog djela ili se traže radi izvršenja kazne zatvora ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode u skladu sa pravom država ugovornica Izručenje vlastitih državljana za krivična djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca Član 7. st. (1), (3) i (4) (1) Izručenje vlastitih državljana u svrhu krivičnog gonjenja dopustit će se ako su ispunjeni uslovi propisani ovim Ugovorom za krivična djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca za koja je prema pravu obje države ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna.

(3) Krivična djela organiziranog kriminala iz stavova (1) i (2) ovog člana su:

- krivična djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od četiri godine ili teža kazna koja su počinjena od strane organizirane zločinačke grupe, u skladu sa domaćim pravom,

- organiziranje i pripadanje organiziranoj zločinačkoj grupi, u skladu sa domaćim pravom.

(4) Krivična djela korupcije iz stavova (1) i (2) ovog člana su:

- zloupotreba položaja od strane službenog ili odgovornog lica,

- aktivno i pasivno protivzakonito posredovanje korištenjem uticaja,

- aktivno i pasivno podmićivanje službenog lica,

- aktivno i pasivno podmićivanje u privatnom sektoru, -pronevjera.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije u kojem su donesene osporene odluke koje su predmet ove apelacije. Navedeno je Ustavni sud ukazao i u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine u kojem predmetu je apelant osporavao odluke Suda BiH o određivanju ekstadicionog pritvora. Naime, bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „krivičnoj optužbi“ protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam „odlučivanje o krivičnoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).

14. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, budući da se i u konkretnom slučaju radi o ekstradicijskom postupku u kojem se isključivo odlučuje o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima Republike Hrvatske a ne o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta. Prema tome, proizlazi da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije, nego ispunjenosti zakonskih uvjeta za izručenje (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine, st. 27-28 i AP 2937/13 od 17. septembra 2014. godine, st. 24-26 i Odluka o dopustivosti broj AP 1635/12 od 27. juna 2012. godine, st. 24-25 dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

15. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksu Evropskog suda za ljudska prava zauzetu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojoj je član 6. primjenjiv samo u izuzetnim slučajevima u postupcima protjerivanja, kada postoje flagrantna kršenja ljudskih prava (npr. suđenje in apsentia u kome je potraživana osoba bila lišena osnovnih prava koja su garantovana pravom na pravično suđenje; vidi, Evropski sud, Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. januara 2012. godine, st. 258. do 262). Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da se iz apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne može zaključiti da je osporenim odlukama apelant na bilo koji način izložen flagrantnom kršenju ljudskih prava u smislu citirane odluke Evropskog suda. Zbog toga, Ustavni sud ostaje kod svoje dosadašnje prakse kako je to naveo u prethodnim tačkama ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine, stav 29., već citirana).

17. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču navodnog kršenja prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je prema pravnoj praksi Evropskog suda, kao i prema jurisprudenciji Ustavnog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom».

18. U konkretnom slučaju, apelant je navode u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, zasnovao na istim navodima koje je iznio i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana

14. Evropske konvencije inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-138/21 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio