Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-568/21 (B.Č.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-568/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 568/21, rješavajući apelaciju B. Č., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. Č. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 026960 20 Krž 2 od 24. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 026960 20 Krž 2 od 24. novembra 2020. godine i S1 1 K 026960 18 Kri 2 od 9. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor, koji je radi eventualnog izjašnjenja proslijeđen apelantu (6. juna 2022. godine, nije bilo izjašnjenja).
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 026960 18 Kri od 9. juna 2020. godine optuženi apelant, Ž. T. i S. B. proglašeni su krivim da su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u toku oružanog sukoba između pripadnika Armije Republike BiH i Vojske Republike Srpske, mjestu i način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a u vezi sa članom 22 istog zakona. Zbog toga je apelant presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Presudom je optuženi M. G. oslobođen optužbi da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav (1) tač. a) i c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29 i članom 180 st. (1) i (2) istog zakona. Presudom su optuženi oslobođeni obaveze naknade troškova krivičnog postupka, dok su oštećeni s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
5. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na dokaze Tužilaštva BiH i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 9 i 10 presude), kao i njihove završne riječi (pobliže opisano na str. 10–32 presude). Dalje je, između ostalog, obrazloženo i prihvatanje prijedloga odbrane apelanta i ostalih, kao i odbijanje prijedloga odbrane četvrtooptuženog (M. G.) da se izvrši „suočavanje svjedoka... sa svjedokom S. S., te suočavanje svjedoka... sa svjedokom...“, kao i „vještačenje potpisa na zapisniku o saslušanju svjedoka... po vještaku grafološke struke“. U vezi s tim je navedeno i da se ni tužilac, niti odbrane optuženih nisu protivili navedenom prijedlogu branioca četvrtooptuženog. Odlučujući o ovom prijedlogu, Sud BiH je istakao da ti dokazi nisu neophodni za dodatno razjašnjenje stanja stvari i da bi se time nepotrebno odugovlačilo trajanje glavnog pretresa (pobliže opisano na str. 37 i 38 presude). Dalje je ukazano na razrješenje apelantovog branioca, prigovore branilaca na istražni postupak, kao i vještačenja na okolnosti apelantovog zdravstvenog stanja.
6. U nastavku obrazloženja presude je, između ostalog, ukazano na standarde ocjene dokaza i opštu ocjenu dokaza u smislu prvenstveno odredbi člana 281 stav (2), te odredbi čl. 3, 10 i 15 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH; pobliže opisano na str. 47–49 presude). Sud BiH je dalje razmotrio i primjenu materijalnog prava, odnosno ukazao na zakon koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju (pobliže opisano na str. 49–53 presude). Zatim je, u odnosu na osuđujući dio izreke presude, Sud BiH elaborirao bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ u svjetlu izvedenih pojedinačno označenih dokaza u konkretnom predmetu (pobliže argumentovano na str. 54–73 presude). Nakon toga je obrazložena i pojedinačna inkriminacija u osnovi zločina u odnosu na tačku osuđujućeg dijela presude (tačka I optužnice; pobliže opisano na str. 73–107 presude), a zatim i oslobađajući dio presude.
7. U odnosu na osuđujući dio presude, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje navedeno u tački 1 osuđujućeg dijela izreke presude, te zaključio van razumne sumnje da su se u radnjama optuženih apelanta i drugih stekli svi elementi bića predmetnog krivičnog djela, počinjenog radnjom ubistva (strijeljanjem 28 pripadnika radnog voda u Oborcima). Naime, Sud BiH je istakao da je krivičnopravnu odgovornost navedenih optuženih utvrdio prije svega na osnovu saglasnih iskaza svjedoka bivših saboraca datih u istrazi, te iskaza jedinog preživjelog svjedoka M. H., kao i nalaza i mišljenja vještaka patologa i vještaka balističara, kao i materijalnih dokaza koji potvrđuju iskaze svjedoka i vještaka. U vezi s tim, Sud BiH je, prije svega, ukazao na dokaze u pogledu načina odvođenja i smještaja oštećenih u navedeni radni logor, te aktivnosti u njemu, kao i prisustva oštećenih kritičnog dana. Zatim je ukazano i na dokaze na osnovu kojih je utvrđeno prisustvo optuženih kritičnog dana u mjestu Oborci (pojedinačno navedeni svjedoci; pobliže opisano na str. 75–81 presude), kao i da odbrana optuženih tu činjenicu nije osporila. Kada je riječ o konkretnim krivičnopravnim radnjama, Sud BiH je istakao da je svjedok M. H. na glavnom pretresu jasno i uvjerljivo iznio svoja neposredna saznanja, detaljno opisujući šta se dešavalo kritičnog dana u prostorijama gdje su se nalazili oštećeni, njihovo odvođenje, te zatim pronalaženje njihovih mrtvih tijela na označenoj lokaciji (pobliže opisano na str. 82–86 presude). U tom smislu je dalje navedeno da je Sud BiH poklonio vjeru iskazu svjedoka M. H. u dijelu gdje opisuje lice koje je izvodilo pripadnike radnog voda – apelant, a koje je navedeni svjedok, prema mišljenju suda, vjerno opisao, u šta se sud uvjerio i neposrednim opažanjem u sudnici na glavnom pretresu.
8. Zatim je ukazano da su odbrane optuženih, prilikom saslušanja svjedoka M. H. i prilikom iznošenja završnih riječi, prigovorile načinu prepoznavanja apelanta u sudnici od strane navedenog svjedoka, navodeći da radnja prepoznavanja nije izvršena u skladu s odredbom člana 85 st. (3) i (4) ZKPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju nije ni radilo o postupku prepoznavanja u smislu navedene zakonske odredbe, iz kojeg razloga vijeće nije ni cijenilo iskaz navedenog svjedoka u tom dijelu kao prepoznavanje, već ga je cijenilo u sklopu izjave koju je svjedok dao na glavnom pretresu, a kojem iskazu je poklonjena vjera. Takođe je navedeno i da je iskaz navedenog svjedoka podudaran s materijalnim dokazima koji su uvedeni u spis predmeta (pobliže opisano na strani 86 presude). Zatim je Sud BiH ukazao i na dio iskaza svjedoka M. H. (u svjetlu prigovora odbrana optuženih) kada je u pitanju opis uniforme koju je nosio apelant (pobliže opisano na str. 87 i 88 presude). U tom smislu je navedeno da opis uniforme od strane navedenog svjedoka nije dovoljan da bi kod suda stvorio sumnju da vojnik kojeg je taj svjedok detaljno opisao i zatim pokazao nije bio apelant.
9. Pored iskaza svjedoka M. H., koji je opisao inkriminisani događaj i koji se sakrio u podrum i na taj način izbjegao strijeljanje, Sud BiH je istakao da je s posebnom pažnjom cijenio i iskaze svjedoka koji su kritične prilike bili saborci optuženih, te koji su u fazi istrage detaljno opisali okolnosti i radnje koje se optuženim stavljaju na teret (pobliže opisano na str. 89–92 presude). Zatim je ukazano na dokaze u vezi s utvrđenjem suda da su oštećeni ubijeni u dvorištu osnovne škole u Oborcima (pobliže opisano na str. 92 i 93 presude).
10. Shodno naprijed navedenom, a suprotno prigovorima odbrana optuženih, Sud BiH je istakao da su iskazi svjedoka M. H. i iskazi svjedoka datih u istrazi ne samo saglasni i međusobno se nadopunjuju nego su u bitnim dijelovima potvrđeni iskazima drugih navedenih svjedoka i uloženim materijalnim dokazima (strana 93 presude). Za razliku od iskaza svjedoka datih u istrazi, Sud BiH je istakao da su svjedoci na glavnom pretresu izjavili da nemaju neposredna saznanja u pogledu predmetnih inkriminacija koje su stavljene na teret apelantu i ostalim optuženim (pobliže opisano na str. 94–95 presude). Ovakvim navodima svjedoka datim na glavnom pretresu, kako je to navedeno, vijeće nije poklonilo vjeru, nalazeći da su neuvjerljivi i nelogični, te u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima, kao i da su dati isključivo s ciljem ublažavanja – izbjegavanja odgovornosti optuženih, a koji su ujedno njihovi saborci. Takođe je, između ostalog, navedeno i da su navodi svjedoka dati na glavnom pretresu (o načinu uzimanja i sačinjavanja njihovih izjava u istrazi) u potpunoj suprotnosti s iskazima tada postupajuće tužiteljice S. T., te S. S. i Ž. T. kao ovlašćenih službenih lica Sipe (pobliže opisano na str. 95–97 presude). Pri tome je, između ostalog, Sud BiH konstatovao da odbrane optuženih, prilikom ispitivanja navedena tri svjedoka na glavnom pretresu, nisu tim svjedocima postavljale pitanja u vezi s navodima svjedoka datih na glavnom pretresu na okolnosti koje se tiču prijetnji koje su im upućene, odbijanja da potpišu zapisnik, vršenja pritisaka na njih da ih potpišu podmetanjem zapisnika, prevarom, iznudom i slično (pobliže opisano na strani 97 presude).
11. Isto tako je navedeno i da je odbijen prijedlog odbrane za suočavanje svjedoka sa svjedokom S. S., te suočenje svjedoka sa svjedokom Ž. T. jer je Sud BiH ocijenio da to suočenje nije neophodno za razrješenje stanja stvari. Ovo iz razloga, kako je to navedeno, jer su svjedoci S. S. i Ž. T. na glavnom pretresu neposredno dali svoje iskaze, te su ih pojedini branioci optuženih unakrsno ispitali, dok sami optuženi nisu imali pitanja za te svjedoke. Shodno tome, Sud BiH je naveo da je mogao donijeti svoj sud o vjerodostojnosti iskaza svjedoka S. S. i Ž. T. i bez njihovog suočavanja sa svjedocima. Osim toga, Sud BiH je naveo da su nelogični i neuvjerljivi navodi „svjedoka“ s glavnog pretresa da izjave sačinjene na zapisnicima o njihovom saslušanju nisu njihove izjave, a da navodi o vršenom pritisku od strane istražilaca Sipe nisu ničim potkrijepljeni. U vezi s tim, navedeno je i da se ti svjedoci prije saslušanja na glavnom pretresu nisu žalili na bilo koji oblik pritiska i lošeg postupanja prema njima, kako od strane istražilaca Sipe tako i od strane postupajuće tužiteljice. S druge strane, Sud BiH je naveo da je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka iz istrage na okolnosti predmetnog događaja (pobliže opisano na str. 98 i 99 presude).
12. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje očevici samog čina ubijanja oštećenih. Međutim, Sud BiH je istakao da je na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je vijeće prihvatilo kao vjerodostojne, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, ocijenio van razumne sumnje da su oštećeni ubijeni upravo na način opisan u tački 1 osuđujućeg dijela presude, te da su optuženi, među kojima je apelant, zajedno s drugim NN pripadnicima VRS izvršili ubistvo oštećenih pucanjem iz automatskog naoružanja. Naime, Sud BiH je istakao da su sve činjenice u predmetu međusobno čvrsto i neraskidivo vezane na način da čine jednu jedinstvenu logičku cjelinu, odnosno zatvoreni krug činjenica (pobliže opisano na str. 102–104 presude). Pri tome je navedeno i da nije prihvaćena tvrdnja odbrane da izviđački vod nije bio prisutan u kritično vrijeme i mjestu (pobliže opisano na str. 104 i 105 presude).
13. S obzirom na navedeno, Sud BiH je naveo da je van razumne sumnje utvrdio da su optuženi apelant (Ž. T. i S. B.) svjesno i s direktnim umišljajem kao saizvršioci počinili predmetno krivično djelo. Konačno, Sud BiH je obrazložio i odluku o sankciji, troškovima postupka, te imovinskopravnom zahtjevu.
14. Presudom Suda BiH u apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 026960 20 Krž 2 od 24. novembra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, te branilaca optuženih (apelanta, Ž. T. i S. B.), te je potvrđena presuda Suda BiH od 9. juna 2020. godine.
15. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da odbrana bezuspješno potencira povredu prava na odbranu i zaključuje da prvostepeni sud nije s istom pažnjom cijenio činjenice koje idu u prilog optuženim i činjenice koje im idu na teret, odnosno prvostepeni sud je dao najpovoljniji tretman svjedocima iz čijih je iskaza crpio one činjenice koje idu na štetu optuženim (pobliže argumentovano na strani 8 presude). U vezi s tim je navedeno da poklanjanje vjere materijalnim dokazima i svjedocima Tužilaštva BiH ne može automatski značiti nejednak tretman stranaka u postupku. Na glavnom pretresu su, kako je to istaknuto, stranke i branioci imali mogućnost da opovrgnu argumente suprotne strane u direktnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju, dok je sud ispitivao i utvrđivao pravno relevantne činjenice, rukovodeći se principom slobodne ocjene dokaza. U odnosu na određene apelantove navode u ovom dijelu Sud BiH je ukazao da će biti razmotreni u okviru pogrešno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja.
16. U pogledu žalbenih navoda kojim su odbijeni dokazni prijedlozi odbrane, apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio svoju odluku o prihvatljivosti dokaza (pobliže opisano na str. 8 i 9 presude). U vezi s tim je takođe ukazano da prvostepeni sud ni u kom slučaju nije postupao s dvostrukim standardima, kako to odbrana tvrdi.
17. Obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora nezakonitog prepoznavanja apelanta od strane svjedoka M. H. (kao nezakonitog dokaza) u smislu člana 85 ZKPBiH, apelaciono vijeće je istaklo da učinjeno prepoznavanje u konkretnom slučaju ne predstavlja radnju dokazivanja u smislu navedene zakonske odredbe, niti je navedeno prepoznavanje imalo odlučujući značaj i dokaznu snagu kod ocjene dokaza neposredno izvedenih na glavnom pretresu. Zatim je apelaciono vijeće, u smislu člana 10 ZKPBiH, obrazložilo i neosnovanost žalbenog prigovora zakonitosti iskaza svjedoka V. J. i G. T. datim u istrazi (pobliže opisano na str. 10–13 presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da su ti svjedoci saslušani u skladu s odredbama člana 86 ZKPBiH, kako je to pravilno cijenio i prvostepeni sud. Pri tome je navedeno i da iz samih zapisnika o saslušanju svjedoka proizlazi da su ti svjedoci prethodno upozoreni o svojim pravima i obavezama, a što su oni očigledno u potpunosti razumjeli i potvrdili svojim potpisima, bez isticanja bilo kakvog prigovora na sadržinu zapisnika. Isto tako je navedeno i da su na okolnost saslušanja navedenih svjedoka u istrazi cijenjeni iskazi svjedoka S. S. i Ž. T. (koji su sproveli radnju saslušanja), te postupajuće tužiteljice. Takođe, apelaciono vijeće je u ovom dijelu razmotrilo prigovor apelanta koji je ukazivao na nezakonitost saslušanja svjedoka V. J., ukazujući da se radi o grešci u kucanju, što je objašnjeno na str. 12–13.
18. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu s odredbom člana 290 stav (7) ZKPBiH (pobliže opisano na str. 14–16 presude). U ovom dijelu je, između ostalog, dat odgovor na žalbene navode da nije utvrđen status civila (žrtava), obrazložen je i prigovor koji se odnosio na „uvezivanje iskaza svjedoka“, kao i kredibilitet svjedoka V. J., G. T. i M. H. (pobliže opisano na str. 16 i 17 presude). Navedeno je i da je neosnovana tvrdnja odbrane da je prvostepeni sud iz iskaza svih saslušanih svjedoka uzimao samo one dijelove koji inkriminišu apelanta (pobliže opisano na strani 17 presude). Takođe je ukazano na neosnovanost prigovora koji se odnosio na tvrdnje da je prvostepena presuda zasnovana na iskazima dva sporna iskaza iz istrage (svjedoka V. J. i G. T.), koje su oni negirali na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 17 i 18 presude).
19. Zatim je apelaciono vijeće elaboriralo žalbene prigovore bitne povrede iz člana 297 stav (2) ZKPBiH uključujući, između ostalih, i prigovor apelantovog branioca (str. 18–19). O navedenim prigovorima apelaciono vijeće se izjasnilo na str. 21 i dalje, ukazujući da je istraga u dispoziciji Tužilaštva, da nije došlo do izmjene optužnice od strane suda nagore za optužene (str. 22–23), jer optuženim nije stavljena veća kriminalna količina i njihova radnja u okviru krivičnog djela postoji i bez naredbe P. M. i u situaciji kada su postupali s drugim pripadnicima izviđačkog voda ili drugim pripadnicima VRS, obrazlažući način izvođenja i ocjene dokaza, obrazlažući apelantov stav da sud nije izvodio zaključke već „sticao utisak“ itd. (pobliže navedeno na strani 21 presude).
20. U nastavku obrazloženja presude apelaciono vijeće je raspravilo i žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pobliže opisano na str. 24– 53 presude). Ukazano je, između ostalog, i na žalbene navode apelantovog branioca, koji su se odnosili na to da prvostepeni sud nije cijenio sve činjenice (zapisnik o uviđaju, da postoje očevici događaja, da nije utvrdio opis lica), da nije cijenio da je svjedok M. H. mijenjao iskaze i način na koji je prepoznao apelanta, da je apelant bio s pripadnicima izvođačkog voda, da su proizvoljni zaključci prvostepenog suda oslonjeni na zapisnike o saslušanju svjedoka G. T. i V. J. i drugo.
21. Apelaciono vijeće je navelo da je, suprotno istaknutim žalbenim navodima, prvostepeni sud za svoja utvrđenja dao jasne i uvjerljive razloge, obrazlažući zašto je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka, dovodeći ih u vezu s materijalnim dokazima.
22. Nadalje, u svjetlu istaknutih žalbenih navoda, apelaciono vijeće je navelo da je valjalo, prije svega, cijeniti iskaz svjedoka M. H., koji se, suprotno tvrdnjama odbrana, ima smatrati kredibilnim očevicem događaja, čiji je iskaz potvrđen i ostalim dokazima, te da činjenica da taj svjedok nije vidio momenat pucanja u pripadnike radnog voda apsolutno ne umanjuje dokaznu vrijednost njegovog iskaza. U tom smislu apelaciono vijeće je, između ostalog, istaklo da je iskaz navedenog svjedoka prvostepeni sud pravilno doveo u vezu s iskazima svjedoka V. J. i G. T. datim u istrazi. Stoga je, suprotno žalbenim prigovorima, apelaciono vijeće navelo da se radi o saglasnim iskazima svjedoka, koji se prostorno nadopunjuju i tvore jednu sliku o tome na koji su način kritičnog dana ubijeni pripadnici radnog voda. Isto tako je navedeno i da je činjenica da su svjedoci V. J. i G. T. na glavnom pretresu negirali svoje iskaze iz istrage, pri tome tvrdeći da su njihove izjave uzete prevarom i pod pritiscima ovlašćenih službenih lica, usljed čega su zapisnike iz istrage potpisali. Međutim, apelaciono vijeće je istaklo da ta dva svjedoka nisu dala logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu izmijenjenih iskaza jer su na glavnom pretresu dala vrlo konfuzna pojašnjenja, dok u svojim iskazima u prethodnom postupku svjedoče i o najsitnijim detaljima događaja (sve prednje pobliže opisano na str. 37–43 presude).
23. Dalje je apelaciono vijeće, u svjetlu utvrđivanja odlučnih činjenica posrednim dokazima, obrazložilo i neosnovanost žalbenog prigovora koji se odnosio na navodno proizvoljno utvrđenje prvostepenog suda u vezi s načinom ubistva oštećenih i utvrđenjem da su ga počinili apelant i ostali označeni optuženi. U vezi s tim je navedeno da apelaciono vijeće u potpunosti prihvata zaključke prvostepenog suda (pobliže opisano na str. 43–46 presude). Zatim je obrazložen i „alibi optuženih“, odnosno žalbeni navod da oni nisu mogli počiniti predmetno krivično djelo jer su se u kritično vrijeme nalazili u kući u Oborcima zajedno s drugim pripadnicima izviđačkog voda, čekajući naredbu za povlačenje (pobliže opisano na str. 46–49 presude). Zatim je apelaciono vijeće ukazalo i na neosnovanost žalbenog prigovora apelantove odbrane kojim je osporavan status oštećenih kao civila (pobliže opisano na str. 49–53 presude). Konačno, apelaciono vijeće je, između ostalog, obrazložilo i neosnovanost žalbenog prigovora apelantove odbrane o povredi krivičnog zakona u odnosu na postojanje elemenata saizvršilaštva u konkretnom slučaju, kao i konkretizaciji radnji izvršenja (pobliže opisano na str. 53–56 presude). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelant navodi da je sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje jer uopšte nije cijenio bitne materijalne dokaze. Nadalje, apelant navodi da se presuda zasniva na pretpostavkama (dalje ukazuje na sve „pretpostavke“ iz zapisnika iz istrage), kao i da je presuda zasnovana na zapisnicima iz istrage. Nadalje, apelant navodi da sud nije cijenio činjenice i dokaze koji apelantu idu u prilog, da apelant ima alibi, da nije uzeta u obzir izjava svjedoka M. H. (ovu izjavu detaljno analizira, ukazujući na protivrječnosti u izjavama svjedoka, opisu lica i drugo), da nisu uzete u obzir čaure pronađene na licu mjesta, problematizuje samo mjesto i drugo. Apelant, dalje, ukazuje na nezakonito prepoznavanje u sudnici, a svoj stav sud je „podigao na nivo dokaza“. Nadalje, apelant ukazuje da je presuda zasnovana samo na dijelovima zapisnika o saslušanju svjedoka V. J. i G. T. (dok im u drugom dijelu ne poklanja vjeru), te sud neosnovano zaključuje da su iskazi svjedoka M. H. i zapisnici iz istrage o saslušanju svjedoka G. T. i V. J. saglasni. Nadalje, apelant navodi da su nezakonito sačinjeni zapisnici o saslušanju svjedoka G. T. i V. J., jer su izjave od svjedoka uzete nezakonito (ovdje se ukazuje na formu, te se opet ukazuje na zapisnik o saslušanju svjedoka iz Sarajeva, što je sud pravdao greškom u kucanju). Apelant navodi da sud nije pravilno utvrdio status oštećenih (civila), kao ni status pripadnika radnog voda, što detaljno pojašnjava u apelaciji. U vezi s tim se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Takođe, apelant ukazuje da je sud prekoračio optužnicu i povrijedio pravo na odbranu, te da je sud postavljao pitanja svjedoku suprotno pravilima postupka, kao i da je sud preuzeo ulogu vještaka, svjedoka, te da je bio pristrasan, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.
b) Odgovori na apelaciju
25. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da je Sud BiH je istakao da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi dali jasne razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja osporenih presuda, kao i da apelant u apelaciji iznosi prigovore iscrpljene kroz žalbu. U vezi s tim je ukazano da prvostepeni sud nije počinio navedene povrede, a da se drugostepeni sud, više nego dovoljno, osvrnuo na navode u pogledu prava na odbranu, zakonitosti dokaza, razumljivosti presude, prekoračenja optužnice s iscrpnim obrazloženjem u pogledu primjene KZSFRJ, uz pozivanje na relevantne dijelove presude. Nadalje, način ocjene dokaza i izvođenje zaključaka do kojih je sud došao, prema stavu Suda BiH, detaljno je obrazložen, pa je suvišno iznositi činjenice i dokaze na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivična odgovornost. Predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
26. Tužilaštvo BiH je istaklo da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani jer su činjenice i okolnosti utvrđene u osporenim presudama u potpunosti pravilno utvrđene, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].
28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18, 22/21 – odluka Ustavnog suda i 8/22 – rješenje Ustavnog suda) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 85. st. (2), (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica ili predmeta iste vrste.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. st. 6. i 7.
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, koju je apelant je primio 24. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
36. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno sproveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U suštini, apelant problematizuje zaključke suda kao proizvoljne, da je presuda temeljena na pretpostavkama i „tumačenju dokaza“ od strane suda. Takođe, apelant navodi da se određene činjenice uopšte nisu cijenile, kao i da je postojao svjedok očevidac do kojeg se nije došlo. Ukazuje se, takođe, i na kršenje presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo, kao i principa jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
37. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud napominje da je u Odluci broj AP 629/21 od 8. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) razmotrio apelaciju drugooptuženog iz istog krivičnog postupka kao apelant, koji je osuđen zajedno s apelantom istom presudom, za isto krivično djelo. Razmatrajući žalbene navode apelanta u predmetu broj AP 629/21, Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava na pravičan postupak, za šta je dao obrazloženje u navedenoj odluci. Pri tome je Ustavni sud detaljno razmotrio navode u vezi s ocjenom dokaza (kod utvrđenja ispunjenosti bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela apelant je problematizovao to što je sud poklonio vjeru prvenstveno iskazu svjedoka M. H., a zatim i svjedocima (V. J. i G. T. – apelantovi saborci) koji su na glavnom pretresu izmijenili svoje iskaze date u fazi istrage). Pri tome je apelant u navedenom predmetu isticao da nijedan od tih svjedoka nije vidio sam čin ubistva oštećenih u konkretnom slučaju. U navedenoj Odluci broj AP 629/21 je navedeno: Kada je u pitanju svjedok M. H. kao jedino preživjelo lice kritične prilike, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se radilo o licu koje je svoja saznanja u formi iskaza davalo na okolnosti dešavanja kritičnog dana. Kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, redovni sudovi su i na osnovu svjedočenja svjedoka M. H. utvrđivali status lica koja su činila radni vod, zatim dešavanja koja su prethodila samom činu ubistva 28 oštećenih, kao i činjenice koje se imaju dovesti u vezu s vremenom i lokacijom likvidacije oštećenih, te okolnostima nakon samog čina ubistva. Zbog toga, i prema ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u zaključku Suda BiH iz obrazloženja osporene prvostepene presude da svjedok M. H. nije očevidac samog čina ubistva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o posrednom dokazu u kontekstu utvrđenja četvrtog opšteg elementa postojanja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (počinioci izvršili nezakonito djelo ili su naredili izvršenje nezakonitog djela). Ovo iz razloga, jer je navedeni svjedok, prema stavu redovnih sudova, imao direktna saznanja samo o tome ko je lice koje je izvodilo oštećene iz objekta u kojem su se nalazili u kritično vrijeme.
Sprovedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da se radilo o optuženom [apelant u konkretnom predmetu]. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, nema proizvoljnosti u stavu redovnih sudova da se u kontekstu tog optuženog nije radilo o prepoznavanju od strane svjedoka M. H., odnosno da njegovo svjedočenje u tom dijelu na glavnom pretresu nema karakter radnje dokazivanja u smislu člana 85 ZKPBiH. Ovo iz razloga jer su redovni sudovi to pravno pitanje (u formi prigovora i žalbe) raspravili na način koji se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim (pobliže opisano u tač. 10 i 19 ove odluke). Osim toga, Ustavni sud napominje da su svjedoka M. H. nesporno saslušali branioci svih optuženih, uključujući i apelantovog branioca.
Kada je u pitanju utvrđenje apelantovog učešća kao saizvršioca u samom činu ubistva (oštećenih) kao elementa predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je to utvrđenje zasnovano suštinski na iskazima dva svjedoka (V. J. i G. T.), koje su oni dali u fazi istrage. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su ti svjedoci svoj prvobitni iskaz izmijenili na način da su na glavnom pretresu u svojim iskazima negirali apelantovo učešće u inkriminisanim radnjama koje su mu optužnicom stavljene na teret. U svjetlu iskaza ta dva svjedoka, Ustavni sud zapaža da apelant problematizuje dva pitanja. Prvo je pitanje same zakonitosti tih dokaza i mogućnosti da se sudska odluka uopšte zasnuje na njima, a drugo je pitanje mogućnosti da u konvencijskom smislu takvi dokazi (ako su i zakoniti) budu osnov za utvrđenje apelantove krivice u odsustvu drugih direktnih dokaza.
38. Nadalje, ukazujući na praksu Evropskog suda, te analizirajući navedeni predmet, kao i obrazloženja u osporenim presudama, Ustavni sud je u predmetu broj AP 629/21 zaključio da je Sud BiH preduzeo radnje na glavnom pretresu za utvrđivanje okolnosti u vezi s ovim prigovorom o „pritisku na svjedoke“, pa su tako istražioci (S. S. i Ž. T.) koji su saslušavali navedena dva svjedoka u fazi istrage i koji su sačinili zapisnike o njihovom saslušanju, kao i postupajuća tužiteljica (S. T.) bili direktno i unakrsno ispitani. Na osnovu tih svjedočenja, Sud BiH je imao, između ostalog, priliku steći i utisak o njihovom kredibilitetu kao svjedoka. Na drugoj strani, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da odbrana apelanta i ostalih optuženih nije bila onemogućena da tokom unakrsnog ispitivanja navedenih svjedoka (S. S., Ž. T. i S. T.) postavlja bilo kakva pitanja na okolnosti postojanja navodnih prijetnji, prevare, iznude i slično u vezi s uzimanjem izjava od svjedoka V. J. i G. T. i sačinjavanja zapisnika o njihovom saslušanju. Međutim, odbrane optuženih nisu uopšte postavljale pitanja u tom smislu. Stoga, dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova koja su dali u vezi sa zakonitošću istražnih iskaza svjedoka V. J. i G. T, Ustavni sud je u Odluci broj AP 629/21 smatrao da u konkretnom slučaju nije bilo prepreke da se na takvim dokazima zasnuje sudska odluka, budući da su redovni sudovi bez predrasuda sproveli propisno ispitivanje tvrdnji odbrane apelanta i ostalih optuženih.
39. U nastavku Odluke broj AP 629/21 Ustavni sud je razmotrio poziciju redovnog suda, dato obrazloženje u presudama i drugo (detaljnije, tačka 50 Odluke broj AP 629/21), te je zaključio da poklanjanje vjere iskazima svjedoka V. J. i G. T. iz faze istrage u odnosu na iskaze s glavnog pretresa od strane istih lica samo po sebi ne pokreće pitanja pravičnosti postupka sagledanog u cjelini.
40. Dalje je u predmetu broj AP 629/21 Ustavni sud razmotrio apelantove navode u vezi s odlukom suda da ne provodi određene dokaze koje je predložila odbrana. U predmetu broj AP 629/21 Ustavni sud je naveo:
Uzevši u obzir sve prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da su prvenstveno Sud BiH, a zatim i apelaciono vijeće, u konkretnom predmetu jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saizvršilac počinio predmetno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoje zaključke o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na navedeni način ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari, načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, odnosno da mu nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.
41. Za razliku od predmeta broj AP 629/21, u konkretnom predmetu apelant je ukazao na nezakonito prepoznavanje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno naveo da se ne radi o radnji prepoznavanja, već je u okviru svog svjedočenja apelanta prepoznalo lice u sudnici. Dalje, apelant je u konkretnom predmetu ukazao da je došlo do prekoračenja optužnice, o čemu se apelaciono vijeće jasno izjasnilo na str. 22–23, ukazujući da izmjenama učinjenim od strane suda nije došlo do stavljanja na teret veće kriminalne količine apelantu (i ostalim optuženim).
42. Stoga, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak. Svi ostali navodi koje apelant iznosi u odnosu na donijetu presudu mogu se takođe podvesti pod navode o pogrešnoj ocjeni dokaza ili pod povredu principa in dubio pro reo. Međutim, detaljnom analizom svih apelantovih navoda Ustavni sud je došao do istog zaključka kao u Odluci broj AP 629/21, odnosno da nije bilo povrede apelantovog prava na pravičan postupak i da je odluka posljedica dokaznog postupka, nakon kojeg je sud analizom svih provedenih dokaza i ne kršeći apelantova prava, uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, došao do zaključka o apelantovoj krivici. Apelantovi navodi o pristrasnosti suda su posljedica apelantovog generalnog nezadovoljstava donijetom odlukom, pa Ustavni sud nije našao da ovaj navod treba posebno izdvojiti iz navoda o povredi prava na pravičan postupak ili dodatno analizirati.
43. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. Apelant je u relevantnom dijelu apelacije ukazao na povredu prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali, osim istaknutih navoda, apsolutno ništa nije naveo u vezi s ovom povredom.
45. Apelant je ukazao na povredu prava na djelotvoran lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant je kroz sadržaj apelacije naveo da mu je povrijeđeno ovo pravo jer je drugostepeni sud na osnovu pretpostavki cijenio određene apelantove navode. Ustavni sud nalazi da je apelant imao pravo žalbe na prvostepenu presudu i koristio ga je, a činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim navodima ne pokreće pitanje prava na djelotvoran pravi lijek. Ovo pogotovo kada se radi o navodima koji su isti kao i navodi o kršenju prava na pravičan postupak, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, a apelant ih je protegao i na postupak po žalbi.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela, kada su redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić