Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4154/20 (B. L.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4154/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4154/20, rješavajući apelaciju Brankice Lešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brankice Lešić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 038667 20 Rev od 8. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Brankica Lešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Odžaka, koju zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnijela je 13. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 038667 20 Rev od 8. septembra 2020. godine. Apelantica osporava i Presudu Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 038667 20 Gž 2 od 21. aprila 2020. godine i Presudu Općinskog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 038667 19 P2 od 29. januara 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Ante Petrića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Ivice Petrića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Mare Petrić (u daljnje tekstu: trećetužena, zajedno: tuženi) zatraženo je 12. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 18.oktobra 2021. godine, Kantonalni sud 22. oktobra 2021. godine a Općinski sud 29. oktobra 2021. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Apelantici su 20. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 038667 14 P od 13. decembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj solidarno isplate iznos od 60.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 4. septembra 2009. godine pa do isplate i da joj naknade troškove parničnog postupka (stav 1). Presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu isplati iznos od 31.200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja protivtužbe pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka (stav 2). Presudom je obavezana apelantica da prvotuženom i trećetuženoj na ime naknade troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi (stav 3) dok je zahtjev za isplatu preko iznosa dosuđenih troškova postupka prvotuženog i trećetužene odbijen kao neosnovan (stav 4). Presudom je određeno da apelantica i drugotuženi snose svoje troškove postupka (stav 5).

8. Protiv navedene presude apelantica i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 25 0 P 038667 19 Gž od 14. maja 2019. godine apelanticinu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u st. 1, 3, 4. i 5. i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Presudom je odbijena žalba tuženih i prvostepena presuda potvrđena u stavu 2, te je odbijen i zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je prvostepenu presudu potrebno ukinuti i predmet vratiti Općinskom sudu na ponovni postupak, jer je taj sud selektivno ocijenio provedene dokaze, nije uopće ocijenio dokaze koje je apelantica provela, niti je dao logično i argumentirano obrazloženje što je kao posljedicu imalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 P 038667 19 P2 od 29. januara 2020. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, te obavezao apelanticu da prvotuženom i trećetuženoj naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Presudom je odbijen zahtjev prvotuženog i trećetužene za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, te je određeno da apelantica u odnosu na drugotuženog i obrnuto snose svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno kako slijedi. Apelantica je zaključila brak sa drugotuženim 2006. godine i nakon zaključenja braka živjeli su u kući u vlasništvu njegovog ocaprvotuženog preciziranoj u presudi, a koja nije bila uvjetna za život, te se odmah pristupilo intenzivnim radovima na njenoj adaptaciji i renoviranju. Utvrđeno je da su, zbog nedostatka novca, pojedini izvođači radova čekali da im se izvrši isplata za urađene poslove. Utvrđeno je da je tokom braka apelantica bila zaposlena sa stalnim primanjima preciziranim u presudi, a da drugotuženi nije bio stalno zaposlen. Nadalje je utvrđeno da iz bankovnih kartica apelantice proizlazi da je u periodima preciziranim u presudi na kartice apelantici dva puta isplaćen novac po osnovu kredita koji su uredno vraćeni, te da je drugotuženi 2011. godine otišao da radi u Kanadu odakle je apelantici u 13 navrata slao novčane iznose u ukupnom iznosu preciziranom u presudi. Utvrđeno je i da je apelantica prodala precizirani automobil koji je unijela u bračnu zajednicu, kao i da su se apelantica i drugotuženi razveli 2013. godine. Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbenom zahtjevu tvrdila da je sve precizirane novčane iznose uložila u adaptaciju i renoviranje kuće koju je napustila nakon razvoda braka i da potražuje od tuženih da joj solidarno naknade uloženi iznos od 60.000,00 KM.

10. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da, i pored navedenih utvrđenja, apelantica nije dokazala visinu sredstava koja je uložila u kuću, niti čijim novcem je to uradila, niti kojim tačno iznosima su pojedini radovi ili materijali plaćani, a što je bila dužna temeljem odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je i da u toku postupka apelantica nije čak ni pokušala da specificira tačne iznose ulaganja koje traži i na šta se oni odnose, već da je samo potencirala činjenice da je podigla dva kredita i prodala svoju posebnu imovinu-automobil i ta sredstva uložila u objekat prvotuženog. Općinski sud je istakao da na ovakav način apelantica potražuje zapravo paušalno određen novčani iznos. Navedeno je i da je sud utvrdio da je navedeni automobil prodat u vrijeme kada je većina radova na kući bila okončana, kao i da je nakon toga apelantici kupljen novi automobil, pa prema zaključku tog suda, navedeni iznos nije mogao biti ni uložen u renoviranje i adaptaciju kuće. Općinski sud je obrazložio da se odluka suda ne može zasnivati na pretpostavkama da je sav navedeni novac apelantica uložila u kuću, jer provedeni dokazi ne daju odgovore na pitanje koji je tačno iznos uložen, odnosno za koji iznos je umanjena apelanticina imovina radi ulaganja u kuću prvotuženog. Obrazloženo je da osim toga, shodno odredbama Porodičnog zakona, novac koji je dobiven na osnovu podignutih kredita predstavlja teret bračne stečevine za koji odgovaraju solidarno apelantica i drugotuženi (član 262. Porodičnog zakona), pa i u slučaju da je dokazano da je i koje iznose od kredita apelantica uložila u renoviranje kuće, apelantica bi, prema mišljenju tog suda, imala pravo samo na naknadu polovine uloženog iznosa. Osim toga, obrazloženo je i da apelantica ne može potraživati takvu naknadu od drugotuženog i trećetužene jer je nesporno da je prvotuženi vlasnik predmetne kuće, pa je apelantica mogla potraživati navodne iznose zbog sticanja bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) samo od prvotuženog. Kako je rečeno, s obzirom da apelantica nije dokazala iznose koje je uložila u adaptaciju predmetne kuće, to ne može po osnovu člana 210. ZOO ništa ni potraživati od prvotuženog.

11. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 25 0 P 038667 20 Gž 2 od 21. aprila 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom su odbijeni zahtjevi apelantice i tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da nasuprot žalbenim navodima apelantice Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza u međusobnoj povezanosti, shodno odredbama člana 8. ZPP, donio svoju presudu koja je rezultat pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene prava. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Općinskog suda da sva imovina koja je stečena u braku predstavlja bračnu stečevinu apelantice i drugotuženog te da bi i nastale obaveze predstavljale teret bračne zajednice u šta spadaju i podignuti krediti. Obrazloženo je da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je apelantica vršila određena ulaganja u objekte koji su u vlasništvu prvotuženog, ali da provedenim dokazima nije uspjela dokazati visinu svojih ulaganja pri čemu nije mogla navedeno dokazati na osnovu iskaza svjedoka, već je to morala učiniti na osnovu materijalnih dokaza iz kojih bi bilo jasno vidljivo koje je iznose i kada i za koje radove uplatila kako je to propisano odredbom člana 123. ZPP, te je samo na taj način eventualno mogla potraživati povrat novca po osnovu člana 210. ZOO.

12. Protiv navedene presude apelantica i drugotuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 25 0 P 038667 20 Rev od 8. septembra 2020. godine revizije odbio, kao i zahtjev drugotuženog za naknadu troškova revizionog postupka. Obrazloženo je da sud smatra da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP propisano da je dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze ali ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključke o nedokazanosti, odnosno neistinitosti tvrdnje stranke pa će zahtjev odbiti kao neosnovan. Odnosno, kada sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (član 8. ZPP), dužan je, kako je obrazložio Vrhovni sud, primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Vrhovni sud je obrazložio i da revizija drugotuženog nije osnovana s obzirom da ni drugotuženi, kao ni apelantica svojim provedenim dokazima nije učinio vjerovatnim niti je dokazao svoje tvrdnje, pa je Vrhovni su donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava, onemogućenom pristupu sudu i nedovoljno obrazloženim presudama. Navodi sadržaje osporenih presuda i ističe da će pri ovakvoj sudskoj praksi i tumačenju odredbi čl. 123. i 126. ZPP pred sudovima u BiH rijetko koja žena ostvariti svoja imovinska prava jer je običaj koji je utemeljen na načinu života u ovim krajevima takav da svi dokumenti i sve pokretne i nepokretne stvari glase na ime muža kao što je to slučaj i sa apelanticom, pa ona nije mogla ni imati račune naslovljene na svoje ime osim dva koja je priložila kao dokaz. Navodi da je, međutim, nesporno da je dokazala da je podigla predmetne kredite i da ih je uložila u kuću koja je trebala biti ½ njeno vlasništvo kao bračna stečevina da je prvotuženi ispunio obećanje i potpisao ugovor o darovanju sa drugotuženim u vrijeme njegove bračne zajednice sa apelanticom, ali da se to nije dogodilo. Navodi i da u spisu postoji validan dokaz da je sporni iznos u kanadskim dolarima primila od drugotuženog ali da je on utrošen za vraćanje kredita koji je drugotuženi podigao kako bi mogao otići u Kanadu a da s tim u vezi sudovi nisu uopće ocijenili apelanticin dokaz kojim je osporila validnost uplatnice Western Uniona po tom pitanju, te da osporene presude nisu adekvatno obrazložene. Apelantica ističe da je tokom cijelog postupka upozoravala da je izložena nekorektnom ponašanju i uvredama od punomoćnika tuženih ali da sudovi nisu reagirali, kao i da su se punomoćnici tuženih služili raznim sredstvima uticaja na sud pa su čak tražili izuzeće dva suca Kantonalnog suda. Apelantica predlaže da Ustavni sud pribavi predmetni spis kako bi se vidjelo šta je predsjednica Kantonalnog suda povodom tog pitanja učinila. II.Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno mišljenju apelantice, presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim pravilima i u skladu sa Evropskom konvencijom i Ustavom pa nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

15. Kantonalni sud je naveo sadržaj svoje presude i dao njen komentar ističući da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Općinski sud je naveo da u svemu ostaje kod obrazloženja svoje presude, ta da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19

– Odluka Ustavnog suda FBiH, 94/20 - Rješenje Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase: Član 262.

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 038667 20 Rev od 8. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. oktobra 2020. godine a apelacija je podnesena 13. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelantica tražila da joj tuženi izvrše povrat sredstava koja je uložila u obnovu stambenog objekta a koji novac su tuženi neosnovano zadržali, odnosno da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

28. Apelantica smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno primijenili pravo, da nije imala adekvatan pristup sudu i da osporene presude nisu dovoljno obrazložene. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tač. 24-27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, da li je apelantica imala adekvatan pristup sudu i da li su osporene presude dovoljno obrazložene.

30. Dovodeći u kontekst činjenice predmeta koje su navedene u prethodnim tačkama ove odluke sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da apelantica nije, shodno odredbama čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP, dokazala koje je novčane iznose i u koje radove u vezi sa adaptacijom kuće u vlasništvu prvotuženog uložila jer apelantica nije imala račune vezane za te radove, a koji bi glasili na njeno ime. U konkretnom slučaju apelantica je bila dužna, kako su to i obrazložili redovni sudovi, u korist svojih tvrdnji da je uložila tačno određene novčane iznose u adaptaciju kuće dostaviti i odgovarajuće račune ili potvrde koji bi glasili na njeno ime kako bi se sa sigurnošću utvrdilo da je ona zaista i uložila novac u radove. Osnov sudskih postupaka su zakonski propisi i oni su zasnovani isključivo na njima a u konkretnom postupku su, kako su to obrazložili redovni sudovi, odredbe čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP, člana 210. ZOO i člana 262. Porodičnog zakona . Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica, opet suprotno njenim tvrdnjama, imala adekvatan pristup sudu, da je predlagala i provodila dokaze u svoju korist, da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju shodno zakonima a činjenica da u postupku nije uspjela dokazati svoje tvrdnje ne znači da nije imala pristup sudu u mjeri kao suprotna strana, tj. tuženi čiji je zahtjev također odbijen kao neosnovan. Ustavni sud, također, podsjeća da nije sud četvrte instance i da nije u njegovoj nadležnosti da pribavlja spise od redovnih sudova kako bi u apelacionom postupku utvrđivao činjenično stanje i procesne radnje stranaka. Pri tome Ustavni sud ističe da, opet suprotno navodima apelantice, stranke u postupku imaju pravo zahtijevati izuzeće sudija i navedeno se ne može smatrati pritiskom na sud osim ako postoje ozbiljni argumenti tome u prilog, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Zbog toga, te imajući u vidu da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.

31. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica kršenje prava na imovinu zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu sredstava uloženih u obnovu kuće prvotuženog.

34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić