Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/21 (R. M.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2003/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-2003/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rifet Mehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rifet Mehić zbog neizvršenja Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-127/16 od 18.

novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rifet Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 8. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-127/16 od 18. novembra 2016. godine.

2. Apelant je 6. januara 2001. godine podnio zahtjev Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske-Komisiji za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) za ostvarivanje prava na otpremninu po članu 152. Zakona o radu.

3. Rješenjem Komisije broj 05/5-9242/BH od 21. oktobra 2016. godine apelantu je priznato pravo na otpremninu u visini 1.33 prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca, prije mjeseca u kome se apelantu priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Istim rješenjem je određeno da će se isplata otpremnine vršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene.

4. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Komisije od 21. oktobra 2016. godine.

5. Rješenjem Ministarstva broj 16-126-127/16 od 18. novembra 2016. godine usvojena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje Komisije izmijenjeno u dijelu koji se odnosi na visinu otpremnine tako što je apelantu priznato pravo na otpremninu u visini od 2,66 prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca, prije mjeseca u kojem se priznaje pravo, odnosno mjesecu u kojem se vrši isplata prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Istim rješenjem je određeno da će se isplata otpremnine vršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene. Apelant je ovo rješenje primio 24. novembra 2016. godine.

6. Apelant je podneskom od 8. decembra 2016. godine dostavio Komisiji potrebnu dokumentaciju kako bi bio uvršten na spisak za isplatu otpremnine, te predložio da, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, bude uvršten na spisak za prioritetnu isplatu otpremnine.

7. Ministarstvo je Aktom broj 16-126-10-36/17 od 23. maja 2017. godine obavijestilo apelanta da se isplata otpremnina po rješenju Komisije vrši prema redoslijedu donošenja rješenja, te na osnovu raspoloživih sredstava. Ministarstvo je ukazalo da zbog velikog broja prispjelih zahtjeva (cca. 60.000,00) iz iznosa sredstava koji se na godišnjem nivou obezbjeđuju u budžetu Republike, nije u mogućnosti da sve zahtjeve riješi i isplati odmah po donošenju rješenja, te napomenulo da se zbog toga u rješenju i navodi da će otpremnina biti isplaćena po obezbjeđenju sredstva za te namjene. Kada je u pitanju dinamika isplate, Ministarstvo je navelo da su prema zadnjem spisku za isplatu-mart 2017. godine, a koji zbog nedostatka novčanih sredstava još nije realizovan i čiju realizaciju očekuje, na red za isplatu došla rješenja koja je Komisija donijela u mjesecu decembru 2011. godine.

8. Apelant je podnio Ministarstvu zahtjev za pristup informacijama tražeći da mu se saopći kada će otpremnina biti isplaćena i u kojem iznosu.

9. Ministarstvo je Aktom broj 16-126-153/2019/ml od 30. oktobra 2019. godine obavijestilo apelanta da se isplata otpremnine vrši prema redoslijedu donošenja rješenja, te da će apelant biti uredno obaviješten kad dođe na red. Ministarstvo je ukazalo da zbog ograničenog iznosa sredstava na godišnjem nivou ne može sa sigurnošću reći kada će sredstva biti isplaćena apelantu, a kako visina zavisi od vremena isplate to nije u mogućnosti da precizira iznos.

Apelacioni navodi

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je postupak o priznatom pravu okončan prije četiri i po godine, ali da mu još uvijek nije isplaćena otpremnina po rješenju Ministarstva, te da apelaciju podnosi zbog neprovođenja rješenja Ministarstva od 18. novembra 2016.godine kojim mu je priznato pravo na otpremninu zbog nezakonitog prekida radnog odnosa. Apelant navodi da javna vlast ne čini ništa kako bi se objektivne okolnosti koje utiču na uslove i dinamiku isplate otpremnina određenih konačnim rješenjima izmijenile u korist povjerilaca, te da nema pokazatelja na osnovu kojih bi mogao procjeniti vremenski period u kojem će rješenje Ministarstva biti izvršeno. Zbog neprovođenja rješenja Ministarstva u razumnom roku, apelant potražuje naknadu nematerijalne štete.

Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je, između ostalog, navelo da osporava sve apelantove navode, te da smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena ustavna i konvencijska prava apelanta. S obzirom da apelant nije izjavio žalbu protiv rješenja Ministarstva od 18. novembra 2016. godine kojim je određen način isplate otpremnine, Ministarstvo smatra da je jasno da se apelant s njim saglasio.

12. Ustavni sud je odgovor Ministarstva proslijedio apelantu radi eventualnog izjašnjenja 2. aprila 2022. godine. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovor. Relevantni propisi

13. Zakon o radu (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/00 od 8.11.2000. godine) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 152.

Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).

[...] Član 154.

Otpremnina iz člana 153. ovog zakona isplaćuje se radniku na teret fonda formiranog za ovu svrhu iz sredstava objezbeđenih od prodaje državnog kapitala i drugih izvora, u skladu sa zakonom.

Dopustivost predmetne apelacije

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U konkretnom slučaju suština apelacije se odnosi na apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog neprovođenja pravosnažne odluke javne vlasti kojom mu je priznato pravo na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično pravno pitanje-neprovođenja pravosnažne odluke javne vlasti kojom je licu priznato pravo na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa razmatrao u svojoj Odluci o dopustivosti broj AP-3819/19 od 27. novembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) i s tim u vezi zaključio „da u konkretnom slučaju nema ničeg što bi ukazivalo da javna vlast zanemaruje svoju pozitivnu obavezu zaštite apelanticinih ustavnih prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Evropske konvencije.“ U navedenoj odluci Ustavni sud je podsjetio da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu 1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava. To znači da je javna vlast dužna zaštititi apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je apelantici pravosnažnom odlukom priznato pravo na otpremninu, koja kao novčano potraživanje predstavlja njenu imovinu koja uživa ustavnu zaštitu. Ustavni sud je uočio da apelantica nije izjavljivala žalbu na prvostepeno rješenje, niti je pokretala izvršni postupak, uvažavajući da je riječ o specifičnom potraživanju koje je javna vlast dužna da realizuje po službenoj dužnosti, po posebnom zakonskom modalitetu i iz posebnih sredstava koja se prikupljaju u poseban fond za tu namjenu. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je u tom slučaju, kao i u konkretnom slučaju, riječ o velikom broju predmeta u kojim je javna vlast podnosiocima zahtjeva priznala pravo na otpremninu po osnovu člana 152. Zakona o radu, što objektivno utiče na dinamiku izvršenja obaveza javne vlasti. Ustavni sud je uočio da je u tom slučaju javna vlast, odnosno Ministarstvo apelanticino potraživanje u skladu sa važećim propisima i svojom pozitivnom obavezom priznala, evidentirala i obavezala se da će ga isplatiti kad se steknu uslovi za to. Također je uočio da je apelantica uvrštena na spisak za isplatu i to prema datumu donošenja rješenja, što znači da prednost imaju rješenja koja su ranije donesena, te imajući u vidu da se sredstva za isplatu otpremnina obezbjeđuju sukcesivno, evidentno je da postoje objektivne okolnosti koje utiču na uslove i dinamiku isplate predmetnog potraživanja. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju predmet odnosi na gotovo identično pravno pitanje koje je Ustavni sud već razmatrao u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na svoju Odluku broj AP- 3819/19 od 27. novembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/21 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio