Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4528/20 (N. A.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4528/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4528/20, rješavajući apelaciju Nade Alijagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nade Alijagić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 097966 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nada Alijagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnijela je 15. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 097966 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 097966 19 P od 28. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te advokata Amira Kurbegovića kao zastupnika tuženog ŠIPAD „BINA“ d.d. u stečaju u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su u periodu od 23. do 27. maja 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 31. maja 2022. godine dostavljeni apelanticinim zastupnicima radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelanticin zastupnik je 8. juna 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Tuženi, odlučujući o molbi E. A. (tadašnji apelanticin suprug), na osnovu čl. 5. i 24. Zakona o stambenim odnosima, donio je rješenje o dodjeli dvosobnog stana na korištenje od 25. oktobra 2001. godine kojim je E. A., zaposlenom na poslovima i radnim zadacima rukovodioca na P-9, dodijelio na korištenje na neodređeno vrijeme dvosoban stan koji se nalazi u Bihaću, naselje Ozmice II blok 10, D-2, stan broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da je odlučeno kao u izreci rješenja s obzirom na to da E. A. predmetni stan koristi više od 11 godina, da je zaposlenik tuženog, te cijeneći navode iz molbe (da živi u predmetnom stanu sa svojom porodicom od 28. marta 1989. godine, u koji se uselio prema bodovnoj listi na osnovu koje je predmetni stan trebao biti dodijeljen njemu), koji su naknadnim provjeravanjem potvrđeni kao tačni.

Postupak u kojem su donesene osporene presude

8. Apelantica je 12. marta 2019. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću. Apelantica je u tužbi navela da se s bivšim suprugom i sinovima uselila u predmetni stan 28. marta 1989. godine, te da je predmetni stan vlasništvo tuženog. Zatim je u tužbi ukazano na rješenje tuženog od 25. oktobra 2001. godine i pravomoćnu presudu Općinskog suda kojom je 2009. godine razveden brak između apelantice i njenog tadašnjeg supruga. Dalje je navedeno da se nakon razvoda braka apelanticin suprug iselio iz predmetnog stana, u kojem je ostala da živi apelantica sa svojim sinovima, u kojem i danas živi, te da apelanticu nikad niko nije uznemiravao u njenom faktičkom i mirnom posjedu, niti joj je osporavao pravo posjeda ili pravo korištenja predmetne nekretnine, odnosno da apelantica lično drži u posjedu predmetni stan 30 godina, s obzirom na to da se u predmetni stan uselila 1989. godine. Također je navedeno da je apelantica na opisani način, po osnovu dosjelosti, stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu s pripadajućim zemljištem i pravom korištenja zajedničkih dijelova zgrade, te da ima pravni interes da se na osnovu presude uknjiži kao etažni vlasnik predmetnog stana s pripadajućim zemljištem.

9. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 097966 19 P od 28. januara 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu s dijelom 1/1 i pravo suvlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade bliže označenom u izreci s dijelom 62/918, kao i pravo korištenja zajedničkih dijelova zgrade, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu ove pravomoćne presude upiše u zemljišnim knjigama na način bliže opisan u izreci presude.

10. Općinski sud je naveo da je apelantica u iskazu na glavnoj raspravi, između ostalog, izjavila da su se u predmetni stan uselili jer su bili prvi na rang-listi za dodjelu stana kod tuženog, te da pošto nisu tada dobili rješenje, dobili su od tuženog ključeve i uselili se u stan legalno, te da je njen tadašnji suprug (E. A.) 2001. godine dobio rješenje za predmetni stan. Dalje je navedeno da je stečajni upravnik tuženog u svom iskazu na glavnoj raspravi izjavio da je nakon imenovanja, putem popisne komisije, izvršio utvrđenje imovine koja je ušla u stečajnu masu, te da predmetni stan nije bio iskazan u knjigovodstvenim evidencijama kao imovina društva, kao i da od ranije uprave društva nije zatekao nikakvu dokumentaciju koja bi upućivala na vođenje bilo kakvih postupaka povodom predmetnog stana.

11. Općinski sud je naveo da je nesporno da je E. A. bio zaposlenik tuženog, te da mu je tuženi dao na korištenje predmetni stan 1989. godine, u koji je uselio s porodicom, da je tuženi 25. oktobra 2001. godine donio rješenje o dodjeli na korištenje predmetnog stana na neodređeno vrijeme koji će koristiti lično s članovima uže porodice, te da je brak apelantice i E. A. razveden 2009. godine, nakon čega je E. A. napustio predmetni stan u kojem je ostala apelantica sa svoje dvoje djece, u kojem živi i danas. Zatim je istakao da je sporno da li je apelantica po osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu.

12. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 32, 35. i 77. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 359. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, te naveo da se u konkretnom slučaju radi o nekretnini – predmetnom stanu koji je tuženi dodijelio na korištenje zaposleniku, apelanticinom bivšem suprugu, što je apelantici bilo poznato. Dakle, apelantica je znala da je predmetni stan dodijeljen na korištenje njenom suprugu i da predmetni stan nije njihov, pa stoga ni apelantica niti njen suprug nisu bili savjesni posjednici i nisu se stekli zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnom stanu kako se to tužbenim zahtjevom traži. Dalje je naveo da apelantica kao član porodice ne može ni tražiti da se utvrdi da je vlasnik predmetnog stana po osnovu dosjelosti koji je dodijeljen njenom suprugu i da joj se u vrijeme potrebno za dosjelost uračuna i vrijeme za koje je i njen suprug živio u stanu. Također je istakao da apelantica nije pravni sljednik svog supruga koji je još uvijek živ i od kojeg se razvela, te iako je apelantica navela da se bivši suprug nakon razvoda iselio iz predmetnog stana i prepustio ga apelantici i djeci, prema mišljenu suda, pravo vlasništva na nekretnini se ne stječe izjavom i usmenim sporazumom. Pri tome je naveo da apelanticin bivši suprug nije mogao dati apelantici predmetni stan prije nego što ga je i sam stekao od ranijeg vlasnika.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 097966 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine odbijena je apelanticina žalba kao neosnovana, te je potvrđena prvostepena presuda.

14. Kantonalni sud je naveo da je u apelanticinoj žalbi, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud trebao primijeniti odredbu člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, čijim stupanjem na snagu je prestao da važi Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, te da se savjesnost uvijek pretpostavlja, pa ukoliko neko tvrdi suprotno, to je dužan i dokazati, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Zatim je navedeno da u žalbi apelantica ukazuje i na odredbu člana 58. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, te smatra da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su se u predmetni stan uselili u martu 1989. godine na osnovu usmene saglasnosti tuženog. Dalje je navedeno da je tek nakon 12 godina apelanticin suprug dobio rješenje o dodjeli predmetnog stana, koje njen posjed čini savjesnim i zakonitim, te da je nakon razvoda suprug izašao iz predmetnog stana i da ih od tada nikada niko nije uznemiravao u njihovom posjedu. Također, apelantica se u žalbi poziva na odredbe člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima i člana 30. st. 1. i 2. Zakona o stambenom odnosima prema kojima su protekli rokovi da bi je neko iz tog stana mogao deložirati, jer protekom roka od osam godina od bespravnog useljenja u stan korisnik se više ne može deložirati i njegov posjed postaje zakonit.

15. Kantonalni sud je istakao da žalba nije osnovana. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje se žalbom ne osporava, proizlazi kako je osnov korištenja predmetnog stana apelantice, njene djece i njenog bivšeg supruga rješenje tuženog o dodjeli predmetnog stana na korištenje od 25. oktobra 2001. godine svom tadašnjem zaposleniku na osnovu čl. 5. i 24. Zakona o stambenim odnosima, dok su se oni u predmetni stan uselili 1989. godine. Dalje je ukazao na sadržaj čl. 1. i 26. Zakona o stambenim odnosima, te istakao da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je poslodavac dodijelio svom bivšem zaposleniku u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, a koji stanovi su se otkupljivali prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, što predstavlja specijalni propis u odnosu na Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i Zakon o stvarnim pravima kao generalne propise po principu ,,Lex specialis derogat legi generali“ (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040563 09 Rev od 16. marta 2010. godine). Dalje je istakao da u tom smislu apelantica na predmetnom stanu nije mogla steći pravo vlasništva dosjelošću kako je tražila tužbom, te je i pravilnom primjenom materijalnog prava, čije odredbe su naprijed citirane, tužbeni zahtjev valjalo odbiti, a da pri tome nisu učinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je „drugostepena presuda stvorila paradoksalnu situaciju“. Naime, da u predmetnom stanu živi 31 godinu, da je do 2009. godine predmetni stan koristila zajedno sa svojom suprugom kao suposjednikom, te da je nakon iseljenja njenog bivšeg supruga niko nije smetao u faktičkom posjedu stana, niti joj je na bilo koji način osporavao pravo na predmetni stan, odnosno posjed i korištenje predmetnog stana. Također je navela da tuženi nikada nije tražio putem organa uprave ili suda iseljenje apelantice ili njenog bivšeg supruga, da joj u toku postupka nije osporavao pravo na stan jer predmetni stan nije ušao u stečajnu masu tuženog, kao i da je rješenjem od 25. oktobra 2001. godine tuženi faktički priznao savjesnost posjeda apelantice. Apelantica smatra da se nesporno može zaključiti da je ona savjesni posjednik više od 30 godina, te da tuženi u toku postupka nije osporio niti dokazao da je apelantica nesavjestan posjednik. Apelantica navodi da je u posjedu stana više od 30 godina, da se i danas nalazi u predmetnom stanu, koji opravdano smatra svojim domom, a što je drugostepeni sud potpuno zanemario kada je odbio apelanticinu žalbu, čime joj je povrijedio i „pravo na dom“. Osim toga, apelantica navodi da na predmetnom stanu ne postoji stanarsko pravo jer ugovor o korištenju stana nije nikada zaključen, a kako je to propisano odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima.

II.Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da odlukom ovog suda, kojom je žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda, nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, jer je ovaj sud o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge. Smatra da je predmetna apelacija neosnovana i predlaže da se apelacija odbije.

18. Općinski sud je naveo hronološki tok postupka, te da je predmet arhiviran.

19. Zastupnik tuženog je naveo da to što je stečajni upravnik tuženog u svom iskazu izjavio da prilikom utvrđivanja imovine koja je ušla u stečajnu masu predmetni stan nije bio iskazan u knjigovodstvenim evidencijama kao imovina društva, niti je od ranije uprave društva zatekao dokumentaciju koja bi upućivala na vođenje bilo kakvih postupaka povodom predmetnog stana, ne znači da stan nije imovina društva i može se smatrati naknadno pronađenom imovinu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Apelanticin zastupnik je naveo da su odgovori na apelaciju neosnovani, te predlaže da ih Ustavni sud kao takve odbije, odnosno da ih ne uvaži u postupku odlučivanja o apelaciji. V.Relevantni propisi

21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Član 77. stav (2) i (3) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

22. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. st. (1), (2) i (4) Sticanje dosjelošću Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

Član 326. st. (1) i (2) Savjestan posjed Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

Član 359. stav (3) Primjena zakona Ukoliko su rokovi za sticanje i prestanak stvarnih prava počeli teći prije nego što je stupio na snagu ovaj zakon, oni će teći i nakon njegova stupanja na snagu po odredbama dosadašnjeg zakona.

23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službeni list RBiH“ broj 2/93 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava i obaveze davalaca stana na korišćenje i građana u korišćenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine.

Član 5. stav (1) Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.

II - STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11. st. (1) i (2) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 24. stav (1) Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom.

Član 26. st. (1) i (2) Ugovor o korišćenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.

Ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o korišćenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 097966 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantica je primila 8. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica navodi da joj je u postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da iz prezentiranih činjenica proizlazi da je apelantica pokrenula postupak tužbom protiv tuženog, te da je tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu.

33. Apelantica tvrdi da se nesporno može zaključiti da je ona savjesni posjednik više od 30 godina, te da tuženi u toku postupka nije osporio niti dokazao da je apelantica nesavjestan posjednik, a da na predmetnom stanu ne postoji stanarsko pravo jer ugovor o korištenju stana nije nikada zaključen, kako je to propisano odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima.

34. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je nesporno da je apelanticin suprug bio zaposlenik tuženog, da mu je tuženi dao na korištenje predmetni stan 1989. godine, u koji se uselio s porodicom, te da je tuženi 25. oktobra 2001. godine donio rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje. Osim toga, da iz iskaza stečajnog upravnika tuženog proizlazi da pri utvrđivanju imovine koja je ušla u stečajnu masu predmetni stan nije bio iskazan u knjigovodstvenim evidencijama kao imovina društva, kao i da od ranije uprave društva nije zatekao nikakvu dokumentaciju koja bi upućivala na vođenje bilo kakvih postupaka povodom predmetnog stana. Kako se konkretnom slučaju radi o nekretnini – stanu koji je tuženi dodijelio na korištenje svom zaposleniku, apelanticinom bivšem suprugu, što je njoj bilo poznato, Općinski sud je zaključio da kako je apelantica znala da je predmetni stan dodijeljen na korištenje njenom suprugu i da predmetni stan nije njihov, to ni apelantica niti njen suprug nisu bili savjesni posjednici i nisu se stekli zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnom stanu kako se to tužbenim zahtjevom traži. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 77. st. (2) i (3) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano: „Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.“ Navedeno na sličan način propisuje i član 326. st. (1) i (2) Zakona o stvarnim pravima (vidi tačku 21. ove odluke). Dakle iz navedenih odredbi proizlazi da se savjesnost pretpostavlja, odnosno da postoji zakonska presumpcija savjesnosti posjeda, pa je nesavjesnost dužan dokazati onaj ko takvu tvrdnju iznosi.

35. Ustavni sud dalje nalazi da iz presude Kantonalnog suda slijedi da je u apelanticinoj žalbi, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud trebao primijeniti odredbu člana 58. st. 1, 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima, da se savjesnost uvijek pretpostavlja, pa ukoliko neko tvrdi suprotno, to je dužan i dokazati, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo, odnosno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su se u predmetni stan uselili u martu 1989. godine na osnovu usmene saglasnosti tuženog. Međutim, Kantonalni sud nije se uopće osvrnuo na ove žalbene navode u obrazloženju presude nego je obrazložio da kako se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je poslodavac dodijelio svom bivšem zaposleniku u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, a koji stanovi su se otkupljivali prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji predstavlja specijalni propis u odnosu na Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i Zakon o stvarnim pravima kao generalne propise po principu ,,Lex specialis derogat legi generali“, to apelantica na predmetnom stanu nije mogla steći pravo vlasništva dosjelošću kako je tražila tužbom. Ustavni sud naglašava da će se razlozi navedeni u obrazloženju odluke, u pravilu, smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba ).

36. Imajući u vidu, prije svega, sadržaj tužbenog zahtjeva, te razloge navedene u obrazloženju prvostepene presude i sadržaj apelanticine žalbe protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da osporena odluka Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud prekršio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom i imovinu

38. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o povredi prava na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada osporena odluka Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić