Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-16/21 (T. T.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Troškovi i izdaci
  • Prava iz radnog odnosa
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-16/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 16/21, rješavajući apelaciju Tihe Topića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 22. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Tihe Topića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404737 15 Rsž od 2. lipnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Tihi Topiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Tiho Topić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404737 15 Rsž od 2. lipnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tiho Topić zbog navodne povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tiho Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404737 20 Rev od 9. studenog 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404737 15 Rsž od 2. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404737 14 Rs od 30. ožujka 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2672/20 od 14. listopada 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 2. lipnja 2020. godine (u navedenoj odluci omaškom navedeno 12. lipnja 2020. godine) odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine – Sudske policije (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. svibnja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 10. do 16. svibnja 2022. godine, dok Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja na odgovore 24. svibnja 2022. godine.

6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Apelant je 15. siječnja 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 404737 14 Rs od 30. ožujka 2015. godine obvezana je tužena apelantu na ime novčanih potraživanja iz osnova radnog odnosa isplatiti određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

10. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je sud odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 383. st. (1) i (2), članka 386. stavak (1), članka 387. st. (1) i (2) i članka 396. st. (1), (2) i (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je ukazano da se sastoje od priznatih troškova apelanta za zastupanje posredstvom punomoćnika – odvjetnika opredijeljenih troškovnikom u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH, i to za sastavljanje tužbe iznos od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu iznose od po 240,00 KM, što ukupno iznosi 720,00 KM te da, uz pripadajući iznos PDV-a u iznosu od 122,40 KM, ukupni troškovi iznose 842,40 KM. Navedeno je da apelantu nisu dosuđeni potraživani troškovi koji se odnose na prijevoz apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški radi njegovog prisustva na ročištima pred sudom, odnosno za njegovo odsustvo iz ureda za te dane jer sud nije našao opravdanim da te troškove snosi tužena. Općinski sud je ukazao da nije našao utemeljenim da tužena snosi troškove izabranog apelantovog punomoćnika izvan Kantona Sarajevo jer je apelant mogao tužbu prema izberivoj nadležnosti u radnim sporovima (članak 40. ZPP) podnijeti i pred sudom pred kojim zastupanje ne bi izazvalo dodatne troškove prijevoza, odnosno cjelodnevnog odsustva punomoćnika iz ureda, tako da tužena ne treba da snosi postupanja suprotno tome, odnosno ti troškovi se ne ukazuju nužnim i opravdanim u smislu članka 387. ZPP (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 2757/06 od 14. listopada 2008. godine).

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404737 15 Rsž od 2. lipnja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena odluka o troškovima postupka iz prvostupanjske presude od 30. ožujka 2015. godine.

12. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 387. stavak (1) ZPP propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ukazano je da navedena odredba daje diskrecijsko ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju sud cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. U konkretnom slučaju troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak ne trebaju biti veći od troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik s područja nadležnog suda, jer slobodan izbor odvjetnika na području cijele Bosne i Hercegovine istodobno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ako odvjetnik dolazi izvan područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom predmetu s malom vrijednošću spora, naveo je da se angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Shodno navedenom, istaknuo je da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenom prigovoru, pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova koji su njegovom punomoćniku nastali zbog putovanja na relaciji Ljubuški-Sarajevo i zbog odsustva iz ureda. Također je navedeno da prvostupanjski sud nije načinio povredu postupka jer u izreci presude nije naveo da se odbija apelantov zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. Dalje je ukazao da se ne radi o tužbenom zahtjevu nego o zahtjevu za naknadu troškova postupka i potpuno je jasno koliki iznos je dosuđen, te da je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo za koje je troškove smatrao da nisu bili potrebni za vođenje parnice.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404737 20 Rev od 9. studenog 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjskog rješenja od 2. lipnja 2020. godine.

14. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP, pa revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena. Također je naveo da u konkretnom predmetu nema osnove za dopuštanje revizije u smislu članka 237. stavak 3. ZPP (iznimna dopustivost revizije) jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je ukazao da je drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističe da mu ti troškovi pripadaju shodno članku 26. točka 5. i članku 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različito stajalište od stajališta drugostupanjskog suda u postupku osporenom predmetnom apelacijom, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je predmetni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nerazumno dugo trajao, tj. „šest“ godina, iako se odluka u konkretnom slučaju mogla i morala donijeti žurno. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete. II.Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće sačinilo Plan rješavanja predmeta, te da je predmet po apelantovoj tužbi stavljen na listu rješavanja za drugi kvartal 2020. godine, pa je tada i riješen. Također navodi da su razlozi za donošenje odluke o potvrđivanju prvostupanjske presude navedeni u obrazloženju drugostupanjske odluke, te predstavljaju i odgovor na apelaciju.

18. Tužena je navela da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svezi s određivanjem troškova postupka. Predlaže da Ustavni sud podnesenu apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

20. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Član 26. tačka 5) Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Član 31. st. (1), (2) i (4) Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

22. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

23. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

24. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima.

25. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404737 20 Rev od 9. studenog 2020. godine (navedeno rješenje Vrhovnog suda doneseno je 9. studenog 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 4. siječnja 2021. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom na to da u konkretnom slučaju revizija nije bila učinkovit pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404737 15 Rsž od 2. lipnja 2020. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na to rješenje. Ustavni sud podsjeća, da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2672/20. Naime, imajući u vidu da je navedeno rješenje Kantonalnog suda doneseno 2. lipnja 2020. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 2672/20 podnesena 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

U odnosu na osporenu odluku

34. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda glede povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredbi ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te da u konkretnom slučaju apelantu pripadaju troškovi prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškovi odsustva iz ureda.

35. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena apelantova žalba i potvrđena odluka o troškovima postupka iz prvostupanjske presude od 30. ožujka 2015. godine.

37. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da se shodno odredbi članka 387. stavak (1) ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te je obrazložio zbog čega se nisu dosudili troškovi odsustva punomoćnika iz ureda i troškovi prijevoza apelantovog punomoćnika, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te je dao jasne razloge kako u svezi s utvrđenim činjeničnim stanjem, tako i u svezi s primjenom relevantnih pozitivno-pravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija čiji su predmet bili troškovi postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje Kantonalnog suda nije proizvoljno.

38. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljnim i paušalnim. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nije utemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.

39. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).

41. Također, Europski je sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne naravi (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore , aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Razdoblje koje se uzima u obzir

42. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 15. siječnja 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 2. lipnja 2020. godine, kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka je šest godina i oko pet mjeseci.

Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većeg značaja za apelanta i koji je po zakonu žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

44. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

45. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao oko godinu i dva mjeseca od podnošenja tužbe. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka donio tek nakon pet godina i dva mjeseca (računajući od donošenja prvostupanjske presude). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je predmet rješavao prema Planu rješavanja predmeta. Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku zapazio da kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema kriteriju starosti“, kao i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao daleko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda, u postupku koji je po zakonu žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

49. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

50. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao šest godina i oko pet mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka donio nakon pet godina i dva mjeseca, a koji za to nije ponudio (objektivno prihvatljivo) opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

53. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge glede primjene relevantnih zakonskih odredbi, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

54. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-16/21 (T. T.) | Sudska praksa | Aktio