Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1021/22 (M. G.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1021/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1021/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Milisav Gatarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milisav Gatarić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 076073 20 Rsž od 12. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milisav Gatarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 17. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 Rs 076073 21 Rev od 15. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 076073 20 Rsž od 12. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 72 0 Rs 076073 19 Rs od 29. maja 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1397/21 od 23. juna 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 076073 21 Rev od 15. decembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Okružnog suda od 12. februara 2021. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenjâ tuženog (Republika Srpska, Osnovni sud u Banjaluci) od 3. septembra 2018. i 17. septembra 2018. godine, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa kod tuženog, kao i da se utvrdi da se apelant nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati određene novčane iznosa sa zakonskom zateznom kamatom i da za njega uplati doprinose Fondu PIO Republike Srpske na ime obaveznog osiguranja apelanta za period od 1. septembra 2018. godine do vraćanja na rad.
4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem tuženog od 3. septembra 2018. godine utvrđeno da apelantu koji je raspoređen na radno mjesto portir-noćni čuvar, prestaje radni odnos zbog sticanja uslova za ostvarivanje prava na penziju sa danom 1. septembra 2018. godine (apelant je navršio 62 godine života i 40 godina staža osiguranja). Također, da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio prigovor koji mu je odbijen kao neosnovan rješenjem tuženog od 17. septembra 2018. godine. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud ocijenio da su rješenja tuženog pravilna i zakonita i da su donijeta primjenom člana 86. stav (1) tačka g) Zakona o državnim službenicima (kojom je propisano da državnom službeniku prestaje radni odnos, između ostalog, kad navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja ili 60 godina života i 40 godina staža osiguranja). Također, da se navedeni zakon primjenjuje i na radnike suda shodno odredbi člana 76. Zakona o sudovima. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je razlog za prestanak radnog odnosa ispunjavanje uslova za odlazak u penziju, jer je apelant navršio 62 godine života i 40 godina staža osiguranja, te da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima, a ne Zakon o radu kako se to navodi u žalbi. Također, da je Zakon o državnim službenicima, suprotno navodima žalbe, lex specialis, a ne Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Konačno, da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da se nije mogao penzionisati bez njegove izričite saglasnosti, jer nije imao 65 godina života, uprkos tome što je imao 40 godina staža osiguranja, jer nikakva saglasnost za penzionisanje nije bila potrebna kod izričite zakonske odredbe po kojoj radni odnos prestaje kada se navrši 60 godina života i 40 godina staža osiguranja.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 175. stav (1) tačka 2) Zakona o radu RS, kao krovnog propisa iz oblasti radnog prava, a kojom odredbom je propisano da radni odnos prestaje kada radnik navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. U vezi s tim apelant navodi, da, kako u trenutku otkaza ugovora o radu nije imao navršenih 65 godina života, to je morala postojati njegova saglasnost za prijevremeno penzionisanje. Pored toga, apelant navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kao lex specialis, te da je nezakonita primjena Zakona o državnim službenicima. Konačno, apelant ukazuje na praksu u Presudi Okružnog suda broj 71 0 Rs 246227 17 Rsž od 15. novembra 2018. godine i Odluci i dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP-204/15 od 11. oktobra 2017. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima i Zakona o sudovima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu apelantovog pozivanja na presudu Okružnog suda od 15. novembra 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da apelant navedenu presudu nije dostavio u prilogu apelacije, pa se Ustavni sud stoga o tim navodima ne može očitovati. Pored toga, Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanta na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-204/15 od 11. oktobra 2017. godine, s obzirom na to da nije riječ o identičnoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u navedenom predmetu utvrđena povreda prava apelantice na pravično suđenje zbog toga što je proizvoljno utvrđeno da se pravo na odlazak u penziju pod povoljnijim uslovima ostvaruje ex lege, iako iz relevantnih odredbi Zakona o PIO i očitovanja zakonodavca proizlazi da se radi o pravu osiguranika koje se ostvaruje samo na zahtjev osiguranika. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić