Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-659/22 (P.Z.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Uslovi pritvora ili zatvora
  • Izručenje
  • Ekstradicija
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-659/22

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 659/22, rješavajući apelaciju P. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija P. Z. u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku njegovog izručenja iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. Z. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 041744 22 Kž od 10.

februara 2022. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. P. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Goran Dragović i Senad Kreho, advokati iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 041744 22 Kž od 10. februara 2022. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 KI 041744 22 Kv 2 od 27. januara 2022. godine. Apelant je u apelaciji naveo da traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje njegovo izručenje do odluke Ustavnog suda o meritumu apelacije. Apelant je 3. marta 2022. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 659/22 od 9. marta 2022. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 8. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 4. aprila 2022. godine dostavljeni apelantovim braniteljima na izjašnjenje. Branitelji nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 041744 22 Kv 2 od 27. januara 2022. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Crne Gore, s ciljem krivičnog gonjenja, zbog sumnje da je počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 242. stav 5. u vezi sa st. 1, 3. i 4, u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika Crne Gore, po Molbi Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava Crne Gore broj 06/2-053/21-1473-K od 23. novembra 2021. godine.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, ispitujući postojanje pretpostavki za izručenje propisanih odredbom člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, Sud je, između ostalog, zaključio da je, prema činjeničnom opisu i pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela za koje se apelant potražuje, utvrdio da ono po svojoj prirodi nije političko ili vojno krivično djelo, već je riječ o krivičnom djelu protiv imovine. Zaključeno je također da iz stanja u spisu proizlazi da se apelantovo izručenje ne traži ni radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, spola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja ili političkih stavova, kao i da se izručenje ne traži za krivično djelo kažnjivo smrtnom kaznom prema zakonu države moliteljice, koji uvjet je ispunjen trenutno važećim krivičnim zakonodavstvom Crne Gore, pa i ovi uvjeti nisu prepreka za izručenje shodno članu 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Sud je našao nedokazanima i paušalnima apelantove tvrdnje o navodnoj povezanosti situacije u kojoj se našao sa njegovom nacionalnom pripadnošću.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 041744 22 Kž od 10. februara 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Suda BiH od 27. januara 2022. godine.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelacijsko vijeće, suprotno prigovorima iz žalbe, našlo pravilnim zaključak iz prvostepenog rješenja da predmetna molba za izručenje sadrži svu potrebnu dokumentaciju, kao i utvrđenje da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima za apelantovo izručenje pravosudnim organima Crne Gore radi krivičnog gonjenja. Dalje, navedeno je da je prvostepeno vijeće, citirajući odredbu člana 7. stav 2. Ugovora o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, koji ima primat u odnosu na Zakon o međunarodnoj pomoći, konstatiralo da krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret predstavlja teško krivično djelo sa zaprijećenom kaznom koja zadovoljava minimum propisane kazne zatvora (pet godina ili teža kazna) i koje kao takvo ulazi u polje primjene člana 7. stav 2. Ugovora, te da kod tako utvrđenog stanja stvari činjenica da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine ne predstavlja smetnju za njegovo izručenje. Posebno je akcentirano da odredba člana

7. Ugovora regulira na koji način i pod kojim uvjetima se dozvoljava izručenje vlastitih državljana, te u navedenoj odredbi nije propisano da osobe čije se izručenje traži moraju imati dvojna državljanstva. Apelacijsko vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud, utvrđujući uvjet propisan odredbom člana 34. tačka d) Zakona o međunarodnoj pomoći, odnosno ispunjenost načela identične norme ili klauzule dvostruke inkriminacije, ispravno konstatirao da krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, pravne kvalifikacije djela i prijepisi mjerodavnih odredbi Krivičnog zakona Crne Gore odgovaraju inkriminaciji po krivičnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno, apelacijsko vijeće je našlo da je ispunjen uvjet za apelantovo izručenje propisan odredbom člana 7. Ugovora.

10. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da neće imati humano i pravično suđenje u Crnoj Gori, apelacijsko vijeće je navelo da su te tvrdnje paušalne i bez valjane argumentacije, te da ne dokazuju na koji način bi apelantu bilo ugroženo pravično suđenje. Apelacijsko vijeće je bilo stava da su ti navodi usmjereni isključivo na izbjegavanje krivičnog gonjenja i predmetnog krivičnog postupka, te da nije prihvatljivo isticati takve navode, a ne ponuditi dostatne dokaze za njih. Ovo posebno zbog činjenice da se apelant izručuje pravosudnim organima Crne Gore u kojoj se, po važećim zakonima, moraju poštovati prava i slobode svakog pojedinca garantirane kako odredbama Evropske konvencije o ekstradiciji tako i odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije. Apelant je, ukazujući na prava na pravično suđenje, naveo da je apelaciju podnio radi arbitrarne i pogrešne primjene materijalnog prava, i to člana 13. Ugovora o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Također, smatra da u osporenim rješenjima Sud BiH nije obrazložio proces dolaska do zaključka o osnovanosti molbe za njegovo izručenje. Dalje, naveo je da izručenjem u Crnu Goru riskira da bude podvrgnut nečovječnom postupanju, što je suprotno odredbi člana 3. Evropske konvencije. Ukazao je na Izvještaj Vijeća Evrope, Komiteta za sprječavanje mučenja i nečovječnog postupanja u odnosu na Crnu Goru iz 2019. godine (u daljnjem tekstu: Komitet), iz kojeg, kako je naveo, proizlazi da zatvori pretjerano koriste sredstva vezivanja i fiksacija, prisustvo prevelikog broja zatvorenika, fizičko i psihičko zlostavljanje zatvorenika od uposlenika – udarci, verbalno zlostavljanje, udarci palicama, te u vezi s tim ukazao da je zabranjeno izručenje u zemlje gdje nekome prijeti nečovječno postupanje ili mučenje, sa neizvjesnim trajanjem.

II.Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je u pobijanim rješenjima dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja svojih odluka, pri kojima ostaje. Istaknuto je da je Sud pravilnom primjenom kako Zakona o međunarodno pravnoj pomoći u krivičnim stvarima tako i Ugovora o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore pravilno našao da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Crne Gore s ciljem krivičnog gonjenja. Apelantove tvrdnje da se njegovim izručenjem riskira da od organa Crne Gore bude podvrgnut nečovječnom postupanju, Sud je našao nedostatnim i neprihvatljivim prvenstveno zbog činjenice da se u Izvještaju radi o pojedinačnim slučajevima, a zatim i zbog činjenice da se potraživani izručuje pravosudnim organima Crne Gore u kojoj se po važećim zakonima moraju poštovati prava i slobode svakog pojedinca garantirane kako odredbama Evropske konvencije o ekstradiciji tako i odredbama Evropske konvencije.

13. Tužiteljstvo tvrdnje odbrane da apelant neće imati humano i pravično suđenje u Crnoj Gori, te da bi došlo do povrede člana 3. Evropske konvencije ukoliko bi apelant bio izručen Crnoj Gori smatra neosnovanim i ne dovodi u pitanje dozvoljenost izručenja, pošto su apelantovi navodi bez valjane argumentacije i paušalno navedeni.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 34 (Pretpostavka za izručenje) Pretpostavke za izručenje su da:

a)lice čije se izručenje traži nije državljanin Bosne i Hercegovine;

b) lice čije se izručenje traži ne uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, odnosno da nije u postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini u vrijeme podnošenja molbe za izručenje;

c) djelo za koje se traži izručenje nije izvršeno na teritoriji Bosne i Hercegovine, protiv nje ili njenog državljanina;

d) je djelo zbog kojeg se traži izručenje krivično djelo i po krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i po zakonu države u kojoj je izvršeno;

e) djelo za koje se traži izručenje nije političko ili vojno krivično djelo;

f) po domaćem zakonu nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili zastarjelost izvršenja kazne prije nego što je stranac pritvoren ili kao osumnjičeni, odnosno optuženi saslušan, da stranac čije se izručenje traži nije zbog istog djela od domaćeg suda već osuđen ili da za isto djelo nije od domaćeg suda pravosnažno oslobođen, osim ako se stiču uslovi za ponavljanje krivičnog postupka ili da protiv stranca nije u Bosni i Hercegovini zbog istog djela pokrenut krivični postupak, a ako je pokrenut postupak zbog djela učinjenog prema državljaninu Bosne i Hercegovine, da je položeno osiguranje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenog;

g) je utvrđen identitet lica čije se izručenje traži;

h) ima dovoljno dokaza za sumnju da je stranac čije se izručenje traži učinio određeno krivično djelo ili da postoji pravosnažna osuđujuća presuda i da se izručenje stranca ne traži radi: krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog ili etničkog porijekla, religijskog uvjerenja ili političkih stavova, kao i da se izručenje ne traži za krivično djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izručenje, osim ako država koja traži izručenje da garancije da se neće izreći ili izvršiti smrtna kazna.

15. Ugovor o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/13) u relevantnom dijelu glasi:

Krivična djela za koja se dozvoljava izručenje vlastitih državljana Član 7. stav 2.

(2) Izručenje vlastitih državljana zbog krivičnog gonjenja će se dozvoliti ako su ispunjeni uslovi propisani ovim Ugovorom i za ostala teška krivična djela, odnosno teške oblike krivičnih djela za koja je prema pravu obje države ugovornice propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili teža kazna, odnosno mjera koja uključuje lišenje slobode, osim za krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. Apelant smatra da mu je u postupku odlučivanja o izručenju pravosudnim organima Crne Gore povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „krivičnoj optužbi“ protiv te osobe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam „odlučivanje o krivičnoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je osoba kriva ili ne za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem se odlučuje o tome da li treba biti izručena drugoj državi (vidi bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).

22. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju jer se predmetni slučaj odnosi na postupak u kojem se odlučivalo o ispunjenosti uvjeta za apelantovo izručenju pravosudnim organima Crne Gore, što se, dakle, ne odnosi na odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta. Iz navedenog proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 041744 22 Kž od 10. februara 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. februara 2022. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

28. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

29. Apelant navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što, ukoliko bude izručen u Crnu Goru, postoji mogućnost da bude podvrgnut nečovječnom postupanju navodeći da iz Izvještaja Komiteta za sprječavanje mučenja i nečovječnog postupanja u odnosu na Crnu Goru iz 2019. godine proizlazi da zatvori pretjerano koriste sredstva vezivanja i fiksacija, prisustvo prevelikog broja zatvorenika, fizičko i psihičko zlostavljanje zatvorenika od uposlenika, te u vezi s tim ukazuje da je zabranjeno izručenje u zemlje gdje nekome prijeti nečovječno postupanje ili mučenje, sa neizvjesnim trajanjem.

30. Ustavni sud, prvenstveno, konstatira da se pred Sudom BiH vodio postupak u kojem se utvrđivalo jesu li ispunjene pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Crne Gore predviđene odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći i Ugovora o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da su tokom postupka pred prvostepenim sudom ispitane sve relevantne okolnosti pripisane odredbom člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, pri čemu je, između ostalog, zaključeno da krivično djelo za koje se apelant potražuje po svojoj prirodi nije političko ili vojno krivično djelo, već je riječ o krivičnom djelu protiv imovine, kao i da se apelantovo izručenje ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, spola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja ili političkih stavova, kao i da se izručenje ne traži za krivično djelo kažnjivo smrtnom kaznom prema zakonu države moliteljice. Drugostepeni sud je, razmatrajući apelantove žalbene navode da neće imati humano i pravično suđenje u Crnoj Gori, naveo da su te tvrdnje paušalne i bez valjane argumentacije, odnosno da su ti navodi usmjereni isključivo na izbjegavanje krivičnog gonjenja i predmetnog krivičnog postupka, posebno zbog činjenice da se apelant izručuje pravosudnim organima Crne Gore u kojoj se, po važećim zakonima, moraju poštovati prava i slobode svakog pojedinca garantirane kako odredbama Evropske konvencije o ekstradiciji tako i odredbama Evropske konvencije.

31. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Saadi protiv Italije (predstavka broj 37201/06, presuda od 28. februara 2008. godine) iz koje proizlazi obaveza sudova da „moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti“(stav 130, pozivajući se na predmet Vilvarajah protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, stav 108). Uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima (stav 131. presude Saadi).

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se apelant tokom postupka pred Sudom BiH, protiveći se izručenju u Crnu Goru, pozivao na Izvještaj Komiteta za sprječavanje mučenja i nečovječnog postupanja u odnosu na Crnu Goru iz 2019. godine, te da se redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu posebno očitovali o ovom konkretnom navodu, nego su sve apelantove navode odbili našavši ih neargumentiranima i usmjerenima na izbjegavanje krivičnog gonjenja. Ustavni sud konstatira da apelant nije pred redovnim sudovima tvrdio da u konkretnom slučaju postoje posebne, individualne indikacije da u odnosu na njega postoji stvarni i razumni rizik za život i slobodu, niti je predložio bilo kakav dokaz koji bi predstavljao osnov za zaključak da mu, u slučaju da bude izručen u Crnu Goru, prijeti opasnost da zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi može biti izložen mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, odnosno da bi mogao biti izložen tretmanu koji je zabranjen članom 3. Evropske konvencije. On se pozvao na Izvještaj uopćeno, ukazujući da iz njega proizlazi da je Komitet utvrdio da zatvori pretjerano koriste sredstva vezivanja i fiksacija, prisustvo prevelikog broja zatvorenika, fizičko i psihičko zlostavljanje zatvorenika od uposlenika – udarci, verbalno zlostavljanje, udarci palicama, te u vezi s tim ukazao da je zabranjeno izručenje u zemlje gdje nekome prijeti nečovječno postupanje ili mučenje, sa neizvjesnim trajanjem.

33. Ustavni sud zapaža da iz Izvještaja (dostupan na internetskoj stranici Komiteta https://rm.coe.int/1680925987) proizlazi da je Komitet utvrdio da „većina osoba s kojima se susrelo izaslanstvo CPT-a navela je da je prema njima postupano ispravno od skrbničkog osoblja. Ipak, izvješće se odnosi na značajan broj navoda o fizičkom zlostavljanju – tretmanu koji se sastoji od šamara, udaraca šakama i nogama, kao i dugotrajne fiksacije za krevet metalnim lisicama na rukama i gležnjevima“. U vezi s navedenom konstatacijom preporuka Komiteta je bila „da ministar unutrašnjih poslova iznese snažnu poruku da je zlostavljanje pritvorenih osoba protuzakonito, neprofesionalno i da će biti predmet odgovarajuće sankcije. Ovu poruku treba ponavljati u odgovarajućim intervalima na razini područnih policijskih uprava. Nadalje, nadležna tijela trebaju osigurati da se provede učinkovita istraga o svakoj tvrdnji o zlostavljanju i da se hijerarhijski viši policijski službenici drže odgovornima za ponašanje njima podređenih službenika.“

34. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz odgovora Vlade Crne Gore na predmetni izvještaj (dostupan na internetskoj stranici Komiteta https://rm.coe.int/1680925989), u pogledu dijela izvještaja navedenog u prethodnoj tački, proizlazi da se „ravnateljstvo policije zalaže za provjeru i poduzimanje svih mjera i aktivnosti da u svim slučajevima provodi učinkovitije istrage. Ministar unutrašnjih poslova u svojim javnim istupima je istaknuo da će svako maltretiranje i neprofesionalno postupanje policijskih službenika biti sankcionirano u najkraćem mogućem roku. Dalje, praksa je pokazala da se nakon svake dokazane neprofesionalne radnje policijskih službenika vodi disciplinski postupak koji se pokreće u kratkom roku.“ Nadalje, Vlada Crne Gore je u odgovoru navela „što se tiče dijela izvještaja koji se odnosi na upotrebu sredstava prisile, u skladu sa Zakonom o izvršenju kazni zatvora, novčanih kazni i mjera sigurnosti, ova prisilna mjera se primjenjuje samo ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za njezino korištenje, kada je potrebno za sprječavanje bijega zatvorenika, fizičkog napada, nasilja, samoozljeđivanja ili materijalne štete, kao i kada zatvorenik odbije postupiti u skladu s usmenim ili drugim nalogom, kada druga sredstva za obuzdavanje zatvorenika ne jamče uspjeh. […]. Osim toga, u saradnji s nevladinim sektorom, Evropskom komisijom i Vijećem Evrope, u proteklom razdoblju organiziran je niz edukacija: Primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima u zatvorskom okruženju, s fokusom o najboljim praksama; CPT/SPT standardi; Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava – Uloga djelatnika ZIKS-a u prevenciji zlostavljanja i nasilja među zatvorenicima. Provedene su kaskadne obuke zatvorskog osoblja koje je na taj način steklo osnovno poznavanje međunarodnih standarda vezanih za sprječavanje zlostavljanja. Provedena su dva treninga na temu međunarodnih smjernica za učinkovito istraživanje i dokumentiranje mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, poznata kao Istambulski protokol. Ombudsman za ljudska prava Crne Gore je, u komentaru na ovaj dio odgovora Vlade Crne Gore naveo da je ombudsman krajem 2017. utvrdio da Zavod za izvršenje krivičnih sankcija nastavlja koristiti instrumente za vezivanje osoba s duševnim bolestima, ovisnika o drogama i drugim osobama u kriznom stanju. Ombudsman je ponovio da se vezanost treba mjeriti minutama, a ne satima, te da je potrebno osigurati pacijentima koji boluju od akutne psihoze ili teške depresije hitno liječenje u psihijatrijskoj ustanovi. No, naglašavamo da ombudsman nije utvrdio slučaj vezivanja u svrhu kažnjavanja zatočenih osoba ili zatvorenika.“

35. Imajući u vidu ukazivanje na Izvještaj Komiteta, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je predmetni izvještaj sačinjen 2019. godine, kao i da iz odgovora na Izvještaj Vlade Crne Gore i komentara ombudsmana za ljudska prava Crne Gore proizlazi da je Vlada Crne Gore poduzela konkretne korake kako bi implementirala preporuke koje je Komitet dao u svom izvještaju, te da je ombudsman Crne Gore našao da se situacija, u odnosu na vrijeme kada je izvještaj Komiteta sačinjen, značajno popravila. Osim toga, država Crna Gora je potpisnica Evropske konvencije i članica Vijeća Evrope. U apelacionom spisu nema dokaza da su u Crnoj Gori na snazi propisi koji omogućavaju službenim osobama kršenje člana 3. EK, u odnosu na osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, niti je tako nešto poznato Ustavnom sudu. Kako je već navedeno, nadležne vlasti u Crnoj Gori poduzimaju razumne korake s ciljem otklanjanja problema na koje je ukazano u Izvještaju Komiteta. U apelaciji nema relevantnih navoda u pravcu osporavanja aktivnosti koje vlasti Crne Gore poduzimaju s ciljem osiguranja standarda člana iz 3. EK osobama koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, kao i relevantnu praksu Evropskog suda, Ustavni sud drži da u okolnostima konkretnog slučaja samo apelantovo pozivanje na Izvještaj Komiteta, a da nisu uzete u obzir okolnosti koje su nastupile nakon što je taj izvještaj sačinjen, nije dovoljno da bi učinilo vjerovatnim da će apelant, ukoliko bude izručen u Crnu Goru, biti izložen mučenju ili nečovječnom postupanju koje je zabranjeno članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, garantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije jer u konkretnom postupku nisu utvrđene značajne osnove da se vjeruje da bi apelant, u slučaju izručenja u Crnu Goru, bio podvrgnut postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvaezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-659/22 (P.Z.) | Sudska praksa | Aktio