Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/22 (H. Č.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-870/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-870/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Halil Čomor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Halil Čomor protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 552365 18 Rsž od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil Čomor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 552365 18 Rsž od 8. decembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi odluka tuženog (Vindija d.o.o. Sarajevo) o otkazu ugovora o radu od 23. novembra 2015. godine i odluka o odbijanju zahtjeva za ostvarivanje prava od 20. januara 2016. godine, te da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima referenta prodaje počev od 24. novembra 2015. godine i nadalje, kao i da mu na ime naknada plata za period od 24. novembra 2015. do 30. septembra 2016. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da u korist apelanta uplati i obavezne doprinose za PIO. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu zbog rada u dane vikenda za period od 1. juna 2015. do 23. novembra 2015. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da na ovaj iznos u njegovu korist uplati doprinose za PIO, te da mu zbog umanjenja plate za juni, juli i avgust 2015. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za period od 1. juna 2015. do 23. novembra 2015. godine isplati iznos od po 1.000,00 KM za prekovremeni i noćni rad, za isti period za rad u dane praznika iznos od 500,00 KM i troškove prijevoza na posao i sa posla u iznosu od 500,00 KM, te naknadu za godišnji odmor za 2015. godinu u iznosu od 500,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Apelant je obavezan i da tuženom naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu 23. novembra 2015. godine zbog neopravdanog odbijanja izvršavanja radnih zadataka i naloga rukovodioca, odnosno nezakonitog, necjelishodnog i neodgovornog korištenja sredstava društva u toku rada. Također je utvrđeno da je prethodno proveden disciplinski postupak i apelantu omogućeno da iznese odbranu, te je odlučeno o zahtjevu za zaštitu prava apelanta. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi dokazao da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti, odnosno da postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu u skladu sa odredbama iz člana 97. stav (1) Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev za poništenje odluke i isplatu naknade plate koju je potraživao apelant za period nakon otkaza ugovora o radu. Također, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao da je radio u dane sedmičnog odmora, da je za dolazak na posao i odlazak koristio službeno vozilo, kao i da je tuženi dokazao da je u prethodnim godinama poslovao sa gubitkom, zbog čega je pravilno odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade za rad u dane sedmičnog odmora, prevoza na posao i godišnjeg odmora.

4. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbama člana 59. stav (1) Zakona o parničnom postupku jer je odbio povlačenje tužbe u odnosu na isplatu ostalih naknada, jer se tuženi izričito tome protivio, te da je pravilno postupio kada je meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu i u tom dijelu. Kantonalni sud je nadalje naveo da je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava kojom apelant ukazuje da su pogrešno primijenjene odredbe člana 89. Zakona o radu, odnosno da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu morala biti donijeta u roku od 15 dana od saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je ispravan zaključak prvostepenog suda da se na sporni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o radu iz 2015. godine. S tim u vezi, sud je ukazao da je odredbama člana 100. navedenog zakona propisano da se u slučaju otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza ugovor može otkazati u roku od 60 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, ali najduže u roku od jedne godine od učinjene povrede. Kako je disciplinski postupak protiv apelanta pokrenut 16. novembra 2015. godine, a odluka o otkazu donijeta 23. novembra 2015. godine, proizlazi da je donijeta u zakonom propisanom roku. Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je tuženi neosnovano obustavio dio plate bez njegove pismene saglasnosti, jer apelant nije pokrenuo postupak utvrđivanja nezakonitosti takve odluke kao i prigovor da tuženi nije apelantu omogućio iznošenje odbrane, jer je tuženi dokazao da je pozvao apelanta da se izjasni na okolnosti povrede radne dužnosti prilikom provođenja disciplinskog postupka, te da je apelant pristupio pred disciplinsku komisiju, ali da je odbio da se izjasni bez advokata. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je, imajući u vidu da apelant nije dostavio dokaz da njegov advokat nije mogao pristupiti na zakazano izjašnjenje, kao i da je izjašnjenje mogao dostaviti u pismenoj formi, neosnovan navedeni prigovor apelanta. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor da nije konsultovano vijeće zaposlenika, s obzirom da apelant nije dokazao da je kod tuženog formirano to vijeće ili sindikat. Kantonalni sud je također zaključio da je neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na to da je on dokazao osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu razlike plate za rad u dane vikenda, jer apelant nije dokazao da je radio u dane koji ne predstavljaju redovno radno vrijeme u toku sedmice, s obzirom da mu je shodno ugovoru o radu radno vrijeme od 40 sati sedmično bilo preraspoređeno na šest radnih dana u jednoj smjeni.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ponovio navode o pogrešnoj primijeni materijalnog prava, pa je u vezi s tim ponovio navode koje je iznio u žalbi protiv prvostepene presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji proizvoljnoj prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/22 (H. Č.) | Sudska praksa | Aktio