Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3999/20 (T.V.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3999/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3999/20, rješavajući apelaciju T. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija T.V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 090240 15 Rsž od 13. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. T.V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 090240 20 Rev od 2. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 090240 15 Rsž od 13. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 090240 11 Rs od 27. decembra 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 3541/19 od 17. decembra 2019. godine odbačena je kao preuranjena apelacija apelantice podnesena 10. septembra 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 090240 15 Rsž od 13. februara 2019. godine jer je postupak po reviziji apelantice pred Vrhovnim sudom bio u toku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3541/ od 17. decembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i zakonskog zastupnika tuženog HNK – Ministarstva trgovine, turizma i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 16. marta 2022. godine.

5. Odgovori učesnika postupka su 29. marta 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelantice radi izjašnjenja.

6. Punomoćnik apelantice nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelantica je 31. marta 2011. godine podnijela tužbu protiv tuženog kod kojeg je bila u radnom odnosu na neodređeno radno vrijeme, obavljajući poslove kantonalnog tržišnog inspektora. Tužbom, te podnescima naknadno dostavljenim sudu tražila je da se tuženi obaveže na isplatu naknada iz radnog odnosa koje joj tuženi nije isplatio za relevantni period (naknada za ishranu, regres, povećanje plaće na osnovu rezultata rada, povećanje plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada).

9. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 090240 11 Rs od 27. decembra 2016. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade za ishranu, regres i povećanu plaću po osnovu rezultata rada za relevantni period isplati iznose precizirane u izreci presude, zajedno s kamatama, dok je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada za period od marta 2008. do marta 2015. godine odbijen kao neosnovan. Istom presudom tuženi je obavezan na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 435,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice djelimično osnovan. Općinski sud je, također, naveo da tokom postupka nije bilo sporno da je apelantica u utuženom periodu bila zaposlenica tuženog kao državni službenik, ali je bio sporan osnov tužbenog zahtjeva, kao i koji se propis može primijeniti na konkretnu pravnu stvar. U odnosu na sporna navedena pitanja, Općinski sud se pozvao na praksu Vrhovnog suda u sličnim predmetima, kao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3417/08 od 15. maja 2012. godine, te je donio odluku o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva o čemu je dao detaljnije obrazloženje na str. od 8. do 11. presude.

11. U odnosu na odbijajući dio zahtjeva koji se odnosio na isplatu povećane plaće za relevantni period po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada za period od marta 2008. do novembra 2015. godine, Općinski sud se pozvao na Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće HNK (u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama), kojom je propisano (član 18) da se može utvrditi pravo na poseban dodatak u visini od 20% od osnovne plaće za državne službenike i namještenike koji rade na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada. Istom odredbom, i to stavom 2, propisano je da će Vlada kantona svojim propisom odrediti poslove iz stava 1, koji se obavljaju pod posebnim uvjetima rada na prijedlog rukovodioca organa. Općinski sud se, zatim, pozvao na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U 18/05 od 16. februara 2006. godine kojom je utvrđeno da odredbe Zakona o inspekcijama FBiH („Službene novine FBiH“ broj 69/05) u dijelu kojim se uređuju organizacija, djelokrug, te prava, dužnosti i odgovornosti kantonalnih inspekcija nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u citiranoj odluci utvrđeno da je za pitanja koja su uređena Zakonom koja se odnose na organizaciju, djelokrug, te prava, dužnosti i odgovornosti kantonalnih inspekcija nadležan kanton jer u konkretnom slučaju kantoni, odnosno kantonalna zakonodavna tijela nisu svoja ovlaštenja prenijeli na federalnu vlast.

12. Shodno tome, Općinski sud je naveo da apelantica kao službenica kantonalnog organa nije dostavila dokaz – rješenje tuženog o povećanju plaće za rad na osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada za utuženi period. Pozivanje apelantice na navodnu diskriminaciju u odnosu na inspektore u drugim kantonima je, prema mišljenju Općinskog suda, neosnovano, jer je ovo pitanje regulirano propisima nadležnih kantona, što je tokom postupka dokazano kao nesporno. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je očigledno da pitanje povećanja plaće za rad na osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada ne bude regulirano na isti način u svim kantonima. Prema ocjeni Općinskog suda, pozivanje apelantice na diskriminaciju u odnosu na druge zaposlenike u drugim kantonima je neosnovano, jer u konkretnom slučaju navedeno pravo apelantica nije ostvarila niti jednim relevantnim zakonskim propisima za utuženi vremenski period.

13. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbama čl. 383, 386, 387. ZPP i člana 27. Advokatske tarife prema uspjehu u parnici od 15% s obzirom na to da se vrijednost spora tokom postupka mijenjala, uz obračun PDV, te preciziranje koji su troškovi apelantici priznati (za sastavljanje tužbe, pristup ročištima i troškovi vještačenja).

14. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Rs 090240 15 Rsž od 13. februara 2019. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu, te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pravilno primijenio materijalno pravo donio pravilnu i zakonitu odluku koju apelantica neosnovano pobija. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je uređenje organizacije, djelokrug, te prava, dužnost i odgovornosti kantonalnih inspekcija u nadležnosti kantona, pa prema mišljenju Kantonalnog suda, nema smetnji da se ova oblast različito regulira po kantonima. Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je drugačije tretirana u odnosu na druge kantonalne inspektore tuženog, pri čemu je pravo na dodatak plaće od 20% po osnovu uvjeta rada kantonalnim inspektorima tuženog propisano odlukom Vlade HNK od 16. decembra 2015. godine, koja se primjenjuje tek od 1. januara 2016. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelantica nije dokazala da je njeno radno mjesto od poslodavca utvrđeno kao radno mjesto s posebnim uvjetima rada iz čega slijedi da apelantica nije dokazala pravni osnov potraživanja. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu člana 26. Kolektivnog ugovora.

15. Kantonalni sud je na kraju zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da joj je trebalo priznati troškove sastavljanja podneska od 7. decembra 2016. godine, jer navedeni podnesak ne predstavlja posebno obrazloženi podnesak, u smislu člana 13. stav 1. tačka 5.b) Advokatske tarife.

16. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 Rs 090240 20 Rev od 2. aprila 2020. godine reviziju odbacio zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta iz člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

18. U suštini, apelantica povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su redovni sudovi bili dužni da ocijene sve dokaze posebno i sve dokaze zajedno, a što nije učinjeno. S tim u vezi, apelantica smatra da joj pripada pravo na isplatu uvećane plaće s obzirom da su poslovi koje je apelantica obavljala kod tuženog poslovi s posebnim ovlaštenjima i uvjetima, jer to pravo proizlazi iz Kolektivnog ugovora. Također, navodi da je tokom postupka isticala činjenicu da su kantonalnim inspektorima u drugim kantonima isplaćene povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima, uvjetima i rezultatima rada.

19. Apelantica ističe da je diskriminirana jer joj nije priznato pravo na povećanje plaće po osnovu posebnih uvjeta i rezultata rada koji proizlaze iz Kolektivnog ugovora iako je potraživana naknada priznata i isplaćivana inspektorima u istom kantonu HNK. U prilog tvrdnji o različitom tretmanu inspektora u istom kantonu HNK, apelantica navodi da je rješenjem načelnika Općine Neum od 19. marta 2012. godine državnom službeniku (bez preciziranja radnog mjesta) uvećan „lični dohodak“ za 20% kao dodatak za obavljanje poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada. Smatra da je njen tužbeni zahtjev osnovan, te da joj pripadaju svi troškovi prema postavljenom zahtjevu koji joj nisu priznati, a koje joj tuženi mora nadoknaditi u punom iznosu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud smatra da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena ustavna prava apelantice na koja se poziva u apelaciji. Također, navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, te da se taj sud dovoljno jasno izjasnio o svim žalbenim prigovorima apelantice, uključujući i diskriminaciju na koju se apelantica neosnovano poziva. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je naveo da je pravni stav tog suda pravilan i zakonit jer je zasnovan na temelju svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, shodno članu 8. ZPP, te je sve prigovore ocijenio neosnovanim, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tuženi smatra da su redovni sudovi donijeli pravilne odluke koje apelantica neosnovano pobija. Između ostalog, navedeno je da je 16. februara 2016. godine Ustavni sud FBiH donio Odluku broj U 18/05 kojom je utvrđeno da odredbe Zakona o inspekcijama FBiH u dijelu kojim se uređuju organizacija, djelokrug, te prava i dužnosti i odgovornosti kantonalnih inspekcija nisu u saglasnosti s Ustavom FBiH, a za pitanja iz djelokruga kantonalnih inspekcija nadležni su kantoni. Shodno tome, na području HNK, kada su u pitanju djelokrug, prava i dužnosti rada kantonalnih inspekcija, primjenjuju se odredbe Zakona o organizaciji uprave HNK. Navedeno je da niti jedan propis u HNK ne propisuje pravo na povećanje plaće inspektora po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjem i uvjetima rada. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.

V. Relevantni propisi

23. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16, 23/17 – prečišćeni tekst i 89/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka i 97/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

b) Dodaci na plaću Član 26.

Službeniku, koji radi na poslovima s posebnim uslovima rada, utvrđenim pravilnikom o radnim odnosima, pripada pravo na posebni dodatak uz plaću u visini do 20 %.

Za službenike koji obavljaju poslove sudske policije, straže u kazneno-popravnim ustanovama, carine, naknada, odnosno poseban dodatak uz plaću iz stava 1. ovog člana, može iznositi do 30 %.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 383.

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386.

(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3)Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4)Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385.

stav 4. ovog zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387.

(1)Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2)Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud je odlukom od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3541/19, koju je apelantica podnijela Ustavnom sudu 10. septembra 2019. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 090240 20 Rev od 2. aprila 2020. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 090240 15 Rsž od 13. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelantica presudu Kantonalnog suda primila 12. jula 2019. godine, proizlazi da je apelacija protiv te odluke koja je podnesena 10. septembra 2019. godine podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 23, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

30. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ustavni sud zapaža da se osporene presude odnose na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelantica u takvim okolnostima uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U vezi s apelacionim prigovorima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tač. 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).

36. Ustavni sud zapaža da je apelantica kao kantonalni inspektor tuženog vodila radni spor radi isplate neisplaćenih naknada iz radnog odnosa za relevantni vremenski period. Redovni sudovi su nakon provedenog postupka, ocjenom provedenih dokaza, utvrdili da je zahtjev apelanatice djelimično osnovan u odnosu na neka potraživanja, ali su istovremeno utvrdili neosnovanost zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud obrazložio iz kojih razloga je zahtjev u tom dijelu neosnovan, a razloge koje je naveo prvostepeni sud u cijelosti je kao pravilne prihvatio Kantonalni sud ispitujući prvostepene presude u skladu sa žalbenim prigovorima koji su identični ovim iz navoda apelacija. Redovni sudovi su prilikom odbijanja dijela tužbenog zahtjeva imali u vidu odredbe Kolektivnog ugovora, Uredbu o naknadama, te Odluku Ustavnog suda FBiH broj U 18/05 (kojom je utvrđena neustavnost pojedinih odredbi Zakona o inspekcijama FBiH koje se tiču organizacije i djelokruga rada kantonalnih inspekcija utvrđujući da je to pitanje u nadležnosti kantona) u skladu sa utvrđenim činjenicama kojima apelantica nije dokazala pravni osnov potraživanja (nije dokazano da je radno mjesto apelantice od tuženog kao apelanticinog poslodavca utvrđeno kao radno mjesto s posebnim uvjetima rada). U vezi s datim obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud se poziva na praksu u kojoj je u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima podržao identično obrazloženje redovnih sudova utvrdivši da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 59/21 od 3. februara 2021. godine, tačka 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. U vezi s prigovorima koji se tiču odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo odredbe ZPP na kojima je zasnovao odluku o troškovima postupka, shodno uspjehu u parnici navodeći koji su troškovi priznati apelantici, a Kantonalni sud je obrazložio koji podnesak apelantici nije priznat i zašto. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3145/18 od 26. marta 2020. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u suštini apelantica tvrdnje o povredi prava na imovinu zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje i za koje je Ustavni sud već utvrdio da su neosnovani.

Zabrana diskriminacije

39. U pogledu tvrdnji apelantice da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelantica, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na priznavanje prava na povećanje plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada, u odnosu na druge inspektore u istom kantonu HNK.

40. Ustavni sud zapaža da je apelantica u prilog tvrdnjama o povredi prava na zabranu diskriminacije navela da je rješenjem načelnika Općine Neum od 19. marta 2012. godine državnom službeniku (bez preciziranja radnog mjesta) uvećan „lični dohodak“ za 20% kao dodatak za obavljanje poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada, što potvrđuje diskriminatoran odnos prema apelantici u konkretnoj pravnoj stvari. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da ti navodi sami po sebi ne upućuju da je apelantica u okolnostima konkretnog slučaja na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je različito tretirana u odnosu na druge inspektore istog kantona (HNK). Ovo naročito stoga što iz rješenja od 19. marta 2012. godine koje je apelantica dostavila proizlazi da navedena odluka nije donesena u postupku pred redovnim sudovima na osnovu kantonalnih propisa, već da ju je donio načelnik Općine Neum, na osnovu internih akata Općine Neum.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila argumente i dokaze koji bi sa sigurnošću upućivali na to da se nalazila u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i drugi inspektori istog kantona (HNK) kojima je priznato pravo na povećanje plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili neosnovanost dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada navodeći da apelantica nije dokazala pravni osnov potraživanja, a u takvom obrazloženju Ustavni sud u svojoj praksi u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima nije uočio proizvoljnost.

43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer apelantica nije ponudila relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretirana u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti takva diskriminacija proizlazi iz odluka koje apelantica osporava.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3999/20 (T.V.) | Sudska praksa | Aktio