Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3938/21 (E. A.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3938/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-3938/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Enisa Alibalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Enisa Alibalić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 212941 20 Rev od 22. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enisa Alibalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, advokat Brkić Husić Lejla, podnijela je 17. novembra 2021 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 32 0 Rs 212941 20 Rev od 22. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 212941 18 Rsž od 12. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 212941 17 Rs 2 od 8. juna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi zaključak-saglasnost privremenog nadzornog odbora tuženog (J.P. ,,RTV TK“ d.o.o. Tuzla), odluka o ponudi za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima v.d. direktora tuženog, rješenje o utvrđivanju radnog mjesta i koeficijenta složenosti za obračun plaće zaposlenika i ugovor o radu na neodređeno vrijeme, svi od 26. juna 2014. godine, da sud naloži tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status u svojstvu izvršnog direktora za program, od kada bi apelantici ponovo počeo teći mandat, da apelantici počev od 26. juna 2014. godine do 31. decembra 2017. godine isplati razliku u platama u iznosu od 27.919,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da uplati pripadajući doprinos na platu za naznačeni period u iznosu od 9.306,49 KM, kao i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka. Osim toga, obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.263,30 KM, dok je tuženi odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog do potraživanog iznosa.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica počevši od 21. januara 2014. godine imenovana na poziciju izvršnog direktora za program odlukom nadzornog odbora tuženog, za koju poziciju je zaključila ugovor o menadžmentu od 22. januara 2014. godine, te da nadzorni odbor tuženog nikada nije razriješio apelanticu sa mjesta izvršnog direktora za program, niti je na neki drugi formalni način raskinut navedeni ugovor o menadžmentu. Također, da je imenovanjem nove v.d. direktorice tuženog 23. maja 2014. godine, na osnovu zaključka nadzornog odbora tuženog, kojim je dana saglasnost, ponuđen ugovor apelantici na neodređeno vrijeme na radno mjesto novinara, a na osnovu odluke direktorice o ponudi za zaključivanje ugovora pod izmijenjenim uslovima kod tuženog od 26. juna 2014. godine. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je iz navedenog prvostepeni sud zaključio da se otkazni rok od 15 dana koji je naveo tuženi u odluci o ponudi odnosi na poziciju izvršnog direktora za program, te da se isti ne odnosi na prestanaka rada uopšteno kod tuženog, čime je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi navedena odluka o ponudi za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima, neosnovan. Također, da je prvostepeni sud zaključio da su neosnovani i daljnji tužbeni zahtjevi apelantice, jer je, nakon što je riješen radno-pravni status apelantice kod tuženog, na prijedlog nove direktorice za v.d. izvršnog direktora za program imenovana N.S., a po okončanju konkursne procedure i za izvršnog direktora za program, na koji se javni konkurs apelantica nije ni prijavila. U vezi s tim, da je prvostepeni sud našao neosnovanim tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila isplatu razlike plate u periodu od 26. juna 2014. godine do 31. decembra 2017. godine, jer je u to vrijeme obavljala poslove novinara, a da je poslove izvršnog direktora za program u to vrijeme obavljala N.S. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud ukazao da je propust nadzornog odbora što nije razriješio dužnosti apelanticu, ali da apelantica nije tražila zaštitu svojih prava kroz poništenje akata (javnog konkursa, odluka i ugovora) koji se odnose na radno mjesto izvršnog direktora za program, jer je za to imala aktivnu legitimaciju. Nadalje, da je prvostepeni sud cijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila poništenje zaključka-saglasnosti privremenog nadzornog odbora, rješenja o utvrđivanju radnog mjesta i koeficijenta složenosti plate zaposlenika, te ugovora o radu na neodređeno vrijeme, svi od 26. juna 2014. godine, jer je utvrdio da nije zabranjeno davanje saglasnosti od strane nadzornog odbora na ugovore tuženog o radu, uopšteno, te da je navedeno rješenje donijeto u skladu sa ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, za kojeg je sud našao da nije zaključen pod prijetnjom. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud ukazao da je članom 97. Zakona o radu F BiH („Službene novine F BiH“ broj 43/99, 32/00 i 29/03) određeno da u slučaju da poslodavac otkaže ugovor, može ponuditi zaposleniku zaključivanje ugovora sa izmijenjenim uslovima, ali da zaposlenik zadržava pravo da osporava dopuštenost takvog ugovora pred nadležnim sudom ako prihvati ponudu, te da je cijeneći navedene odredbe zaključio da je ugovor o radu od 26. juna 2014. godine dopušten jer je apelantici ponuđeno zaključenje ugovora prema odgovarajućoj stručnoj spremi apelantice na poslovima koje je i ranije obavljala kod tuženog. Vrhovni sud je zatim naveo da prema ocjeni drugostepenog suda stoji činjenica da nije bilo mjesta da se apelantici, koja je izabrana na funkciju izvršnog direktora i u tom pogledu sa tuženim zaključila ugovor o menadžmentu od 22. januara 2014. godine, ponudi da zaključi ugovor o radu, ali da to samo po sebi ne može opravdati tvrdnju apelantice da je ugovor potpisala pod prijetnjom otkaza, budući da za takvu tvrdnju nema uporišta u sadržaju izvedenih dokaza. Naime, da je drugostepeni sud cijenio da je ugovor o pravima i obavezama izvršnog direktora za program, kojeg je apelantica zaključila sa tuženim po svojoj prirodi menadžerski ugovor, i kao takav postoji sve do prestanka mandata izvršnog direktora na način kako je to propisano odredbom člana 53. stav (1) Statuta tuženog (podnošenjem ostavke, sporazumno ili razrješenjem od strane nadzornog odbora), zbog čega se ponuđeni ugovor o radu od 26. juna 2014. godine ne može smatrati ugovorom o radu pod izmijenjenim uslovima u odnosu na ugovor o menadžmentu. Ovo posebno kada se ima u vidu da se prema odredbama Statuta tuženog odluku o razrješenju izvršnog direktora ne donosi direktor tuženog, već nadzorni odbor, u čijoj je nadležnosti i imenovanje izvršnih direktora. S tim u vezi, kako apelantica nije određeno navela u čemu se tačno sastojala prinuda tuženog za potpisivanje ugovora o radu od 26. juna 2014. godine, u situaciji kada je postojao ugovor o menadžmentu i kada nadzorni odbor tuženog nije donio odluku o razrješenju apelantice sa funkcije izvršnog direktora prije isteka njenog mandata, ne može staviti na teret tuženom, zbog čega stoji zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je novi ugovor o radu zaključila pod prijetnjom. Prema tome, da je drugostepeni sud zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva apelantice, jer u datoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i po ocjeni tog suda nije bilo mjesta da se udovolji tužbenom zahtjevu apelantice, koja je i pored činjenica da nije bila razriješena sa funkcije izvršnog direktora tuženog, potpisala novi ugovor o radu za obavljanje poslova novinara koje je obavljala kod tuženog i prije imenovanja na funkciju izvršnog direktora. Konačno da je prema ocjeni Vrhovnog suda, pobijana odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, a da prigovori revizije nisu osnovani.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da ugovor o radu od 26. juna 2014. godine nije potpisala pod prisilom. Naime, apelantica ističe da je dopisom od 8. jula 2014. godine obavijestila nadzorni odbor da je prinuđena potpisati novi ugovor o radu i da to radi u nuždi i pod prisilom jer bi u suprotnom ostala bez zaposlenja. U vezi s tim, apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili da joj ne pripada razlika plate.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3938/21 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio