Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1237/22 (M. V.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Trajanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1237/22

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1237/22, rješavajući apelaciju Miladina Vidačkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miladina Vidačkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024732 22 Kž 14 od 16. marta 2022.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miladin Vidačković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Pucar" iz Banje Luke, podnio je 7. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024732 22 Kž 14 od 16. marta 2022. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 14. aprila 2022. godine apelant je 18. aprila 2022. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), zatraženo je 25. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. maja 2022. godine. Dostavljeni odgovori su 17. maja 2022. godine poslani apelantovim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja, na koje se apelantovi punomoćnici nisu izjasnili. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 024732 20 K od 26. oktobra 2021. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnih djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mejseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 10. septembra 2018. godine pa nadalje.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovom pritvoru nakon ukidanja Presude Okružnog suda broj 11 0 K 024732 20 K od 26. oktobra 2021. godine, u sjednici vijeća donio Rješenje broj 11 0 K 024732 22 Kž 13 od 22. februara 2022. godine. Tim rješenjem je, na osnovu člana 329 stav 4 u vezi sa članom 203 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelantu produžen pritvor koji po tom rješenju može trajati do pravosnažnosti presude a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja izrečene kazne u prvostepenoj presudi.

7. Obrazlažući rješenje Vrhovni sud je naveo da je, nakon ukidanja presude Okružnog suda od 26. oktobra 2021. godine, budući da se apelant nalazio u pritvoru, ispitao da li još postoje razlozi za pritvor apelantu, te je zaključio da još uvijek postoje razlozi za pritvor propisani članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da je protiv apelanta Okružni sud nakon izricanja prvostepene presude produžio pritvor, te da i taj sud smatra da taj razlog i dalje stoji. Ukazano je da je apelant ranije više puta osuđivan za različita krivična djela i da je radnje krivičnog djela iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS koje mu se stavljaju na teret vršio u dužem periodu, što sve zajedno potvrđuje postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz odredaba člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024732 22 Kž 14 od 16. marta 2022. godine odbio, kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja od 22. februara 2022. godine.

9. Vrhovni sud je naveo da je, postupajući u skladu sa obavezom iz odredaba člana 329 stav 4 u vezi sa članom 203 stav 3 ZKPRS, nakon što je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor propisani članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Navedeno je da je u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno ocijenjena višestruka osuđivanost apelanta (sedam osuda) za različita krivična djela, kao i duži vremenski period u izvršenju djela (od polovine 2016. do novembra 2019. godine) za koja se sada tereti. Imajući u vidu navedeno, sama činjenica da apelant nije osuđivan za isto ili istovrsno krivično djelo i da se ne radi o specijalnom povratniku, suprotno argumentima iz žalbe, prema stavu Vrhovnog suda, ne može dovesti u sumnju pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju za zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

10. Zbog toga su bez osnova žalbeni prigovori kojima se osporavaju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja sa aspekta nužnosti dalje primjene mjere pritvora, po uspostavljenom pritvorskom razlogu iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, a načinom datog obrazloženja predmetnog krivičnog djela, u kontekstu navedenog „koje mu se stavlja na teret“, suprotno tvrdnjama iz žalbe, nije povrijeđen princip in dubio pro reo, iz odredaba člana 3 stav 1 ZKPRS. S obzirom da se, prema navodima iz žalbe, povreda čl. 5 i 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) vezuje za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, to je Vrhovni sud, kroz ocjenu neosnovanosti tih prigovora, utvrdio da nisu osnovani prigovori kojima se ističe da je u postupku donošenja pobijanog rješenja povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost apelanta.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant ističe da su mu povrijeđena prava iz člana I/2 i II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije. Apelant navodi da „ožalbeno rješenje ne sadrži obrazloženje“, te da sud nije „stvarno“ preispitivao razloge za postojanje pritvora. Dalje, apelant ukazuje da mu je povrijeđena pretpostavka nevinosti, jer sud navodi da je vršio radnje krivičnog djela koje mu se stavljaju na teret „u dužem periodu“, mada nije utvrđeno van razumne sumnje a posebno dokazano da je apelant vršio djela koja mu se stavljanju na teret. Apelant smatra da ne postoji dokaz koji dokazuje postojanje osnovane sumnje protiv njega, te da ničim nije dokazano da postoji poseban pritvorski razlog. Jedino što postoji je činjenica da je apelant ranije osuđivan i samo na tome mu se produžava pritvor, a ta činjenica će i dalje postojati. Apelant navodi da se kao poseban pritvorski razlog neosnovano navodi ranija osuđivanost, da apelant nikada nije osuđen za djelo koje ima veze sa drogom, te ranija osuđivanost za druga krivična djela ne može predstavljati naročitu okolnost. Apelant navodi da je prvostepena presuda kojom je proglašen krivim ukinuta i predmet je vraćen na ponovo suđenje. Budući da prvostepena presuda više ne egzistira u pravnom životu, nije jasno kako sud produžava pritvor apelantu do „trajanja kazne izrečene prvostepenom presudom kada je od strane tog istog suda utvrđeno da je prvostepena presuda nepravilna i nezakonita?!“ Takođe, apelant navodi „da je 20 mjeseci u pritvoru, a pritvor mora biti sveden na najkraće moguće vrijeme.“ Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenim rješenjima tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, jer je sud donio pravilna i zakonita rješenja, ispitao sve navode žalbe, te dao sasvim jasne odgovore.

13. Okružni sud je odgovorio da su navodi iz apelacije neosnovani, jer su osporene odluke Vrhovnog suda donesene na osnovu istih dokaza i njima dokazanih činjenica, kao sve ranije odluke o određivanju, produženju i kontrolama zakonitosti pritvora apelantu, u kojima su sudovi koji su odlučivali o određivanju, produženju i kontroli zakonitosti pritvora, kao i sudovi koji su postupali po žalbama odbrane protiv ovih odluka, na osnovu dokaza koje je prezentovalo Tužilaštvo, redovno utvrđivali da postoji osnovana sumnja, kao opšti pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 ZKPRS, kao i da postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Okružni sud smatra da na navedeno nije od uticaja činjenica da je osuđujuća prvostepena presuda Okružnog suda od 26. oktobra 2021. godine ukinuta, nakon čega su donesene odluke Vrhovnog suda kojim je produžen pritvor apelantu do pravosnažnosti prvostepene presude, jer je ukidanjem ta prvostepena odluka prestala da postoji, a ona je ukinuta zbog bitnih povreda krivičnog postupka, a ne zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ne stoje navodi apelacije da su njenim ukidanjem kompromitovane činjenice na osnovu kojih je Vrhovni sud donio osporene odluke.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ( "Službeni glasnik Republike Srpske br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. stav (3) (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa Član 329. st. (1) i (4) (1)Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim u slučaju iz člana 328. stav 1. ovog zakona,

b) je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno odrediti novi glavni pretres pred prvostepenim sudom.

(4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegoviniu pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. marta 2022. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

21. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1.

tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

22. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje da su izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti opšteg i posebnog uslova za produženje pritvora, da se Vrhovni sud nije izjasnio o njegovim žalbenim navodima, da pritvor traje neopravdano dugo.

23. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od uticaja na svjedoke ili da će dokazi biti falsifikovani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, već citiranu, Buzadji protiv Moldove, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizovane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtjeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine; i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).

24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja o produženju pritvora koja su donijeta nakon što je prvostepena presuda kojom je proglašen krivim i izrečena zatvorska kazna ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Nadalje, iz osporenih rješenja proizilazi da u trenutku odlučivanja o produženju pritvora nisu nastupile činjenice i okolnosti koje bi dovele u sumnju zaključak o postojanju osnovane sumnje, odnosno da u ovoj fazi postupka utvrđuje se da li postoje razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) ZKP RS. Imajući u vidu da o postojanju osnovane sumnje odlučuje već sudija za prethodni postupak na temelju dokaza koji su predočeni uz optužnicu, da apelant ni sam ne navodi nove činjenice i okolnosti koje bi dovele u sumnju zaključak o postojanju osnovane sumnje, ne mogu se prihvatiti njegove tvrdnje da su redovni sudovi propustili ocijeniti postojanje osnovane sumnje. Ovo tim prije što i iz navoda apelanta proizilazi da u prilog ovakvom zaključku postoje i dokazi, a činjenica da ih on smatra nedovoljnim i da ih osporava, jeste pitanje o kom treba biti odlučeno u postupku utvrđivanja krivične optužbe. Slijedom navedenog, samo činjenica da je prvostepena osuđujuća presuda ukinuta i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, a apelantu i dalje produžen pritvor ne može se dovesti u vezu, odnosno ne vrijeđa garancije u vezi sa pretpostavkom nevinosti.

26. Nadalje, apelant tvrdi i da mu pritvor u smislu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS nije mogao biti produžen samo zbog ranije osuđivanosti, te da su redovni sudovi propustili da dovedu u vezu raniju osuđivanost sa krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

27. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991., stav 40., Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009.).

28. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998., stav 102., Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102., 31. maja 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).

29. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da se apelant osnovano sumnjiči za krivično djelo iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS i članom 208 stav 1 KZRS. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da je ispunjen uslov iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS pozivajući se na apelantovu raniju osuđivanost. Naime, redovni sudovi su ocijenili da je apelant sedam puta kažnjavan za različita krivična djela i da je radnje krivičnih djela za koja se tereti počinio u dužem vremenskom periodu. Redovni sudovi su zaključili da sama činjenica da apelant nije osuđivan za isto ili istovrsno krivično djelo i da se ne radi o specijalnom povratniku, suprotno argumentima iz žalbe, ne može dovesti u sumnju pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju za zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Imajući u vidu zaključak redovnih sudova da ranija osuđivanost na apelanta nije uticala da ga odvrati od kriminalnih aktivnosti pa da postoji opravdana bojazan da bi, za slučaj da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo, ukazuje da su redovni sudovi upravo imali u vidu i ocijenili prošlost i ličnost apelanta. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postajanju osnovane sumnje i posebnog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

30. Pri tome, Ustavni sud, naročito podsjeća i na ranije donijete odluke istog apelanta kojim je osporavao rješenja o određivanju i produženju pritvora koje su donosene u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka protiv njega (odluke br. AP 4575/19 od 8. aprila 2020. godine, AP 1489/20 od 6. maja 2020. godine, AP 2227/20 od 14. oktobra 2020. godine, AP 4138/20 od 16. marta 2021. godine, AP 1147/21 od 9 juna 2021. godine i AP 1987/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je našao da su navodi apelanta o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4.Evropske konvencije neosnovani, odnosno da su očigledno neosnovani.

31. U svojoj posljednjoj Odluci broj AP 1987/21 od 5. oktobra 2021. godine koja se odnosi na istog apelanta Ustavni sud se pozvao na Odluku broj AP 1147/21 od 9 juna 2021. godine. Ustavni sud je opet ispitao rješenja koja je apelant osporio (Vrhovnog suda navedenog broja od 8. aprila 2021. godine kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda navedenog broja od 29. marta 2021. godine) koja su donijeta nakon podignute optužnice protiv apelanta, u postupku redovne dvomjesečne sudske kontrole opravdanosti pritvora. Apelant je u apelaciji broj AP 1147/21 iznosio određene navode u pogledu postojanje osnovane sumnje, odnosno suštinski ukazivao da apelant nije počinio krivično djelo, da u tom pravcu ne postoje dokazi, kao ni dokazi o drogi, dok je redovni sud našao da i dalje postoji uslovi za produženje pritvora apelantu. Ustavni sud je ustanovio da se dato obrazloženje ne čini proizvoljno u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Ovo zbog što je apelant višestruko osuđivan, zbog različitih krivičnih djela, zbog kojih su mu izricane različite krivične sankcije (bez obzira na prigovore njegovog branioca da se ranije osude odnose na različita krivična djela od ovog koje je predmet potvrđene optužnice), a navedene činjenice predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi on boravkom na slobodi ponovio ili izvršio novo krivično djelo. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, Okružni sud nije našao nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora optuženom, već je utvrdio da i dalje neizmijenjeni egzistiraju navedeni razlozi zbog kojih je pritvor apelant i S.V. produžen nakon potvrđivanja optužnice, i naknadnim rješenjima, zbog kojih je neophodno dalje zadržavanje optuženih u pritvoru. Ustavni sud je zaključio da navedena obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i da su sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u pogledu neophodnosti produženja pritvora apelantu. Stoga, je Ustavni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. U vezi sa navodom o prekomjernom trajanju pritvora, pozivajući se na stavove Evropskog suda, Ustavni sud je zaključio da su osporena rješenja prema kojima je pritvor i dalje neophodan donesena u postupku sudske kontrole, opravdanost pritvora nakon potvrđivanja optužnice, da je, prema navodima apelacije, glavni pretres u toku jer “su sprovedeni svi materijalni dokazi i saslušani svjedoci optužbe“, te da pritvor za koji se svaka dva mjeseca vrši sudska kontrola može trajati najduže dvije godine počev od 10. februara 2020. godine. Ustavni sud je ukazao da pritvor apelantu traje nešto više od godinu i po dana, ukazujući na odredbu člana 200 ZKPRS, kao i da razlozi koje su naveli redovni sudovi u osporenim rješenjima opravdavaju dužinu trajanja pritvora, te je zaključio da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Takođe, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodimam Ustavni sud je podsjetio da prema stavu Evropskog suda član 5 stav 4 Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Također, kako je apelant ukazivao da mu je zbog, produženja pritvora iz osnova člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, povrijeđena pretpostaka nevinosti (koju povredu, u čemu se ona sastoji, apelant nije dalje obrazlagao i konkretizovao), Ustavni sud je ukazao da su osporena rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda jasno navela da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja koja proizilazi iz dokaza da je apelant počinio krivično djelo, te nigdje u rješenjima nije (a niti apelant na to ukazuje, osim paušalnog navoda) sud koristio bilo kakvu terminologiju iz koje bi se mogao izvući zaključak da je sud već ubijeđen u krivicu apelanta. Stoga je ovaj navod apelanta paušalan i očito da je isti posljedica nezadovoljstva apelanta donijetim rješenjima. Ustavni sud nije smatrao potrebnim da ispituje navode u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197 stav 1. tačka v) ZKP.

32. Ustavni sud dakle, primjećuje da apelant u konkretnom predmetu osporava rješenja koja su donijeta nakon rješenja o kojima je odlučivao u prethodnim apelacijama. Međutim, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud može da zaključi identično kao u ranijim odlukama, imajući u vidu da apelant opet iznosi gotovo iste navode, kao i da su redovni sudovi u postupku odlučivanja o produžavanju apelantovog pritvora, u skladu sa odredbama člana 329 stav 4 u vezi sa članom 203 stav 3 ZKPRS ispitali da li i dalje postoje razlozi za pritvor, dok će apelantovi navodi da je osnovana sumnja kompromitovana, koje apelant ističe u apelaciji, biti ispitani u okviru krivičnog postupka protiv apelanta. Takođe, redovni sudovi su naveli da su i dalje neizmijenjeni razlozi u vezi sa posebnim pritvorskim osnovom iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, odnosno da je apelant višestruko osuđivan, zbog različitih krivičnih djela, te da dosadašnje osude očigledno nisu postigle svrhu kažnjavanja i nisu ga odvratile od nove kriminalne aktivnosti. Redovni sud, kako je navedeno, nije našao okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora, te je našao da i dalje postoje razlozi za pritvor, a koje obrazloženje se u konkretnom predmetu ne čini proizvoljno i suprotno garancijama iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

33. Takođe, apelant problematizuje dužinu trajanja pritvora navodeći da za to ne postoji javni interes, te dovodeći navedeno u vezu sa svojim navodima da ne postoje posebni pritvorski razlozi za pritvor o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama očitovao. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani. Takođe, Ustavni sud u vezi sa datim obrazloženjem osporenih rješenja opet ukazuje da su sudovi naveli svoje razloge, a apelant ukazuje da „na navode odbrane, kojih ima ne mali broj“, sud se nije osvrnuo. Međutim, apelant nigdje ne navodi koje konkretno navode i zašto su oni bitni za odlučenje u konkretnom predmetu, te Ustavni sud nalazi da je i ovaj navod neosnovan, imajući u vidu data obrazloženja u osporenim rješenjima. Isto se odnosi na navod o povredi pretpostavke nevinosti, što Ustavni sud ne smatra da je potrebno dodatno elaborirati s obzirom na ranije zaključke Ustavnog suda iz ove odluke. Takođe, kao u odlukama br. AP 1147/21 i AP 1987/21, Ustavni sud nalazi da nije potrebno da ispituje navode u odnosu na pravo iz člana 13 Evropske konvencije.

34. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, kao i apelantove navode iz apelacije koji u cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer smatra da je Vrhovni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Takođe, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi, nakon donošenja drugostepene odluke kojom se prvostepena presuda ukida, ispitali i utvrdili da i dalje postoje razlozi za pritvor jer su zaključili da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlašćenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1237/22 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio