Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3935/20 (Š. Đ.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Ništavost
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o građenju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o građenju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3935/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3935/20, rješavajući apelaciju Šefika Đogića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Đogića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 046797 18 Rev od 9. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šefik Đogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Armina Gičević-Zukić, advokat iz Zenice, podnio je 2. novembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 046797 18 Rev od 9. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 046797 16 Gž od od 20. septembra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tuženog „Đogića“ d.o.o. Prozor/Rama (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 7. do 16. marta 2022. godine.
4. Apelantu su 29. aprila 2022. godine dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 046797 14 P od 13. januara 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu na ime duga isplati iznos od 233.342,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka u određenom iznosu. Preko dosuđenog iznosa na ime duga, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka apelantov zahtjev je odbijen. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog, kojim je tražio da se apelantov tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te da se apelant obaveže da isplati tuženom na ime dugovanja po osnovu radova na izgradnji stambenog objekta iznos od 97.179,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je apelant od 1. aprila 2004. godine bio zaposlenik kod tuženog i da je radio na poslovima inžinjera do 4. juna 2014. godine, kada je dao otkaz ugovora o radu. Također je utvrđeno da su apelant i tuženi svoj poslovni odnos temeljili i na pismenom sporazumu od 1. januara 2006. godine kojim se apelant „obavezao da će svojom školskom spremom i znanjem omogućiti tuženom izvođenje radova u građevini, u skladu sa članom 20. Zakona o građenju (član 1. sporazuma), a tuženi će omogućiti tužitelju (apelantu) da preko tuženog sklapa projektantske poslove i ispostavlja fakture za iste, a tuženi će iznos naplaćenih faktura isplaćivati apelantu umanjen za vrijednost PDV (član 2. sporazuma), (u daljnjem tekstu: predmetni sporazum).
9. Sporno pitanje koje se tokom postupka postavilo jeste da li je predmetni sporazum zaključen između apelanta i tuženog ništav, te shodno tome da li apelantu pripada pravo na isplatu novčanih sredstava za obavljene poslove po osnovu tog sporazuma, koja su predmet apelantovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je utvrđeno da je tuženi registrovan kao društvo za projektovanje, građenje, trgovinu i usluge, te da se kao takav mogao pojavljivati kao pravno lice za izradu projekata. Apelant je bio uposlenik tuženog na poslovima građevinskog inžinjera, te je s tim u vezi, Općinski sud zaključio da je apelant imao pravo da sa tuženim kao svojim poslodavcem „zaključi i interni ugovor o obavljanju određenih poslova u interesu poslodavca, a za koje poslove apelant kao zaposlenik ima pravo na posebnu naknadu“. Naime, Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za zaključenje predmetnog sporazuma, shodno odredbama čl. 19. i 20. Zakona o građenju iz kojeg razloga, prema mišljenju prvostepenog suda, predmetni sporazum nije ništav, shodno odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Shodno navedenom, Općinski sud je obavezao tuženog da po osnovu zaključenog sporazuma apelantu isplati iznos preciznije naveden u izreci presude. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbama člana 277. ZOO i člana 386. ZPP, kao i odredbama člana 1. stav 1. Zakona o izmjenama Zakona o advokaturi FBiH.
11. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 56 0 P 046797 16 Gž od 20. septembra 2017. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na protivtužbeni zahtjev žalba tuženog je odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te s tim u vezi istakao da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 20. Zakona o građenju. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 20. stav 1. Zakona o građenju propisano da se „građenjem, odnosno izvođenjem radova na građevini, prema ovom zakonu, može baviti pravno ili fizičko lice registrirano za obavljanje te djelatnosti (izvođač), dok je stavom 2. istog člana propisano da se građenjem građevina i drugim zahvatima u prostoru mogu baviti pravna lica registrirana za obavljanje te djelatnosti ako, pored općih uvjeta, ispunjava i uvjet da u stalnom radnom odnosu sa punim radnim vremenom imaju najmanje jednog diplomiranog inženjera sa najmanje pet godina radnog iskustva i položenim stručnim ispitom“. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant kod tuženika zasnovao radni odnos 1. aprila 2004. godine na poslovima građevinskog inžinjera, između ostalog i radi obavljanja poslova projektovanja, te je, s tim u vezi, zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 20. stav 1. Zakona o građenju da tuženi može obavljati poslove izvođenja radova na građevini za koju djelatnost je i registrovan. Također, ocjenjujući da iz dokaza koji su bili osnov za apelantov tužbeni zahtjev proizlazi da je apelant dvije godine nakon zasnivanja radnog odnosa kod tuženog zaključio sa tuženim predmetni sporazum radi obavljanja poslova projektovanja za svoj račun, Kantonalni sud je zaključio da nije dopuštena osnova obavezivanja apelanta prema tuženiku po predmetnom sporazumu, jer se apelantova obaveza prema tuženom realizovala zasnovanim radnim odnosom po osnovu ugovora o radu od 1. aprila 2004. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da nije dopuštena ni osnova obavezivanja tuženika prema apelantu po osnovu predmetnog sporazuma, jer je obaveza tuženog samo formalno služila da omogući apelantu da obavlja djelatnost projektovanja prema trećim licima za svoj račun iako za to nije imao registriranu djelatnost.
13. Ocjenjujući da je odredbama člana 51. ZOO propisano da „svaka obaveza mora imati dopušten osnov, te da je osnov nedopušten ako je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i prinudnim propisima, te moralu društva“, odnosno da je članom 52. ZOO propisano da „ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav“, Kantonalni sud je zaključio da je predmetni sporazum ništav shodno članu 103. ZOO jer je protivan prinudnim propisima, čl. 19. i 20. Zakona o građenju, i to i odredbama člana 600. ZOO. Stoga, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim traži isplatu novčanih sredstava na osnovu ništavog pravnog posla-predmetnog sporazuma, primjenom odredbe iz člana 229. tačka 2. ZPP.
14. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj 56 0 P 046797 18 Rev od 9. juna 2020. godine kojom je reviziju odbio. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova revizije.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te je s tim u vezi istakao da je na utvrđeno činjenično stanje, suprotno navodima revizije, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo - odredbe čl. 19. i 20. Zakona o građenju, čl. 51, 52. i 103. ZOO, kao i procesno pravo, odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu novčanih sredstava po osnovu predmetnog sporazuma. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da pravno lice koje nema zaposlene projektante može sklapati poslovne ugovore sa fizičkim ili pravnim licima ali registriranim za obavljanje djelatnosti projektiranja. S tim u vezi, Vrhovni sud ocjenjuje da su, zasnivanjem radnog odnosa apelanta kod tuženog na poslovima građevinskog inžinjera, skoro dvije godine prije zaključenja predmetnog sporazuma, ispunjeni uvjeti iz člana 20. Zakona o građenju, da tuženi može obavljati poslove projektovanja i izvođenja radova na građevini za koju djelatnost je registrovan, a da pritom nije bilo osnova da sa apelantom zaključi poseban sporazum sa njegovom obavezom prema tuženom kako je propisano članom 1. predmetnog sporazuma. Također, Vrhovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant, iako je bio u radnom odnosu kod tuženog prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, zaključio predmetni sporazum sa tuženim radi obavljanja poslova projektovanja za svoj račun, čime mu je omogućeno neizvršavanje zakonske obaveze plaćanja poreza na promet po osnovu registrirane djelatnosti za obavljanje poslova projektovanja. Naime, Vrhovni sud je, ocjenjujući da je apelant morao imati registrovanu djelatnost da bi obavljao poslove projektovanja za svoj račun, zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim traži isplatu po osnovu ništavog pravnog posla, pozivajući se na odredbe čl. 51, 52. i 103. ZOO, kao i odredbe čl. 19. i 20. Zakona o građenju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant između ostalog, opisuje tok predmetnog postupka iznoseći svoje viđenje predmetnog postupka, pri čemu citira dijelove osporenih odluka sa kojima se ne slaže u kontekstu primjene materijalnog prava i to ZOO-a i Zakona o građenju. Prema ocjeni apelanta, u spisu predmeta postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer ugovorom o radu koji je apelant zaključio sa tuženim 1. aprila 2004. godine „nisu obuhvaćeni poslovi projektovanja koji su bili predmet dogovora - sporazuma od 1. 1. 2006. godine između tužitelja (apelanta) i tuženog“: Apelant, također, smatra da osporene presude ne sadrže argumentirano obrazloženje o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da ne stoje navodi apelanta o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanta o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji jer je o svim apelantovim žalbenim prigovorima taj sud dao uvjerljive razloge koji su utemeljeni na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o građenju, ZOO i ZPP. Predloženo je da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(…) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dopušten osnov Član 51.
(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.
(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.
Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
21. Zakon o građenju („Službene novine Federacije BiH“ broj 55/02) u relevantnom dijelu glasi:
Projektant, prema ovom zakonu, može biti pravno ili fizičko lice registrirano za obavljanje poslova projektiranja.
Projektiranjem građevina i drugih zahvata u prostoru može se baviti pravno lice, registrirano za tu djelatnost, ako pored općih uvjeta ispunjava i uvjet da u radnom odnosu ima najmanje po jednog diplomiranog inžinjera, sa položenim stručnim ispitom i pet godina radnog iskustva, odgovarajuće struke za svaku vrstu projekta koji radi (arhitektonski, građevinski, mašinski, tehnološki, elektro itd.).
Pravno lice iz stava 2. ovog člana, koje nema zaposlene projektante, za svaku vrstu projekta koji radi mora osigurati angažiranje projektanata, diplomiranih inžinjera sa stručnim ispitom i odgovarajućim stažom, sklapanjem poslovnih ugovora sa fizičkim ili pravnim licima registriranim za obavljanje djelatnosti projektiranja (svi poslovni ugovori su obavezno u prilogu osnovnog ugovora o projektiranju).
Projektant, diplomirani inžinjer sa položenim stručnim ispitom, koji je registrirao djelatnost projektiranja u svojstvu fizičkog lica za pružanje konsultantskih usluga može, po osnovu sklopljenih poslovnih ugovora sa pravnim licima registriranim za projektiranje, obavljati poslove projektiranja iz oblasti za koju ima visoku stručnu spremu i položen stručni ispit.
(…)
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 046797 18 Rev od 9. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak vodio radi isplate duga, dakle, predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud, prije svega, vezano za navode o povredi prava na pravično suđenje na što su se pozvala oba apelanta, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
32. Polazeći od navedenih standarda Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud usvojio žalbu tuženog, prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio, te da je u obrazloženju presude, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, dajući pritom jasne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na temelju izvedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, i primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP), utvrdili relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te jasno i argumentirano obrazložili zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu predmetnog sporazuma kao ništavog pravnog posla, pozivajući se na dokaze materijalne prirode, kao i na relevantne odredbe čl. 19. i 20. Zakona o građenju i čl. 51, 52. i 103. ZOO, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant ponavlja prigovore koje je isticao tokom postupka pred Kantonalnim sudom, a što je u konačnici ocijenio i Vrhovni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o građenju, ZOO i ZPP, na kojima su utemeljene osporene presude, a shodno prigovorima apelanta u kontekstu obrazloženja i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporenih presuda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostala prava
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u konačnici potvrdio presudu drugostepenog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu novčanih sredstava po osnovu ništavog pravnog posla, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o građenju, ZOO i ZPP, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić