Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-803/22 (B.G.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-803/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-803/22, rješavajući apelaciju koju je podnio B. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. G.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Pr 075609 21 Pžp od 31. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Azra Gutić advokat iz Banovića, podnio je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Pr 075609 21 Pžp od 31. decembra 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Pr 075609 20 Pr od 13. jula 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je u vrijeme i mjestu pobliže označenim u izreci došlo do saobraćajne nesreće sa materijalnom štetom i povrijeđenim licima, gdje je apelant upravljao motornim vozilom „Škoda Karog“ krećući se iz pravca Omazića u pravcu Banovića, te tom prilikom nije držao svoje vozilo kojim je upravljao što bliže desnoj ivici kolovoza u smjeru u kojem se kretao, te je ovom prilikom pri mimoilaženju sa vozilom marke „Renault Clio“, kojim je upravljao M.H., a koji se kretao iz suprotnog smjera, došlo do kontakta između navedenih vozila, na način da je apelant sa svojim vozilom prednjom lijevom stranom udario u prednju lijevu stranu vozila kojim je upravljao M.H., čime je izazvana saobraćajna nesreća, u kojoj je izazvana materijalna šteta na navedenim motornim vozilima, dok se za ljekarsku pomoć obratio M.H. i njegov suvozač E.H., čime je apelant počinio prekršaj iz člana 39. stav (2) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, kažnjivo po članu 236. st. (1) i (2) tačka 5) tog zakona. Istim rješenjem je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, kao i zaštitna mjera zabrana upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedan mjesec, te su mu određena dva kaznena boda. Konačno, određeno je da je apelant dužan na ime troškova uplatiti iznos od 50,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta i njegove braniteljice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 13. jula 2021. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 31. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi u kojima se ukazuje da ovlašteni organ nije zastupalo lice koje ga je moglo zastupati, kao i da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka bio nepotpun jer nije sadržavao procijenjenu visinu štete. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je predstavnik ovlaštenog organa M.K. imao ovlaštenje za zastupanje pred sudom v.d. komandira PS Banovići od 5. avgusta 2019. godine, te da apelant i braniteljica nisu dali konkretne razloge zbog čega isti kao policajac nije mogao zastupati ovlašteni organ pred sudom. Također, da se, nakon dopune zahtjeva od strane predstavnika ovlaštenog organa, a uvidom u podatke Euroherc osiguranja d.o.o. od 1. aprila 2020. godine, može vidjeti da je šteta na vozilu „Škoda Karog“ 21.459,89 KM, a na vozilu „Renault Clio“ 1.365,20 KM. Kantonalni sud je zatim ukazao da je braniteljica u žalbi ukazala na postupanje prvostepenog suda suprotno odredbi člana 73. Zakona o prekršajima i člana 266. stav (2) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), koji se u skladu sa članom 18. stav (2) Zakona o prekršajima primjenjuje mutatis mutandis i u prekršajnom postupku, kao i na nedostatak razloga u pobijanom rješenju o subjektivnom odnosu apelanta prema djelu, ali da s tim u vezi nije konkretizirala koja bitna povreda prekršajnog postupka je na taj način učinjena. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud ukazao na odredbu člana 85. Zakona o prekršajima kojom su propisane bitne povrede prekršajnog postupka, te je naveo da podnesenim žalbama apelanta i braniteljice nije dokazano da je u konkretnom slučaju učinjena bilo koja od navedenih bitnih povreda. Također, da u žalbama apelanta i braniteljice žalbeni osnov koji se odnosi na povredu materijalnog propisa o prekršaju nije konkretiziran, odnosno da se u žalbama ne precizira u čemu se ogleda ova povreda, koja povreda materijalnog propisa o prekršaju je učinjena i na koji način, niti je to iz sadržaja žalbe moguće utvrditi. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da se radi o prigovoru paušalne naravi koji se kao takav od strane suda nije mogao ni ispitati. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu člana 321. ZKP F BiH u vezi sa članom 18. stav (2) Zakona o prekršajima po službenoj dužnosti ispitao pobijano rješenje u vezi sa time da li je na štetu apelanta učinjena povreda materijalnog propisa o prekršaju iz člana 86. Zakona o prekršajima. U vezi s tim je kantonalni sud utvrdio da takva povreda nije učinjena, jer radnje opisane u pobijanom rješenju protiv apelanta predstavljaju prekršaj za koji je apelant oglašen krivim, te da ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost, da nije nastupila zastara pokretanja ni vođenja prekršajnog postupka, niti je stvar pravosnažno riješena, kao i da nije došlo do pogrešne primjene zakona ili propisa koji određuje ove prekršaje. niti je odlukom o sankciji sud prekoračio svoja zakonska ovlaštenja. Dalje je Kantonalni sud naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i braniteljice koji se odnose na odluku o sankciji, u vezi s čim je taj sud ukazao da smatra da je, imajući u vidu da se radi o upornom ponavljaču saobraćajnih prekršaja (tokom 2019. i 2020. godine oglašen šest puta odgovornim za prekršaje iz oblasti saobraćaju, dok mu je tokom 2019. godine tri puta izrečena mjera zabrane upravljanja motornim vozilima), ista pravilno odmjerena i adekvatna počinjenom prekršaju. Konačno, Kantonalni sud je naveo da navode apelanta i braniteljice koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pobijanom rješenju, nije ni ispitivao, jer iz odredbe člana 84. stav (1) Zakona o prekršajima proizlazi da se prvostepeno rješenje ne može pobijati po tom osnovu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da mu je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, jer nije na odgovarajući način odgovorio na bitne navode žalbe, niti se detaljnije upuštao u osnovanost istaknutih bitnih žalbenih navoda, niti je svoju odluku zasnovao na jasnim razlozima kojima bi apelanta uvjerio u snagu svojih argumenata, jer je žalba sadržavala dovoljno argumenata za dovođenje u pitanje odluke prvostepenog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja osporenog predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-803/22 (B.G.) | Sudska praksa | Aktio