Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4457/20 (T. L.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4457/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4457/20, rješavajući apelaciju Tihomira Lasića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 22. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Tihomira Lasića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005244 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Tihomiru Lasiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Tihomira Lasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005244 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tihomir Lasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 9. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005244 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 26. srpnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Federalno ministarstvo dostavili su odgovore na apelaciju 29. srpnja 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 23. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-09-43-633/06 od 14. lipnja 2007. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja zadobijenog kao pripadnik oružanih snaga HVO-a, počev od 1. ožujka 2006. godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisanih Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu.

Osporeni postupak

8. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-2843/14 od 7. travnja 2015. godine kojim je ukinuto rješenje Službe od 14. lipnja 2007. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VIII. skupine sa 40% vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 58,62 KM i ostala prava propisana zakonom. Istim rješenjem određeno je da apelantu navedena prava pripadaju od 7. travnja 2015. godine i da traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005244 15 U od 12. veljače 2018. godine uvažena je apelantova tužba, rješenje Federalnog ministarstva od 7. travnja 2015. godine poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2843/14-1 od 25. lipnja 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 14. lipnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VIII. skupine sa 40% vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 59,49 KM i ostala prava propisana zakonom, te je određeno da prava priznata tim rješenjem pripadaju apelantu od 25. lipnja 2019. godine i traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje.

11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja, a postupajući sukladno članku 6. stavak 7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i članku 20. Pravilnika o načinu i postupku vršenja revizije, uputilo predmet osobne invalidnine liječničkoj komisiji kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja. Federalno ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, te ukazalo da je postupajući po presudi Vrhovnog suda od 12. veljače 2018. godine kompletan spis predmeta ponovno dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje, koja je na temelju ponovnog pregleda i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 17. listopada 2018. godine (sadržaj nalaza i mišljenja preciznije naveden u obrazloženju rješenja). Dalje je navelo da je odredbama članka 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja propisano da se na nalaz i mišljenje može uložiti prigovor u roku od osam dana od dana njegovog prijema i to odjeljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja koje je donijelo nalaz i mišljenje (nalaz i mišljenje su konačni nakon isteka roka za prigovor ukoliko nije uložen, a ukoliko je uložen prigovor, konačni su nalaz i mišljenje dani po prigovoru). Federalno ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje nadležne liječničke komisije dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju (na temelju koje je u ranijem postupku ocijenjen), te na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se na poziv liječničke komisije odazvao pregledu i na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, sukladno važećoj legislativi. Obzirom da apelant nije uložio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje liječničke komisije u roku od osam dana od dana prijema, Federalno ministarstvo je navelo da je Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja stavio klauzulu da je nalaz konačan (7. studeni 2018. godine).

12. Zatim je navelo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid lice koje je, vršeći vojne dužnosti u oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nadležna liječnička komisija, u izvršenju presude Vrhovnog suda od 12. veljače 2018. godine, dala ocjenu vojnog invaliditeta sukladno odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata, kao i na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta koji je na taj način ponovno sudjelovao u postupku. Nadalje, da je nadležna liječnička komisija utvrdila da je apelantov invaliditet 40% VIII. skupine, pa su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za dalje priznavanje apelantu statusa ratnog vojnog invalida. Također, da je nalaz i mišljenje liječničke komisije od 17. listopada 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 O 005244 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant predložio da se održi javna rasprava, ali da je podneskom od 2. listopada 2020. godine apelantov punomoćnik obavijestio sud da iz epidemioloških razloga neće pristupiti na javnu raspravu, te da se javna rasprava tretira kao nejavno rješavanje. Nadalje je naveo da je Federalno ministarstvo, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredaba članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, donijelo osporeno rješenje. Zatim, da apelant neutemeljeno ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te je ukazao da je procent apelantovog vojnog invaliditeta pravilno utvrđen. Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje od 17. listopada 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen sa danim opisom koji je sa medicinskog stajališta značajan za donošenje pravilnog rješenja, kako je to propisano odredbama čl. 8. i 31a. stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Nadalje je naveo da apelant neutemeljeno ukazuje na povredu odredaba članka 57. Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je naveo da je presudom tog suda od 12. veljače 2018. godine poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 7. travnja 2015. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, jer apelantu prije donošenja rješenja nije omogućeno sudjelovanje u postupku. Također, da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja (stupio na snagu nakon donošenja rješenja od 7. travnja 2015. godine) propisan način izjašnjavanja korisnika prava na nalaz i mišljenje liječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, putem ulaganja prigovora (članak 23a.). Vrhovni sud je naveo da je u ponovnom postupku apelantu omogućeno da se izjasni na nalaz i mišljenje od 17. listopada 2018. godine na način propisan odredbama članka 23a. Pravilnika o radu liječničkih komisija, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio.

15. Dalje je ukazao da apelant pogrešno smatra da je Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja proveo upravni postupak, te s tim u svezi naveo da je upravni postupak u konkretnom predmetu provelo Federalno ministarstvo primjenom odredaba Zakona o provođenju kontrole zakonitosti kojim su uređeni uvjeti, način i postupak kontrole zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava ostvarenih prema propisima iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Vrhovni sud je ukazao da je u tijeku postupka izvršena revizija utvrđenog procenta vojnog invaliditeta i medicinske dokumentacije, sukladno članku 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, pa se apelant neutemeljeno poziva na povredu članka 133. Zakona o upravnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant neutemeljeno ukazuje na presudu Ustavnog suda Federacije BiH od 7. veljače 2013. godine kojom je „utvrđena nesuglasnost odredbi“ iz čl. 5. stavak 2., 7. stavak 2, 3. i 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, jer odredbe iz čl. 5. stavak 2., 7. stavak 2. i 9. navedenog zakona nisu ni primijenjene u donošenju osporenog rješenja, dok je u odnosu na odredbu iz članka 7. stavak 3. istog zakona dostavljanjem nalaza i mišljenja od 17. listopada 2018. godine apelantu omogućeno izjašnjavanje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

17. Apelant je naveo da su proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava (članak 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti) unatoč Odluci Ustavnog suda Federacije BiH broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine kojom je utvrđeno da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također je naveo da je došlo do proizvoljne primjene odredaba članka 8. Zakona o upravnom postupku, te da je saslušanje stranke, prije donošenja rješenja, trebalo obaviti stvarno i mjesno nadležni organ uprave - Federalno ministarstvo, a ne Institut za medicinsko vještačenje. Zatim, da nisu točni navodi iz osporene presude da je imao pravo da na nalaz i mišljenje liječničke komisije uloži prigovor, jer je u nalazu i mišljenju dana pogrešna uputa da se može podnijeti zahtjev za novo medicinsko vještačenje, pa mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravni lijek u postupku medicinskog vještačenja (apelant je naveo da je takav stav potvrđen u drugim presudama Vrhovnog suda; odluke nisu dostavljene uz apelaciju). Dalje, da je sačinjavanje novog nalaza i mišljenja, a time i novo medicinsko vještačenje propisano kao dio postupka liječničke komisije u slučaju da stranka uloži prigovor, ali je izričito propisano pravo na ulaganje prigovora u kome stranka može osporavati nalaz i mišljenje. Nadalje, da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava od Vrhovnog suda stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i njemu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Apelant je ukazao da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u svezi, apelant je ukazao da je postupak koji je značajan za njega i koji nije složen trajao dulje od pet godina, pri čemu je naveo kronologiju postupka.

II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga na koje se pozvao u osporenoj odluci koja je donesena sukladno procesnim i materijalnim zakonima, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Federalno ministarstvo je navelo da je rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene odredbe materijalnih propisa na apelantovu štetu. Federalno ministarstvo je navelo da su provedene sve potrebne radnje u rješavanju konkretne upravne stvari, te je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

20. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUS FBiH i 24/13 - OUS FBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći procent vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od drugog lica, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 17/12 od 7.2.2013. godine, objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27.3.2013.

godine, utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

21. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Članak 45.

Utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona, vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog perioda ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.

22. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1)Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

23. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno.

(...)

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 005244 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

33. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 25. lipnja 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Službe od 14. lipnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VIII. skupine sa 40% vojnog invaliditeta i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu, te ostala prava propisana zakonom. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je nalaz i mišljenje liječničke komisije od 17. listopada 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen i da sadrži opis koji je sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja sukladno Pravilniku o radu liječničkih komisija. Također, da je pravilno utvrđen procent apelantovog vojnog invaliditeta i da je rješenje Federalnog ministarstva doneseno sukladno odredbama članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravni lijek u postupku medicinskog vještačenja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da apelant nije ulagao prigovor na nalaz i mišljenje liječničke komisije od 17. listopada 2018. godine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih uz apelaciju proizlazi da je u nalazu i mišljenju liječničke komisije navedeno da stranka nezadovoljna nalazom i mišljenjem može podnijeti zahtjev za novo medicinsko vještačenje u roku od osam dana od dana prijema (apelant nakon prijema nalaza i mišljenja nije podnio zahtjev za novo medicinsko vještačenje, niti na bilo koji drugi način „osporio“ nalaz i mišljenje liječničke komisije). S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je apelant (kojeg je tijekom predmetnog postupka zastupao odvjetnik) imao mogućnost da postupi sukladno danoj uputi i da se u okviru nje izjasni, odnosno „ospori“ nalaz i mišljenje liječničke komisije, što nije učinio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi u tom smislu nisu utemeljeni.

35. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio apelantov punomoćnik u podnesku od 2. listopada 2020. godine. Nadalje, da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje liječničke komisije od 17. listopada 2018. godine, kojim je apelantov invaliditet ocijenjen u visini od 40%. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u svezi s tim, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.

36. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao na proizvoljnu primjenu članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.

37. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 7. travnja 2015. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 14. listopada 2020. godine. Dakle, postupak je trajao pet godina i šest mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o osobito složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i prava koja mu po toj osnovi pripadaju. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo (rješavajući po službenoj dužnosti) donijelo rješenje od 7. travnja 2015. godine. Zatim, da je Vrhovni sud, odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi, donio presudu nakon dvije godine i deset mjeseci računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva od 7. travnja 2015. godine), kojom je tužba uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. Zatim, Federalno ministarstvo je provelo ponovni postupak, te je rješenje kojim je odlučeno o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i pravima po toj osnovi doneseno nakon jedne godine i oko četiri mjeseca, računajući od dana donošenja presude Vrhovnog suda. Postupajući po apelantovoj tužbi, Vrhovnom sudu je bila potrebna jedna godina i oko tri mjeseca da donese presudu kojom je okončan predmetni postupak. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1.

Europske konvencije, jer je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao pet godina i oko šest mjeseci. Pri tome Ustavni sud smatra da odlučujuću odgovornost za ukupnu duljinu trajanja postupka snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak (prva faza) po apelantovoj tužbi trajao dvije godine i deset mjeseci, pri čemu se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije osvrnuo u odnosu na apelacione navode koji se tiču duljine trajanja postupka.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

47. U pogledu apelacionih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

48. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u suštini, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Obzirom na dana obrazloženja vezana za primjenu materijalnog prava u kontekstu ispitivanja navoda o povredi prava na pravično suđenje, te okolnost da apelant osim tih navoda nije ponudio nikakve druge argumente i dokaze u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, odnosno o drugačijem tretmanu u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao pet godina i šest mjeseci, a od toga postupak po apelantovoj tužbi pred Vrhovnim sudom (prva faza) trajao dvije godine i deset mjeseci, pri čemu se taj sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu osnovani apelantovi navodi da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku, odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke.

51. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava) za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

52. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer apelant, osim navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

53. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4457/20 (T. L.) | Sudska praksa | Aktio