Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4412/20 (L. K.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4412/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4412/20, rješavajući apelaciju Luce Krnić rođ. Župan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Luce Krnić rođ. Župan podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 042676 Gž 2 od 23. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luca Krnić rođ. Župan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 042676 20 Rev od 1. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 042676 Gž 2 od 23. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 1058/20 od 22. aprila 2020. godine Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 042676 Gž 2 od 23. decembra 2019. godine zbog toga što je postupak o predmetu apelacije bio u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine po apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv osporene presude Kantonalnog suda. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelantica, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju, u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i P. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju 11. maja 2022. i 2. juna 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 2. juna 2022. godine apelanticinom punomoćniku.

6. Apelanticin punomoćnik je 8. juna 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 042676 12 P od 12. decembra 2018. godine, donesenoj po tužiočevoj tužbi protiv apelantice i N. R. Ž. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), „radi utvrđenja“, odnosno po apelanticinoj protivtužbi „radi predaje u posjed“, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretninama, precizno opisanim u izreci presude, što su tuženi dužni priznati i izdati tužiocu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos ovih nekretnina jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda. Također je usvojen apelanticin protivtužbeni zahtjev i tužilac je obavezan da joj predmetne nekretnine preda u posjed i slobodno raspolaganje, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužilac u ponovnom postupku naveo da smatra da je predmetnu nekretninu kupio od M. Ž. (apelanticin otac, a tužiočev „badžo“; u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) i da je to zemljište njegovo. Također je naveo da smatra da je održajem stekao predmetne nekretnine jer ih koristi 33 godine na način što na njima kosi travu, na šta ga je apelanticin prednik ovlastio jer je s njim i zaključio ugovor o kupoprodaji. Općinski sud je utvrdio da su tužilac i apelanticin prednik 7. juna 1985. godine zaključili kupoprodajni ugovor kojim je apelanticin prednik prodao tužiocu predmetne nekretnine za cijenu od 200.000 dinara. U predmetnom ugovoru je potvrđeno da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena i da prodavac pristaje da se kupac upiše u katastru, da na poleđini ugovora stoji pečat Uprave za prihode od 3. septembra 1985. godine o plaćanju poreza na promet u iznosu 76.935 dinara, te je utvrđeno da predmetni ugovor nije potpisan od kupca i prodavca. Također je utvrdio da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 4. decembra 2009. godine utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelanticinih roditelja sa dijelom od po ½ i da se one izdvajaju iz ostavinske mase apelanticinog prednika. Općinski sud je nadalje utvrdio da je apelantica stekla predmetne nekretnine na osnovu rješenja o nasljeđivanju u ostavinskom postupku iza oca, kao i od majke na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, te da je upisana u katastarskom operatu na osnovu rješenja Općine Bihać od 8. juna 2010. godine. Također je utvrdio da je apelantica u toku predmetnog postupka izvršila uspostavu zemljišnoknjižnog uloška i upisala se kao isključivi vlasnik predmetnih nekretnina, te da je i u katastarskim evidencijama upisana kao isključivi posjednik. Općinski sud je naveo i da je tužilac u svom iskazu potvrdio apelanticine navode da joj se obraćao zahtjevom da potpiše predmetni ugovor. Slijedom navedenog, kako predmetni ugovor nije potpisan od ugovornih strana, Općinski sud je zaključio da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo jer nije zaključen u zakonom propisanoj formi, u skladu sa Zakonom o prometu nekretnina. Pri tome je istakao da predmetni ugovor nije izvršen jer apelanticin pravni prednik nije prodao predmetne nekretnine, već ih je dao tužiocu na čuvanje. Općinski sud je u vezi s tim također naveo da iz iskaza svjedoka F. H., koji je bio zaposlen u Upravi prihoda, a kasnije kao porezni inspektor, proizlazi da predmetni ugovor nije ovjeren u sudu jer mu nedostaje „okrugli pečat“. Općinski sud je nadalje naveo sadržaj iskaza Đ. P. i S. M. koji su tvrdili da je apelanticin prednik u gostionici prodao tužiocu predmetne nekretnine za iznos od oko 300.000 dinara, te je istakao da nije poklonio vjeru iskazima tih svjedoka jer se opravdano postavlja pitanje zašto bi neko isplatio kupoprodajnu cijenu a da nije zaključio kupoprodajni ugovor. U konačnici, Općinski sud je zauzeo stav da je u postupku dokazano da je apelanticin prednik predmetne nekretnine dao tužiocu na korištenje dok se ne vrati iz Australije i da samim tim nije prestalo njegovo pravo na posjed. Stoga je zaključio da je tužiočev posjed nesavjestan i nezakonit jer je znao ili morao znati da su mu predmetne nekretnine date samo na korištenje i da nisu njegove, te da je u takvoj situaciji nevažna činjenica da je tužilac u posjedu spornih nekretnina oko 32 godine. Kako je apelantica dokazala da je vlasnik predmetnih nekretnina, Općinski sud je usvojio njen protivtužbeni zahtjev i obavezao tužioca da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 042676 Gž 2 od 23. decembra 2019. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i prvostepena presuda je djelimično preinačena na način da je utvrđeno da je tužilac održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i tuženi su obavezani da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka, dok je apelanticin protivtužbeni zahtjev odbijen, te je u preostalom dijelu, kojim je tužilac tražio da se tuženi obavežu da tužiocu izdaju ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos nekretnina i za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pred tim sudom održano ročište za glavnu raspravu na kojoj su izvedeni dokazi. Nadalje je ukazao da je odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da je za stjecanje vlasništva dosjelošću potreban protek vremena od 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protek vremena od 20 godina savjesnog posjeda za apsolutnu dosjelost na nekretnini (član 32), te da se savjesnost posjeda pretpostavlja (član 77). Također je naveo da je isto propisano odredbama čl. 58. stav 1. i 2. i 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Stoga je istakao da je apelantica, koja se pozivala na tužiočevu nesavjesnost, to bila dužna i dokazati. U vezi s tim je istakao da apelantica nije dokazala da je tužilac nesavjestan posjednik predmetnog zemljišta za promatrano vrijeme potrebno za održaj, odnosno od 1985. godine pa narednih 20 godina. Kantonalni sud je nadalje naveo da iz iskaza svjedoka Đ. P. i S. M. proizlazi da je apelanticin prednik u gostionici predložio tužiocu da od njega kupi predmetne nekretnine za cijenu od 300.000 hiljada dinara i da mu je tužilac tada dao „tri bunta novčanica“. Slijedom navedenog je zaključio da su apelanticin prednik i tužilac zaključili usmeni kupoprodajni ugovor. Pri tome je istakao da nije prihvatio apelanticin iskaz (koja je tvrdila da je njen prednik dozvolio tužiocu da kosi predmetno zemljište i da nikada nije spominjao sporni ugovor) jer je predmetno zemljište površine 5.129 m , dakle radi se o većoj parceli, pa je nelogično da to zemljište uživa određeno lice dugi niz godina, a da vlasnik ni na koji način ne ospori posjedovanje i korištenje predmetnog zemljišta, niti da pokrene postupak za predaju u posjed. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je tužilac bio savjestan posjednik jer je imao osnova da vjeruje da ima pravo na posjed s obzirom na to da je zemljište kupio od vlasnika i isplatio mu kupoprodajnu cijenu. Kako je tužilac u posjedu predmetnih nekretnina od 1985. godine i da je rok dosjelosti od 20 godina istekao 2005. godine (prije podnošenja tužbe u predmetnom postupku 2012. godine), te da je stoga tužilac održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 P 042676 20 Rev od 1. septembra 2020. godine apelantova revizija je odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te iz razloga što se nije radilo o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u smislu člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica navodi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer je presudom Općinskog suda od 4. decembra 2009. godine utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelanticinih roditelja. Nadalje navodi da je tužilac bio ovlašten samo da kosi travu na predmetnim nekretninama i da to nije dokaz onoga što zakon traži za pojam posjeda i njegov kvalitet zakonitosti, istinitosti i poštenja posjeda, te da provedeni materijalni dokazi dovode u pitanje tužiočevu savjesnost. Također, navodi da je nejasno koji je osnov za održaj, odnosno ko je i na osnovu čega predao u posjed predmetne nekretnine tužiocu, kao i da tužilac predmetne nekretnine „nikad sudu nije pokazao“. Apelantica navodi da je Kantonalni sud prekoračio granice postavljenog tužbenog zahtjeva jer tužilac nije tvrdio da je s njenim prednikom zaključio usmeni ugovor, već da je zaključio pismeni kupoprodajni ugovor, te da je postupajući na takav način sud apelanticu stavio u „položaj nejednakosti“ i da je postupao pristrasno. Navodi da je takav zaključak suda u suprotnosti s odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina kojom je propisana obavezna pismena forma ugovora o prometu nekretnina i ovjera potpisa ugovarača u nadležnom sudu. Apelantica nadalje navodi da tužiočeva nesavjesnost proizlazi iz činjenice da joj se obraćao zahtjevom da potpiše predmetni ugovor. Također, navodi da je tužiočev posjed nezakonit, nesavjestan i neistinit jer je nastao zloupotrebom povjerenja apelanticinog prednika koji je ovlastio tužioca samo da kosi predmetne nekretnine. U konačnici navodi da su redovni sudovi morali usvojiti apelanticinu protivtužbu i na takav način zaštititi njeno pravo vlasništva koje je upisano u zemljišne knjige.

II.Odgovor na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

14. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelanticinih prava jer je taj sud dao valjane i argumentirane razloge za odluku, koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravilnoj ocjeni dokaza. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.

15. Tužilac je naveo da apelantica nije dokazala da je on nesavjestan posjednik predmetnih nekretnina i da se savjesnost, poštenje i istinitost njegovog posjeda ogleda u činjenici da je apelanticin prednik primio usmeno ugovorenu kupoprodajnu cijenu i da za svog života nije koristio pravne mehanizme za zaštitu posjeda. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.

16. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelanticin punomoćnik je naveo da tužiočev odgovor na apelaciju potvrđuje apelacione navode da on samo kosi predmetne nekretnine i da je postojao usmeni kupoprodajni ugovor predmetnih nekretnina od 1985. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju usvoji.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03):

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

18. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH):

b) Sticanje na osnovu zakona Član 58.

Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3)Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5)Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6)Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7)Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

Član 326.

Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

(2)Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

(3)Savjesnost i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati radnje sticanja ili izvršavanja posjeda.

(4)Savjesnost i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.

(5)Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

19. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13 – ZO).

20. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 9.

(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 1. septembra 2020. godine (koje je apelant primio 12. oktobra 2020. godine). Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 23. decembra 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1058/20, koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda taj sud poslao apelantu 28. januara 2020. godine, a da je apelacija broj AP 1058/20 podnesena 20. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje (tužbeni zahtjev) i predaju u posjed (protivtužbeni zahtjev), dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud i „jednakost oružja“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, povrijeđen standard nepristrasnog suda i „jednakosti oružja“, te da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

30. In primo, u pogledu apelanticinih navoda da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju postupao pristrasno, koje navode apelantica dovodi u vezu s obrazloženjem osporene presude, Ustavni sud ukazuje da se prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost Kantonalnog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Kako u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima bio pristrasan, Ustavni sud te navode smatra neosnovanim.

31. Nadalje, u vezi s apelanticinim navodima da je na njenu štetu povrijeđen princip „jednakost oružja“, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku imala priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, pod uvjetima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u tom pravcu neosnovani.

32. Analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova donesenih u osporenom postupku, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Naime, Općinski sud je zauzeo stav da predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo jer nije zaključen u zakonom propisanoj formi, te da iz izvedenih dokaza (iskaza svjedoka i materijalnih dokaza) proizlazi da je apelanticin prednik predmetne nekretnine dao tužiocu na korištenje i da time nije prestalo pravo apelanticinog prednika na posjed predmetnih nekretnina. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužiočev posjed nesavjestan i nezakonit jer je znao ili morao znati da su mu predmetne nekretnine date samo na korištenje i da nisu njegove. Kantonalni sud je, s druge strane, zaključio da iz iskaza svjedoka Đ. P. i S. M. proizlazi da su apelanticin prednik i tužilac zaključili usmeni kupoprodajni ugovor, te da je stoga tužilac bio savjestan posjednik jer je imao osnova da vjeruje da ima pravo na posjed s obzirom da je zemljište kupio od vlasnika i isplatio mu kupoprodajnu cijenu. Kako je tužilac u posjedu predmetnih nekretnina duže od 20 godina (od 1985. do 2005. godine), Kantonalni sud je zaključio da je, shodno odredbama člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, na njima stekao pravo vlasništva održajem. Dakle, oba suda su zauzela jedinstveno stanovište da tužiočev posjed nije zakonit, s obzirom na formalne nedostatke predmetnog kupoprodajnog ugovora, ali su imali različito stanovište po pitanju tužiočeve savjesnosti.

33. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava stav Kantonalnog suda o mogućnosti zaključenja usmene kupoprodaje predmetnih nekretnina jer je takav stav u suprotnosti sa imperativnom zakonskom odredbom o obaveznoj pismenoj formi ugovora o prometu nekretnina (uz ovjeru potpisa ugovarača u sudu) sadržanoj u članu 9. Zakona o prometu nekretnina, dovodeći nedostatak forme ugovora u vezu sa savjesnosti tužiočevog posjeda. Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je pravni osnov tužbenog zahtjeva održaj (dosjelost), a ne kupoprodajni ugovor, međutim, čini se da je pitanje koje apelantica problematizira da li tužilac koji je bio svjestan da nije zaključio ugovor u zakonom propisanoj formi može biti savjestan posjednik.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je ratio legis zakonske forme propisane za ugovor o kupoprodaji nekretnina zaštita volje ugovornih strana, kao i davanje stvarnoj volji ugovornih strana snage javne isprave s dejstvom pretpostavke tačnosti, s ciljem zaštite trećih lica i principa pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine, tačka 37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća na svoj stav da zakoni (i drugi odgovarajući opći pravni akti) stupaju na snagu nakon promulgacije (i eventualno protoka vacatio legis), nakon čega se u primjeni tog propisa polazi od fikcije da svaki građanin poznaje pravne propise i da se ne može ekskulpirati zbog toga što mu određeni propis nije poznat (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4316/19 od 12. januara 2021. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga se, u kontekstu apelanticinih navoda, postavlja pitanje da li se lice koje je pribavilo nekretninu na osnovu ugovora koji nema zakonom propisanu formu (in concreto usmenog ugovora), kod fikcije o poznavanju pravnih propisa, može smatrati savjesnim posjednikom (da ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova). U navedenom kontekstu pitanje savjesnosti posjeda postavlja se i u slučaju kada je pravo vlasništva upisano u zemljišne knjige i na taj način publicirano zainteresiranim trećim licima, pa i licu koje se na osnovu dugotrajnog posjeda nekretnine poziva na stjecanje vlasništva održajem.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao odluke redovnih sudova u mutatis mutandis sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i da nije našao proizvoljnost u stavu da je „usmeni ugovor dovoljan kao osnov utvrđenja zakonitosti posjeda“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 305/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 13, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao i da je odbacio kao prima facie neosnovane apelacione navode da „nije bilo neophodno da se zadovolji pismena forma kao obavezan element ugovora jer se „[usmena] zamjena pojavljuje kao valjan osnov za ulazak u posjed“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4064/21 od 12. januara 2022. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, nije utvrdio proizvoljnost ni u stavu redovnog suda da je posjednik nekretnine savjestan jer „apelant [kao zemljišnoknjižni vlasnik] za period od 1980. godine do 2001. godine nije bio u faktičkom posjedu, niti je osporavao pravo posjedovanja tužioca, te da nije protiv tužioca kao posjednika podnio tužbu, odnosno preduzeo neku pravnu radnju pred sudom“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3450/13 od 26. oktobra 2016. godine, tačka 28, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud ukazuje da nema nadležnost da usklađuje praksu redovnih sudova, već je njegov prvenstveni zadatak, imajući u vidu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, da utvrdi da li su konkretnom presudom ili nekim drugim aktom povrijeđena ustavna prava stranaka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2148/05 od 27. marta 2010. godine, tačka 23), te da je rješavanje spornih pitanja u primjeni materijalnog prava i harmonizacija sudske prakse o tom pitanju u ingerenciji najviših redovnih sudova (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45; Zielinski i Pradal i Gonzales i ostali protiv Francuske, aplikacije br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stav

59, ECHR 1999-VII).

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetima koji pokreću pitanje savjesnosti posjednika kod održaja (dosjelosti), s ciljem zaštite standarda prava na pravično suđenje, moraju cijeniti sve specifične okolnosti konkretnog spora.

38. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud (koji je održao ročište za glavnu raspravu na kojem su izvedeni dokazi) zaključio da je između apelanticinog prednika i tužioca zaključen usmeni kupoprodajni ugovor 1985. godine i da je vrijeme potrebno za održaj isteklo 2005. godine, dok je pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelanticinih roditelja donesena 2009. godine, da je apelantica upisana kao posjednik predmetnih nekretnina 2010. godine i da je izvršila uspostavu zemljišnoknjižnog uloška i upisala se kao isključivi vlasnik predmetnih nekretnina nakon pokretanja predmetnog postupka, dakle sve nakon isteka vremena potrebnog za održaj. Ustavni sud primjećuje i da je Kantonalni sud istakao da predmetne nekretnine predstavljaju veću zemljišnu parcelu (površine 5.129 m ) i da je stoga nelogično da to zemljište uživa određeno lice dugi niz godina, a da vlasnik ni na koji način ne ospori posjedovanje i korištenje predmetnog zemljišta, niti da pokrene postupak za predaju u posjed. Stoga, uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, u odlučenju Kantonalnog suda i razlozima koje je u vezi s tim dao ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi predstavljali osnov da Ustavni sud navedene zaključke zamijeni svojim.

39. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji razlozi, suprotno apelanticinim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4412/20 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio