Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4703/20 (S. S. i H. G.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Upis u sudski registar
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4703/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4703/20, rješavajući apelaciju Sulejmana Silića i Hašima Grahovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Silića i Hašima Grahovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 014944 20 Gž 2 od 27. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Silić i Hašim Grahović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 23. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 014944 20 Gž 2 od 27. oktobra 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-DN-18-002 811 od 10. jula 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 023-0-DN-18-002 811 od 10. jula 2020. godine odbijen je zahtjev apelanata za zabilježbu postojanja prijedloga za promjenu predmeta izvršenja u izvršnom postupku broj 23 0 IP 028543 18 IP 2 radi sticanja prvenstvenog prava upisa na nekretninama izvršenika „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: izvršenik) u kolonu upisi C lista preciziranih zemljišno-knjižnih uložaka na preciziranim k.č. i naloženo je brisanje zabilježbe postojanja prijedloga za promjenu predmeta izvršenja u izvršnom postupku broj 23 0 IP 028543 18 IP 2 radi sticanja prvenstvenog prava upisa na nekretninama upisanim u C listu preciziranih zemljišno-knjižnih uložaka pod preciziranim rednim brojevima (sve kako je to pobliže opisano u izreci rješenja).
3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su apelanti predmetnim zahtjevom zatražili da sud upiše zabilježbu prijedloga za promjenu predmeta izvršenja u izvršnom postupku 23 0 IP 028543 18 IP 2 radi sticanja prava prvenstvenog upisa na nekretninama izvršenika preciziranim u izreci rješenja. Takođe proizilazi da je rješenjem Općinskog suda od 17. maja 2019. godine dozvoljen upis te zabilježbe, ali da je to rješenje u postupku po žalbi izvršenika ukinuto rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 014944 19 Gž od 8. maja 2020. godine i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak u kojem je doneseno naprijed navedeno rješenje. Općinski sud se u obrazloženju rješenja pozvao na odredbe 72. st.1. i 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), ukazavši da je stavom 1. navedene zakonske odredbe propisano da čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja. Takođe, ukazao je da je stavom 2. navedene zakonske odredbe propisano da tom zabilježbom izvršenja tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na nemirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom. Konstatovao da iz navedenog slijedi da izvršni sud nakon što donese odluku i odredi izvršenje na nekretninama dostavlja je zemljišnoknjižnom uredu radi upisa zabilježbe izvršenja u zemljišnoj knjizi i da se isto odnosi na promjenu predmeta izvršenja. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da u momentu prijema zahtjeva i donošenja rješenja Općinski sud nije imao dokaz da je izvršni sud donio rješenje o promjeni predmeta izvršenja u konkretnom slučaju, zbog čega je, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, odlučio kao u izreci rješenja.
4. Apelanti su podnijeli žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 014944 20 Gž 2 od 27. oktobra 2020. godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje žalbenim navodima. U vezi sa tim, ukazao je da prvostepeni sud u momentu prijema i donošenja osporenog rješenja nije imao dokaz da je izvršni sud donio rješenje o promjeni predmeta izvršenja jer bi tada po službenoj dužnosti dostavio rješenje radi zabilježbe rješenja o izvršenju, kojom tražilac izvršenja stiče pravo prvenstvenog namirenja u odnosu na kasnije zabilježbe shodno članu 72. st. 1. i 2. ZIP-a. Pri tome, obrazložio je da je zabilježba upis koji čini vidljivim relevantne okolnosti za koje je zakonom određeno da se mogu zabilježiti u zemljišnim knjigama ili se mogu ostvariti određene pravne posljedice kada je to zakonom predviđeno, kako je to propisano članom 2. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK). Takođe, istakao je da iz te odredbe proizilazi da je osnov za zabilježbu odluka nekog organa, bilo upravnog ili suda i da mora biti propisana mogućnost zabilježbe nekim zakonom. Pored toga, ukazao je da zabilježbu ne može predložiti stranka osim u slučaju kada za to dā saglasnost upisano lice (slučaj hipoteke). U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je konstatovao da ni jednom odredbom ZIP-a nije propisana mogućnost da se po prijedlogu tražioca izvršenja izvrši zabilježba podnošenja prijedloga za izvršenje ili promjene predmeta izvršenja prije no što sud donese rješenje o izvršenju ili promjeni predmeta izvršenja i da na osnovu takve zabilježbe stekne pravo prvenstva. Takođe, Kantonalni sud je ukazao je da ZIP propisuje kada se to pravo prvenstva namirenja stiče i konstatovao je da bi sve ranije zabilježbe dovele do nezakonitog sticanja tog prvenstva u odnosu na druge, te je istakao da stranka ne može određivati kada će steći pravo prvenstva namirenja, već da to može samo sud ako je to propisano zakonom. U vezi sa tim, Kantonalni sud je takođe naveo da je u konkretnom slučaju Općinski sud odredio promjenu predmeta izvršenja i izvršenje odredio na predmetnim nekretninama rješenjem od 22. aprila 2019. godine i dostavio zemljišnoknjižnom uredu radi zabilježbe koja je i izvršena 23. aprila 2019. godine kako to proizilazi iz zk. uložaka priloženih uz to rješenja, što su u sami apelanti potvrdili u žalbi. Ukazao da u slučaju da je ostala upisana zabilježba po prijedlogu apelanata odnosno da nije naložio njeno brisanje, da bi postojale bi dvije zabilježbe istog prvenstva namirenja za isto potraživanja, te je ponovio da je pravilima ZIP-a propisano kada kako se stiče pravo prvenstva namirenja iz nekretnine po osnovu zabilježbe o izvršenju i promjene predmeta. Pored toga, Kantonalni sud je konstatovao da su se u apelanti u žalbi pozvali na drugu odluku tog suda u vezi sa drugačijim stavom u vezi sa istim pitanjem. Međutim, obrazložio je da pojedinačne odluke nisu izvor prava i ne vežu sud kada odlučuje u konkretnom predmetu na osnovu konkretnih činjenica.
Apelacija
6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti tvrde da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 2. stav 4. ZZK na njihovu štetu i da su u konkretnom slučaju postojali zakonski uslovi za upis zabilježbe postojanja prijedloga za promjenu predmeta izvršenja. Takođe, smatraju da je osporenim odlukama povrijeđen princip pravne sigurnosti s obzirom da je Kantonalni sud u drugom predmetu zauzeo drugi stav i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je dozvoljen upis zabilježbe podnošenja prijedloga o promjeni predmeta izvršenja. U prilog tim navodima dostavili su rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 016008 20 Pž od 10. jula 2020. godine.
7. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17- OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 72. st. (1) i (2) Ubilježavanje izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježavanje izvršenja.
(2) Tim ubilježavanjem tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem.
8. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (4) Određivanje pojmova (4) Zabilježba je upis određenih okolnosti i činjenica koje su od uticaja na raspolaganje nekretninama. Zabilježba se može odnositi na lične odnose kao što su maloljetnost, stavljanje pod starateljstvo, produženje roditeljskog prava ali i na druge činjenice kao što su otvaranje stečaja, postojanje spora, postupak eksproprijacije, prvenstveni red, prinudna uprava i dr.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporene i nižestepene odluke dali detaljne, jasne i argumentovane razloge za svoju odluku. Dovodeći obrazloženja osporene i nižestepene odluke sa odredbama ZIP-a i ZZK na koje su se redovni sudovi pozvali pri donošenju tih odluka, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju. Takođe, vezano za navode apelanta iz kojih proizilazi da je stav Kantonalnog suda u konkretnom predmetu suprotan stavu istog suda u predmetu broj 01 0 Dn 016008 20 Pž i da je postojanjem različitih odluka Kantonalnog suda o istom pravnom pitanju povrijeđen princip pravne sigurnosti, Ustavni sud prije svega ukazuje da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), a da apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze da su stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić