Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4549/20 (Đ.S.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o parničnom postupku · čl. 37
- Zakon o radu
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-4549/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4549/20, rješavajući apelaciju Đ. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đ. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 385645 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đ. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 17. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 385645 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine.
2. Apelantica je dopunila apelaciju 17. maja 2021. godine, 5. marta 2021. godine i 13. decembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Javne naučne ustanove Institut za jezik Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 12. februara do 2. marta 2022. godine.
5. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 28. februara 2022. godine.
6. Apelantica je izjašnjenje na odgovore na apelaciju dostavila 3. marta 2022. godine. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelantica je 21. oktobra 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi uspostavljanja radnog odnosa i radi naknade štete.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 385645 13 Rs od 13. aprila 2016. godine (stav 1. izreke presude) odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da je primi u radni odnos na neodređeno vrijeme na poslove sekretara, s polovinom radnog vremena prema oglasu raspisanom u dnevnom listu „Oslobođenje“ od 8. juna 2013. godine, zbog prednosti prilikom zapošljavanja. Stavom 2. izreke presude također je odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da se tuženom naloži da joj na ime mjesečnih plaća i štete po drugim osnovima isplati paušalni iznos od 1.000,00 KM, te isplatu doprinosa, također u paušalnom mjesečnom iznosu od po 1.000,00 KM počev od 10. jula 2013. godine pa do početka rada apelantice kod tuženog. Nadalje je (stav 3. izreke presude) odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj naknadi štetu u paušalom iznosu od 5.0000,00 KM zbog povrede prava na privatni život – privatnost, nedozvoljenom radnjom pribavljanja i dostavljanja sudu kao trećem licu apelanticine privatne presude i radi pozivanja na njen privatni sudski spis kao dokaz tuženog.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude prvo prezentirao sadržaj tužbe i apelanticin podnesak kojim se pozivala na član 5. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) tvrdeći da je tuženi nezakonito pribavio njenu privatnu presudu, te da joj je stoga dužan naknaditi nematerijalnu štetu zbog nezakonitog pribavljanja i raspolaganja njenim privatnim dokumentom. Zatim je prezentiran sadržaj odgovora na tužbu tuženog, u kojem je, između ostalog, istaknuto da apelantica nije lice iz člana 17. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), te je u tom kontekstu navedeno da je F. S. apelanticin bivši muž, a što dokazuje i presuda od 6. jula 2007. godine. Sud je potom naveo dokaze koji su izvedeni po apelanticinom prijedlogu, između ostalih uvid i čitanje Presude tog suda broj 065 -0-P-06-006384 od 6. juna 2007. godine (u daljnjem tekstu: presuda o razvodu braka), te po prijedlogu tuženog koji je također predložio izvođenje ovog dokaza. Ocjenom izvedenih dokaza je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da se apelantica prijavila na konkurs koji je tuženi objavio u dnevnom listu „Oslobođenje“ od 8. juna 2013. godine, raspisan na radno mjesto sekretar na neodređeno vrijeme, s polovinom radnog vremena. Dalje, Općinski sud je utvrdio da nije sporno da je nakon objavljene konkursne procedure, između ostalog (razgovora – intervjua), ocijenio da apelantica nije pokazala sposobnosti za obavljanje navedenih poslova, pa je tuženi na navedeno radno mjesto primio F. I.. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelantica opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 8. aprila 2015. godine zatražila da se obaveže tuženi da je primi u radni odnos na neodređeno vrijeme na poslove sekretara s polovinom radnog vremena shodno objavljenom konkursu zbog prednosti apelantice prilikom zapošljavanja. U vezi s tim je navedeno da je Općinski sud, u skladu s odredbom člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), krećući se u okviru tako postavljenog zahtjeva, utvrdio da je tako postavljen tužbeni zahtjev „konde[m]natorne odnosno osuđujuće prirode, međutim, da sud presudom ne može obavezati tuženog da [apelanticu] primi u radni odnos po osnovu predmetnog konkursa, naročito kada se ima u vidu činjenica da prethodno nije poništen konkurs kojim je nakon provedene konkursne procedure za navedenu poziciju izabran kandidat F. I.“. U vezi s tim je istaknuto da apelantica konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom nije tražila da se predmetni konkurs poništi, te je navedeno da u tom slučaju Općinski sud nije ovlašten odlučiti o izboru kandidata prijavljenih na konkurs i pod uvjetom da je prethodno poništio odluku o izvršenom izboru primljenog kandidata. U tom kontekstu je istakao da sud smatra „da spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije i sud nema ovlaštenje odlučivati o izboru kandidata, niti naložiti tuženom da donese odluku o izboru [apelantice] (te sa istom zaključi ugovor o radu kako se tužbom traži), a što bi bilo u suštini isto što i odlučiti o izboru kandidata, jer bi na taj način sud neovlašteno uzurpirao prava nadležnog tijela tuženog“, zbog čega je odbio tako postavljen apelanticin tužbeni zahtjev. Ukazano je da navedeni stav sud temelji i na stavu sudske prakse izraženom u preciziranom rješenju Vrhovnog suda od 3. juna 2003. godine, a koje je objavljeno u biltenu Vrhovnog suda.
11. Također, smatra neosnovanim apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj na ime mjesečnih plaća i štete po drugim osnovima tuženi isplati paušalni iznos od 1.000,00 KM, kao i doprinose, također u paušalnom mjesečnom iznosu od po 1.000,00 KM počev od 10. jula 2013. godine pa do početka apelanticinog rada kod tuženog. U vezi s tim je istaknuto da apelantica po predmetnom konkursu nije zasnovala radni odnos kod tuženog, pa je njen tužbeni zahtjev u tom dijelu također odbijen kao neosnovan jer su navedena prava isključivo vezana za radni odnos. Dalje, vezano za tužbeni zahtjev kojim je apelantica potraživala naknadu materijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM „zbog povrede privatnog života-privatnosti“, Općinski sud je naveo da apelantica „nije ponudila dokaze na okolnost visine materijalne štete koju je eventualno pretrpjela“ da bi sud na konkretnu pravnu stvar primijenio odredbe čl. 154, 158. i 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je, u skladu s odredbom člana 126. ZPP-a, „ovu činjenicu smatrao nedokazanom zbog čega je bez upuštanja u ocjenu osnovanosti ovog zahtjeva odbio zahtjev“. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je u cijelosti odbio zahtjeve iz izreke presude „bez upuštanja u ocjenu izvedenih dokaza jer dakle sud nije ovlašten odlučiti o izboru kandidata prijavljenih na konkurs.“ Također, navodi da kako apelantica nije zasnovala radni odnos s tuženim po predmetnom konkursu, to se na nju nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), koje se odnose na isplatu plaća, kao i odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), pa je primjenom člana 383. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 385645 16 Rsž 2 od 15. jula 2020. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i presuda prvostepenog suda potvrđena.
13. U obrazloženju presude je navedeno da apelantica osporava presudu prvostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica smatra da je prvostepeni sud povrijedio odredbu čl. 209. i 211. ZPP-a jer je izveo pogrešan zaključak i pogrešno primijenio materijalno pravo, iako je kao nesporno utvrđeno da je njen muž F. S. ratni vojni invalid pa u smislu člana 37. Zakona o pravima boraca smatra da je imala prioritet prilikom zapošljavanja jer nikad nije zaključila novi brak niti vanbračnu zajednicu. Dakle, apelantica navodi da je sud greškom odbio njen tužbeni zahtjev. U vezi s tim, također ističe da je svoje profesionalne kvaliteta nesporno dokazala jer je položila pravosudni ispit, stekla stručno zvanje advokata, a pri tome je imala prednost prilikom zapošljavanja po osnovu invaliditeta supruga, u smislu člana 37. Zakona o pravima boraca. Također, navodi da je imala prioritet prilikom zapošljavanja jer je kao dokaz priložila kućnu listu, da je u ratu živjela u zajedničkom domaćinstvu s bratom (N. N.) koji je poginuo kao borac.
14. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te je ukazao, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da je za svoj stav dao jasne i potpune razloge, koje u cijelosti kao osnovane prihvata i taj sud. Smatra potrebnim ponoviti da apelantica nije tražila poništenje odluke tuženog (nije pobijala odluku o izboru F. I. na radno mjesto sekretara), „tj. zaštite u sporu o zakonitosti donesenog pojedinačnog akta tužene, u kom slučaju bi sud odlučivao, da li je odluka poslodavca – tužene u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu“ pa bi zavisno od odgovora na to pitanje „odbio tužbeni zahtjev ili poništio odluku“ tuženog kao poslodavca te shodno tome odlučio i o ostalim zahtjevima (čija osnovanost je uslovljena usvajanjem osnovnog tužbenog zahtjeva) „budući da u sporu pune jurisdikcije sud odlučuje o onome o čemu je trebalo da odlučuje sam poslodavac“. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da je zaključak prvostepenog suda suprotan odredbama člana 36. ZOO-a i člana 75. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju KS, te da je prvostepeni sud zanemario odredbe čl. 5, 8, 12, 23, 24, 139a i 140. ZOR-a, člana 2.6. i 11.c) Zakona o zabrani diskriminacije, čl. 177. i 279. Krivičnog zakona, čl. 154, 155. i
185. ZOO-a, kao i da je povrijedio odredbe Porodičnog zakona i član 127. ZPP-a.
15. Kantonalni sud je također naveo „neosnovani su i netačni navodi da je nesporno utvrđeno da je [apelantica] imala prioritet pri zapošljavanju, po F. S., mužu [apelantica], ratnom vojnom invalidu i da istu prednost nikada nije izgubila u smislu odredbe člana 37. Zakona o pravima boraca [...], jer nikad nije zaključila novi brak, niti vanbračnu zajednicu, budući da je brak između [apelantice] i F. S. razveden pravosnažnom presudom Općinskog suda“ od 6. jula 2007. godine. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica na pripremnom ročištu održanom 1. septembra 2015. godine izjavila da je predložila sve dokaze koje ima namjeru izvesti na ročištu za glavnu raspravu i da nema drugih dokazanih prijedloga, zbog čega Kantonalni sud apelanticine ostale dokaze dostavljene uz žalbu nije cijenio, smatrajući da nisu ispunjeni uslovi iz člana 207. ZPP-a. Nadalje je navedeno da je taj sud cijenio, ali da nije obrazlagao ostale apelanticine žalbene navode ocijenivši da nisu od značaja za donošenje drugačije odluke suda u ovoj pravnoj stvari (član
231. ZPP-a).
16. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 385645 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine odbio apelanticinu reviziju.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da tužbom „kojom traži da bude primljena u radni odnos [apelantica], osim što tvrdi da je ispunjavala uslove konkursa i da je imala prednost u zapošljavanju u skladu sa Zakonom o prednostima u zapošljavanju boračke populacije, ne traži poništenje odluke o izboru drugog kandidata“. U vezi s tim je ukazao da je svrha sudske zaštite lica koja sudjeluju u konkursu da se licima koja ispunjavaju sve propisane uslove iz općeg akta i zakona omogući izbor, ako je izabran kandidat koji ne ispunjava propisane uslove ili ako nema prednost u zapošljavanju u odnosu na lice koje traži sudsku zaštitu. Vrhovni sud smatra da tek ako se poništi odluka o izboru postoji mogućnost ponovne ocjene prijavljenih kandidata. Prema tome, sud ispituje zakonitost odluke o izboru, a izbor najboljeg kandidata vrši poslodavac koji raspisuje konkurs radi prijema u radni odnos. Dakle, sud ne odlučuje o prijemu kandidata, kako to apelantica smatra, tražeći da se obaveže tuženi da je primi u radni odnos. Dalje je ukazao da tek ukoliko se poništi odluka o izboru postoji mogućnost ponovne ocjene prijavljenih kandidata. Dakle, sud ispituje zakonitost odluke o izboru, dok izbor najboljeg kandidata vrši poslodavac koji raspisuje konkurs radi prijema u radni odnos, pa smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su apelanticin tužbeni zahtjev odbili, te da razloge nižestepenih sudova prihvata i Vrhovni sud. Također, smatra neosnovanim apelanticine zahtjeve koji se odnose na isplatu plaća i doprinosa jer smatra da „nisu utemeljeni na ostvarenom pravu na rad, kada [apelantica] nije zasnovala radni odnos kod tuženog, niti je podnijetom tužbom tražila zaštitu svojih prava u postupku izbora po konkursu, što je uslov za ostvarivanje prava u zahtjevima iz tužbe“.
18. Vrhovni sud dalje smatra da činjenice na kojima apelantica temelji svoj „zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava na privatnost u njegovom osnovu i visini [apelantica] nije dokazala“, pa smatra da je njen zahtjev pravilno odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a. Osim navedenog, smatra da apelantica u reviziji ponavlja navode, da je u odnosu na nju u postupku zapošljavanja povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije, posebno ukazujući da je diskriminirana u izboru kandidata za obavljanje određenog posla, u smislu člana 5. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), a da pri tome nije ukazala na njeno stavljanje u nepovoljniji položaj po nekom od diskriminatornih osnova. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je neosnovano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 4583/14 po apelaciji J. M. K., tj. u predmetu vođenom povodom apelanticine tužbe radi utvrđivanja da je tužena izvršila diskriminaciju i povrijedila pravo na jednako postupanje prema apelantici. U tom predmetu Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu utvrđene diskriminacije J. M. K. [apelantica] ostvarila pravo da bude imenovana na poslove ravnateljice po konkursu na koji se prijavila. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da navedena odluka nije primjenjiva na apelanticin slučaj u predmetnom postupku jer apelantica nije podnosila tužbu radi zaštite od diskriminacije po osnovu Zakona o zabrani diskriminacije BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 66/16), prema odredbi člana 12. citiranog zakona, niti je svoj zahtjev temeljila na odredbi člana 5. ZOR-a podnoseći očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom navedenog člana.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
20. U navodima apelacije apelantica se prioritetno pozvala na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP 4583/14 koju smatra primjenjivom u konkretnom slučaju. U kontekstu povrede prava na pravično suđenje apelantica smatra da su sudovi zauzeli nezakonit stav proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava kada je njen tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim je tražila da je tuženi dužan da je primi u radni odnos na neodređeno vrijeme jer je bila dužna prvobitno tražiti poništenje odluke o izboru dugog kandidata, u slučaju kada je, kako ističe, obaveza poslodavca da obezbijedi prioritet zaposlenja licima, članovima uže porodice ratnih vojnih invalida. Također, navodi da joj je povrijeđeno pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku jer smatra da su sudovi nezakonito i bez njene saglasnosti pribavili podatak da je njen brak sa F. S. razveden, zbog čega je istakla zahtjev za naknadu štete za pretrpljenu duševnu bol u iznosu od 5.000,00 KM. U vezi s tim također smatra da je diskriminirana jer se, kako ističe, „njeni lični podaci nepravično pogrešno obrađuju u odnosu na Zakon o dopunskim pravima boraca-branitelja“. Diskriminacija se nastavlja i dalje jer je, kako navodi, član uže porodice brata koji je poginuo kao borac Armije BiH (N. N.). Stoga, apelantica smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ostavlja utisak arbitrarnosti jer je sud prilikom odlučenja propustio uzeti u obzir relevantne okolnosti prilikom utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije.
21. U dopuni apelacije od 17. maja 2021. godine apelantica je dostavila zahtjev tuženog podnesen Općinskom sudu u Sarajevu od 3. decembra 2013. godine kojim je tuženi od suda tražio na uvid presude o razvodu braka apelantice sa F. S.. Postupajući po navedenom zahtjevu, proizlazi da je predsjednik Općinskog suda obavijestio tuženog da, shodno odredbi člana 356. stav 1. ZPP-a može izvršiti uvid u predmetni spis u Pisarnici suda. Iz dopune apelacije dalje proizlazi da je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH, odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv tuženog, zbog pribavljanja sudske presude o razvodu braka imenovane rješenjem od 3. marta 2021. godine usvojila apelanticin prigovor zbog pribavljanja i zadržavanja sudske presude o razvodu braka imenovane, a u svrhu vođenja sudskog postupka u vezi s konkursnom procedurom za popunjavanje upražnjenog radnog mjesta kod tuženog.
22. U dopuni apelacije od 5. marta 2021. godine apelantica je navela da je tražila ispravku rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH od 3. marta 2021. godine, navodeći da je njen zahtjev prema Agenciji bio usmjeren na „blokadu i uništenje ličnih podataka-presude o razvodu braka“, u skladu sa kojim zahtjevom agencija prvobitno nije postupila, te koji postupak još nije okončan, dok iz dopune apelacije od 13. decembra 2021. godine proizlazi da je apelantica dostavila vjenčani list iz kojeg se, kako navodi, vidi da nije razvedena.
II.Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci i da se apelantica neosnovano poziva na kršenje prava na koje se u apelaciji pozvala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Kantonalni sud također apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
25. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da smatra da je presudom Vrhovnog suda koju apelantica osporava predmetnom apelacijom taj sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu.
26. Tuženi je u cijelosti osporio navode iz apelacije kao neosnovane jer smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zakonita i donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, primijenjena na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, za što cijeni da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
Izjašnjenje na odgovore na apelaciju
27. Apelantica je, vezano za odgovore na apelaciju, prvenstveno ukazala da su sudovi u predmetnom postupku izvršili „krađu“ njenih ličnih podataka, presude o razvodu braka, kao sudske službene tajne.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03):
Član 5.
Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili ne članstva u političkoj stranci, članstva ili ne članstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.
U smislu stava 1.ovog člana, ne isključuju se razlike:
1.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao;
2.koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3.aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju.
29. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04, 56/05, 70/07,72/07, 9/10 i 90/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Članovi porodice poginulog, umrlog, nestalog branioca i umrlog ratnog vojnog invalida, u smislu ovog Zakona, su:1. bračni drug, djeca rođena u braku i van braka; […].
Član 37.
Prava, prema ovom Zakonu, prestaju:1. usljed smrti korisnika; […] 4. bračnom drugu stupanjem u brak ili u vanbračnu zajednicu; […].
30. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti. VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 385645 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
38. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na uspostavljanje apelanticinog radnopravnog statusa, isplatu paušalnog iznosa na ime plaće i po drugim osnovima, te naknadu štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
39. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise na njenu štetu jer su zauzeli nezakonit stav da je bila dužna prvobitno tražiti poništenje odluke o izboru dugog kandidata, u slučaju kada je obaveza poslodavca da obezbijedi prioritet licima, članovima uže porodice ratnih vojnih invalida. Također, ukazuje da je istakla zahtjev za naknadu štete za pretrpljenu duševnu bol jer smatra da su sudovi nedozvoljenim radnjama pribavili njene privatne isprave, zbog čega je tražila naknadu nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol, kao i paušalnu isplatu plaća i štete po drugim osnovima.
40. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom predmetnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred redovnim sudovima koji su ih detaljno razmotrili i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica u suštini nezadovoljna odlukama Općinskog i Kantonalnog suda, pa je podnijela reviziju Vrhovnom sudu koji je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred navedenim sudovima i primjenom relevantnog materijalnog i procesnog prava apelanticinu reviziju kao konačnom odlukom u predmetnom parničnom postupku odbio kao neosnovanu. Iz spisa predmeta proizlazi da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto apelanticini navodi nisu mogli uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi obrazložili da su odlučivali u granicama apelanticinog postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 2. ZPP-a, kojom je propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Pri tome su naveli da nisu mogli odlučivati o zahtjevu kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da je primi u radni odnos po osnovu predmetnog konkursa jer apelantica nije tražila poništenje odluka o izboru kandidata F. I. te su eksplicitno obrazložili da se ne radi o sporu pune jurisdikcije zbog čega sud ne može naložiti tuženom da donese odluku o izboru apelantice na navedeno radno mjesto. Također je obrazloženo zašto je neosnovan i drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da sud naloži tuženom da joj na ime mjesečnih plaća i štete po drugim osnovima isplati precizirane iznose. Konačno, redovni sudovi su obrazložili zašto je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj naknadi štetu zbog povrede prava na privatni život – privatnost, nedozvoljenom radnjom pribavljanja i dostavljanja sudu kao trećem licu apelanticine privatne presude jer apelantica u smislu odredbe člana 126. ZPP-a nije dokazala osnov i visinu štete koju je eventualno pretrpjela postupanjem tuženog, pri čemu je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, u osporenoj presudi eksplicitno obrazložio i to da apelantica nije ukazala na njeno stavljanje u nepovoljniji položaj po nekom od diskriminatornih osnova, pri čemu je obrazložio i zašto je neosnovano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda AP 4583/14.
43. U datim obrazloženjima Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud smatra i da su nižestepeni sudovi, čije razloge je prihvatio Vrhovni sud, u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi ZPP-a, ZOR-a i ZOO-a u vezi sa odredbama Zakona o pravima boraca na predmetnu situaciju, te nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od redovnih sudova u primjeni materijalnopravnih propisa, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
45. Konačno, vezano za dopune apelacije koju je apelantica podnijela 17. maja 2021. godine, 5. marta 2021. godine i 13. decembra 2021. godine, Ustavni sud podsjeća da je rok za podnošenje apelacije 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio, te da se apelacija ne može dopunjavati izvan tog roka. S obzirom na to da je apelantica osporenu presudu primila 16. decembra 2020. godine, proizlazi da su dopune apelacije podnesene po proteku roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu odluku, iz kojeg razloga je Ustavni sud neće razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2337/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 56). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se radi o okolnostima koje su nastupile nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 385645 20 Rev od 20. oktobra 2020. godine, koja je osporena ovom apelacijom. Stoga, redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku nisu ni mogli cijeniti navedene okolnosti (vezane za postupanje Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, odnosno donošenje rješenja od 21. marta 2021. godine) jer one nisu egzistirale u vrijeme vođenja predmetnog parničnog postupka.
Pravo na imovinu
46. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako apelantica eksplicitno nije obrazložila zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud smatra da apelantica navode o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
47. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku zbog toga što je tuženi nedozvoljeno pribavio privatne isprave, presude o razvodu braka s bivšim suprugom, zbog čega traži naknadu štete, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta, vezano za ovaj dio tužbenog zahtjeva, proizlazi da apelantica ničim nije obrazložila ni osnov ni visinu pričinjene štete, a istodobno iz njenog iskaza datog tokom trajanja predmetnog postupka proizlazi da je ona navela „da nikad nije zaključila novi brak, nit vanbračnu zajednicu“ . U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je upravo apelantica tužbenim zahtjevom i navodima tokom postupka ukazivala da ima prednosti prilikom zapošljavanja, a koja okolnost podrazumijeva, s obzirom na odredbe Zakona o pravima branilaca, utvrđivanje apelanticinog bračnog statusa kao preduslova za primjenu prava iz navedenog zakona. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantica neosnovano poziva na povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
48. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
49. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Naime, član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Iz apelanticinih navoda proizlazi da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje u smislu člana 5. ZOR-a.
50. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
51. U tom kontekstu, Ustavni sud konstatira da je i u apelanticinom slučaju u prethodnim tačkama ove odluke (u vezi s pravom na pravično suđenje) već zaključio da apelantica u smislu odredbe člana 5. ZOR-a, a u vezi sa članom 126. ZPP-a u toku postupka ničim nije dokazala da je po bilo kojem osnovu iz citirane odredbe ZOR-a stavljena u neravnopravan, diskriminirani položaj, odnosno nije ukazala na njeno stavljanje u nepovoljniji položaj po nekom od diskriminatornih osnova. Stoga su neosnovani apelanticini navodi koje temelji na tvrdnji da je u predmetnom slučaju primjenjiva praksa iz odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 4583/14 u kojoj je Ustavni sud odlučivao o apelaciji J. M. K. (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4583/14 od 14. juna 2017 godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te utvrdio povredu prava na pravično suđenje jer je zaključio da presuda Vrhovnog suda ukazuje na arbitrarnost zbog toga što redovni sud, u smislu pravila o teretu dokazivanja, nije uzeo u obzir sve relevantne činjenice koje su od značaja za utvrđivanje je li u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije apelantice. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je ispitivanje navoda o diskriminaciji uslovljeno činjenicama svakog konkretnog predmeta, te imajući u vidu prethodna razmatranja apelacionih navoda u vezi s pravom na pravično suđenje, kao i okolnost da apelantica ni u apelaciji nije navela niti jedan od osnova diskriminacije iz relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, niti je takvo što vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da praksa iz citirane odluke nije primjenjiva u konkretnoj situaciji.
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Pravo na rad
53. Apelantica, također, tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom na to da se ti navodi također svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa koje su već ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da nisu osnovane, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi ZPP-a, ZOR-a i ZOO-a u vezi s odredbama Zakona o pravima boraca na predmetnu situaciju, te nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od redovnih sudova u primjeni materijalnopravnih propisa.
55. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u pogledu povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani jer apelantica tužbenim zahtjevom i navodima tokom postupka nije dokazala da je u predmetnom postupku pribavljanjem i dostavljanjem presude o razvodu braka došlo do povrede njenog prava na privatnost.
57. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelantica nije navela niti jedan od osnova diskriminacije iz relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, niti je takvo što vidljivo iz činjenica predmeta.
58. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelantica kršenje tog prava zasniva na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić