Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4181/20 (E. D.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4181/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4181/20, rješavajući apelaciju Ejuba Džine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ejuba Džine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 074404 19 Rsž od 21. listopada 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ejub Džino (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokog, podnio je 19. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 074404 20 Rev od 25. kolovoza 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 074404 19 Rsž od 21. listopada 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 108/20 od 11. ožujka 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant bio podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 074404 19 Rsž od 21. listopada 2019. godine (osporene ovom apelacijom), jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja JP „Elektroprivreda BiH“ d.o.o. Sarajevo, ZD RMU „Breza“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. veljače 2022. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud odgovore na apelaciju dostavili su 28. veljače i 7. ožujka 2022. godine, dok tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Apelantu su 20. travnja 2022. godine, sukladno članku 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključku Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelant je 25. travnja 2022. godine dostavio traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
7. Presudom Općinskog suda broj 41 0 Rs 074404 18 Rs od 8. svibnja 2019. godine obvezan je apelant da tužitelju na ime naknade štete po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 8.299,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove postupka.
8. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je nesporno da je apelantu Presudom Općinskog suda broj 41 0 RS 027099 11 Rs od 17. listopada 2012. godine, zbog ozljede na radu, utvrđena renta u iznosu od 424,69 KM. Renta je utvrđena metodom usporednih radnika, odnosno radnika koji su radili na istom radnom mjestu kao i apelant prije povrede. Apelantu je prestao radni odnos kod tužitelja zbog odlaska u mirovinu sa 12. travnjem 2016. godine. Zbog promijenjenih okolnosti, tužitelj je protiv apelanta 18. srpnja 2016. godine podnio tužbu radi smanjenja rente. Taj postupak je okončan donošenjem Presude Općinskog suda broj 41 0 Rs 060559 16 Rs od 13. srpnja 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 060559 18 Rsž od 16. listopada 2018. godine. Navedenom presudom izmijenjena je presuda Općinskog suda od 7. listopada 2012. godine na način da je ranije određena renta u iznosu od 424,60 KM smanjena na iznos od 121,53 KM počev od 19. srpnja 2016. godine pa dok za to postoje zakonski uvjeti. Tužitelj je za sporno vrijeme apelantu isplaćivao iznos od 424,60 KM na temelju ranije presude, te je nakon promjene okolnosti pozvao apelanta da vrati neosnovano primljeni iznos počev od 19. srpnja 2016. godine. Obzirom da apelant to nije učinio, tužitelj je podnio tužbu kojom je tražio povrat neosnovano primljenih iznosa rente za razdoblje od 19. srpnja 2016. godine do 31. listopada 2018. godine.
9. U svezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da je člankom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, ako je neki dio imovine jedne osobe na bilo koji način prešao u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili u zakonu, ta osoba je dužna vratiti ono što je primila ako je to moguće, a inače je dužna nadoknaditi vrijednost postignute koristi. U stavku 4. navedenog članka propisano je da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi a obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Također, Općinski sud je naveo da je članom 216. ZOO regulirano da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenog zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena savjesnom pribavitelju.
10. Općinski sud je zatim naveo da je u konkretnom slučaju do smanjenja rente došlo jer su se okolnosti koje su postojale u vrijeme njenog određivanja bitno izmijenile u smislu da je apelantu prestao radni odnos kod tužitelja zbog njegovog odlaska u mirovinu. Time su se stekli uvjeti za smanjenje rente jer se nakon odlaska apelanta u mirovinu visina rente određuje prema usporednim umirovljenicima koji su radili na istom radnom mjestu na kojem je radio i apelant. Obzirom na to, Općinski sud je naveo da je apelant morao znati da se njegovim umirovljenjem visina rente ne može određivati prema primanjima usporednih radnika, već prema mirovini usporednih umirovljenika, te je morao znati da će njegovim umirovljenjem renta biti manja, kao što je i mirovina manja od plaće koju je ostvarivao kao radnik. Kao što je apelant znao da ima pravo tražiti razliku između plaće koju su ostvarivali usporedni radnici koji su radili na njegovom radnom mjestu, tako je morao znati da mu umirovljenjem pripada samo razlika između mirovine usporednih radnika i njegove mirovine. Također, Općinski sud je naveo da je u svakom slučaju apelant podnošenjem tužbe za smanjenje rente postao nesavjestan primatelj. Obzirom da je sa umirovljenjem otpao pravni odnos po kojem je do tada primao rentu, apelant se primajući rentu u iznosu od 424,69 KM neosnovano obogatio za iznos od 8.299,35 KM koji je primio, zbog čega je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 074404 19 Rsž od 21. listopada 2019. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je u ovoj pravnoj stvari u suštini sporno je li apelant u obvezi vratiti traženi iznos obzirom da se prema članku 216. ZOO ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušena zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena savjesnom stjecatelju, odnosno sporno je da li je apelant postao nesavjestan tek donošenjem presude Općinskog suda od 13. srpnja 2018. godine, kada je smanjen iznos rente.
13. U svezi sa time, Kantonalni sud je naveo da se apelant sa pozivom na odredbu članka 216. ZOO ne može sa uspjehom protiviti vraćanju primljenog bez osnova, budući da je jedna od pretpostavki za nepostojanje obveze vraćanja po toj odredbi savjesnost stjecatelja. Ovo tim prije što iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantu radni odnos prestao zbog odlaska u mirovinu 12. travnja 2016. godine, a da je tužitelj pokrenuo postupak radi smanjenja rente u kojem je sudjelovao apelant, te je donesena odluka kojom je apelant obvezan na ime rente plaćati smanjen iznos počev od 19. srpnja 2016. godine, dok za to postoje zakonski uvjeti. Tužitelj je u tom pogledu i opredijelio tužbeni zahtjev, tražeći smanjenje rente od trenutka kada je apelant mogao i morao biti savjestan mogućnosti da mu bude isplaćeno ono što mu ne pripada (znao je da mu je prestao radni odnos zbog odlaska u mirovinu) do podnošenja tužbe u konkretnom slučaju 30. studenog 2018. godine obzirom da nije sporno da je tužitelj sve vrijeme isplaćivao iznos po ranijoj presudi. Obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da savjesnost mora postojati ne samo u vrijeme stjecanja, odnosno donošenja presude Općinskog suda od 17. listopada 2012. godine, kada je utvrđena obveza isplate rente u iznosu od 424.60 KM, već i kroz sve vrijeme držanja stečenoga, budući da nesavjesnost koja naknadno nastupi – škodi. Kantonalni sud je također naveo da se u svakom slučaju stjecatelj može smatrati nesavjesnim od izmijenjenih okolnosti, jer se pretpostavlja da on od tog vremena ima saznanje o svojem stjecanju bez osnove, a što je i dovelo do izmjene obveze na plaćanje smanjenog iznosa počev od 19. srpnja 2016. godine, a to nikako ne može biti tek od donošenja navedene odluke, kako to apelant pogrešno tumači u žalbi. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 210, 216. i 277. ZOO kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 074404 20 Rev od 25. kolovoza 2020. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen imovinski cenzus kao uvjet za dopuštenost revizije koji je propisan člankom 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Vrhovni sud je naveo da pitanja koja su u reviziji označena kao sporna ne predstavljaju sporno pravno pitanje u smislu članka 237. stavak 5. ZPP obzirom da se svode na preispitivanje pravilne primjene materijalnog prava i na utvrđeno činjenično stanje, a ne na tumačenje nejasnih normi materijalnog prava, što bi bilo od značaja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljni zaključci redovitih sudova da je on nesavjestan stjecatelj, te da je na njegovoj strani došlo do neosnovanog obogaćenja. U tom pogledu apelant ističe da redoviti sudovi gube iz vida da je on sve do pravomoćnosti presude Općinskog suda od 13. srpnja 2018. godine kojom je iznos rente smanjen ostvarivao naplatu rente prema ranije važećoj pravomoćnoj presudi, uslijed čega smatra da je bio savjestan pribavitelj novčanih iznosa koji su mu isplaćivani sve do 31. listopada 2018. godine, kada je ranija presuda pravomoćno izmijenjena. Obzirom na to, apelant smatra da je neutemeljen zaključak redovitih sudova da je on podnošenjem tužbe od tužitelja postao nesavjestan, jer podnošenjem tužbe niti jedna činjenica nije drugačije utvrđena, jer sve do donošenja presude Kantonalnog suda od 16. listopada 2018. godine nije znao niti mogao znati da mu ne pripada renta utvrđena ranijom pravomoćnom odlukom. U svezi sa time, apelant smatra da se postavlja pitanje koji iznos je tužitelj trebalo plaćati do pravomoćnosti nove presude, kada nema niti jedne druge odluke osim one po kojoj se postupalo. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene odredaba čl. 210. i 216. ZOO. Također, apelant je istakao da je Kantonalni sud u predmetu broj 41 0 Mal 071823 18 Mal od 16. travnja 2019. godine zauzeo potpuno drugačiji stav, pa mu se na taj način krši načelo pravne sigurnosti.
II.Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom koji su redoviti sudovi izrazili u svojim odlukama, ali da se različita pravna shvaćanja ne bi mogla dovesti u svezu sa povredama Europske konvencije obzirom da apelant ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka pred redovitim sudovima, pa i u reviziji, o čemu su se redoviti sudovi izjasnili prilikom donošenja osporenih odluka.
18. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o proizvoljnoj primjeni ZPP ni o proizvoljnom utvrđenju da je apelant nesavjestan stjecatelj, jer savjesnost stjecatelja mora postojati ne samo u vrijeme stjecanja već kroz sve vrijeme držanja stečenoga, a stjecatelj se mora u svakom slučaju smatrati nesavjesnim od izmijenjenih okolnosti jer se pretpostavlja da on od tog vremena ima saznanje o svojem stjecanju bez osnova. U tom pogledu Općinski sud ističe da taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo, već da je na temelju izvedenih dokaza primijenio odredbu članka 216. ZOO, te utvrdio utemeljenost tužbenog zahtjeva, što je potvrdio Kantonalni sud svojom odlukom.
19. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo de je Ustavni sud u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2976/19 od 27. studenog 2022. godine gdje je u točki 25. jasno zauzeo stav u pogledu vraćanja isplaćenog po osnovu pravomoćne presude, temeljem članka 216. ZOO a po osnovu isplaćenih potraživanja iz članka 195. stavak 2. ZOO i u pogledu savjesnosti pribavitelja. Zatim, apelant navodi da je izjašnjenje Kantonalnog suda proizvoljno jer taj sud potpuno zanemaruje odlučne činjenice da je navedena isplata izvršena po osnovu razlike plaće i rente na temelju članka 195. stavak 2. ZOO i da se radi o razdoblju prije donošenja pravomoćne presude Kantonalnog suda od 16. listopada 2018. godine, i da apelant u tom slučaju nije znao za promijenjene okolnosti da nema pravo na primanje navedenog iznosa iz čega jasno proizlazi da je bio savjestan. U tom pogledu apelant navodi da iz materijalnih dokaza proizlazi da je doživio tešku povredu na poslu za koju je odgovoran poslodavac, da je bio raspoređen na poslove sa manjim primanjima i da je presudom Općinskog suda od 17. listopada 2012. godine određena isplata razlike rente koju je on primao sve do pravomoćne presude 16. listopada 2018. godine, pa je u tom periodu bio savjestan. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.
Naknada u obliku novčane rente Član 188. st. (1) i (2) (1) U slučaju smrti, telesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vreme.
(2) Novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mesečno unapred, ako sud ne odredi što drugo.
II - OBIM NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. (1) do (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Naknada štete u slučaju telesne povrede ili narušenja zdravlja Član 195.
(1) Ko drugome nanese telesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko lečenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vreme lečenja.
(2) Ako povređeni zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Izmena dosuđene naknade Član 196.
Sud može na zahtev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.
Član 210. st. (1), (2) i (4) (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Kad se može zadržati primljeno Član 216.
Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ukoliko je isplata izvršena savesnom pribaviocu.
III - ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. Ustavni sud je Odlukom O dopustivosti broj AP 108/20 od 11. ožujka 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 11. siječnja 2020. godine jer je bio u tijeku postupak povodom revizije apelanta pred Vrhovnim sudom. Obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 25. kolovoza 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 074404 19 Rsž od 21. listopada 2019. godine. Sukladno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Kantonalnog suda od 21. listopada 2019. godine dostavljena punomoćniku apelanta 14. studenog 2019. godine, te da je apelant 11. siječnja 2020. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 108/20, to proizlazi da je apelacija u konkretnom predmetu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju odlukama donesenim u predmetnom parničnom postupku apelant je obvezan da tužitelju na ime naknade štete zbog stjecanja bez osnova isplati određeni novčani iznos, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu članka 216. ZOO.
31. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasti, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, toč. 24-27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
33. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude redovitih sudova proizlazi da su ti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak o neutemeljenosti apelantovih prigovora kojima je osporavao tužiteljevo potraživanje, koje Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da apelant u suštini osporava način primjene odredbe članka 216. ZOO kojom je propisan slučaj kada može zadržati neosnovano stečeno. Iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da se njome uskraćuje pravo zahtijevati vraćanje stečenog bez osnova, iako konkretno postoje sve pretpostavke, odnosno svi bitni uvjeti za stjecanje bez osnova. U pravnoj teoriji se navodi da je to propisano iz humanih razloga, zbog potrebe osjećanja ljudskosti prema konkretnom dužniku-stjecatelju koji je predmetnu isplatu primio na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenog zdravlja ili smrti, odnosno kao naknadu materijalne štete za troškove liječenja i izgubljene zarade, za uobičajene troškove pogreba, za izgubljeno uzdržavanje, za izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad i slično (članak 195. ZOO). Uvjet koji zakon zahtijeva jeste da dužnik, odnosno pribavitelj bude savjestan u vrijeme vršenja tih isplata, odnosno da nije znao niti je morao znati prema postojećim okolnostima slučaja da oštećeni isplatitelj te iznose nije bio dužan isplatiti mu, što sve zajedno ukazuje da bi eventualna dužnost vraćanja tako primljenih iznosa bila ne samo materijalno teška već i nehumana. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da je navedeno pitanje savjesnosti neophodno sagledavati u zavisnosti od okolnosti svakog konkretnog slučaja, naročito vodeći računa o materijalnopravnom osnovu zbog kojega je renta bila određena.
34. U konkretnom slučaju iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu renta bila određena na temelju članka 195. stavak 2. ZOO, odnosno zbog toga što je apelant, uslijed djelomične nesposobnosti za rad koja je bila uzrokovana ozljedom na radu, bio raspoređen na poslove sa manjim primanjima pa je gubio zaradu kod tužitelja kao poslodavca. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u takvoj situaciji potpuno logično obrazloženje redovitih sudova da je apelant morao znati da se njegovim umirovljenjem visina rente zbog gubitka zarade ne može određivati prema primanjima usporednih radnika, već prema mirovini usporednih umirovljenika, odnosno da je morao znati da će njegovim umirovljenjem renta biti manja. Pri tome Ustavni sud smatra da na proizvoljnost navedenih zaključaka ne ukazuju apelantove tvrdnje da mu je isplata vršena na temelju ranije pravomoćne odluke, jer ta činjenica sama po sebi ne može značiti da je apelant bio savjestan, naročito kod postojanja drugih okolnosti na koje su redoviti sudovi ukazali. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci redovitih sudova o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta relevantnih odredaba čl. 210. i
216. ZOO zamijenio te zaključke, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
35. Dalje, u kontekstu apelantovih prigovora kojima ukazuje na Presudu Kantonalnog suda broj 41 0 Mal 071823 18 Mal od 16. travnja 2019. godine, za koju tvrdi da je isti sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zauzeo drugačiji stav, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelacije nije dostavio navedenu odluku, zbog čega su apelantovi navodi paušalni i kao takvi ne mogu biti razmatrani. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Okružnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.
36. Naposljetku, glede apelantovih navoda iz izjašnjenja na odgovore na apelaciju, u kojima se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2976/19 od 27. prosinca 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je nakon uvida u sadržaj navedene odluke zaključio da se stavovi iz te odluke ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi zaključili da apelant u tom predmetu (osiguravajuće društvo čiji je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog obogaćenja odbijen sa pozivom na odredbu članka 216. ZOO) tijekom postupka nije dokazivao da tužena (kojoj je na temelju pravomoćne presude isplaćen određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog povrede tijela i narušenja zdravlja, ali je ta presuda u određenom dijelu koji se odnosi na visinu iznosa naknade štete preinačena presudom Vrhovnog suda) nije bila savjesna, odnosno da nije znala, niti mogla znati da joj je apelant utuženi novčani iznos isplatio neosnovano, te su odbili njegov tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz točke 25. navedene odluke (na koju se apelant pozvao) proizlazi da je Ustavni sud imao u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta, te je ukazao da „..u sudskom postupku okončanom presudom od 4. aprila 2017. godine nije utvrđeno da li je tužena obavljala poljoprivredne poslove ili ne, a koja činjenica je nesporno od utjecaja na zaključak o njenoj savjesnosti u smislu odredbe članka 216. ZOO, već je odbijen njen tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, što je učinjeno i u predmetnom postupku (odbijen tužbeni zahtjev) iz razloga što apelant, koji se nalazi u procesnom položaju tužitelja, nije dokazivao nesavjesnost tužene…“. Dakle, iz navedenog obrazloženja jasno proizlazi da se u odluci na koju se apelant pozvao ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom predmetu, već naprotiv, odluka u tom predmetu donesena je na temelju okolnosti konkretnog slučaja u kojima nije dokazivana nesavjesnost tužene, što je u konkretnom slučaju nesporno učinjeno.
37. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
2. Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, temeljio na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje o neutemeljenosti apelantovih prigovora kojima je pozivajući na odredbu članka 216. ZOO smatrao da nije dužan vratiti primljeno na ime rente, a koji zaključci se ne čine proizvoljnim u segmentima koje je apelant osporavao.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić