Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4439/20 („STARŠPED“ d.o.o. GACKO)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekid postupka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4439/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4439/20, rješavajući apelaciju „Staršped“ d.o.o. Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Staršped“ d.o.o. Gacko protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Staršped“ d.o.o. Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Rade Starović, podnio je 10. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje izvršenja u postupku Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 010318 20 Ip, odnosno izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4439/20 odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4439/20 od 12. januara 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda, stečajna masa RMU „Miljevina“ Miljevina (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u periodu od 7. oktobra do 8. novembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 28. novembra 2014. godine podnio tužbu Okružnom privrednom sudu protiv apelanta radi neosnovanog obogaćenja.

6. Okružni privredni sud je, na pripremnom ročištu održanom 27. maja 2019. godine, između ostalog, donio rješenje kojim je odbio protivtužbu i protivtužbeni zahtjev apelanta kojeg je istaknuo na tom ročištu, kojim je tražio da sud utvrdi potraživanje apelanta prema tužitelju u iznosu od 373.419,69 KM, kao i troškove postupka. Okružni privredni sud je, na pripremnom ročištu održanom 23. septembra 2019. godine, između ostalog, donio rješenje kojim je odlučio da će o prijedlogu apelanta za donošenje rješenja o dostavljenoj protivtužbi odlučiti prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 010318 17 Ps 2 od 23. oktobra 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, te je obavezan apelant da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 373.970,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2012. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan prigovor kompenzacije potraživanja apelanta.

8. Okružni privredni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant za tužitelja vršio usluge iskopa uglja, da je apelant pokrenuo sudske postupke radi naplate izvršenih radova po osnovu ugovora o djelu, među kojim su i postupci broj Ps-133/04 i Ps-135/04 koji su se vodili pred Osnovnim sudom u Trebinju. Nadalje je utvrđeno da je u toku trajanja navedenih sudskih postupaka 24. novembra 2006. godine nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, koji je okončan rješenjem o zaključenju stečajnog postupka od 23. maja 2016. godine. Utvrđeno je da je u stečajnom postupku apelant potraživanja o kojima su vođeni sudski postupci prijavio u ukupnom iznosu od 684.583,44 KM, na temelju pravosnažnih sudskih presuda koje je u tim postupcima ishodio, te da je navedena potraživanja stečajni upravnik priznao u iznosu od 622.366,16 KM. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da su priznata potraživanja po navedenim presudama apelantu isplaćena u iznosu od 60 %, u ukupnom iznosu od 373.970,21 KM. Međutim, naknadno, nakon što je tužitelj isplatio apelantu novčana potraživanja u navedenim iznosima, Vrhovni sud je presudom od 10. maja 2012. godine usvojio reviziju tužitelja (u tom postupku tuženog) i preinačio prvostepenu Presudu Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-135/04 i presudu Okružnog suda u Trebinju od 4. februara 2009. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda, tako što je odbio apelantov (u tom postupku tužioca) tužbeni zahtjev po osnovu kojeg mu je tužitelj u stečaju isplatio iznos od 373.419,69 KM. Ista situacija se desila i sa Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-133/04, po osnovu koje je apelantu isplaćen iznos od 25.463,43 KM, koja je preinačena u žalbenom postupku [presudom Okružnog suda u Trebinju od 9. februara 2009. godine i potvrđena presudom Vrhovnog suda od 19. januara 2012. godine] u kojem je odbijen apelantov (u tom postupku tužilac) tužbeni zahtjev po osnovu kojeg mu je taj iznos isplaćen. Okružni privredni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke također utvrdio da je apelant od tužitelja u stečajnom postupku po presudama broj Ps-133/04 i Ps-135/04 naplatio iznos od 373.970,21 KM. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je po pravosnažnom okončanju navedenih sudskih postupaka stečajni upravnik tužitelja 11. maja 2015. godine podnio zahtjev stečajnom sudu za izmjenu podataka u tabeli priznatih potraživanja, te da je postupajući po zahtjevu stečajnog upravnika stečajni sud 15. maja 2015. godine donio rješenje o izmjeni tabele priznatih potraživanja, te umanjio priznata potraživanja po ova dva predmeta u visini koja je predmet konkretnog spora.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je zahtjev tužitelja osnovan, jer je otpao osnov po kome je u stečajnom postupku apelantu isplaćeno potraživanje za izvršene radove o kojim potraživanjima je vodio postupke kod Osnovnog suda u Trebinju u predmetima br. Ps-133/04 i Ps-135/04. U tom pravcu Okružni privredni sud je pojasnio da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u postupku stečaja naplatio sredstva po prvostepenim presudama Osnovnog suda u Trebinju, ali su te presude odlukama Vrhovnog suda, odnosno Okružnog suda u Trebinju preinačene na način da je odbijen u cijelosti apelantov (tadašnji tužilac) tužbeni zahtjev pa se za te iznose neosnovano obogatio. Okružni privredni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da se apelant neosnovano obogatio za navedeni iznos, da tokom postupka nije osporavao da je na njegov račun uplaćen predmetni iznos, pa je primjenom odredbi člana 210. stav 2. ZOO usvojio tužbeni zahtjev kao osnovan. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da dokazi koje je predložio apelant nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda zbog očigledne namjere apelanta da predloženim dokazima izvrši reviziju postupaka koji su pravosnažno okončani na njegovu štetu, a kojim je tražio da mu tužitelj (u tim postupcima tuženi) na ime izvedenih radova isplati određenu naknadu. U tom pravcu Okružni privredni sud je pojasnio da bi uvažavanje takvih dokaza bilo u suprotnosti sa načelom vladavine prava i neprikosnovenosti pravosnažnih sudskih odluka koje se mogu mijenjati samo izuzetno u postupku po vanrednim pravnim lijekovima. Okružni privredni sud je iz istih razloga odbio i prigovor kompenzacije kojim je apelant tražio prebijanje uzajamnih potraživanja jer bi uvažavanje ovog prigovora u biti značilo isto – reviziju pravosnažnih presuda. Dakle, radi se o presuđenoj stvari čiji se pravni učinak ne može, niti smije poništavati, odnosno dovoditi u pitanje na bilo koji način. Konačno, Okružni privredni sud je naglasio da je iz istih razloga odbio da odlučuje i o apelantovoj protivtužbi jer zahtjev protivtužbe ima isti cilj kao i prigovor kompenzacije - revidiranje postupaka koji su okončani pravosnažnim sudskim odlukama.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 010318 19 Pž 3 od 20. marta 2020. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je odbijen zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 373.570,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan prigovor kompenzacije.

11. Viši privredni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori osnovani, pri čemu je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i pravne zaključke koji se tiču stranačke sposobnosti tužitelja i ovlaštenja za zastupanje tužitelja, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranama 3 i 4 obrazloženja presude. Međutim, Viši privredni sud je, za razliku od prvostepenog suda, utvrdio da zahtjev za isplatu traženog iznosa nije osnovan, ocijenivši da su za odluku o tužbenom zahtjevu relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 210. ZOO.

12. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, otvaranjem stečajnog postupka povjerioci svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvaruju samo u stečajnom postupku, dok se po sili zakona prekidaju svi sudski postupci koji su u toku (odredba člana 59. Zakona o stečajnom postupku), a nastavljaju se samo sudski postupci koji se tiču potraživanja koja su osporena u stečajnom postupku. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem nije bilo uslova za nastavak sudskih postupaka br. Ps-135/04 i Ps-133/04 koji su između stranaka vođeni, jer je apelant u stečajnom postupku prijavio potraživanje koje je bilo predmet tih sudskih postupaka, a stečajni upravnik je prijavljeno potraživanje na ispitnom ročištu od 12. marta 2007. godine priznao i uvrstio u tabelu priznatih potraživanja, koja ima snagu pravosnažne presude (odredba člana 119. stav 3. Zakona o stečajnom postupku). Kako je isplata apelantu izvršena na osnovu pravosnažne sudske odluke (tabele priznatih potraživanja), Viši privredni sud je zaključio da se ne može raditi o neosnovanoj isplati, kao i da činjenica da je u stečajnom postupku na zahtjev stečajnog upravnika sud izmijenio tabelu priznatih potraživanja ne može umanjiti efekat pravosnažnosti odluke o priznatim potraživanjima 12. marta 2007. godine, jer daljnji sudski postupci nisu mogli biti vođeni nakon tog datuma, jer za to nije bilo procesnih pretpostavki jer se već radilo o presuđenoj stvari. Kako je prvostepeni sud nepravilno dao prednost pravosnažnim presudama koje su donesene nakon pravosnažno okončanog postupka o priznanju prijavljenih potraživanja, Viši privredni sud je apelantovu žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, dok je u ostalom dijelu (kojim je odlučeno o prigovoru kompenzacije) apelantovu žalbu odbio.

13. Viši privredni sud je dalje naveo da apelant pravilno žalbom ukazuje na to da prvostepeni sud nije mogao procesnim rješenjem donijeti meritornu odluku o odbijanju „tužbe i protivtužbenog zahtjeva“ kako je to učinio na pripremnom ročištu 27. maja 2019. godine. Međutim, ocjenjujući obrazloženje prvostepene presude, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud odbacio protivtužbu ocijenivši da se radi o presuđenoj stvari iz kog razloga je odbio i prigovor kompenzacije. Viši privredni sud je ocijenio da je ovakvo postupanje prvostepenog suda posljedica povrede postupka. Međutim, imajući u vidu da je o potraživanju koje je i predmet protivtužbe i prigovora kompenzacije pravosnažno odlučeno u stečajnom postupku priznavanjem prijavljenih potraživanja, prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pravilno „odbacio“ kako to proizlazi iz obrazloženja (a pogrešno u procesnom rješenju „odbija“ protivtužbu i protivtužbeni zahtjev), kao i prigovor kompenzacije. Viši privredni sud je naveo da je apelant postavio zahtjev prema tužitelju za radove koji su izvršeni prije otvaranja stečajnog postupka, istaknuvši da je takav zahtjev za plaćanje mogao da podnese samo prijavom potraživanja u stečajnom postupku, što je i učinio i o njegovom potraživanju je i odlučeno u stečajnom postupku, iz čega proizlazi da nema procesnu pretpostavku da podnosi tužbu, niti da postavlja kompenzacioni prigovor. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZPP odlučujući o protivtužbi, međutim, navedena povreda nema uticaja na pravilnost odluke o odbijanju kompenzacionog prigovora, niti na ograničavanje apelantovog prava u sudskom postupku. Pored toga, Viši privredni sud je naveo da prigovor povrede prava na pristup sudu koju je učinio prvostepeni sud odbijanjem protivtužbe i protivtužbenog zahtjeva procesnim rješenjem (u obrazloženju je očiglednom greškom navedeno „odbijanjem tužbe i tužbenog zahtjeva“) nije povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu u skladu sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer apelant nije ispunio procesne pretpostavke u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku za obraćanje sudu iz kojeg razloga su apelantovi žalbeni navodi neosnovani.

14. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud je (u vijeću sastavljenom od sudija Senada Tice kao predsjednika vijeća, Tanje Bundalo i Violande Šubarić kao članova vijeća) Presudom broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio, u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, tako što je odlučio da se apelantova žalba djelimično usvaja i prvostepena presuda Okružnog privrednog suda od 23. oktobra 2019. godine preinačava u dijelu odluke o zateznoj kamati, te je apelant obavezan da tužitelju na dosuđeni iznos od 373.970,21 KM plati zakonsku zateznu kamatu za period od 28. novembra 2014. godine pa do isplate, umjesto za ranije dosuđeni period od 1. juna 2012. godine pa do isplate, dok je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda, u dijelu kojim je dosuđen iznos od 373.970,21 KM i u dijelu odluke o troškovima postupka, potvrđena. Istom presudom je obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove revizionog postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

15. Vrhovni sud je ocijenio da odluka drugostepenog suda, u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, nije pravilna i zakonita. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi potraživanje apelanta prema tužitelju, po osnovu usluga iskopa uglja, bilo predmet zahtjeva u parnicama koje su između stranaka vođene pod brojem Ps-133/04 i Ps-135/04 (apelant iz predmetne parnice je tužitelj u navedenim parnicama). Nad tužiteljem je stečajni postupak otvoren 24. novembra 2006. godine, kada se po sili zakona prekidaju sudski postupci, te stečajni povjerioci svoja potraživanja prema stečajnom dužniku mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku (odredbe čl. 59. i 60. Zakona o stečajnom postupku), pri čemu se nastavljaju samo sudski postupci koji se tiču potraživanja koja su osporena u stečajnom postupku (odredba člana 120. Zakona o stečajnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je apelant u stečajnom postupku prijavio potraživanja iz navedenih parnica i na ispitnom ročištu stečajni upravnik je, imajući u vidu pravosnažne presude koje je sud donio u tim parnicama, prijavljeno potraživanje priznao u ukupnom iznosu od 622.366.16 KM i isto je uvršteno u tabelu priznatih potraživanja. Na temelju toga, apelant je u stečajnom postupku navedeno potraživanje naplatio u iznosu od 60 %, odnosno u ukupnom iznosu od 373.970,21 KM.

16. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici stečajnog povjerioca, čije je potraživanje priznato na ispitnom ročištu i uvršteno u tabelu priznatih potraživanja, koji upis u tabelu ima djejstvo kao pravosnažna presuda u smislu člana 119. stav 3. Zakona o stečajnom postupku, te koji je naplatio potraživanje na temelju te isprave. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi ni o parnici stečajnog povjerioca, čije je potraživanje od stečajnog upravnika osporeno, a koji ukoliko uspije u sudskom sporu može tražiti ispravku tabele potraživanja (odredba člana 121. stav 2. Zakona o stečajnom postupku). Vrhovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o parnici stečajnog dužnika, nakon što su ispitana prijavljena potraživanja, sačinjen diobni popis i provedena dioba, te nakon što je zaključen stečajni postupak nad stečajnim dužnikom.

17. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe člana 59. stav 1, člana 132. stav 1. i člana 133. stav 1. tač. 1, 2. i 3. Zakona o stečajnom postupku, koje je citirao, ocijenivši da nema zakonskih smetnji za vođenje predmetne parnice, po pravilima građanskog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je na ispitnom ročištu stečajni upravnik priznao apelantovo potraživanje, imajući u vidu pravosnažne presude suda, koje su donesene u pomenutim parnicama koje su vođene između stečajnog dužnika i apelanta. Iako je, shodno odredbama Zakona o stečajnom postupku, po otvaranju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom postupak u tim parnicama trebao biti prekinut, on je nastavljen, te su u jednoj od tih parnica odlukom revizionog suda preinačene nižestepene presude i apelantov zahtjev (tužitelj u tim parnicama) odbijen, dok je u drugoj parnici po donošenju „ukidne“ odluke revizionog suda, u ponovnom postupku tužbeni zahtjev apelanta pravosnažnom odlukom suda u cijelosti odbijen. Bez obzira na odredbe Zakona o stečajnom postupku o prekidu postupka, ne može se zanemariti djejstvo pravosnažnih odluka suda, kojima je, u konačnom, apelantov zahtjev u tim parnicama pravosnažno odbijen. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je na taj način otpao osnov na temelju kojeg je stečajni upravnik, na ispitnom ročištu, priznao apelantovo potraživanje, koje je uvršteno u tabelu priznatih potraživanja, koja je bila osnov za naplatu spornog potraživanja u stečajnom postupku u iznosu od 373.970,21 KM. Naime, kako je otpao osnov za priznanje spornog potraživanja, a time i za uvrštavanje u tabelu priznatih potraživanja (odredba člana 210. stav 2. ZOO), koja je i izmijenjena rješenjem stečajnog suda od 15. maja 2015. godine, Vrhovni sud je ocijenio da se apelant u stečajnom postupku neosnovano naplatio za utuženi iznos. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da bi drugačijim tumačenjem odredaba materijalnog prava, što tužitelj u reviziji osnovano ističe, apelant iznos koji je neosnovano naplatio (jer je pravosnažnim odlukama suda utvrđeno da mu tužitelj ništa ne duguje) zadržao za sebe, što bi dovelo do narušavanja jednakosti povjerilaca, odnosno dovelo do stavljanja određenih povjerilaca u privilegovan položaj, što je suprotno ciljevima stečajnog postupka (odredba člana 2. stav 2. Zakona o stečajnom postupku).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa. Naglašava da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren rješenjem od 24. novembra 2006. godine, da je ispitno ročište održano 12. marta 2007. godine, kada je donijeta i tabela prijavljenih potraživanja i apelantovo potraživanje uvršteno u tabelu priznatih potraživanja, a da su postupci u predmetima Osnovnog suda u Trebinju br. Ps- 135/04 i Ps-133/04, okončani presudama Vrhovnog suda od 19. januara i 10. maja 2012. godine. Smatra da je osporena presuda donesena na osnovu proizvoljne primjene prava, odnosno da je Vrhovni sud ignorisao činjenicu da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak. Smatra da su potpuno neosnovane tvrdnje Vrhovnog suda da je preinačenjem već pravosnažnih presuda otpao osnov na temelju koga je stečajni upravnik na ispitnom ročištu priznao potraživanje. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer prvostepeni sud nije odlučio o njegovoj protivtužbi. Smatra da odluke sadržane u rješenjima od 27. maja i 23. septembra 2019. godine, donijete na pripremnim ročištima, pa ni izričit stav suda sadržan u prvostepenoj presudi (da je sud odbio da odlučuje o protivtužbi) nisu saglasne osnovnoj garanciji da svako ima pravo da zahtijeva sudsku zaštitu i osnovnoj obavezi suda da odluči o podnijetom zahtjevu. S tim u vezi, navodi da, kada je sudu podnijeta protivtužba, odnosno istaknut konkretan zahtjev za sudsku zaštitu prava, sud je morao povodom tog zahtjeva donijeti odgovarajuću odluku i, isto tako, svoju odluku je morao obrazložiti.

20. Apelant naglašava da je jedan član vijeća Vrhovnog suda, sudija Violanda Šubarić bila član i vijeća koje je donijelo prethodne odluke [presudu Vrhovnog suda od 10. maja 2012. godine]. II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da donošenjem osporene presude nije došlo do povrede prava na koja je apelant ukazao u apelaciji, jer je osporena odluka, na činjenično stanje utvrđeno od nižestepenih sudova, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

22. Viši privredni sud je naveo da navodi apelacije nisu osnovani, te je o svim spornim pitanjima dao obrazloženje.

23. Okružni privredni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ISKLJUČENJE I IZUZEĆE

Član 357. stav (1) tačka 5) Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i

25. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

26. Zakon o stečajnom postupku - prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Ciljevi stečajnog postupka Član 2. stav (2) (2) U toku stečajnog postupka može se sprovesti i reorganizacija stečajnog dužnika po odredbama glave V ovog zakona radi uređivanja pravnog položaja stečajnog dužnika i njegovog odnosa prema povjeriocima, a naročito radi održavanja njegovog poslovanja.

Preuzimanje sporova Član 59. stav 1.

(1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski postupci i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu. Prekid traje do zaključenja stečajnog postupka, ukoliko se pravni spor prije toga ne nastavi u skladu sa odredbama ovog člana.

Potraživanja stečajnih povjerilaca Član 60.

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Uvjeti i dejstva utvrđivanja Član 119. stav (3) (3) U pogledu iznosa i ranga priznatih potraživanja, upis u tabelu ima djejstvo kao pravosnažna presuda.

Sporna potraživanja Član 120.

Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja. Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje, mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku, smatrat će se da se odrekla prava na pokretanje parnice.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na neosnovano obogaćenje, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, te da je jedan član vijeća Vrhovnog suda, sudija Violanda Šubarić, bila član i vijeća koje je donijelo prethodne odluke [presudu Vrhovnog suda od 10. maja 2012. godine]. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačka 24). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

Nepristrasan sud

37. Imajući u vidu sadržaj apelacije, Ustavni sud će prvo razmotriti navode apelanta vezane za nepristrasnost suda, zatim, navode vezane za pristup sudu, te nakon toga ispitati apelantove navode koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu apelantovog prava koja se tiče procesnih propusta (nepristrasnost suda i pristup sudu).

38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant ukazao da je jedan član vijeća Vrhovnog suda, sudija Violanda Šubarić, bila član i vijeća koje je donijelo prethodne odluke [presudu Vrhovnog suda od 10. maja 2012. godine]. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant ukazuje na nepristrasnost suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). U slučajevima kad je sudija koji predsjeda suđenjem već sudjelovao u predmetu u ranijoj fazi postupka, te je donio razne odluke vezane za podnosioca predstavke [...], Evropski sud je istaknuo da je općenito jedna od uloga sudija upravljati postupkom s ciljem osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema. Sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi, ibid., Hauschildt, st. 50. i 51, Serija A broj 154; Sainte-Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 32. i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27).

39. Da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama, moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP propisano da će sudija biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje) „ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat“. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o dva odvojena postupka, te da, kako to jasno proizlazi iz apelantovih navoda, isti sudija nije učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, budući da i sam apelant navodima apelacije, a što proizlazi i iz osporene presude, potvrđuje da se radi o učestvovanju istog sudije Violande Šubarić u donošenju odluka istog suda iste instance u dva različita postupka (u postupku po tužbi apelanta protiv tužitelja (u tom postupku tuženi) radi ispunjenja ugovora i u postupku po tužbi tužitelja protiv apelanta radi neosnovanog obogaćenja, koji je predmet razmatranja konkretne apelacije), a niti se radilo o postupku medijacije ili zaključenja sudske nagodbe. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti, u smislu člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u tom pravcu, osim ukazivanja da je sudija Violanda Šubarić bila član i vijeća koje je donijelo prethodne odluke [presudu Vrhovnog suda od 10. maja 2012. godine], nije dostavio nijedan dokaz, odnosno ni na koji način nije učinio opravdanim strah u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti sudije Vrhovnog suda, niti iz priloženih dokaza uz apelaciju takvo što proizlazi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju „prava na nepristrasan sud“ kao segmentu prava na pravično suđenje neosnovani (vidi Odluke Ustavnog suda broj AP-971/10 od 10. aprila 2013. godine, tačka 45. i broj AP-2617/20 od 9. marta 2022. godine, tač. 41. do 43; dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

Pristup sudu u odnosu na protivtužbeni zahtjev

40. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer prvostepeni sud nije odlučio o njegovoj protivtužbi, Ustavni sud zapaža da se Viši privredni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja presude tog suda proizlazi da je postupanje prvostepenog suda posljedica povrede postupka, ali da je o potraživanju koje je predmet protivtužbe i prigovora kompenzacije pravosnažno odlučeno u stečajnom postupku priznavanjem prijavljenih potraživanja, zbog čega je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno „odbacio“, kako to proizlazi iz obrazloženja (a pogrešno u procesnom rješenju „odbija“ protivtužbu i protivtužbeni zahtjev), kao i prigovor kompenzacije. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud pojasnio da je apelant postavio zahtjev prema tužitelju za radove koji su izvršeni prije otvaranja stečajnog postupka, istaknuvši da je takav zahtjev za plaćanje mogao da podnese samo prijavom potraživanja u stečajnom postupku, što je i učinio i o njegovom potraživanju je i odlučeno u stečajnom postupku iz čega proizlazi da nema procesnu pretpostavku da podnosi tužbu, niti da postavlja kompenzacioni prigovor, pri čemu je zaključio da povreda odredba ZPP koje je učinio prvostepeni sud odlučujući o protivtužbi nema uticaja na pravilnost odluke o odbijanju kompenzacionog prigovora, kao niti odbijanjem protivtužbenog zahtjeva na ograničavanje apelantovog prava u sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju presude zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, jer apelant nije ispunio procesne pretpostavke u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku za obraćanje sudu iz kojeg razloga je ocijenio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije izjavio reviziju protiv navedene odluke Višeg privrednog suda u dijelu kojim je odlučeno o kompenzacionom prigovoru i protivtužbenom zahtjevu iz čega proizlazi da je presuda drugostepenog suda u tom dijelu pravosnažna. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-218/02 od 23. jula 2004. godine i AP-1521/16 od 17. jula 2018. godine; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom smislu neosnovani.

Proizvoljna primjena materijalnog prava

41. Što se tiče apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude kojom je apelant obavezan da tužitelju iz osnova neosnovanog obogaćenja isplati utuženi iznos, apelantovu žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu, tako što je odbio zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati utuženi iznos. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud ocijenio da su za odluku o tužbenom zahtjevu relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 210. ZOO. Za razliku od Višeg privrednog suda, Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja, preinačio drugostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na način pobliže naveden u izreci osporene presude, smatrajući, za razliku od drugostepenog suda, da se, bez obzira na odredbe Zakona o stečajnom postupku o prekidu postupka, ne može zanemariti djejstvo pravosnažnih odluka suda [presude Vrhovnog suda od 19. januara i 10. maja 2012. godine], kojima je, u konačnom, apelantov zahtjev u parnicama br. Ps-133/04 i Ps- 135/04 pravosnažno odbijen. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je na taj način otpao osnov na temelju kojeg je stečajni upravnik priznao apelantovo potraživanje, koje je uvršteno u tabelu priznatih potraživanja, koja je bila osnov za naplatu spornog potraživanja u stečajnom postupku. Također, Vrhovni sud je naglasio da bi drugačijim tumačenjem odredaba materijalnog prava apelant iznos koji je neosnovano naplatio (jer je pravosnažnim odlukama suda utvrđeno da mu tužitelj ništa ne duguje) zadržao za sebe, što bi dovelo do narušavanja jednakosti povjerilaca, odnosno dovelo do stavljanja određenih povjerilaca u privilegovan položaj, što je suprotno ciljevima stečajnog postupka (odredba člana 2. stav 2. Zakona o stečajnom postupku).

42. Iz navedenog, u prethodnoj tački, proizlazi da su Viši privredni sud i Vrhovni sud donijeli suprotne odluke kojima su odlučili o tužbenom zahtjevu tužitelja. Međutim, oba suda (Viši privredni sud i Vrhovni sud) su svoje odluke obrazložili adekvatnim obrazloženjem uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Dakle, oba suda su za svoje odluke dali razloge koji se, po mišljenju Ustavnog suda, ne mogu smatrati ni nerazumnim kao ni arbitrarnim. Iako su različite odluke u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, takve odluke redovnih sudova, po mišljenju Ustavnog suda, prati obrazloženje koje je u skladu sa osnovnim standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (zahtjev tužitelja je kroz postupak u tri stepena meritorno ispitan od nezavisnog i nepristranog tribunala u razumnom roku, a za svoje odluke redovni sudovi su dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati nerazumnim ili arbitrarnim). Stoga se, u ovom slučaju, Ustavni sud neće „opredjeljivati“ niti za jedno od dva različita obrazloženja, niti će obrazloženje redovnog suda zamijeniti svojim. Bez obzira što su redovni sudovi donijeli suprotne odluke, za zaključak da ne postoji povreda prava na pravično suđenje dovoljno je što je Ustavni sud, nakon ispitivanja oba obrazloženja, utvrdio da takva obrazloženja zadovoljavaju osnovne standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2979/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 29; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema elemenata koji ukazuju na pristrasnost sudije Vrhovnog suda u konkretnom predmetu, te kada nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu. Osim toga, Ustavni sud smatra da, iako su Viši privredni sud i Vrhovni sud donijeli suprotne odluke u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, oba redovna suda (Viši privredni sud i Vrhovni sud) svoje odluke obrazlažu na način koji poštuje osnovne standarde prava na pravično suđenje, tj. tužbeni zahtjev tužitelja protiv apelanta je kroz postupak u tri stepena meritorno ispitan od nezavisnog i nepristranog tribunala u razumnom roku, a za svoje odluke redovni sudovi su dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati nerazumnim ili arbitrarnim.

46. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4439/20 („STARŠPED“ d.o.o. GACKO) | Sudska praksa | Aktio