Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4518/20 (N. T., I. V. i I. C.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4518/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4518/20, rješavajući apelaciju Novaka Trtića i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novaka Trtića, Igora Vidovića i Irene Cvišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Reoublike Srpske broj 71 0 P 215540 19 Rev od 6. oktobra 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Novak Trtić, Igor Vidović i Irena Cvišić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 15. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 215540 19 Rev od 6. oktobra 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 215540 15 P od 8. oktobra 2018. godine utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 6. aprila 1965. godine u Banjaluci, između prednika apelanata T. T., kao kupca s jedne strane i R. I., kao prodavatelja s druge strane, na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni kod tog suda 6. aprila 1965. godine, kojim ugovorom je prednik apelanata kupio od prodavatelja nekretnine bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Istovremeno, obavezani su Grad Banjaluka i Medžlis islamske zajednice Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da priznaju i trpe da se na osnovu te presude predmetne nekretnine izdvoje iz određenog zemljišnoknjižnog uloška i upišu u posebne zemljišnoknjižne uloške u kojima će se apelanti upisati kao suvlasnici predmetnih nekretnina sa određenim dijelovima, sve bliže precizirano u izreci presude. Također, obavezan je prvotuženi da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev apelanata preko tog iznosa odbijen.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da prvotuženi tužbeni zahtjev osporava iz razloga nedostatka pasivne legitimacije ističući da su predmetne nekretnine u procesu podruštvljavanja upisane kao društvena svojina na osnovu rješenja nadležnog organa uprave od 27. septembra 1968. godine. U vezi s tim, navedeno je da taj prigovor nije osnovan. Naime, ukazano je da u parničnom postupku stvarna legitimacija stranaka predstavlja materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora i zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na određeno činjenično stanje. Nadalje, istaknuto je da tužitelj (u konkretnom slučaju apelanti) u određenoj parnici aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, a tuženi su pasivno legitimisani ako na njima leži obaveza koja odgovara tom pravu. Imajući u vidu da se predmetne nekretnine nalaze u obuhvatu gradskog građevinskog zemljišta koje je nacionalizovano (podruštvljeno 1968. godine) odnosno da je u B listu uknjižena društvena svojina sa 1/1, ukazano je da je prvotuženi pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje, istaknuto je da tuženi nisu osporili činjenicu da je R. I., do prodaje predniku apelanata bila u posjedu predmetnih nekretnina. Također, navedeno je da je nesporno da su R. I. i Vakuf Seferbegova džamija 1951. godine naslijedili nepokretnosti H. V., te da su predmet zaostavštine bile nepokretnosti bliže opisane u obrazloženju presude, o čemu se detaljno izjasnio i vještak geodetske struke. Dalje, kod činjenice da je H. V. od 1925. do 1951. godine bila upisana kao vlasnik nepokretnosti bliže navedenih u obrazloženju presude, a koja imovina obuhvata i predmetne nekretnine, te da je R. I. jedan od nasljednika zaostavštine H. V., kao i da je od 1951. godine do odluke o nasljeđivanju R. I. bila upisana kao posjednik predmetnih nekretnina, ukazano je da se da zaključiti da je R. I. prodala predniku apelanata predmetne nekretnine na kojima je vlasništvo stekla održajem. Naime, navedeno je da je to zbog toga jer je u pogledu tih nekretnina bila dugogodišnji zakonit i savjestan držalac, kako je to predviđeno i paragrafima do 1451 do 1468 Opšteg građanskog zakonika, koji je važio u to vrijeme.

4. Također, Osnovni sud je istakao da je nesporno da prodavatelj R. I. u vrijeme zaključenja ugovora nije bila upisana u javnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina i da zbog toga nije postojala mogućnost da prednik apelanata pribavi uknjižbu prava vlasništva u javnim knjigama po starom premjeru na svoje ime. Međutim, kako je R. I. stekla pravo vlasništva održajem na predmetnim nekretninama, navedeno je da je njima mogla raspolagati jer je do 1968. godine to bilo u režimu privatnog zemljišta. Dalje, kako je R. I. zaključila pismeni ugovor sa prednikom apelanata 1965. godine, potpisan od ugovornih strana i ovjeren kod nadležnog suda, ukazano je da je takav ugovor sačinjen u skladu sa odredbama čl. 5. i 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, koji zakonski propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, koji je suglasan i odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prometu, jer je realizovan u cijelosti, tako što je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed kupljene nepokretnosti, čime je ugovor u cijelosti izvršen. Budući da je vještak geodetske struke identifikovao predmetne nekretnine koje apelanti drže u posjedu, za koje je utvrđeno da im je R. I. kao vlasnik prodala ugovorom koji je pravno valjan, a na tim nekretninama su kao vlasnici upisani tuženi, istaknuto je da je pravilno bilo usvojiti tužbeni zahtjev apelanata kao u stavu I izreke presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 215540 19 Gž od 9. aprila 2019. godine žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda u odnosu na prvotuženog potvrđena. Istovremeno, odbijen je i zahtjev apelanata kojim su tražili da se prvotuženi obaveže da im isplati na ime naknade troškova sastava odgovora na žalbu određeni iznos.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su predmetne nekretnine proglašene gradskim građevinskim zemljištem u društvenoj svojini tek 1968. godine, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da se na nekretninama koje su predmet spora do 1965. godine moglo steći pravo svojine održajem, obzirom da je R. I. bila savjestan posjednik prometovanog zemljišta jer je predmetne nekretnine posjedovala nesmetano najmanje od 1951. godine, a njena prednica H. V. bila u posjedu tih nekretnina od 1925. godine pa do 1951. godine koji period se također računa R. I. u vrijeme potrebno za održaj. Budući da se R. I. vodila kao posjednik u katastru nekretnina od dana nasljeđivanja i predmetne nekretnine držala u faktičkom posjedu, ukazano je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su do dana zaključenja navedenog ugovora protekli rokovi iz paragrafa 1451 do 1468 Općeg građanskog zakonika za sticanje prava svojine održajem i da je R. I. mogla raspolagati predmetnim nekretninama. S obzirom da su predmetne nekretnine gradsko građevinsko zemljište koje je podruštvljeno 1968. godine, odnosno da su nekretnine koje su predmet spora upisane kao društvena svojina i da apelanti tužbenim zahtjevom traže uknjižbu prava svojine na svoje ime, umjesto društvene svojine, titular prava svojine je prvotuženi, pa je istaknuto da je stoga on u materijalno-pravnom odnosu sa apelantima, a time i pasivno legitimisan, te nisu osnovani navodi žalbe da prvotuženi nije pasivno legitimisan i da je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na njega neosnovan.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 215540 19 Rev od 6. oktobra 2020. godine revizija prvotuženog je usvojena i obje nižestepene presude su preinačene na način što je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen, slijedom čega su apelanti obavezani da prvotuženom naknade troškove postupka u određenom iznosu.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da apelanti tužbenim zahtjevom traže da se utvrdi pravna valjanost kupoprodajnog ugovora zaključenog između njihovog pravnog prednika i R. I.. Naime, ukazano je da tuženi nisu bili ugovorne strane u tom ugovoru pa između njih i apelanata ne postoji materijalno-pravni odnos povodom tog ugovora, pa stoga oni nisu pasivno legitimisani u sporu čiji je predmet utvrđenje valjanosti ugovora jer u zaključenju tog ugovora nisu ni učestvovali. Nadalje, navedeno je da je stranka stvarno legitimisana ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz koga je nastala parnica, a tužitelj je aktivno legitimisan ako on u tom odnosu ima položaj ovlaštene strane, a tuženom pripada pasivna legitimacija ako se za njega vezuje odgovarajuća dužnost. U vezi s tim, istaknuto je da su u predmetnom materijalno-pravnom odnosu bili prednik apelanata i R. I., pa pasivnu legitimaciju u predmetnoj pravnoj stvari imao samo R. I. kao strana sa kojom je prednik apelanata zaključio ugovor čija je valjanost predmet ovog spora, a ukoliko ona nije u životu, pasivnu legitimaciju imaju njeni pravni sljednici. Shodno tome, ukazano je da je prvotuženi osnovano prigovorio svojoj pasivnoj legitimaciji jer on nije bio ugovorna strana u predmetnom ugovoru niti je u javnim knjigama upisan kao nositelj bilo kakvog prava na predmetnim nekretninama. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je zato u odnosu na prvotuženog valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan jer je stvarna legitimacija materijalno-pravno pitanje pa njeno nepostojanje vodi odbijanju tužbenog zahtjeva.

9. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je stav Vrhovnog suda u pogledu nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog pogrešan kod činjenice da se predmetne nekretnine nalaze u obuhvatu gradskog građevinskog zemljišta koje je nacionalizovano (podruštvljeno 1968. godine) odnosno da je u B listu uknjižena društvena svojina sa 1/1 tako da je, suprotno stavu revizionog suda, prvotuženi bio pasivno legitimisan, posebno kod činjenice da je tužbenim zahtjevom traženo da prvotuženi prizna i da trpi da se apelanti, umjesto njega, uknjiže u zemljišnim knjigama kao suvlasnici predmetnih nekretnina. Pri tome, apelanti ukazuju na činjenicu da su u momentu podnošenja tužbe imali u vidu identičnu pravnu situaciju koja je okončana presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 026557 14 Rev od 8. juna 2016. godine u predmetu N. Ć. protiv prvotuženog i drugotuženog, u kojem predmetu je usvojen tužbeni zahtjev N. Ć., koji je jedanko kao i pravni prednik apelanata, svoju nekretninu kupio od R. I., koja je stvarna prava na toj nekretnini stekla po istom pravnom osnovu kao i na nekretninama apelanata. Dakle, u istoj pravnoj i životnoj situaciji, revizioni sud je zauzeo dva različita pravna stava u vezi s pasivnom legitimacijom prvotuženog na koji način je povrijedio pravo apelanata na jednako postupanje pred nepristrasnim sudom jer je Vrhovni sud zbog očigledno površnog i proizvoljnog pristupa u rješavanju konkretnog predmeta različito postupao u dva identična predmeta koja su zasnovana na istom činjeničnom i pravnom osnovu, a pored toga, na konkretan sporni odnos je očigledno pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

13. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Nadalje, u vezi navoda apelanata da je na njihovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti jer je osporena odluka u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda u predmetu broj 71 0 P 026557 14 Rev, odnosno da je Vrhovni sud zauzeo dva različita pravna stava u vezi s pasivnom legitimacijom, Ustavni sud primjećuje da je prvotuženi (Grad Banjaluka) u tom predmetu reviziju izjavio samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, te je njegovu reviziju Vrhovni sud odbacio iz razloga što se odluka o troškovima postupka može pobijati samo ako se pobija i odluka o glavnom zahtjevu, dok je u predmetnom postupku prvotuženi reviziju izjavio zbog pogrešne primjene prava sa prijedlogom da se u odnosu na njega osporena presuda preinači tako što će se tužbeni zahtjev odbiti. Iz navedenog, dakle, proizlazi da apelant neosnovano tvrdi da je Vrhovni sud zauzeo dva različita pravna stava u vezi s pasivnom legitimacijom, te da se, stoga, ne pokreće pitanje pravne sigurnosti, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, vidi Erol Uçar protiv Turske, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4518/20 (N. T., I. V. i I. C.) | Sudska praksa | Aktio