Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3936/20 („Trgovina“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3936/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3936/20, rješavajući apelaciju „Trgovine“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Trgovine“ d.o.o.

Laktaši podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 114953 19 Rev od 18. avgusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Trgovina“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 2. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 114953 19 Rev od 18. avgusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i tužene u predmetnom postupku Opštine Laktaši (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. januara, odnosno 18. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši sud i tužena su u periodu od 25. do 27. januara dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 13. aprila 2022. godine dostavljeni apelantkinji.

5. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Postupajući po apelantkinjinoj tužbi protiv tužene radi poništenja akta i utvrđivanje prava svojine, Okružni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 114953 15 Ps od 16. novembra 2018. godine kojom je usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav upis prava svojine na nepokretnostima opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) u korist tužene, s dijelom 4/10, po osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 14. jula 2015. godine, što je tužena dužna trpjeti da se izvrši brisanje prava svojine u navedenom dijelu na predmetnim nepokretnostima (stav I izreke). Presudom je dalje odbijena apelantkinja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu ugovora o diobi, na kojem su potpisi ugovarača ovjereni pred nadležnim sudom 17. januara 2003. godine i koji je zaključen između ZZ „Laktaši“ Laktaši, „Trgovine“ a.d. Laktaši, ZZ „Župa“ Kriškovci i „Uslugatransa“ a.d. Laktaši (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o diobi), stekla pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima, sve s dijelom od 4/10, pa je tužena dužna da apelantkinji izda valjanu ispravu za upis prava susvojine na predmetnim nepokretnostima s dijelom 4/10, u protivnom će takvu ispravu zamijeniti presuda (stav II izreke). Presudom je takođe određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke).

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je uvidom u rješenje RUGIP-a od 14. jula 2015. godine utvrdio da je Komisija za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela rješenje kojim je utvrdila sadržaj nepokretnosti u privremenom listu nepokretnosti i pravo svojine na zemljištu i objektima u korist tužene s dijelom 1/1. Dalje je ukazano da je u obrazloženju rješenja navedeno da je odbijen zahtjev apelantkinje i „Agro-ineksa“ da se upišu s pravom susvojine na predmetnim nepokretnostima na osnovu predmetnog ugovora o diobi i kupoprodajnog ugovora (između ZZ „Župa“ Kriškovci i „Agro-ineksa“), iz razloga što predmetni ugovor o diobi nikada nije predat u Zemljišno-knjižnu kancelariju na sprovođenje. Okružni sud je naveo da je dokazana osnovanost usvojenog tužbenog zahtjeva jer iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantkinja do susvojine na predmetnim nepokretnostima došla na bazi teretnog pravnog posla. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantkinja ishodišno privredno društvo nastalo diobom ranije Zemljoradničke zadruge „Laktaši“ kojoj su predmetne nepokretnosti dodijeljene rješenjem SO Laktaši od 22. aprila 1973. godine kao zamjensko zemljište koje je Zadruga dobila za drugo ustupljeno zemljište Opštini. Dalje je obrazloženo da je susvojinski dio zemljišta prenesen u korist apelantkinje predmetnim ugovorom o diobi. Istaknuto je da je riječ o pismenom ugovoru na kojem su potpisi ugovarača ovjereni pred sudom, pa je zadovoljavao uslove potrebne za sprovođenje u zemljišno-knjižnim evidencijama. Okružni sud je ukazao da je zemljište zemljoradničke zadruge regulisano posebnim pravnim okvirom i u pogledu njega nije sprovođena privatizacija na način kako su privatizovana preduzeća u društvenoj svojini, pa stoga predmetne nepokretnosti nisu ni sadržane u programu privatizacije koji je nastao oko četiri godine prije zaključenja predmetnog ugovora o diobi.

9. Okružni sud je naveo da apelantkinjina aktivna legitimacija da traži susvojinski dio u predmetnim nepokretnostima proizlazi ne samo iz predmetnog ugovora o diobi već i iz Presude Višeg suda broj 57 0 Ps 002796 14 Pž2 od 10. oktobra 2014. godine, gdje je u sporu sa ZZ „Župa“ Kriškovci i „Milka Agro“ d.o.o. Laktaši uspjela da se poništi ugovor o prodaji 1/10 dijela predmetnih nepokretnosti na koje je apelantkinja polagala pravo prvokupa. Dalje je navedeno da se isto tako iz pročitanog ugovora od 29. decembra 2003. godine vidi da je tužena kupila susvojinski dio predmetnih nepokretnosti od strane pravnog prednika apelantkinje ZZ „Laktaši“, pa se postavlja pitanje zašto bi tužena plaćala navedeni susvojinski dio ako sebe smatra vlasnikom. Istaknuto je da je apelantkinja provela dokaz da su predmetne nepokretnosti izgrađene, da se na njima nalaze legalni objekti i da je zemljište koje je predmet tužbe nužno za upotrebu navedenih objekata, sve u svrhu dokazivanja ispunjenosti uslova iz Zakona o stvarnim pravima, a ne člana 8a Zakona o privatizaciji preduzeća. Okružni sud je zaključio da je RUGIP pri donošenju osporenog rješenje zanemario odredbe Zakona o stvarnim pravima (član 330 st. 1 i 2), te da je Komisija zanemarila i odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, odnosno član 42 istog zakona iz 2006. godine, koji su u suštini saglasni s navedenim odredbama Zakona o stvarnim pravima. Dalje je zaključeno da prema navedenim odredbama na predmetnim nepokretnostima nije moguće uspostaviti pravo svojine isključivo u korist tužene, te da je ugovor o diobi, bez obzira na starost, legitiman osnov (iustus titulus) za sticanje prava svojine u smislu člana 52 Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je naveo da je odbio drugi dio tužbenog zahtjeva zato što apelantkinja nije obuhvatila ostale ugovorne strane predmetnog ugovora o diobi, te da smatra da apelantkinja tužbom mora da obuhvati i ostale ugovorne strane ukoliko postoji spor između ugovornih strana u vezi s upisom prava susvojine.

10. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 114953 19 Pž od 12. septembra 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Okružnog suda u stavu II izreke, dok je usvojena žalba tužene, preinačena presuda Okružnog suda i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Presudom je dalje odbijen apelantkinjin zahtjev za troškove sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu.

11. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je presuda Okružnog suda u dijelu kojim je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev (stav I izreke) zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, obrazloženo je da su predmetne nepokretnosti u zemljišnoj knjizi bile upisane kao državna svojina, opštenarodna imovina, s pravom korišćenja ZZ „Laktaši“ Laktaši na osnovu rješenja od 22. juna 1973. godine. Kako apelantkinja nije bila upisana kao nosilac prava korišćenja predmetnih nepokretnosti u zemljišnoj knjizi niti u katastarskom operatu, zaključeno je da je Komisija pravilno na osnovu sprovedenog postupka donijela rješenje od 14. jula 2015. godine kojim je utvrđeno pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, koje je utvrdila na osnovu podataka iz zemljišne knjige. Viši sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo uslova za primjenu čl. 324 i 325 Zakona o stvarnim pravima jer apelantkinja nije bila upisana kao korisnik predmetnih nepokretnosti u zemljišnoj knjizi odnosno katastru, što je uslov za pretvaranja korišćenja društvene svojine u pravo svojine. Takođe je zaključio da su neosnovani apelantkinjini navodi da je dokazala da je na osnovu predmetnog ugovora o diobi stekla pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima. U vezi s tim, ukazano je da predmetni ugovor o diobi nije sproveden u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, te se apelantkinja nije ni mogla uknjižiti s pravom susvojine na predmetnim nepokretnostima s dijelom 4/10. Istaknuto je da su navedenim ugovorom ugovorne strane samo regulisale način i obim korišćenja nepokretnosti u državnoj svojini. Viši sud je naveo da apelantkinja nije bila upisana kao nosilac prava korišćenja na predmetnim nepokretnostima, već je navedeno pripadalo ZZ „Laktaši“ Laktaši, koja je mogla kod nadležnog organa uprave tražiti pretvaranje svog prava korišćenja u pravo svojine, sve do stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednim zadrugama, koji je kao lex specialis regulisao sudbinu ranije stečenih prava poljoprivrednih zadruga. Dalje je naveo odredbu člana 48 st. 1 i 2 Zakona o poljoprivrednim zadrugama, te ocijenio da poljoprivredne zadruge nisu mogle podnositi zahtjev da se njihovo pravo korišćenja u smislu člana 324 stav 1 Zakona o stvarnim pravima pretvori u pravo svojine. Viši sud je ocijenio da nisu od uticaja apelantkinjini navodi u pogledu člana 330 stav 1 i član 334 Zakona o stvarnim pravima s obzirom na to da se o navedenom pitanju odlučuje u upravnom postupku. Takođe je zaključeno da nije od uticaja ni činjenica da je ugovorom o prenosu prava raspolaganja od 29. decembra 2003. godine tužena kupila susvojinski dio predmetnih nepokretnosti od ZZ „Laktaši“ Laktaši, jer u vrijeme zaključenja navedenog ugovora nije bio na snazi Zakon o poljoprivrednim zadrugama. Viši sud je ukazao i da presuda Višeg suda od 10. oktobra 2014. godine ima pravno dejstvo samo između parničnih stranaka.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 114953 19 Rev od 18. avgusta 2020. godine odbijena je apelantkinjina revizija protiv drugostepene odluke.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo odredbe čl. 20, 21 i 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i član 52 stav 1, član 53 stav 1 i čl. od 58 do 65 Zakona o stvarnim pravima, te ukazao da apelantkinja nije dokazala (iako je tvrdila tokom postupka) da je ona ili njen pravni prednik državno preduzeće „Trgovina“ Laktaši (od kojeg je nastala u postupku privatizacije) pravni sljednik ZZ „Laktaši“ u čiju korist je u javnim evidencijama upisano pravo korišćenja na predmetnim nepokretnostima. Dalje je ukazano da apelantkinja nije priložila nikakav akt na osnovu kojeg bi se nešto tako moglo zaključiti, niti rješenje registarskog suda na osnovu kojeg je vršen upis statusnih i organizacionih promjena, koje se samo spominju u predmetnom ugovoru o diobi. Stoga je zaključeno da predmetni ugovor o diobi (koji je zaključen nakon sprovedenog postupka privatizacije državnog kapitala u državnom preduzeću „Trgovina“ Laktaši, u kojem postupku je nastala apelantkinja) sam za sebe nije dokaz o sticanju prava susvojine na predmetnim nepokretnostima. Istaknuto je da navedeno pod uslovom da je dokazano da je državno preduzeće „Trgovina“ Laktaši pravni sljednik ZZ „Laktaši“, jer ni ono nije bilo upisano kao vlasnik, odnosno nosilac prava korišćenja na predmetnim nepokretnostima u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama, zbog čega predmetne nepokretnosti nisu ni ušle u program privatizacije navedenog državnog preduzeća.

14. Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja nastala u postupku privatizacije, te da nije dokazala da su u navedenom postupku predmet privatizacije, kroz otkup državnog kapitala, bile i predmetne nepokretnosti. Dalje je navedeno da nosilac prava raspolaganja, kakvo pravo međusobno dijele učesnici predmetnog ugovora o diobi, nije bila ni ZZ „Laktaši“, nego je u zemljišnoj knjizi u njenu korist upisano samo pravo korišćenja, dok su predmetne nepokretnosti bile knjižene kao opštenarodna imovina. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelantkinja nije dokazala da je na predmetnim nepokretnostima po bilo kojem zakonom priznatom osnovu (član 20 ZOSPO, odnosno član 52 stav 1 Zakona o stvarnim pravima) stekla pravo svojine, odnosno susvojine, pa ni pravo raspolaganja, pravo posjeda ili neko drugo stvarno, pa makar i vanknjižno pravo, ili da ih drži u faktičkom posjedu, slijedom čega nije ovlašćena da postavlja predmetne zahtjeve. Istaknuto je da apelantkinja nikada nije bila upisana kao nosilac bilo kakvog stvarnog prava na predmetnim nepokretnostima, pa je lišena mogućnosti da traži utvrđenje ništavosti i brisanje upisa prava tužene u javne evidencije, jer navedenim upisima nije povrijeđeno neko njeno ranije upisano pravo. Takođe je istaknuto da zahtjev za utvrđenje prava susvojine na predmetnim nepokretnostima nije zasnovan na provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, pa je navedeni zahtjev, kao i ostali koji iz njega proističu (za brisanje tužene i njen upis u odgovarajuće javne evidencije) opravdano odbijen.

15. Vrhovni sud je naveo da nema uticaja činjenica da je ugovorom o prenosu prava raspolaganja od 29. decembra 2003. godine tužena kupila susvojinski dio predmetnih nepokretnosti od ZZ „Laktaši“, jer ona ni na koji način ne utiče na međusobni odnos apelantkinje i tužene, niti mijenja pravni položaj apelantkinje u odnosu na predmetne nepokretnosti. Dalje je naveo da je presuda Višeg suda od 10. oktobra 2014. godine riješila odnos između apelantkinje, kao tužiteljice, i ZZ „Župa“ Kriškovci i „Milka Agro“ d.o.o. Laktaši, kao tuženih, i ima pravno dejstvo samo na međusobni odnos navedenih stranaka i na dio nepokretnosti koja je bila predmet spora. Vrhovni sud je ukazao i da u vrijeme donošenja rješenja Komisije apelantkinja nije bila upisana kao nosilac prava korišćenja ili nekog drugog stvarnog prava predmetnih nepokretnosti, već je pravo korišćenja bilo upisano u korist ZZ „Laktaši“ Laktaši. U vezi s tim, ukazao je na odredbu člana 48 Zakona o poljoprivrednim zadrugama, koji je u navedeno vrijeme bio na snazi i koji kao lex specialis reguliše sudbinu ranije stečenih prava poljoprivrednih zadruga. Stoga je zaključio da drugostepeni sud nije pogriješio, niti se radi o retroaktivnoj primjeni zakona, kada je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovao, između ostalog, i na odredbama navedenog zakona. Vrhovni sud je zaključio da se apelantkinja neosnovano poziva na odredbe čl. 324 i 325 Zakona o stvarnim pravima i člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, odnosno člana 42 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine, koji su bili na snazi u relevantnom periodu, jer apelantkinja nije bila upisana kao korisnik predmetnih nepokretnosti u zemljišnoj knjizi odnosno katastru, što je uslov za pretvaranje prava korišćenja na društvenom, odnosno državnom zemljištu u pravo svojine. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, nije dokazala da je na neki zakonom propisani način stekla pravo svojine na građevinama (staroj stanici milicije, šupi, barakama) i da je sporno samo zemljište na kojem se navedene građevine nalaze i koje im služi, pa ni sadržaj odredbi čl. 330 i 334 Zakona o stvarnim pravima, nisu od uticaja na rješenje predmetne pravne stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je drugostepeni sud, odbijajući tužbeni zahtjev, zanemario rezultate cjelokupnog dokaznog postupka i više pravno-relevantnih činjenica, koje je detaljno opisala u apelaciji. Takođe smatra da je dokazala da je na osnovu predmetnog ugovora o diobi stekla pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima. Apelantkinja ističe da su Viši sud i Vrhovni sud proizvoljno cijenili dokaze koji su se odnosili na zahtjev za poništenje spornog upisa u korist tužene, odnosno da su pogrešno cijenili dokaze koji se tiču pasivne legitimacije tužene zanemarujući da je od zaključenja predmetnog ugovora o diobi suštinski došlo do prometovanja predmetnim nepokretnostima i da je tužena postala suvlasnik predmetnih nepokretnosti na osnovu ugovora o prenosu prava raspolaganja. Smatra i da je proizvoljan zaključak kako je predmetnim ugovorom o diobi regulisan samo način korišćenja nepokretnosti nakon statusnih promjena, a ne i svojina na predmetnim nepokretnostima. Osim toga, apelantkinja osporenu odluku smatra i nerazumljivom u pogledu konstatacije da je apelantkinja nastala u postupku privatizacije, te tvrdi da posluje kao samostalan pravni subjekat još od 1990. godine, a ranije kao OOUR u sastavu AIPK ZZ „Laktaši“ Laktaši. Tvrdi i da je provođenjem dokaza vještačenja dokazala da je riječ o izgrađenom zemljištu i da je zemljište neophodno za redovnu upotrebu objekata na njemu.

17. Apelantkinja takođe ukazuje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te na retroaktivnu primjenu Zakona o poljoprivrednim zadrugama. U vezi s tim, ukazuje da nije riječ o imovini zadruge, jer su prema predmetnom ugovoru o diobi predmetne nepokretnosti u dijelu od 4/10 pripale apelantkinji. Smatra da insistiranje sudova da predmetne nepokretnosti nisu bile uknjižene u korist apelantkinje, a zanemarujući upis apelantkinjinog prednika u zemljišne knjige, ne predstavlja cjelovitu analizu slučaja u svjetlu raspoloživih dokaza. Apelantkinja ukazuje i da tužena nije osporavala da je apelantkinja pravni sljednik ZZ „Laktaši“, pa se Vrhovni sud mimo sadržine revizije bavio pitanjem sljedništva zanemarujući da se dokazuju samo sporne činjenice. Apelantkinja takođe smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o stvarnim pravima (čl. 324, 330, 331, 332, 333 i 334), odredbe člana 39 i druge Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, odnosno odredbe člana 42 i druge Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine. Smatra da je predmetni ugovor o diobi, bez obzira na starost, legitiman osnov za sticanje prava svojine, u smislu člana 52 i drugih Zakona o stvarnim pravima, te da su joj istovrsna prava pripadala i prema odredbama ZOSPO. Apelantkinja navodi i da su joj isti sudovi priznali aktivnu legitimaciju u drugoj parnici (57 0 Ps 002796) u pogledu predmetnih nepokretnosti, pa okolnost da joj sada ne priznaju aktivnu legitimaciju u pogledu istih nepokretnosti ugrožava pravnu sigurnost. Dalje navodi i da, pored predmetnog ugovora o diobi, presuda Višeg suda iz navedene parnice dokazuje sljedništvo apelantkinje prema predniku ZZ „Laktaši“, što je Vrhovni sud zanemario.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud navodi da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz osporene odluke, te da osporenom odlukom nisu prekršena apelantkinjina prava. Dalje navodi da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim, te je osporena odluka iscrpno i svestrano obrazložena. Osim toga, ističe i da postupak pred Vrhovnim sudom nije nerazumno dugo trajao, te da je apelantkinji pružena mogućnost, koju je ona iskoristila, da u toku postupka iznese sve prijedloge i ponudi dokaze, da se očituje na tvrdnje suprotne strane i izjavi pravne lijekove.

19. Viši sud navodi da su neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju prava navedenih u apelaciji, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

20. Tužena navodi da su neosnovani i ničim dokazani apelantkinjini navodi da je došlo do kršenja njenih prava, te smatra paušalnim apelantkinjino pozivanje na povrede važećih zakonskih propisa učinjenih od strane sudova.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS” broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

22. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS” br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16, 107/19 i 1/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS” br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 i 107/19) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 52. stav (1) (1) Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenog prava svojine u javnu evidenciju.

Član 53. stav (1) (1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324. stav 1.

(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine Član 325.

Privremeno pravo korištenja do preuzimanja, pravo korištenja radi građenja i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Jedinstvenost nepokretnosti Član 330. stav 1.

(1) Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno.

Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade Član 331. stav 1.

(1) Ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo svojine na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena služiti za redovnu upotrebu zgrade.

Pravno sjedinjenje nepokretnosti i pretvaranje prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja Član 333.

Ako stupanjem na snagu ovog zakona pravo upravljanja, pravo korištenja ili pravo raspolaganja zgradom u društvenoj svojini pripada licu različitom od onog kojem je pripadalo pravo upravljanja, pravo korištenja ili pravo raspolaganja zemljištem, pravo svojine nepokretnosti iz člana 332. ovog zakona stiče vlasnik zgrade legalizacijom zgrade.

Uspostava jedinstva nepokretnosti i posebnih dijelova zgrade Član 334. st. 1. i 2.

(1) Svojina na posebnom dijelu zgrade (etažna svojina), kao i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koji do stupanja na snagu ovog zakona nije pretvoreno u pravo svojine, stupanjem na snagu ovog zakona postaje svojina posebnog dijela nepokretnosti po odredbama ovog zakona.

(2) Svojina posebnog dijela nepokretnosti se neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nepokretnosti, koju čine zgrada i zemljište iz člana 343. ovog zakona, odnosno zgrada i zemljište, na koje su, do stupanja na snagu ovog zakona, imali zajedničku svojinu vlasnici posebnih dijelova zgrade.

23. Zakon o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik RS” br. 73/08, 106/09 i 78/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 48. st. 1. i 2.

(1) Nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisat će se kao svojina jedinica lokalne samouprave (općina i grad) na čijoj teritoriji se te nepokretnosti nalaze.

(2) Upis nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, po zahtjevu gradonačelnika grada, odnosno načelnika općine utvrđuje se rješenjem nadležne područne jedinice Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 114953 19 Rev od 18. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 11. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi poništenja akta i utvrđivanja prava svojine koji je pokrenula apelantkinja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred Vrhovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelantkinja smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

33. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku odbijeni apelantkinjini tužbeni zahtjevi usmjereni na utvrđenje ništavosti upisa prava svojine na predmetnim nepokretnostima u korist tužene i da je apelantkinja na osnovu predmetnog ugovora o diobi stekla pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da apelantkinja nije dokazala da je ona ili njen pravni prednik pravni sljednik ZZ „Laktaši“ u čiju korist je u javnim evidencijama upisano pravo korišćenja na predmetnim nepokretnostima. Takođe je ukazao da apelantkinja nije dokazala da je na predmetnim nepokretnostima po bilo kojem zakonom priznatom osnovu stekla pravo svojine, odnosno susvojine, pa ni pravo raspolaganja, pravo posjeda ili neko drugo stvarno, pa makar i vanknjižno pravo, ili da ih drži u faktičkom posjedu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da apelantkinja nije mogla steći pravo susvojine na osnovu predmetnog ugovora o diobi. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe ZOSPO, odnosno Zakona o stvarnim pravima, te obrazložio i primjenu odredbe 48 Zakona o poljoprivrednim zadrugama u kontekstu podnošenja zahtjeva da se pravo korišćenja pretvori u pravo svojine, koje se ne čini proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj U 21/18 od 31. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio da je odredba člana 48 Zakona o poljoprivrednim zadrugama u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. U pogledu apelantkinjinih navoda da pravnu sigurnost ugrožava okolnost da su isti sudovi priznali njenu aktivnu legitimaciju u drugoj parnici (57 0 Ps 002796) u pogledu predmetnih nepokretnosti, a u predmetnoj ne, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Evropskoj konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugalije broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, Tudor Tudor protiv Rumunije broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine, i Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, broj 50104/10 i drugi, stav 79, odluka od 12. januara 2021. godine). U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda, koju je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke elaborirao i nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim ovi apelantkinjini prigovori. Navedeno stoga što se stavovi suda nužno prilagođavaju tužbenom zahtjevu kojim su redovni sudovi vezani, te činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2766/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neosnovanim.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojim nema proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3936/20 („Trgovina“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio