Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-961/21 (A. J.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivično djelo
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pristup spisima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-961/21
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 961/21, rješavajući apelaciju Augustina Jurića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Augustina Jurića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 0 048948 21 Kž od 9. veljače 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Augustin Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnio je 24. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 048948 21 Kž od 9. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 048948 19 K od 16. studenog 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 24. ožujka 2022. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužiteljstvo su u periodu od 1. do 6. travnja 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 8. travnja 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na predmetnu apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Kantonalno tužiteljstvo je 7. kolovoza 2019. godine optužilo apelanta zbog kaznenog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz članka 359. stavak (1) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud po sucu za prethodno saslušanje je 30. kolovoza 2019. godine potvrdio navedenu optužnicu.
8. Apelantova braniteljica (koja ga zastupa i u postupku pred Ustavnim sudom u ovom predmetu) 2. prosinca 2019. godine obratila se Kantonalnom tužiteljstvu podneskom da joj se, radi pripreme valjane obrane apelanta kao optuženog, dostave određeni dokazi Kantonalnog tužiteljstva.
9. Kantonalno tužiteljstvo (postupajući tužitelj) je 4. prosinca 2019. godine obavijestilo apelantovu braniteljicu da uvid i kopiranje spisa Kantonalnog tužiteljstva može izvršiti svakim radnim danom u označenom periodu. Također je navedeno i da nije u praksi tog tužiteljstva da vrši kopiranje i dostavljanje dokaza obrani.
10. Apelantova braniteljica se 11. prosinca 2019. godine ponovno obratila Kantonalnom tužiteljstvu ( glavnom tužitelju) molbom da joj se dostave traženi dokazi Kantonalnog tužiteljstva. U tom smislu je navedeno da je uobičajeno u praksi tužiteljstava (Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine) da se dokazi odmah dostavljaju obrani, a ako se radi o velikom broju dokumentacije, da se dokazi dostavljaju na CD.
11. Apelantova braniteljica je 11. prosinca 2019. godine obavijestila Općinski sud o podnesku kojeg je podnijela iz prethodne točke ove odluke.
12. Kantonalno tužiteljstvo (glavna tužiteljica) je 16. prosinca 2019. godine obavijestilo apelantovu braniteljicu da su člankom 61. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisana prava branitelja da pregledaju spis i dokumentaciju, te da je to tužiteljstvo na raspolaganju apelantovoj braniteljici da njezina prava ostvari sukladno navedenoj zakonskoj odredbi.
Postupak u kojem su donesene osporene presude
13. Presudom Općinskog suda broj 36 0 K 048948 19 K od 16. studenog 2020. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (24. lipnja 2018. godine), mjestu i način (pobliže opisan u izreci presude) počinio kazneno djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz članka 359. stavak (1) KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Apelant je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka i paušala u označenim iznosima.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je prije svega ukazao na sadržaj završnih riječi kantonalnog tužitelja, te uvodne i završne riječi apelantove braniteljice i samog apelanta kao optuženog. Tako je navedeno da je apelantova braniteljica, između ostalog, izjavila da je kritične prilike apelant „samo rekao da ne piše kaznu, jer su oni samo tražili pomoć, na što je policajac uzeo lisice i bez ikakvog povoda i razloga htio da ga uhiti a kojom prilikom su mu djelatnici policije slomili tri prsta nakon čega su ga odveli u Dom zdravlja Zenica, a potom vratili u Kakanj“. Dalje je navedeno da je apelant izjavio da se pridružuje izlaganju braniteljice u uvodnoj i završnoj riječi. Zatim je ukazano i na sadržaj onog što je apelant izjavio u svojoj obrani u vezi sa kritičnim događajem (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude), pa je tako navedeno da je apelant izjavio (između ostalog): „Krenuo je prema njemu da mu stavi lisice a [apelant] je rekao da mu neće staviti lisice. [Apelant] je tada krenuo dva koraka unazad, jer je vidio da policajac ne posustaje od svoje namjere da mu stavi lisice kada mu je policajac prišao i htio nasilu da mu stavi lisice. U tome momentu [apelant] je trznuo ruke, policajac je izgubio ravnotežu i počeo da pada u rijeku i u tome momentu se uspio uhvatiti za ruku [apelanta] i pri tome mu je slomio dva prsta. Tada je prišao i drugi policajac a ubrzo se pojavio i treći policajac nakon čega su [apelanta] počeli hapsiti nasilu.“
15. Dalje je Općinski sud ukazao koje dokaze optužbe i obrane je izveo na glavnom pretresu (pobliže opisano na strani 4. presude). Prvo je ukazano na sadržaj svjedoka optužbe N.D., koji je policijski službenik (pobliže opisano na str. 5. i 6. presude), koji je između ostalog izjavio da je apelantu izdao naređenje da se udalji od policijskog vozila i da mu se tom prilikom apelant obratio riječima: „Šta ćeš mi ti, sad ću te gurnuti u rijeku“, nakon čega je svjedoka (N.D.) gurnuo rukama u predjelu prsa, te je isti proklizao oko jednog metra niz desnu obalu rijeke Bosne. Tokom tog proklizavanja, da ne bi pao u rijeku, svjedok (N.D.) navodi da je iskoristio to što je [apelanta] uhvatio za jednu ruku, povlačeći ga prema sebi, jer je vidio da [apelanta] drži kolega [F.P.] i tako je znao da neće pasti u rijeku.“
16. Zatim je ukazano i na sadržaj iskaza svjedoka optužbe F.P., policijskog službenika (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude), koji je naveo da je kritične prilike apelantu rekao da će biti lišen slobode ako se nastavi tako ponašati (detaljnije na strani 6. presude), nakon čega je kolega (svjedok N.D.) ljutito izletio iz auta, prišao i upitao apelanta: „Šta to govorite kolegi?“, na što je [apelant] rekao: „Govorim šta ja želim“, a kolega mu je rekao da će biti lišen slobode. [Apelant] je tada odgurnuo njegovog kolegu (N.D.) prema rijeci i kolega je počeo padati zbog čega se uhvatio za ruku [apelanta] a svjedok (F.P.) je uhvatio [apelanta] za leđa da ne bi pali u rijeku. Nakon toga su izašli i vozač iz njihovog vozila i još jedan putnik iz vozila [apelanta], te je pritrčao u pomoć i policijski službenik A.K., koji se vraćao sa posla a s ciljem pružanja pomoći.“
17. Potom je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka optužbe A.K., policijskog službenika (pobliže opisano na strani 7. presude), koji je između ostalog izjavio da je kritične prilike, prolazeći svojim autom, zapazio, osobno vidio kako se apelant „nagurava“ sa njegovim kolegom N.D. Dalje je navedeno da je svjedok istaknuo da mu je bila dužnost pomoći kolegama, te da je pritrčao i apelanta „uhvatio za ruku i povukao ga i kolega je uspio izaći na zemljanu površinu i onda mu je stavio sredstva za vezivanje“.
18. Dalje je Općinski sud ukazao i na sadržaj iskaza svjedoka obrane Z.J., prvog apelantovog brata (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude), koji je između ostalog naveo da je kritične prilike došlo do „verbalnog naguravanja, te da se stvorio treći policajac, nakon čega sva trojica nasrću na njegovog brata da ga savladaju i stave mu lisice, a on nije znao zašto“. Isto tako je navedeno da je svjedok Z.J. istaknuo da „nije znao da je došlo do ozljede njegovog brata dok nisu došli u PU Kakanj, da li je brat instiktivno reagirao nakon nanošenja i da li je gurnuo policajca, to nije vidio“. Također je navedeno i da je svjedok Z.J. izjavio da ne zna zašto je policajac nasrnuo na njegovog brata-apelanta, te da je jedino čuo od brata da je rekao: „Šta mi možeš.“
19. Također je ukazano i na sadržaj iskaza svjedoka obrane J.J., drugog apelantovog brata (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude), koji je opisao način na koji je njegov brat-apelant povrijeđen navodeći da su ga „sva trojica policajaca okružila i počela sa stavljanjem lisica na ruke a kako se isto dešavalo uz rijeku Bosnu, jedan od policajaca malo ko okliznuo i vjerovatno tada uhvatio brata za prst, i da ne upadne u rijeku, uhvatio brata za prst i, nažalost, prst je stradao, slomljen je“.
20. U nastavku obrazloženja je Općinski sud naveo i materijalne dokaze i šta proizlazi iz njihovog sadržaja (patrolni nalog, medicinska dokumentacija i dr., pobliže opisano na str. 9. i 10. presude). Tako je, između ostalog, navedeno da iz zapisnika o otpustu lišene osobe MUP-a Zenica- PS Kakanj proizlazi da je apelant otpušten uz napomene da ima povredu lijeve ruke, a da iz nalaza specijaliste Doma zdravlja Kakanj proizlazi da se kod apelanta radi o lakom stepenu tjelesne povrede-bez fraktura. Također je navedeno i da je apelantu naknadno dijagnosticiran deformitet povrijeđenog srednjeg prsta, te da ga je u konačnici operisro u Općoj bolnici u Dubrovniku nakon čega mu je određeno nošenje ortoze i provođenje vježbi.
21. Obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da je analizom izvedenih dokaza van svake razumne sumnje utvrdio da su apelantovim radnjama ostvarena bitna obilježja kaznenog djela. Da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, kako je to istaknuo Općinski sud, proizlazi prije svega iz iskaza saslušanih svjedoka-policijskih službenika koji su bili neposredni očevici napada koji se desio od apelanta na službenu osobu N.D., kao i iskaza tog svjedoka osobno (pobliže opisano na str. 11. i 12. presude). S tim u vezi je navedeno da iz dokaza proizlazi da su se kritične prilike apelant i policijski službenik (N.D.) nalazili na samoj obali rijeke, te da je policajac nakon što je odgurnut prema rijeci i počeo padati, zbog čega se uhvatio za ruku apelanta dok je svjedok F.P. pritrčao i uhvatio apelanta za leđa da ne bi obojica pali u rijeku, a kasnije mu se pridružio i svjedok A.K. koji je apelanta uhvatio za podlakticu. Navedena utvrđenja, kako je to istaknuto, proizlaze iz saglasnih iskaza policijskih službenika, ali i iskaza svjedoka obrane. Dakle, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant, da bi spriječio policajca da mu stavi lisice (obraćajući mu se riječima: „Nećeš mi staviti lisice“, kako to proizlazi iz obrane samog apelanta), uhvatio ga za košulju u predjelu prsa i gurnuo ga sa obale prema rijeci Bosni, a koji pad bi se sigurno i desio da se policijski službenik nije uhvatio za ruku apelanta, a kojem su pri tome stradali prsti. Obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti potrebni da kazneno djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova iz članka 359. stavak (1) KZFBiH bude ostvareno (pobliže opisano na strani 12. presude). Pritom je navedeno i da je u konkretnom slučaju nesporno dokazan (izravan) umišljaj na strani apelanta koji je imao jasnu namjeru da spriječi policijskog službenika da ga liši slobode, odnosno da mu stavi sredstva za vezivanje. Isto tako je navedeno i da nisu utemeljeni navodi apelantove braniteljice da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da se primjenjuju sredstva prinude nad apelantom, kao i da policijski službenici nisu postupili po Pravilniku o upotrebi sile (pobliže navedeno na str. 12. i 13. presude). Kako je to istaknuo Općinski sud, primijenjena sila je bila sasvim opravdana, naročito što je apelant iskazivao upornost i istrajnost u izvršenju predmetnih radnji uporno odbijajući da se odmakne od policijskog službenika, te ne reagirajući na upozorenja i naredbe službenih lica. Prema tome, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti tvrdnju obrane da apelant nije fizički napao službenu osobu-policajca N.D., već da je apelant napadnut od službenih osoba i da su službene osobe postupale protuzakonito, da su mu policijski službenici nanijeli povrede, odnosno slomili prste (pobliže opisano na strani 13. presude). Navedeno je i da sam apelant ne spori postojanje fizičkog kontakta između njega i policajca (N.D.), a nije sporio ni da je pokušao da se odupre stavljanju sredstava za vezivanje-lisica za ruke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka N.D., F.P. i A.K, ocjenjujući da njihovi iskazi ničim nisu dovedeni u sumnju, a čiji se iskazi podudaraju kako jedan s drugim, tako i sa materijalnim dokazima. Također je istaknuto da je sud poklonio vjeru i iskazima svjedoka odbrane J.J. i Z.J. u dijelu u kojem su suglasni sa iskazima svjedoka-policijskih službenika.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 K 048948 21 Kž od 9. veljače 2021. godine djelomično je uvažen apelantov priziv izjavljen protiv presude Općinskog suda od 16. studenog 2020. godine, tako da se ona preinačuje u pogledu odluke o kazni, pa se primjenom odredaba čl. 42, 43. i 49. uz primjenu čl. 50. i 51. KZFBiH u svezi sa člankom 57. KZFBiH, u izrečenu kaznu zatvora iz prvostupanjske presude uračunava vrijeme lišavanja slobode od 24. lipnja 2018.godine od 16.40 sati do 25. lipnja 2018.godine do 10.30 sati. U ostalom dijelu prvostupanjska je presuda potvrđena.
23. U obrazloženju presude je navedeno da je, suprotno prizivnim navodima, prvostupanjska presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotuvrječan način, da je u njoj navedena sadržina svih izvedenih dokaza, njihova analiza i ocjena, pa se neslaganje apelanta sa sadržinom izvedenih dokaza, analizom i ocjenom istih, te zaključcima izvedenim od prvostupabjskog suda, na bazi utvrđenih relevantnih činjenica, samo po sebi ne može smatrati za bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, na način kako je to u prizivu navedeno.
24. U ovoj konkretnoj kaznenoj stvari, kako je to istaknuo Kantonalni sud, prvostupanjski sud je pregnantno naveo svu dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze) iz koje proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na način i u vrijeme kako je to opisano u optužnici, odnosno izreci prvostupanjske presude i da je za to kazneno odgovoran (pobliže opisano na str. 2. i 3. presude). S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da obrana u tijeku postupka nije ponudila nikakve protudokaze kojima bi dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost prezentiranih dokaza i ispravnost izvedenih zaključaka prvostupanjskog suda na temelju utvrđenog činjeničnog stanja.
25. Dalje je navedeno da se u prizivu samo ponavljaju argumenti koncepta obrane, koje je obrana već iznosila u prvostupanjskom postupku i ne donosi ništa novo, a koje navode je iscrpno činjenično i pravno elaborirao prvostupanjski sud u svojoj presudi.
26. Zatim je navedeno i da nije točan navod priziva da je prvostupanjski sud povrijedio jednakost stranaka u postupku na štetu obrane. U tom smislu je ukazano da je, uvidom u spis predmeta, utvrđeno da je prvostupanjski sud omogućio obrani da koristi sva zakonom propisana prava u punom kapacitetu i da izvede sve svoje dokaze, te da je prvostupanjski sud sa jednakom pažnjom utvrđivao i ispitivao kako činjenice koje terete apelanta, tako i one koje mu idu u korist. Zatim je navedeno i da je neutemeljen prizivni navod da je obrani uskraćivan bilo kakav uvid u spise i dokaze iz spisa predmeta. Shodno odredbi članka 241. stavak (2) ZKPFBiH, Kantonalni sud je istaknuo da tek nakon podizanja optužnice optuženi i branitelj imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze. Uvidom u spise predmeta Kantonalni sud je naveo da nije našao da je apelantu i njegovom branitelju uskraćeno bilo kakvo pravo na uvid u sve spise i dokaze nakon podizanja optužnice. Također je konstatirano da na predmetnu optužnicu, koja je potvrđena od suda, nisu podneseni nikakvi prethodni prigovori da je optuženom uskraćeno kakvo pravo u smislu članka 248. u vezi sa člankom 241. stavak (2) ZKPFBiH.
27. Na kraju je obrazložena utemeljenost prigovora obrane da prvostupanjski sud nije u odluku o kazni apelantu uračunao vrijeme koje je on proveo u pritvoru (pobliže opisano na strani 4. presude).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(b) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
29. Naime, apelant prije svega ukazuje na povredu prava na obranu u smislu članka 6. Europske konvencije, navodeći da mu je nakon potvrđivanja optužnice u sudskom postupku uskraćivan uvid u spise i dokaze predmeta. S tim u vezi se ukazuje na obraćanje apelantove braniteljice Kantonalnom tužiteljstvu (pobliže opisano u toč. 7-12. ove odluke). Također, apelant ističe i da se bezuspješno obraćao MUP-u ZDK radi pribavljanja određenih dokaza kako bi „zasigurno“ razjasnili činjenično stanje. U tom smislu apelant posebno ističe da je obrana upoznala i sud i Tužiteljstvo da traži navedene dokumente, isticala njihovo nedostavljanje u završnom izlaganju, ali da se unatoč tome nigdje u osporenoj prvostupanjskoj presudi to ne navodi. Stoga, apelant smatra da mu nije bila dana razumna mogućnost da iznese dokaznu građu, niti je ovakvim postupanjem redovnih sudova bilo omogućeno izvođenje svih dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja bitnog za donošenje presude.
30. Dalje se navodi da je osporena prvostupanjska presuda proturječna sama sebi ili razlozima presude, te da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo. U tom smislu se ukazuje i na različita svjedočenja policijskih službenika sa glavnog pretresa u pogledu upotrebe sile. Zatim, apelant navodi da je tijekom postupka obrana dokazala da je apelantu nanesena teška tjelesna ozljeda prilikom primjene sile od policijskih službenika, te da su te ozljede dokumentirane od liječnika u Domu zdravlja Kakanj i Kantonalnoj bolnici u Zenici. Dakle, apelant ističe da je tvrdnja o „ponižavajućem“ potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, kao i da je takva upotreba prinude u suprotnosti sa Pravilnikom o upotrebi sile MUP-a ZDK. Također se ukazuje i da u ovoj kaznenoj stvari nije bilo dozvoljeno propitivanje očite teške tjelesne ozljede apelanta od policijskih službenika. Takvim onemogućavanjem su, kako to ističe apelant, redovni sudovi onemogućili apelanta da utvrdi da li je postupanjem policije došlo do kršenja članka 3. Europske konvencije u proceduralnom smislu. S tim u vezi, apelant, također, navodi da čitanje medicinske dokumentacije i izjave policajaca uključenih u slučaj nisu bile dovoljne da se razjasne relevantne okolnosti eventualnog apelantovog zlostavljanja, slijedom čega domaće vlasti nisu izvršile svoju obvezu provođenja učinkovite istrage. Prema tome, apelant ističe da u predmetnom slučaju nije bilo spora je li upotrijebljena sila, već je li ona bila prekomjerna. Obzirom da je predmetni događaj opisan na različit način od apelanta i policijskih službenika, apelant navodi da su nadležna tijela bila dužna istražiti sve okolnosti kako bi se utvrdio točan nastanak ozljeda. Pritom apelant u svjetlu nezakonitosti upotrebe prinude ukazuje i na izjavu svjedoka F.P. (koji je saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu): „i kolega je počeo padati i uhvatio se za ruku optuženog, a ja sam optuženog uhvatio za leđa, da ne bi pali u rijeku...“. Obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da se upusti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na njih primijenili pozitivnopravne propise.
II.Odgovor na apelaciju
31. Kantonalni sud je naveo da prilikom odlučivanja o prizivu apelantove braniteljice nije na bilo koji način povrijedio bilo koju odredbu Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, kao i da je dao jasne i određene razloge zbog kojih prizivne prigovore nije našao utemeljenim. Dalje je Kantonalni sud naveo da se posebno izjasnio na prigovor, koji se ponavlja u apelaciji, u vezi sa navodnim nejednakim postupanjem u odnosu na dokaze obrane i dokaze optužbe, posebno naglašavajući da obrani nije uskraćivan bilo kakav uvid u spise i dokaze iz spisa predmeta. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
32. Općinski sud je naveo da navodi apelacije nisu potkrijepljeni točnim činjenicama, niti odgovaraju stvarnom stanju. S tim u vezi je prvenstveno ukazano da obrani apelanta nije bilo uskraćeno pravo uvida u spise i dokaze predmeta obzirom da joj je omogućeno da na vlastiti zahtjev izvrši uvid u sve spise i dokaze, kao i njihovo kopiranje u prostorijama Kantonalnog tužiteljstva svakim radnim danom (a što i sama braniteljica apelanta navodi u predmetnoj apelaciji). Zatim je Općinski sud istaknuo da odredba članka 61. ZKPFBiH nalaže stavljanje obrani na raspolaganje (omogući uvid), a ne dostavljanje dokumentacije iz spisa predmeta, kao i da u smislu navedene zakonske odredbe osumnjičeni/optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata, a ne da će to za njega učiniti tužiteljstvo, odnosno sud. Dalje je navedeno da su neutemeljeni navodi da je izreka osporene prvostupanjske presude nerazumljiva i proturječna, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Također je ukazano i da ni sam apelant u svom iskazu u tijeku postupka nije naveo da su mu primjenom sile polomljeni prsti, nego zato što se policajac uhvatio za njega kako ne bi pao u rijeku. Dakle, kako je to istaknuo Općinski sud, apelantova braniteljica u apelaciji iznosi navode suprotne i navodima samog apelanta danim u tijeku postupka. Obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
33. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da su u potpunosti neutemeljeni navodi apelacije, koji su isticani tijekom postupka pred redovnim sudovima, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
34. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 359. stavak (1) Napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti Tko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti suca ili tužitelja, ili službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
35. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 7. stavak (3) Pravo na obranu (3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje obrane.
Članak 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 61. st. (3), (4) i (5) Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (3) Poslije podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze.
(4) Sudac za prethodno saslušanje, sudac odnosno vijeće, kao i tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog članka branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
36. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 K 048948 21 Kž od 9. veljače 2021. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom na datum donošenja navedene osporene drugostupanjske presude, Ustavni sud ne smatra u konkretnom slučaju potrebnim utvrđivati točan datum njenog dostavljanja apelantu i njegovoj braniteljici, budući da je apelacija podnesena 24. ožujka 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(b) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
Pravo na pravično suđenje
40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
41. Članak 6. st. 1. i 3.b) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje obrane;
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
42. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem se utvrđivala „utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe“ protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je, u predmetnom kaznenom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
43. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno proveli dokazni postupak i ocijenili izvedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u odnosu na apelantovu kaznenopravnu odgovornost. U suštini, apelant negira da je počinio predmetno kazneno djelo, odnosno da optužba nije dokazala postojanje predmetnog kaznenog djela. Isto tako, apelant problematizira i kvalitetu obrazloženja osporenih odluka. Konačno, apelant u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje, ukazuje i na kršenje prava na obranu i jednakost stranaka u postupku jer mu Kantonalno tužiteljstvo nije dostavilo određene dokaze, odnosno dokumentaciju iz spisa predmeta. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
44. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču općenito načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno-procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
45. Kada je u pitanju utvrđenje apelantove krivnje za predmetno kazneno djelo, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlaze suprotstavljene teze obrane i optužbe u vezi sa odlučnim činjenicama koje su uvjet ispunjenja bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela. Ustavni sud zapaža da odredba članka 359. stavak (1) KZFBiH podrazumijeva napad ili ozbiljnu prijetnju (između ostalog) na službenu osobu ili osobu koja pomaže u vršenju poslova javne sigurnosti, odnosno čuvanja javnog reda. U konkretnom slučaju među strankama u postupku nije bilo sporno da se ta odredba odnosi i na policijske službenike. Ono što je prvenstveno bilo sporno među strankama predmetnog kaznenog postupka je to da li je do takvog napada ili ozbiljne prijetnje došlo od apelanta kritične prilike. Optužba je tvrdila da je apelant prvenstveno verbalno vrijeđao policijskog službenika N.D. a potom ga i fizički napao/nasrnuo, pokušavajući ga gurnuti u rijeku Bosnu. S druge strane, apelantova obrana je tvrdila suprotno, odnosno da su policijski službenici kritične prilike napali apelanta primjenjujući prekomjernu silu u pokušaju da mu stave sredstva za vezivanje-lisice. Naime, s ciljem utvrđenja navedenih relevantnih činjenica i spornih pitanja, Ustavni sud zapaža da je prvenstveno Općinski sud, kao raspravni sud, izveo dokaze kako optužbe, tako i obrane. U tom smislu su saslušani prvenstveno policijski službenici kao neposredni očevici samog događaja, kao i svjedoci obrane-apelantova braća. Prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka, iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je upravo Općinski sud iskazao posebnu pažnju da se ti iskazi ocijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj kaznenopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih proturječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza svjedoka optužbe i obrane. Analizom sadržaja osporenih odluka Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da je izvedenim dokazima utvrđeno da je apelant napao policijskog službenika, odnosno da ga je odgurnuo prema rijeci, pri čemu je do apelantove povrede (loma prsta) došlo uslijed hvatanja navedenog policajca za apelantovu ruku kako bi spriječio svoj pad u rijeku. Potonji zaključak redovnog suda, također, proizlazi i iz samih navoda apelantove obrane (vidi točku 14. ove odluke). Iz navedenog, dakle, proizlazi utvrđenje redovnih sudova da apelantova povreda (srednjeg prsta lijeve ruke) nije nastupila kao posljedica pokušaja stavljanja lisica apelantu od policijskih službenika, već kao posljedica (samo)spasavanja policijskog službenika N.D. da ne padne u rijeku. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i navod apelacije da su apelantu kritične prilike nanesene teške tjelesne ozljede. Međutim, suprotno tim navodima, iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je apelantu u Domu zdravlja u Kaknju konstatiran laki stupanj tjelesne povrede-bez frakture. Isto tako, nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovo lišavanje slobode i način na koji su mu stavljena sredstva vezivanja-lisice za ruke nije predstavljalo prekomjernu upotrebu sile od tri policijska službenika, niti da su oni na taj način postupili suprotno Pravilniku o upotrebi sile. Ovo iz razloga što iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je takva upotreba sile bila opravdana, budući da je ocjenom dokaza utvrđeno da je apelant kritične prilike iskazivao upornost i istrajnost, ne reagirajući na prethodna upozorenja i naredbe ovlaštenih službenih osoba. Pored toga, Ustavni sud naglašava i da je apelantova obrana imala mogućnost da unakrsno ispita sve svjedoke koji su saslušani na glavnom pretresu i pobija njihove iskaze, kao i da predlaže izvođenje svojih dokaza. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovno da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove kaznenopravne odgovornosti, tj. krivnje.
46. Uzevši u obzir prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da su prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud u konkretnom predmetu jasno obrazložili na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je apelant sa izravnim umišljajem počinio predmetno kazneno djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoje zaključke o postojanju predmetnog kaznenog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te sukladno standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obvezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi, u ovoj kaznenopravnoj stvari, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj kaznenopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
47. Nadalje, apelant je ukazao i na kršenje prava na obranu i jednakost stranaka u postupku, zbog toga što, nakon podizanja optužnice protiv apelanta, njegovoj braniteljici Kantonalno tužiteljstvo nije dostavilo fotokopije određenih dokaza. S tim u vezi, apelant problematizira i obrazloženje koje je Kantonalni sud dao povodom prizivnog prigovora u vezi sa navedenim pravnim pitanjem. Naime, Ustavni sud prije svega ukazuje da pravo na pravično suđenje podrazumijeva i pravo pristupa spisu predmeta (vidi, Europski sud, Matanović protiv Hrvatske, broj aplikacije 2742/12, presuda od 4. travnja 2017. godine, stavak 159). Također, i relevantnim odredbama procesnog prava (članak 61. ZKPFBiH) su propisana prava optuženog i njegovog branitelja da imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze, kao i da optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Navedena prava u konvencijskom smislu korespondiraju sa garancijama obuhvaćenim člankom 6. stavak 3.b) Europske konvencije kojima se garantira obveza osiguranja dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje obrane. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovaj apelacioni navod (prigovor) iz članka 6. stavak 3.b) u okolnostima konkretnog predmeta ima razmotriti zajedno sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije u kontekstu ocjene pravičnosti postupka sagledanog u cjelini (vidi, Rook protiv Njemačke, broj aplikacije 1586/15, presuda od 25. srpnja 2019. godine, stavak 55). Prema praksi Europskog suda, aktivnosti obrane koje se poduzimaju u ime optuženog mogu obuhvaćati sve ono što je „potrebno“ za pripremu glavne rasprave. To uključuje pravo optuženog da se upozna sa rezultatima provedene istrage i pravo uvida u spis predmeta i podrazumijeva sav materijal u posjedu tužiteljstva koji može biti relevantan za obranu (ibid., Matanović, 159). Dovodeći istaknute principe Europskog suda i relevantne odredbe procesnog prava u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prije svega konstatira da se apelantova braniteljica u dva navrata podnescima obratila Kantonalnom tužilaštvu da joj se dostave traženi dokazi. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da Kantonalno tužiteljstvo nije udovoljilo njezinim zahtjevima uz obrazloženje da to nije praksa Kantonalnog tužiteljstva, istodobno je obavještavajući da uvid u cjelokupan spis predmeta obrana može izvršiti svakim radnim danom u određenom periodu. Dakle, u konkretnom slučaju se nije radilo o potpunoj ili djelomičnoj zabrani uvida u spis predmeta od suda ili tužiteljstva, što bi u konvencijskom smislu otvorilo pitanje ispitivanja opravdanosti takvog odbijanja i utvrđenja eventualne nedovoljnosti vremena i mogućnosti za pripremu obrane. Takvo odbijanje bi, također, išlo u prilog zaključku da je time došlo i do povrede načela „jednakosti oružja“ (vidi, Europski sud, Beraru protiv Rumunjske, broj aplikacije 40107/04, presuda od 18. ožujka 2014. godine, stavak 70). Međutim, u situaciji u kojoj je apelantova braniteljica imala mogućnost da osobno dođe u Kantonalno tužiteljstvo i gdje nije dovedeno u sumnju da bi joj bio onemogućen uvid u cjelokupan spis predmeta, Ustavni sud smatra da je apelantu i njegovoj braniteljici bio omogućen dostatan pristup spisu predmeta kako bi izvršili pripremu za apelantovo suđenje. Posljedično navedenom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u zaključku Kantonalnog suda da je neutemeljen prizivni prigovor uskraćivanja bilo kakvog uvida u spise predmeta (vidi točku 26. ove odluke). Dakle, u okolnostima konkretnog predmeta se ne može govoriti o ograničenjima optuženikovih-apelantovih prava, već o eventualnim poteškoćama sa kojima se njegova obrana suočila zbog činjenice da je sjedište odvjetničkog ureda apelantove braniteljice izvan mjesta u kojem se apelantu sudilo. Svakako, na ovaj način Ustavni sud ni u kojem slučaju ne dovodi u pitanje pravo odvjetnika da zastupaju optužene pred sudovima koji se nalaze izvan sjedišta njihovih ureda. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da navedene poteškoće i postupanje Kantonalnog tužiteljstva u konkretnom slučaju nisu dovele u pitanje dovoljnu ravnotežu u predmetnom kaznenom postupku s ciljem osiguranja da apelant u konkretnom slučaju ima pravično suđenje. Istodobno, u odnosu na činjenicu postojanja različite prakse nadležnih tužiteljstava u istim ili sličnim situacijama (u odnosu na ostvarivanje prava na uvid u spise predmeta), Ustavni sud svakako afirmira praksu koja obrani dodatno olakšava uvid u spise predmeta, ali suprotno postupanje a priori ne rezultira kršenjem prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra ove navode apelacije neutemeljenim u smislu članka 6. stavak 1. i stavak 3.b) Europske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu članka 6. stavak 3.d) Europske konvencije.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom kaznenom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove kaznenopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu članka 6. st. 1. i 3.b) i d) Europske konvencije.
Ostali navodi
49. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje članka 3. Europske konvencije. S tim u vezi, iz apelacije proizlazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa načinom na koji je došlo do povrede koju je zadobio kritične prilike, odnosno sa aktivnostima koje su javne vlasti (primarno redovni sudovi) poduzeli s ciljem utvrđivanja relevantnih činjenica u kontekstu nastanka njegove ozljede. Dakle, ovakvim navodima se problematizira kako materijalni vid članka
3. Europske konvencije uz tvrdnje da su povrede rezultat aktivnosti koje su poduzeli organi javne vlasti (policijski službenici), tako i proceduralni vid navedenog članka u svjetlu neprovođenja efektivne istrage. Međutim, u situaciji kada je u konkretnom slučaju pitanje uzroka apelantove povrede nesporno raspravljeno kroz dokazni postupak u predmetnom kaznenom postupku na dvije sudske instance i u situaciji kada Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza s tim u vezi, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati identične navode u smislu garancija iz članka 3. Europske konvencije. Ovo posebice iz razloga što je apelant, u svjetlu garancija navedenog prava, isključivo problematizirao povrede koje je pretrpio u situaciji kada se policijski službenik uhvatio za njega kako ne bi pao u rijeku. U takvim okolnostima se, po ocjeni Ustavnog suda, ne može govoriti ni o povredama nastalim pri odupiranju uhićenju, koje bi pokrenule pitanje osiguranja garancija iz članka 3. Europske konvencije kroz ispitivanje je li dosegnut odgovarajući prag težine povrede i je li upotreba sredstava vezivanja bila neophodna. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.b) i d) Europske konvencije, jer su u predmetnom kaznenom postupku, sagledanom u cjelini, poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić