Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4116/20 (Bunjo d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4116/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4116/20, rješavajući apelacije Bunjo d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bunjo d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 224427 20 Pž 2 od 1. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bunjo d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Advokatsko društvo Pizović d.o.o. Sarajevo, podnio je 16. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 224427 20 Pž 2 od 1. oktobra 2020. godine.

2. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 224427 18 Ps 2 od 13. decembra 2019. godine (koju apelant uz apelaciju nije dostavio na uvid) obavezan da tužiteljima Turističkoj zajednici KS (prvotužitelj) i Turističkoj zajednici F BiH (drugotužitelj; zajedno u daljnjem tekstu: tužitelji) isplati novčane iznose precizirane u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Ocjenom provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da tužitelji od apelanta tužbom potražuju plaćanje članarine za 2007. godinu na osnovu Zakona o turističkim zajednicama i unapređenju turizma u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon), Uredbe o članarinama u turističkim zajednicama (u daljnjem tekstu: Uredba) i Pravilnika o obliku i sadržaju obrasca za uplatu članarine turističkim zajednicama (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je tokom postupka utvrdio da je apelant u periodu od 2002. do 2004. godine poslovao u dva sjedišta u Sarajevu sa istim ID brojem u Registru poslovnih subjekta, te da je na osnovu Standardne klasifikacije djelatnosti u službi za statistiku za područje KS prema djelatnosti iz 2002. godine (bio) razvrstan u „trgovina na malo tekstila“, a prema Standardnim djelatnostima iz 2004. godine razvrstan je u „trgovina motornim vozilima na malo“ (šifra djelatnosti 50.102). Potom je utvrđeno da su prema Pravilniku, koji je donio Federalni ministar trgovine 2003. godine, sva fizička i pravna lica obveznici plaćanja članarine tužiteljima, da se uplata vrši putem dva odvojena platna naloga i to 80% sredstava prvotužitelju, a 20% sredstava drugotužitelju.

4. Općinski sud je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta ocijenio neosnovnim. U tom pravcu prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je apelant putem računovođe popunio i predao obrazac TZ za obračun članarine 31. decembra 2007. godine, da je obrazac potpisan od strane rukovodioca apelanta i ovjeren pečatom, te da je predat u februaru 2008. godine, sve prema Pravilniku, što je za prvostepeni sud bilo dovoljno da zaključi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari.

5. Odlučujući o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja Općinski sud je i ovaj prigovor odbio kao neosnovan. U vezi s tim navedeno je da tužitelji potražuju isplatu članarine za 2007. godine i da svoje potraživanje tužitelji temelje na Zakonu koji je važio u relevantnom periodu, a za koji je Ustavni sud F BiH, naknadno i to 2014. godine odlukom broj U-34/13 od 3. jula 2014. godine utvrdio da nije saglasan sa Ustavom F BiH. Navedeno je da je prelaznom mjerom utvrđeno da se Zakon može primjenjivati u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja citirane odluke u Službenim novinama F BiH, odnosno da je Ustavni sud F BiH citiranom odlukom propisao da će se Zakon primjenjivati do donošenja novog Zakona, te da su se Zakon i svi drugi akti primjenjivali u periodu na koji se potraživanje odnosi, te da tužitelji stoga imaju aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju.

6. Prigovor zastare potraživanja je također odbijen kao neosnovan jer je Općinski sud imao u vidu odredbu člana 17. Uredbe koja propisuje da se obračun i naplata članarine naplaćuje u roku od pet godina, te činjenicu da se naplata odnosi na 2007. godinu, a da je tužba podnesena 28. decembra 2011. godine.

7. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 224427 20 Pž 2 od 1. oktobra 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon razmatranja spisa, osporene presude i navoda žalbe Kantonalni sud je zaključio da se žalbom neosnovno ukazuje da osporena presuda nije pravilna i zakonita jer je ona jasno i potpuno obrazložena, koju taj sud prihvata u cijelosti. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud imao u vidu Odluku Ustavnog suda F BiH broj U- 34/13 kao i Uredbu, te da je u tom pravcu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Navedeno stoga što se tužbom traži naplata članarine za 2007. godine te je stoga nesporno da se Zakon na konkretan slučaj primjenjuje jer odluka Ustavnog suda F BiH nije bila ni donesena u vrijeme podnošena tužbe za naplatu članarine. Naglašeno je da je u 2007. godini Zakon bio na snazi po kojem su vršeni obračuni na naplate članarine. Po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno ispitao sve istaknute prigovore, koje apelant bezuspješno ponavlja u žalbi. Ostale žalbene razloge sud je cijenio, ali ih nije posebno obrazlagao, jer ne utiču na drugačiju odluku suda, u smislu člana 231. Zakona o parničnom postupka (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je primjenom iz člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnim navodima, u suštini, ukazuje da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. Apelant smatra da, zbog pravnog dejstva presude Ustavnog suda FBIH broj U-34/13 od 3. jula 2014. godine (kojom je utvrđeno da Zakon nije saglasan Ustavu Federacije BIH), u konkretnom slučaju nije postojala stranačka i parnična sposobnost tužitelja, te da su redovni sudovi morali usvojiti prigovore apelanta. Isto tako ističe da se ne mogu crpiti prava iz Zakona koji je proglašen neustavnim, te da u konkretnom slučaju nije raspravljena stranačka i parnična sposobnost tužitelja. Apelant tvrdi da je tokom postupka dokazao svoje tvrdnje o nepostojanju stranačke i parnične sposobnosti tužitelja za što je dostavio dokaze koje je prvostepeni sud samo reprodukovao, ali ih je odbio primijeniti na konkretnu pravnu stvar (apelant, kako je ranije naglašeno, nije dostavio prvostepenu presudu na uvid). Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanta na koja se pozvao, da se osporena presuda ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud ukazuje da je u praksi razmatrao gotovo identične činjenično i pravno pitanje istog apelanta u odluci broj AP-507/21 u kojoj su gotovo identični prigovori apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odbačeni kao (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-507/21 od 7. aprila 2021. godine, tačka 10, dostupna na web stanici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) U citiramo predmetu, koji je pokretao isto pitanje u vezi sa naplatom članarine iz istog osnova za 2008. godinu, istaknuto je da „Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje (kojom je apelant obavezan na isplatu članarine tužiteljima za 2008. godinu), pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju“.

11. Vraćajući na konkretan predmet koji pokreće identično činjenično i pravno pitanje (naplata članarine za 2007. godinu) u kontekstu gotovo identičnih prigovora apelanta, Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da odstupi od prakse iz citiranog predmeta, budući da iz osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi iznesene prigovore apelanta o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju opravdalo. Usto, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu tokom postupka na bilo koji način uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tužiteljem, niti apelant nudi relevantne argumente koji bi opravdali pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da predmetna apelacija pokreće ista pitanja o kojima se Ustavni sud već izjasnio u odluci AP-507/21, Ustavni sud iz istih razloga, koji su izneseni u citiranoj odluci, smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4116/20 (Bunjo d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio