Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4236/20 (M. V.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4236/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4236/20, rješavajući apelaciju Marije Varnice, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 22. lipnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Marije Varnice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 02177318 Uvp od 23. rujna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marija Varnica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jasmina Babić, odvjetnica iz Banjaluke, podnijela je 25. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 02177318 Uvp od 23. rujna 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) zatraženo je 2. veljače 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od „Nova real estate“ a.d. Banjaluka (zainteresirane osobe u postupku u kojem je donesena osporena odluka; u daljnjem tekstu „Nova real estate“) 22. svibnja 2022. godine.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Republička uprava i Područna jedinica su u razdoblju od 11. do 14. veljače 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. „Nova real estate“ (kojoj je odgovor na apelaciju dostavljen putem oglasne ploče Ustavnog suda jer se pismeno koje joj je dostavljeno na adresu kojom je raspolagao Ustavni sud vratilo s naznakom „nepoznat“) u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. U skladu sa člankom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. prosinca 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 17. ožujka 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio apelantičinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelantičin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), odlučujući u pravnoj stvari apelantice protiv tuženih Grada Banjaluke i „Nova real estate“, donio je Presudu broj 71 0 P 106305 10 P od 12. listopada 2015. godine, potvrđenu Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 106305 16 Gž od 18. kolovoza 2016. godine, kojom je odbijen u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog između Grada Banjaluke i „Nova real estate“ 25. rujna 2009. godine i ovjerenog kod ovlaštenog notara pod brojem OPU 1053/09, čiji su predmet nekretnine označena kao precizirane k.č. (dvije k.č.), upisane u precizirani zk. uložak, sve kako je detaljno navedeno u izreci prvostupanjske presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine ili predmetne k.č. ), te da se shodno tome naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
8. Apelantica je podnijela apelaciju protiv navedene presude Okružnog suda smatrajući da su tom presudom povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava iz članka
13. Europske konvencije. Predmetna apelacija je odbijena kao neutemeljena Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broja AP 4571/16 od 19. prosinca 2018. godine. Postupak u kojem je donesena osporena odluka
9. Područna jedinica je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 21.11/476- 149/10 od 14. srpnja 2017. godine kojim je odbijen kao neutemeljen apelantičin zahtjev za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnim nekretninama.
10. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je apelantica 16. rujna 2010. godine podnijela zahtjev da se u skladu sa odredbama članka 44. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ br. 112/06 i 38/11; u daljnjem tekstu: ZGZ) utvrdi prestanak državnog vlasništva i raniji vlasničkopravni odnos, koji je podneskom od 22. rujna 2016. godine precizirala tako da se odnosi na predmetne nekretnine s obzirom na to da je djelomičnim rješenjem tog organa precizirani broj od 19. veljače 2016. godine odlučeno o drugim nekretninama koje su također bile predmet apelantičinog zahtjeva. U svezi s tim, utvrđeno je da je raniji zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina (koje su zajedno s drugim preciziranim parcelama ranije predstavljale jednu parcelu) bio S. Z. sa dijelom 1/1 i da je S. Z. apelantičin pravni prednik. Dalje, utvrđeno je da je Općina Banjaluka rješenjem preciziranog organa uprave od 8. lipnja 1978. godine primila na raspolaganje predmetne nekretnine od apelantičinog pravnog prednika (neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište), odnosno da je bila upisana kao korisnik predmetnih nekretnina u društvenom vlasništvu. Zatim, utvrđeno je da su predmetne nekretnine uslijed planskih akata mijenjale oblik i površinu i da su trenutno površine kako je navedeno u izreci rješenja. Također, konstatirano je da su predmetne nekretnine građevinski neizgrađene, odnosno da nisu privedene namjeni u skladu s planskim dokumentima koji su važili za prostor u kojem se nalaze predmetne nekretnine. Pored toga, utvrđeno je da su predmetne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo „Nova real estate“ sa 1/1 dijela, a što se po novom premjeru odnosi na precizirane k.č. upisane u precizirani p. l. kao posjed „Nova real estate“ sa 1/1 dijela. Vezano za navedeno, Područna jedinica je ukazala da je ZGZ propisivanjem u članku 44. da stupanjem na snagu ZGZ-a po sili zakona prestaje državno vlasništvo na gradskom građevinskom zemljištu opredijelio i karakter rješenja koje se donosi po stavku 3. članka 44. ZGZ-a na taj način da to rješenje nema konstitutivni već deklarativni karakter. Međutim, Područna jedinica je ocijenila da kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 44. ZGZ-a da bi ta odluka stupala na snagu po sili zakona, odnosno da bi imala deklarativni karakter. Međutim, ocijenila je da to u konkretnom predmetu nije slučaj obrazloživši da organ uprave nema nadležnost da odlučuje u postupcima u kojima zemljište nije u režimu društvenog, odnosno državnog vlasništva, o čemu se radi u konkretnom slučaju, imajući u vidu zemljišnoknjižno stanje. Shodno navedenom, odlučeno je kao u izreci rješenja.
11. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/476-126/17 od 10. studenog 20017. godine.
12. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je prvostupanjski organ pravilno cijenio pitanje ispunjenosti uvjeta iz članka 44. ZGZ-a. U svezi s tim, ukazano je da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetno zemljište nije bilo u režimu državnog vlasništva u momentu podnošenja zahtjeva jer je zahtjev podnesen 2010. godine, a ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina broj OPU 1053/09 (na temelju kojeg je i izvršen upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama u korist „Nova real estate“ sa dijelom 1/1) zaključen je 25. rujna 2009. godine. Također, ukazano je da je nesporno da je apelantica vezano za podnošenje zahtjeva za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa pokrenula parnični postupak radi utvrđenja ništavosti navedenog ugovora i da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 106305 10 P od 12. listopada 2015. godine njezin tužbeni zahtjev odbijen. Imajući u vidu navedeno, odnosno da su predmetne nekretnine u momentu podnošenja zahtjeva bile uknjižene kao vlasništvo druge osobe i da je u parničnom postupku utvrđena pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina koji je imao za predmet sporno zemljište, Republička uprava je zaključila da je pravilno prvostupanjski organ utvrdio da nije utemeljen apelantičin zahtjev za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa. Ocijenila je da su kod takvog stanja stvari, prema kojem je u postupku pred redovnim sudovima pravomoćno utvrđeno pravo vlasništva u korist „Nova real estate“ na spornim nekretninama, neutemeljeni žalbeni navodi da prometovanje nekretnina ne može biti smetnja za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa primjenom članka 44. ZGZ-a, da se ispunjenost uvjeta mora cijeniti u vrijeme stupanja na snagu ZGZ-a i da rješenje ima deklaratorni karakter. Ovo zbog toga što je zaključila da iz odredbe članka 44. ZGZ-a proizlazi da se moraju ispuniti svi kumulativni uvjeti iz navedene odredbe, što nije slučaj u konkretnoj situaciji.
13. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Republičke uprave, koja je odbijena kao neutemeljena Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 021773 17 U od 10. srpnja 2018. godine.
14. Okružni sud je ukazao da, u smislu članka 44. stavak 1. ZGZ-a, koji je stupio na snagu 1. studenog 2006. godine, u postupku prestanka državnog vlasništva na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni organ ispituje samo je li predmetno zemljište privedeno namjeni u skladu sa regulacijskim planom i osnovu prelaska predmetnog zemljišta u društveno, odnosno državno vlasništvo. U svezi s tim, naglasio je da je apelantica ranije pokrenula postupak zahtjevom od 11. kolovoza 2008. godine za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na zemljištu koje, između ostalih, obuhvaća i predmetne nekretnine. Ukazao je da je taj postupak pravomoćno okončan Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002444 od 16. travnja 2010. godine kojom je odbijena kao neutemeljena tužba podnesena protiv akta Republičke uprave od 14. listopada 2009. godine, a kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv rješenja Područne jedinice kojom je njezin zahtjev odbijen. Okružni sud je istaknuo da je sud tada ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom
44. ZGZ-a da se predmetno zemljište primjenom navedenog članka upise kao apelantičino vlasništvo. Dalje, ponovio je da se „Nova real estate“ na spornim nekretninama upisala u zemljišnu knjigu i p. l. sa pravom vlasništva, odnosno posjeda na temelju ugovora o zamjeni za koji je pravomoćnom presudom utvrđeno da je pravno valjan, zbog čega taj sud nema osnovu da sumnja u pravnu valjanost upisa te osobe na predmetnim nekretninama sa pravom vlasništva, niti se ta pravilnost upisa, s obzirom na odluku suda, može ispitivati od organa uprave u upravnom postupku. Dakle, Okružni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju nesporno radi o zemljištu na koje se, kako je to odlučeno prethodnom odlukom tog suda, ne može primijeniti članak 44. ZGZ-a i na kojem je uspostavljeno pravo vlasništva, kako su to pravilno obrazložili organi uprave, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti da se to zemljište prizna u apelantičino vlasništvo.
15. Apelantica je podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 02177318 Uvp od 23. rujna 2020. godine.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude imao u vidu odredbe članka 44. st. 1., 2. i 3. ZGZ-a. Međutim, konstatirao je da prvostupanjski organ u konkretnom slučaju nije ni mogao drugačije postupiti nego da odbije apelantičin zahtjev za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnim nekretninama u njezinu korist. Ovo iz razloga što nisu ni bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 44. ZGZ-a s obzirom na to da se predmetno zemljište ne nalazi u režimu društvenog, odnosno državnog vlasništva budući da je na tom zemljištu već uspostavljeno pravo vlasništva u korist „Nova real estate“, čija se pravilnost upisa, s obzirom na spomenute odluke sudova, nije mogla preispitivati u upravnom postupku, kako su to pravilno obrazložili organi uprave i Okružni sud. Pri tome, Vrhovni sud je konstatirao da je bez utjecaja apelantičino pozivanje na druge presude nižestupanjskog i Vrhovnog suda budući da se ne radi o identičnim situacijama. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, apelantica, u biti, smatra da su odredbe članka 44. ZGZ-a proizvoljno primijenjene u konkretnom slučaju, odnosno da pravilnom primjenom navedenih odredbi postoje uvjeti u konkretnom slučaju za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa. Naime, apelantica ukazuje da je stupanjem na snagu ZGZ-a 1. prosinca 2006. godine po sili zakona prestalo društveno vlasništvo na predmetnim nekretninama, a da je ugovor o zamjeni tih nekretnina zaključen i upis prava vlasništva izvršen nakon toga „Nova real estate“ , zbog čega su te radnje pravno ništave. Također, smatra da su zaključci iz osporenih odluka da je navedeni ugovor pravno valjan i da joj ne pripada pravo na povrat predmetnih nekretnina suprotni tumačenju navedenog zakona i zauzetim stavovima Vrhovnog suda u istim ili sličnim pravnim i faktičkim situacijama. U svezi s tim, poziva se na presude Vrhovnog suda br. 11 0 U 011119 15 Uvp od 13. listopada 2016. godine i br. 11 0 U 017340 16 Uvp od 14. ožujka 2018. godine (koje je dostavila uz apelaciju) i broj 11 0 U 008403 11 od 28. veljače 2013. godine (koju nije dostavila uz apelaciju).
II.Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud smatra da je apelacija neutemeljena i ukazuje da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio pri odlučivanju o apelantičinom zahtjevu.
19. Okružni sud smatra da je apelacija neutemeljena.
20. Republička uprava tvrdi da je osporena odluka tog organa donesena u suglasnosti sa pozitivnim propisima, te da je kao takva potvrđena odlukama redovnih sudova.
21. Područna jedinica ukazuje da ostaje pri svojoj odluci.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06 i 38/11 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 44.
(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni sukladno sa regulacijskim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na temelju:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (“Službeni list FNRJ”, broj 52/58),
b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera (“Službeni list SRBiH”, broj 24/68), koji se odnosi na općine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.
(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni sukladno sa regulacijskim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo prešlo je na temelju odluke općine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na temelju članka
96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 86/03) utvrdit će se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.
(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog članka, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem mjerodavnog organa uprave za imovinsko pravne poslove.
(4) Rješenje iz stavka 2. ovog članka može se pobijati prizivom u postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
(5) Pravomoćno rješenje iz stavka 2. ovog članka dostavlja se po službenoj dužnosti organu mjerodavnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovedbu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 02177318 Uvp od 23. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena je 25. studenog 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava ve-zana za krivične postupke.
29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak, koji se odnosi na uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnim nekretninama, predstavlja spor o građanskim pravima i obvezama u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
31. Apelantica tvrdi da je do povrede njezinog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i zato što u pogledu istih činjeničnih i pravnih pitanja postoji različita praksa Vrhovnog suda.
32. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Europskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U svezi s tim, Europski sud je istaknuo da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
34. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao i nižestupanjskim odlukama Okružnog suda i drugostupanjskog organa uprave u biti potvrđena odluka prvostupanjskog organa uprave kojim je odbijen kao neutemeljen apelantičin zahtjev za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnim nekretninama. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, Okružni sud i organi uprave u tim odlukama dovoljno jasno i argumentirano obrazložili zaključak da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe članka
44. ZGZ-a s obzirom na to da se predmetno zemljište ne nalazi u režimu društvenog, odnosno državnog vlasništva budući da je na tom zemljištu već uspostavljeno pravo vlasništva u korist „Nova real estate“, čija se pravilnost upisa, s obzirom na pravomoćne odluke sudova donesene u parničnom postupku i odluke u ranijem pravomoćno okončanom upravnom postupku i postupku upravnog spora radi uspostave ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnim nekretninama, nije mogla preispitivati u konkretnom postupku u kojem su donesene osporene odluke. Dovodeći u svezu sadržaj odredbi članka 44. ZGZ-a sa obrazloženjem osporene i nižestupanjskih odluka, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni navedene zakonske odredbe u okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala u pravnim lijekova koje je podnosila protiv nižestupanjskih odluka, a koje su drugostupanjski organ uprave i redovni sudovi razmotrili i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila relevantnu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantičine navode kakve ponavlja u apelaciji, da je u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama (pri čemu se apelantica u postupku pred Vrhovnim sudom pozivala na presude tog suda broj 11 0 U 011119 15 Uvp od 13. listopada 2016. godine i broj 11 0 U 017340 16 Uvp od 14. ožujka 2018. godine) donosio različite odluke i da je konstatirao da se ne radi o identičnim situacijama. Dovodeći u svezu sadržaj obrazloženja osporene presude sa sadržajem navedenih odluka Vrhovnog suda koje je apelantica dostavila uz apelaciju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, niti elemente povrede načela pravne sigurnosti. Naime, iz tih presuda ne proizlazi da se radilo o istim činjeničnim i pravnim situacijama s obzirom na to da iz navedenih presuda proizlazi da su predmet zahtjeva za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa u tim slučajevima bile nekretnine koje su u vrijeme donošenja tih odluka bile upisane u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo. U odnosu na apelantičino pozivanje na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 008403 11 od 28. veljače 2013. godine, Ustavni sud zapaža da se iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je ta presuda donesena u ranijem tijeku postupka koji je okončan osporenom presudom. Međutim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica uz apelaciju nije dostavila navedenu presudu tako da se o sadržaju te presude Ustavni sud svakako ne može očitovati.
35. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZGZ-a na kojima su organi uprave i redovni sudovi temeljili osporenu i nižestupanjske odluke i obrazloženja koja su dali u svezi s tim, Ustavni sud smatra da u osporenoj i nižestupanjskim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju i primjeni odredaba ZGZ-a. U takvim okolnostima nema uvjeta da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Europskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantičinih prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na efektivni pravni lijek
37. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u svezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su drugostupanjski organ uprave i sudovi (u upravnom sporu i u postupku po zahtjevu za izvanredno preispitivanje) u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelantičine navode koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
Pravo na imovinu
38. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi i organi uprave za svoje odluke kojima je u konačnici odbijen apelantičin zahtjev za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnim nekretninama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, odnosno odredaba članka 44. ZGZ-a na apelantičinu štetu.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić