Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4563/20 (S. S.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-4563/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4563/20, rješavajući apelaciju Samira Selimovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 22. lipnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Samira Selimovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457296 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Samiru Selimoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Samir Selimović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457296 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Selimović zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 19. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 457296 20 Rev od 5. studenog 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457296 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457296 14 Rs od 9. travnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2691/20 od 14. listopada 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2693/20 koju je apelant podnio 30. srpnja 2020. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457296 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine jer je apelant protiv tog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine – Sudbena policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. listopada 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 12. do 14. listopada 2021. godine.
5. Odgovori na apelaciju su 23. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.
6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 11. srpnja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 457296 14 Rs od 9. travnja 2015. godine obvezana je tužena da apelantu na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada (topli obrok) za određeno razdoblje isplati novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 842,40 KM. Prvostupanjskom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na glavni dug, kao i u dijelu potraživanja zakonskih zateznih kamata na dosuđene troškove postupka počevši od dana presuđenja pa do konačne isplate, te u dijelu potraživanja troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tijekom postupka (precizirana materijalna dokumentacija). Nakon što je obrazložio iz kojih razloga je utemeljen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu tijekom rada (topli obrok), Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U svezi s tim, istaknuto je da se troškovi postupka sastoje od sastavljanja tužbe po apelantovom punomoćniku, zastupanja na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi, te PDV od 17 % na radnje zastupanja na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi, što ukupno iznosi 842,40 KM, obračunato prema Odvjetničkoj tarifi. Nadalje je naveo da je odbijen dio potraživanja koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka od dana presuđenja pa do konačne isplate jer navedeni troškovi momentom presuđenja nisu pali u docnju. Zatim, Općinski sud je obrazložio da je odbijen zahtjev apelantovog punomoćnika za naknadu troškova odsustva iz ureda i zahtjev za naknadu troškova korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški, koji prema mišljenju suda, a shodno odredbama članka 387. ZPP-a, nisu bili nužni za vođenje postupka. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je zahtjev za naknadu tih troškova odbijen shodno stavu koji je zauzet na panelu za ujednačavanje sudske prakse i koji je objavljen u Biltenu Vrhovnog suda broj 61. Shodno tome, istaknuto je da se putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda, iz razloga što je izbor odvjetnika u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obvezama pred sudom osobni izbor stranke. Naime, u slučaju kada stranka za zastupanje ovlasti odvjetnika čije je sjedište izvan sjedišta suda u pravilu ima obvezu sama snositi troškove koji su njezinom punomoćniku zbog toga prouzrokovani, tj. troškove u parnici koji u načelu nisu nužni stranka koja izgubi parnicu nije dužna snositi. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da se na njega odnosi iznimka kada na području sjedišta suda u danom momentu stranka nije mogla angažirati punomoćnika odvjetnika s obzirom na broj odvjetnika koji zastupaju na području tog Općinskog suda.
11. Apelant je 6. lipnja 2015. godine podnio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostupanjskoj presudi.
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457296 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi djelomično preinačeno tako što je tužena dužna apelantu isplatiti zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka počevši od dana presuđenja, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je interpretirao odredbe čl. 26. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Dalje je naveo da u konkretnom slučaju apelantov odvjetnik ima sjedište ureda u Ljubuškom, a apelant je obavljao rad službenika tužene u Sudbenoj policiji Unsko-sanskog kantona. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelant, u skladu sa člankom 40. ZPP-a, u sporu iz radnog odnosa imao mogućnost podnijeti tužbu sudu na čijem području rad obavlja, kako ne bi prouzrokovao dodatne troškove, koji su sporni, podnošenjem tužbe Općinskom sudu, koji je opće mjesno nadležan. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da je pravilna odluka prvostupanjskog suda da, u smislu odredaba članka 387. stavak 1. ZPP-a, troškovi odvjetnika na ime naknade za troškove prijevoza na relaciji Ljubuški
– Sarajevo – Ljubuški i odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja ne predstavljaju troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Kantonalni sud je naveo da je i u predmetu broj 65 0 Rs 237678 13 Rsž jasno obrazložio razloge zbog kojih ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, te u svezi s tim ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 4407/13. Istaknuo je, međutim, da nije pravilan i zakonit stav prvostupanjskog suda da apelantu ne pripadaju zakonske zatezne kamate na troškove postupka počevši od dana donošenja presude, odnosno da se ne mogu potraživati od momenta donošenja presude. Kantonalni sud je obrazložio da je člankom 28. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da, ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno u samoj izvršnoj ispravi, sud će na prijedlog tražitelja izvršenja u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke do naplate.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457296 20 Rev od 5. studenog 2020. godine odbačena je apelantova revizija, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prema zaključku Građanskog odjeljenja tog suda od 17. rujna 2009. godine revizija protiv odluke o troškovima postupka dopuštena pod uvjetom iz članka 237. stavak 2. ZPP-a (koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju članka 106. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a) uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta – da bi revizija po navedenoj zakonskoj odredbi bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i da pobijani dio pravomoćne odluke o naknadi troškova postupka prelazi iznos od 10.000,00 KM. U svezi s tim, istaknuto je da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od uvjeta za izjavljivanje revizije protiv odluke o troškovima postupka budući da vrijednost pravomoćnog dijela odluke o glavnoj stvari, kao i rješenja o troškovima postupka ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbama članka 237. stavak 2. ZPP-a, pa ni revizija po toj zakonskoj osnovi nije dopuštena. Također, odlučivanje po reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa nema mjesta dopustivosti revizije ni po kriteriju iz članka 237. stavak 3. ZPP-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine „iz čl. II.A.2.c i 1. – pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad“, te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je ukazao da je drugostupanjski sud pogrešnim tumačenjem odredbe članka 387. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, koji su uredno specificirani i priloženi. Apelant je naveo da su troškovi odsustva iz ureda za vrijeme putovanja predviđeni člankom 26. točka 5), a troškovi prijevoza člankom 31. Tarife. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi u odnosu na troškove postupka u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava drugostupanjskog suda u postupku osporenom predmetnom apelacijom, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Apelant je ukazao da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici što je postupak pred redovnim sudovima trajao šest godina, iako je mogao i morao biti riješen hitno u roku do godinu dana. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
18. Općinski sud je naveo da je u odnosu na naknadu troškova postupka dao obrazloženje u prvostupanjskoj presudi. Također je naveo da je prvostupanjski postupak trajao devet mjeseci, te se radi o razumnom roku.
19. Tužena je navela da su redovni sudovi postupali u skladu sa odredbama ZPP-a, te ukazala da troškovi koje apelant potražuje nisu bili nužni za vođenje parnice. Tužena je navela da nisu utemeljeni apelacijski navodi i predložila je da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1., 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.
23. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
24. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
25. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457296 20 Rev od 5. studenog 2020. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457296 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine kojim je meritorno odlučeno o troškovima postupka, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na to rješenje. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 2693/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporeno rješenje Kantonalnog suda apelant je primio 5. lipnja 2020. godine, a apelacija broj AP 2693/20 je podnesena 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Kantonalnog suda i presudu Općinskog suda kojima je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješće 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog jasno proizlazi da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj. a)U odnosu na osporene odluke
35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a i Tarife od redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove prijevoza punomoćnika i troškove odsustva punomoćnika iz ureda, pozivajući se na odredbe članka 387. stavak 1. ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da je konkretnom odredbom ZPP-a propisano da će se uzeti u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, pri čemu će sud brižljivo cijeniti sve okolnosti. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, ukazali da troškovi koji se odnose na prijevoz apelantovog punomoćnika i njegovo odsustvo iz ureda nisu bili potrebni za vođenje predmetnog parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pravno pitanje koje se odnosi na troškove postupka povodom dolaska odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine i AP 4126/20 od 6. travnja 2022. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 570/21 od 7. travnja 2021. godine i AP 3596/21 od 9. ožujka 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova, te praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima je razmatrano isto pravno pitanje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP-a od redovnih sudova.
37. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14,Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, kao i dosadašnju vlastitu praksu, Ustavni sud nalazi da nije utemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.
38. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
40. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci hitne prirode (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 11. srpnja 2014. godine, a da je postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 19. svibnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste pet godina i deset mjeseci.
Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.
43. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je apelant utjecao na duljinu trajanja postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon devet mjeseci, dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao gotovo punih pet godina (računajući od dana kada je podnesena žalba), a u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se nije posebno izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se duljina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom razdoblju može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a koji se u odgovoru na apelaciju nije posebno izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.
44. Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak koji po zakonu hitne prirode, a nije složen, trajao pet godina i deset mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon dulje od pet godina, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.
45. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4107/20 od 9. ožujka 2022. godine, stavak 44.).
48. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
49. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je utvrdio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao pet godina i deset mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom gotovo punih pet godina, a taj sud se u odgovoru na apelaciju nije posebno izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP), kao i u dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, niti razloga da odstupi od svoje prakse.
52. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić