Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4522/20 (M. F. i Z. B.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Uređenje međa
- Vanparnični postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4522/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4522/20, rješavajući apelaciju Melihe Filipović i Zinaide Bećirović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Melihe Filipović i Zinaide Bećirović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 265624 19 Gž 2 od 28. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meliha Filipović iz Banjaluke i Zinaida Bećirović iz Sundsvala, Švedska (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice), koje zastupa Mirza Bajrović, advokat iz Banjaluke, podnijele su 15. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 265624 19 Gž 2 od 28. septembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 265624 19 V 2 od 11. septembra 2019. godine. Uvodne napomene
2. Apelantice i ostali predlagači su 14. augusta 2017. godine podnijeli prijedlog Osnovnom sudu radi uređenja međe.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 265624 17 V od 13. jula 2018. godine određen je prekid postupka do pravosnažnog okončanja upravnog postupka pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 265624 18 Gž od 14. decembra 2018. godine ukinuto je rješenje Osnovnog suda od 13. jula 2018. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na dalji postupak.
Osporene odluke
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 265624 19 V 2 od 11. septembra 2019. godine uređena je međa između označenih parcela apelantica i ostalih predlagača (u daljnjem tekstu: parcele 1) u odnosu na označene parcele protivnika predlagača S. K. (u daljnjem tekstu: parcele 2), prema Regulacionom planu dijela centralnog područja Banjaluke koji je usvojen na sjednici Skupštine grada održanoj 26. i 27. decembra 2018. godine („Službeni glasnik grada Banjaluka“ broj 48/18; u daljnjem tekstu: Regulacioni plan), na način bliže opisan u dispozitivu rješenja, a da je na skici lica mjesta vještaka geodetske struke od 20. maja 2019. godine, koja je sastavni dio tog rješenja, međa prikazana zelenom bojom (stav I dispozitiva rješenja). Istovremeno, obavezan je protivnik predlagača da drugoapelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 350,00 KM, dok je odbijen zahtjev apelantica za naknadu troškova u preostalom dijelu u iznosu od 10.125,35 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos; stav II dispozitiva rješenja). Isto tako, odbijeni su u cijelosti zahtjevi ostalih predlagača za naknadu troškova postupka i zahtjev protivnika predlagača za naknadu troškova postupka (stav III dispozitiva rješenja).
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo kako je sporna međa na građevinskom zemljištu, koje je obuhvaćeno Regulacionim planom, to je na osnovu člana 69. stav
3. Zakona o stvarnim pravima odlučio da se međa uredi u skladu sa tim planom, a prema opisu vještaka geodetske struke iz dopune nalaza i mišljenja od 12. juna 2019. godine i skici od 20. maja 2019. godine gdje je međa prikazana zelenom bojom. Osim toga, Osnovni sud je citirao odredbu člana 27. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) i istakao da je na osnovu tog člana obavezao protivnika predlagača da drugoapelantici na ime troškova postupka nadoknadi iznos od 350,00 KM, što je polovina troškova za vještačenje koje iznosi 600,00 KM i sudsku taksu na odluku od 100,00 KM prema Zakonu o sudskim taksama. Također, navedeno je da taksa na prijedlog nije plaćena, a pravo na naplatu te takse je zastarjelo prema članu 9. Zakona o sudskim taksama jer je prijedlog podnesen 14. augusta 2017. godine, a zastarjelost prava na naplatu takse nastupa u roku od dvije godine od dana nastanka obaveze na plaćanje takse. Najzad, ukazano je da troškovi zastupanja po advokatu ne predstavljaju troškove nužne za vođenje predmetnog postupka u smislu odredbe člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pa su zahtjevi stranaka za naknadu tih troškova odbijeni u cijelosti.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 265624 19 Gž 2 od 28. septembra 2020. godine žalba protivnika predlagača je odbijena i rješenje Osnovnog suda od 11. septembra 2019. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu (st. I i II dispozitiva rješenja) potvrđeno. Istovremeno, žalba apelantica je odbijena i označeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima (stav II dispozitiva rješenja-u odluci je greškom navedeno stav III) potvrđeno. Također, odbijeni su zahtjevi apelantice i ostalih predlagača te protivnika predlagača u pogledu nadoknade troškova žalbenog postupka.
8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, pored ostalog, naveo da apelantice žalbom pobijaju rješenje o uređenju međa u stavu II dispozitiva kojim je odbijen njihov zahtjev za dosudu troškova u predmetnom iznosu kao neosnovan. Naime, ukazano je da su apelantice istakle da su one podnijele prijedlog za uređenje međe koja nije bila sporna preko 100 godina ali da je protivnik predlagača porušio ogradu i izgradio zidanu ogradu od cigle čije je rušenje naložio građevinski inspektor. Nadalje, istaknuto je da su apelantice navele kako je u konkretnom slučaju došlo do pomjeranja međe i postavljanja nove ograde od strane protivnika predlagača, to se stav da svaka stranka snosi svoje troškove ne može u konkretnom slučaju primijeniti, pa su predložile da se izmijeni stav II dispozitiva i dosude troškovi i u predmetnom iznosu, te troškovi sastava žalbe u određenom iznosu.
9. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda u pogledu troškova postupka. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 27. stav 2. ZVP propisano da u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika, učesnici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, sud će prema srazmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki učesnik. Međutim, Okružni sud je istakao da, u smislu člana 27. stav 3. ZVP, sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem se interesu postupak vodi, odnosno učesnik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka. Prema tome, kako je u interesu apelantica i ostalih predlagača da se uredi međa, kojem postupku je doprinio protivnik predlagača rušenjem starog zida i izgradnjom novog, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno odlučio da protivnik predlagača nadoknadi drugoapelantici polovinu zajedničkih troškova, a koji se odnose na polovinu troškova za vještačenje i polovinu takse na odluku. Isto tako, navedeno je da je u konkretnom slučaju drugoapelantica snosila troškove vještačenja u predmetnom postupku, a međa je uređena po Regulacionom planu. Budući da ni apelantice i ostali predlagači, a ni protivnik predlagača nisu uspjeli sa žalbom, ukazano je da je saglasno relevantnim odredbama ZPP i ZVP, odbijen njihov zahtjev za nadoknadu troškova žalbenog postupka.
10. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantice navode da je prvostepena odluka donesena uz prekoračenje granica odlučivanja, odnosno da je prvostepeni sud odlučio mimo zahtjeva (prijedloga) apelantica, a sa druge strane i mimo navoda protivnika predlagača, na koji način su povrijeđena njihova navedena prava. Naime, apelantice su istakle da su u prijedlogu tražile da se uredi međa po katastarskom operatu iz 1969. godine, a redovni sudovi su odlučujući o prijedlogu donijeli jednu pravno neodrživu odluku. U vezi s tim, apelantice tvrde da je očigledno da su prekoračene granice odlučivanja i umjesto da je međa uređena prema katastarskoj liniji, sud je među uredio prema liniji Regulacionog plana. Shodno tome, apelantice ukazuju da je drugostepeni sud imao mogućnost da koriguje prvostepenu odluku i da se predmetni postupak pravosnažno okonča ili sporazumom strana ili uređenjem međe po pravičnosti. Također, apelantice smatraju da kruta forma i šablonsko tumačenje procesnih i materijalnih normi je dovelo do neodržive odluke kojom niko nije zadovoljan. Nadalje, apelantice navode da je neprihvatljiv stav sudova da u konkretnom slučaju svaka strana snosi svoje troškove jer apelantice nisu inicirale predmetni postupak, jer su uspjele u tom postupku i jer je predmetni postupak kompleksan i učešće u njemu zahtijeva stručno znanje tako da je pravno zastupanje bilo neophodno. Prema tome, apelantice smatraju da su redovni sudovi odlučujući o njihovom zahtjevu za naknadu troškova postupka pogrešno primijenili odredbe vanparničnog postupka jer je u konkretnoj pravnoj situaciji trebalo primijeniti odredbu člana 27. stav 3. ZVP. Osim toga, apelantice traže naknadu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
11. Zakon o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27. st. (2) i (3) (2) U vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika učesnici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, sud će prema srazmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki učesnik.
(3) U vanparničnim stvarima iz stava 2. ovog člana sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem se interesu postupak vodi, odnosno učesnik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Prije svega, vezano za apelacione navode u kojima apelantice u suštini tvrde da su u prijedlogu tražile da se uredi međa po katastarskom operatu iz 1969. godine, a redovni sudovi su odlučujući o prijedlogu donijeli jednu pravno neodrživu odluku, odnosno da je očigledno da su prekoračene granice odlučivanja i umjesto da je međa uređena prema katastarskoj liniji, sud je među uredio prema liniji Regulacionog plana, Ustavni sud zapaža da apelantice te navode uopšte nisu istakle u žalbenom postupku pred Okružnim sudom. Ustavni sud uočava da, naprotiv, iz obrazloženja rješenja Okružnog suda od 28. septembra 2020. godine slijedi da apelantice žalbom pobijaju rješenje o uređenju međa u stavu II kojim je odbijen njihov zahtjev za dosudu troškova (također, apelantice su u spisu predmeta dostavile odgovor na žalbu protivnika predlagača, iz kojeg slijedi da su apelantice protiv rješenja o uređenju međa podnijele samo žalbu vezano za stav II, odnosno za troškove postupka). Shodno svemu navedenom, Ustavni sud ukazuje na to da ne može da razmatra predmetne navode apelantica, budući da su apelantice propustile da te navode istaknu u žalbi protiv prvostepene odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, u preostalom dijelu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženju odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZVP i ZPP, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku u odnosu na troškove postupka. Naime, iz obrazloženja rješenja redovnih sudova slijedi da je prvostepeni sud pravilno odlučio da protivnik predlagača nadoknadi drugoapelantici polovinu zajedničkih troškova, a koji se odnose na polovinu troškova za vještačenje i polovinu takse na odluku, odnosno da troškovi zastupanja po advokatu ne predstavljaju troškove nužne za vođenje predmetnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3306/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud uočava da je u činjeničnom dijelu odluke navedeno „Okružni sud je naveo da, međutim, cijeni da je prvostepeni sud pravilno primjenio citirane odredbe Zakona o vanparničnom postupku prilikom donošenja odluke o troškovima u konkretnom slučaju kada nije prihvatio zahtjev apelanata da im protivnik predlagača nadoknadi troškove zastupanja od strane advokata, nego je prihvatio princip da se nadoknađuju samo troškovi koji su zajednički za sve diobnike, ali ne i posebni troškovi koje snosi svaki učesnik. Okružni sud je naveo da su troškovi zastupanja apelanata po punomoćniku njihovi posebni troškovi …“. Ustavni sud je navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i/ili drugih prava ocijenio kao prima facie neosnovane.
17. Dalje, vezano za apelacione navode u kojima apelantice ukazuju na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud rješenje o prekidu postupka donio oko deset mjeseci nakon podnošenja prijedloga (13. juli 2018. godine), a da je Okružni sud nakon pet mjeseci donio rješenje kojim je ukinuto rješenje o prekidu postupka (14. decembar 2018. godine). Nakon toga, postupak pred Osnovnim sudom je trajao oko osam mjeseci (11. septembra 2019. godine), dok je postupak pred Okružnim sudom trajao jednu godinu (28. septembar 2020. godine). Stoga, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, a posebno imajući u vidu okolnost da su apelantice došle do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, te da su u okviru analiziranog perioda od tri godine i oko dva mjeseca redovni sudovi donijeli četiri odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelantica na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić