Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-901/22 (M.Č.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-901/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-901/22, rješavajući apelaciju koju je podnio M. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Č.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 283893 20 Kvlz od 16. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vanja Pavlović advokat iz Banjaluke, podnio je 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 283893 20 Kvlz od 16. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 283893 19 Kž od 17. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 283893 18 K od 29. avgusta 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 29. avgusta 2018. godine apelant je oglašen krivim što je u vremenskom periodu od 1. januara 2017. do 20. marta 2018. godine ugrozio spokojstvo svoje bivše supruge, oštećene N.Č., sa kojom živi u istoj porodičnoj kući jer postupak podjele imovine još traje, na način da je u više navrata oštećenoj, preko njene sestre B.Đ., koja radi zajedno sa apelantom, poručio da će je „ubiti, zapaliti, da neće dočekati unuče“, što je kod oštećene izazvalo osjećaj straha i ugroženosti i na taj način je doveo do povrede psihičkog integriteta oštećene, čime je počinio krivično djelo Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), zbog čega mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od pravosnažnosti ne počini novo krivično djelo.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je presudom od 17. decembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da navodi žalbe nisu uspjeli dovesti u sumnju način na koji je prvostepeni sud cijenio dokaze izvedene na glavnom pretresu (saslušanje svjedokinje B.Đ. i oštećene N.Č., te vršenje uvida u službene zabilješke PS Banjaluka Centar), koji su bili međusobno saglasni, te da je prvostepeni sud našao dokazanim sve bitne činjenične navode optužbe. Nadalje, da ništa tokom postupka nije dovelo u sumnju vjerodostojnost i dokaznu vrijednost iskaza svjedoka, zbog čega im je prvostepeni sud poklonio vjeru prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, imajući pri tome uvidu cjelokupnost njihovih iskaza i dosljednost koju su iskazali kako tokom istrage, tako i na glavnom pretresu. Tako je B.Đ. svjedočila ne samo na okolnosti konkretnih prijetnji apelanta, već je u svom iskazu navela sve što joj je poznato u vezi porodičnih problema apelanta i oštećene, kao i da je bila zabrinuta za sigurnost svoje sestre (oštećene), zbog razdražljivosti apelanta, koji se očigledno nije mogao kontrolisati, kao i zbog ozbiljnosti prijetnji koje je upućivao oštećenoj nakon razvoda. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 190. stav (1) KZ RS, jer djelo zbog kojeg je apelant oglašen krivim, kako u pogledu radnje izvršenja, tako i u pogledu štetne posljedice, ispunjava sva bitna obilježja krivičnog djela Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici (kojom je propisano da će se ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine). Konačno, da za dokazivanje štetne posljedice nije uvijek nužno njezino verifikovanje kroz medicinsku dokumentaciju i nalaz i mišljenje vještaka, jer ista može proizlaziti i iz nespornih okolnosti predmetnog slučaja i biti dokazana iskazima oštećenih i drugih svjedoka, kao i drugim dokazima.
5. Odlučujući o zahtjevu branioca apelanta za zaštitu zakonitosti izjavljenom protiv presude Okružnog suda od 17. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je presudom od 16. decembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju zahtjevom pravosnažna presuda pobija po osnovu povrede prava na odbranu kao bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav (1) tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te da je navedena povreda procesnog zakona iznijeta i u žalbi na prvostepenu presudu. Vrhovni sud je zatim ukazao da se u prilog tvrdnji o povredi prava na odbranu navodi da je ista počinjena u fazi istrage na način da je apelant kao osumnjičeni bio onemogućen da iznese svoju odbranu pred nadležnim tužilaštvom u prisustvu branioca kako je to i tražio, te da zbog navedenog propusta nije smjelo doći do podizanja optužnice i njenog potvrđivanja, do ročišta za izjašnjenje o krivici, a u konačnici ni do održavanja glavnog pretresa. Također, da je sud, s obzirom da ZKP RS ne predviđa mogućnost podizanja optužnice bez sprovođenja istrage i ispitivanja osumnjičenog, kao i zbog toga što se navedena povreda nije mogla sanirati u kasnijim fazama postupka, trebao donijeti presudu kojom se optužba odbija. U vezi sa navedenim je Vrhovni sud ukazao da je apelant u skladu sa odredbom člana 44. ZKP RS (koja propisuje da tužilac preduzima radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili posredstvom lica koja su na osnovu zakona obavezna da postupaju po njegovom zahtjevu) ispitan u svojstvu osumnjičenog od strane policijskog službenika na zapisnik od 22. marta 2018. godine prije podizanja optužnice kako to nalaže odredba člana 233. stav (3) (sada stav (5)) ZKP RS. Nadalje, da je, nakon što mu je saopšteno za koje se djelo tereti i nakon što je poučen o njegovim pravima, apelant izjavio da nije učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a da će svoju izjavu dati pred nadležnim tužiocem u prisustvu branioca. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da činjenica da izjava kasnije nije dana i pred tužiocem u prisustvu branioca nema značaj koji joj zahtjev pridaje kada tvrdi da je usljed uskraćene ove mogućnosti, postupak podizanja i potvrđivanja optužnice protiv apelanta, kao i postupak donošenja pravosnažne presude po toj optužnici, zasnovan na povredi njegovog prava na odbranu. Vrhovni sud je dalje ukazao da je apelantu od potvrđivanja optužnica (kojim momentom suštinski i formalno krivični postupak dobija kontradiktorni stranački karakter pred sudom), pružena mogućnost da pred sudom ospori navode optužbe u pogledu krivičnog djela koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret podnošenjem prethodnih prigovora (koju mogućnost nije koristio), izjašnjenjem o krivici (što je i učinio negiranjem krivice u prisustvu branioca), te da u kontradiktornoj raspravi ispituje svjedoke optužbe (što je i učinio postavljajući pitanja svjedokinji B.Đ. na glavnom pretresu) i da poziva svoje svjedoka (koju mogućnost nije koristio izjašnjavajući se preko branioca da nemaju dokaza). U vezi sa navedenim je Vrhovni sud zaključio da nesumnjivo proizlazi da su apelantu pružene jednake procesne mogućnosti da tokom postupka pred sudom predstavi svoj slučaj i to pod uslovima koji ga ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu, zbog čega je neosnovana tvrdnja zahtjeva da je pobijana pravosnažna presuda donijeta uz bitnu povredu odredbi krivičnog postupka koja se ogleda u povredi prava na odbranu.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je osuđen samo na osnovu izjava oštećene i svjedoka, te da konkretno djelo nije imalo obilježja krivičnog djela, već prekršaja. Konačno, apelant navodi da je učinjena povreda njegovog prava na odbranu jer ga u fazi istrage nije saslušao tužilac u prisustvu branioca (umjesto ovlaštenih službenih lica).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP RS i KZ RS, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode su razmotrili redovni sudovi i dali jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić