Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/22 (Grawe osiguranje d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nematerijalna šteta
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-949/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-949/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Grawe osiguranje d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grawe osiguranje d.d. Sarajevo protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 279669 21 Gž od 9. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grawe osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Bogdanović advokat iz Banjaluke, podnio je 14. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 279669 21 Gž od 9. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 279669 20 P od 18. februara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda od 18. februara 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu (V.K.) na ime nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha isplati ukupno 3.556,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužilac odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. Istom presudom je obavezan apelant da tužiocu isplati iznos na od 12,00 KM na ime materijalne štete (troškova pribavljanja policijskog zapisnika), dok je tužilac sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu materijalne štete odbijen. Konačno, obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 982,40 KM.

3. Odlučujući o žalbama tužioca i apelanta izjavljenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je presudom od 9. decembra 2021. godine predmetnu žalbu tužioca djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu, tako da je apelant obavezan tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od ukupno 7.630,00 KM (umjesto radnije dosuđenog iznosa od 3.556,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, a na ime naknade materijalne štete iznos od 21,00 KM (umjesto ranije dosuđenih 12,00 KM). Također, obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.261,70 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 982,40 KM). Konačno, odbijena je žalba apelanta, te je prvostepena presuda u pobijanom usvajajućem dijelu o glavnoj stvari i troškovima postupka potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je u saobraćanoj nesreći koja se dogodila 21. januara 2015. godine, u kojoj su učestvovali G.Š., koji je upravljao motornim vozilom „Audi 6“ u vlasništvu Predsjedništva BiH, koje je osigurano od auto odgovornosti kod tuženog, po polisi koja je važila do 9. jula 2015. godine, i tužioca kao pješaka koji je zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Nadalje, da je saobraćajna nesreća izazvana propustima vozača motornog vozila koji svoju brzinu nije prilagodio uslovima na putu, jer nije brzinu kretanja smanjio na sigurnu, ali i tužioca koji je vršio radnju prelaženja preko kolovoza na mjestu gdje nema označenog pješačkog prijelaza, te da je doprinos vozača motornog vozila nastanku nesreće 60%, a tužioca 40%. U vezi s tim je Okružni sud naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da šteta potiče od opasne stvari i da shodno odredbi člana 154. stav (2) u vezi sa članom 173. Zakona o obligacionim odnosima postoji objektivna odgovornost vlasnika vozila, odnosno odgovornost tuženog kao osiguravača za štetu koju je pretrpio tužilac. Također, da se, s obzirom da predmetna šteta potiče od opasne stvari, kod utvrđivanja obima odgovornosti imaju primijeniti pravila iz čl. 173., 174. i 177. Zakona o obligacionim odnosima, tako da je odredbom člana 177. stav (4) propisano da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti djelimično ako je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete. Konačno, da je srazmjerna naknada štete propisana i odredbom člana 192. Zakona o obligacionim odnisma. U vezi s tim je Okružni sud ukazao da se vozač motornog vozila, upravljajući opasnom stvari, i u momentu nesreće kretao brzinom od 57 do 59 km/h, te je na taj način postupio suprotno odredbi člana 44. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja), kojom je propisano da na putu u naselju vozač ne smije vozilom da se kreće brzinom većom od 50 km/h, osim ako saobraćajnim znakom nije drugačije određeno. Također, da je, s obzirom da se radi o mjestu gdje se nalazi autobusko stajalište, gdje je uobičajeno gust saobraćajni promet, da se radi o putu između dvije raskrsnice sa semaforom i velika frekfencija stanovništva, vozač bio dužan da brzinu kretanja smanji na sigurnu, posebno imajući u vidu da je u lijevoj saobraćajnoj traci bila kolona vozila i da je u koloni bio autobus koji svojim gabaritima smanjuje preglednost puta. Okružni sud je ukazao da takva obaveza vozača proizlazi iz odredbe člana 28. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja kojom je propisano da je vozač dužan da prilikom upravljanja motornim vozilom obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz. Također, da je stavom (2) propisano da, kad prilazi obilježenom pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom s naročitim oprezom i voziti takvom brzinom da u slučaju potrebe može zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza. Dakle, vozač je trebao brzinu kretanja prilagoditi uslovima na putu, tako da ima mogućnost da u trenutnoj saobraćajnoj situaciji pravovremeno reaguje, a ne da vozi većom brzinom od ograničenja. Nadalje, Okružni sud je naveo da se doprinos pješaka nastanku nesreće ogleda u tome da je započeo radnju prelaženja kolovoza na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza, a da se pri tom nije uvjerio da postoje uslovi da sigurno prijeđe kolovoznu traku, što je u suprotnosti sa članom 108. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja, kojom je propisano da je pješak priliko prijelaza preko kolovoza dužan prijeći najkraćim putem nakon što se prije toga uvjerio da to može uraditi na siguran način. Okružni sud je u vezi sa svim navedenim zaključio da su oba učesnika u saobraćajnoj nesreći svojim radnjama doprinijela njezinom nastanku, ali da je vozač motornog vozila upravljao opasnom stvari, te da je njegov doprinos nastanku nesreće znatno veći i iznosi 70%, dok doprinos tužioca iznosi 30%.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbu člana 177. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da se imalac opasne stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da štete potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, te ukoliko je šteta nastala isključivom radnjom oštećenog, a što je u konkretnom slučaju riječ. U vezi s tim apelant ukazuje da se iz odredbi Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja može zaključiti da se vozilo van pješačkog prelaza nalazi na putu sa prioritetom kretanja u odnosu na pješaka, te da je u konkretnom slučaju nesreća nastala kao posljedica opasne situacije koja je izazvana nepropisnim i nedopuštenim kretanjem i ponašanjem tužioca.

Relevanatni propisi

6. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ko odgovara za štetu Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Oslobođenje od odgovornosti Član 177.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.

(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.

(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmjerno težini svoje krivice.

(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem. Podeljena odgovornost Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/22 (Grawe osiguranje d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio