Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4074/20 (R. G.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Vlasničko-pravni odnosi
- Privatizacija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4074/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4074/20, rješavajući apelacije Radoslava Gašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radoslava Gašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022603 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Gašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021171 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radoslav Gašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. novembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022603 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 4074/20.
2. Apelant, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 021171 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 4075/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, odnosno da se zasnivaju na istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4074/20.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 7. februara 2022. godine od Vrhovnog suda i Dragana Tolimira, advokata iz Banje Luke, kao zastupnika pred redovnim sudovima „Krajina-Borca“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud i tužilac su 14. i 17. februara 2022. godine dostavili odgovore na apelacije.
6. Ustavni sud je 11. aprila 2022. godine dostavio odgovore na apelacije zastupniku apelanta, koji se u ostavljenom roku nije izjasnio na odgovore na apelacije. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodna napomena
8. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - Područna jedinica Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.31/475-1/10 od 1. juna 2015. godine utvrđeno je pravo svojine na osnovu člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima u korist tužioca, i to na poslovnom prostoru (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovne zgrade, koja je upisana u određeni zk. uložak kao svojina D. G., apelantovog prednika (sve bliže precizirano u navedenom rješenju).
9. Protiv navedenog rješenja apelantov prednik je izjavio žalbu, koja je Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/475-122/15 od 16. jula 2015. godine odbijena kao neosnovana, nakon čega je apelantov prednik pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) pokrenuo upravni spor u kojem je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017082 15 U od 21. decembra 2016. godine tužba apelantovog prednika odbijena kao neosnovana.
10. Nakon toga pred prvostepenim organom tužilac je pokrenuo upravni postupak koji je osporen predmetnim apelacijama (podnoseći zahtjev za predbilježbu sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, temeljeći svoj zahtjev na rješenju prvostepenog organa od 1. juna 2015. godine, kao i navedenim odlukama drugostepenog organa i Okružnog suda), dok je apelantov prednik protiv navedene presude Okružnog suda od 21. decembra 2016. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje o kojem je Vrhovni sud odlučio presudom od 13. maja 2019. godine (kojom je usvojio zahtjev apelantovog prednika i preinačio presudu Okružnog suda na način da je usvojio tužbu apelantovog prednika i osporeni akt poništio).
11. Takođe, vezano za predmetni poslovni prostor, između apelanta i tužioca je vođen parnični postupak u kojem je Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu od 17. maja 2017. godine odbijen zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavo sudsko poravnanje zaključeno između Trgovine „Borac“ d.o.o Travnik i apelantovog prednika 27. decembra 2006. godine, da se apelantov prednik obaveže da mu preda u posjed predmetni poslovni prostor, te da se apelantov prednik obaveže da tužiocu na ime upotrebe tuđe stvari isplati 1.200,00 KM mjesečno za određeni vremenski period. Takođe, navedenom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelantovog prednika, te je utvrđeno da je apelantov prednik rekonstrukcijom, adaptacijom i sanacijom zapaljene kuće stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). Drugostepenom presudom Okružnog suda od 17. decembra 2017. godine žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Presudom Vrhovnog suda od 13. marta 2019. godine djelimično je usvojena revizija tužioca, te obje nižestepene presude preinačene na način da je utvrđeno da je apsolutno ništavo sudsko poravnanje zaključeno između Trgovine „Borac“ d.o.o. Travnik i apelantovog prednika, pa je apelantov prednik obavezan da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor, te je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantovog prednika, dok su nižestepene odluke ukinute u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca na ime novčanog potraživanja u iznosu od po 1.200,00 KM mjesečno, kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
13. Protiv navedene revizione presude Vrhovnog suda apelantov prednik je podnio apelaciju Ustavnom sudu u odnosu na koju je Ustavni sud donio Odluku o obustavi postupka broj AP 2268/19, jer je apelantov prednik umro (vidi, Ustavni sud, Odluka o obustavi postupka broj AP 2268/19 od 10. decembra 2020. godine).
Osporeni postupak Činjenice u odnosu na apelaciju broj AP 4074/20
14. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.31/714.1-7/17 od 2. februara 2017. godine, na osnovu rješenja prvostepenog organa od 1. juna 2015. godine (vidi tačku 8 ove odluke), dozvoljena je predbilježba sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužioca (sve bliže precizirano u izreci navedenog rješenja).
15. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao, između ostalog, da s obzirom da nije izvršeno etažiranje stambeno-poslovne zgrade (u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor), da nije bilo moguće izvršiti uknjižbu prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, pa je, u skladu sa odredbom člana 54 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, dozvoljen upis predbilježbe sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužioca.
16. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelantov prednik je podnio žalbu koja je Rješenjem drugostepenog organa broj 21.05/714-96/17 od 25. jula 2017. godine odbijena kao neosnovana.
17. Protiv navedenog drugostepenog rješenja apelantov prednik je podnio tužbu koja je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 021171 17 U od 27. februara 2018. godine usvojena, drugostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak (protiv navedene presude tužilac je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke).
18. U ponovnom postupku drugostepeni organ je donio Rješenje broj 21.05/714-96/17 od 2. marta 2018. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje od 2. februara 2017. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
19. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022603 18 U od 26. juna 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba tužioca podnesena protiv rješenja drugostepenog organa od 2. marta 2018. godine.
20. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao, između ostalog, da je u konkretnom slučaju tužilac 23. januara 2017. godine podnio zahtjev za sprovođenje promjena u katastarskom operatu, temeljeći svoj zahtjev na rješenju prvostepenog organa od 1. juna 2015. godine (kao i rješenju drugostepenog organa od 16. jula 2015. godine i presudi Okružnog suda od 21. decembra 2016. godine, kojom je odbijena tužba apelantovog prednika). Međutim, kod upisa prava svojine na poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama i garažama u državnoj svojini, a koje su prodate u skladu sa Zakonom o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, odnosno onih za koje postoji pravni osnov za sticanje prava svojine na drugi način (Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima itd.), a nisu upisane u zemljišnu knjigu, odnosno u druge javne evidencije o nepokretnostima i pravima na njima, one se mogu upisati u knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: knjiga uloženih ugovora), na osnovu člana 2 stav 1 Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
21. Okružni sud je ukazao da to znači da prvostepeni organ, odlučujući o zahtjevu tužioca za sprovođenje promjena, odnosno uknjižbu prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja prvostepenog organa od 1. juna 2015. godine, može predmetni poslovni prostor uknjižiti u knjigu uloženih ugovora, a uz to članom 94 Zakona o zemljišnim knjigama propisano je da knjiga uloženih ugovora ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis svojine na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa tim zakonom. Nadalje je ukazao da to onda znači da predbilježba sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, u smislu člana 54 Zakona o stvarnim pravima, nije niti moguća, tim više što se predbilježba prava svojine dozvoljava samo onda kada isprava (ugovor, odluka suda ili organa uprave) ne sadrži sve potrebne elemente za upis traženog prava, ili kada je prenos prava svojine uslovljen ispunjenjem određenih pretpostavki, a opravdan je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prenosa svojine na sticaoca ili ispunjavanjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku, što ovdje nije slučaj.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 022603 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine uvažen je zahtjev tužioca za vanredno preispitivanje sudske odluke, presuda Okružnog suda od 26. juna 2018. godine je preinačena tako da je osporeni akt drugostepenog organa poništen i predmetna upravna stvar riješena na način da je odbijena žalba apelantovog prednika i potvrđeno rješenje prvostepenog organa od 2. februara 2017. godine.
23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je primjenom odredaba člana 54 Zakona o stvarnim pravima, imajući u vidu da u zemljišnoj knjizi nije uspostavljena evidencija o etažnoj svojini, na koji upis se u osnovi i odnosi pravosnažno rješenje prvostepenog organa od 1. juna 2015. godine (kojim je na osnovu člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima utvrđeno pravo svojine u korist tužioca na predmetnom poslovnom prostoru), pravilno prvostepenim rješenjem dozvoljen upis predbilježbe sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužioca. Naime, tek opravdavanjem predbilježbe u smislu stava 2 člana 54 Zakona o stvarnim pravima predbilježba može biti pretvorena u uknjižbu, čime su ispunjeni uslovi u smislu stava 3 tog člana da se dozvoli upis predbilježbe u zemljišnoj knjizi.
24. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da nije osnovano zaključivanje Okružnog suda u pobijanoj presudi da nisu bili ispunjeni uslovi za dozvoljavanje predmetne predbilježbe, pri čemu je bez uticaja pozivanje suda na Zakon o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, kao i Pravilnik. Naime, kako nisu bili ispunjeni uslovi za upis prava svojine u korist tužioca u zemljišnoj knjizi, budući da nije uspostavljena etažna svojina, to je dozvoljena predbilježba sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u smislu člana 54 Zakona o stvarnim pravima, kako je to pravilno obrazloženo u prvostepenom rješenju, koje je nepravilno poništeno osporenim aktom donesenim u izvršenju prethodne presude Okružnog suda (od 27. februara 2018. godine, kojom je poništeno rješenje drugostepenog organa kojim je bilo potvrđeno prvostepeno rješenje), a koja je po zahtjevu tužioca za njeno vanredno preispitivanje ukinuta Presudom Vrhovnog suda broj 110 U 021171 18 Uvl od 9. septembra 2020. godine, zbog povrede pravila postupka (jer je sud u obrazloženju te presude dao oprečne razloge da nisu bili ispunjeni uslovi za upis predbilježbe sticanja prava svojine u zemljišnoj knjizi, s druge strane navodeći da je drugostepeni organ bio dužan poslovni prostor upisati kao svojinu tužioca u knjigu uloženih ugovora, što je već i učinjeno od drugostepenog organa, čime je sud izašao iz okvira zahtjeva tužioca postavljenog u upravnom postupku, budući da se taj zahtjev odnosio na upis predbilježbe sticanja prava svojine u zemljišnoj knjizi, a ne na upis u knjigu uloženih ugovora).
25. Vrhovni sud je ukazao da, s obzirom na to da se u smislu člana 29 Zakona o upravnim sporovima zakonitost osporenog akta ispituje na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, da na drugačije odlučivanje ne utiču ni druge presude na koje se tužilac pozvao, a tako ni presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu od 17. maja 2017. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 7. decembra 2017. godine (vidi tačku 11 ove odluke), na koje se pozivao apelantov prednik u odgovoru na predmetni zahtjev, a koje presude tužilac i apelantov prednik mogu isticati u postupku opravdavanja predbilježbe sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru.
Činjenice u odnosu na apelaciju broj AP 4075/20
26. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 021171 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine usvojen je zahtjev tužioca za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 021171 17 U od 27. februara 2018. godine (vidi tačku 17 ove odluke), navedena presuda Okružnog suda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.
27. Ustavni sud zapaža da je, prama stanju apelacionog spisa, konkretni upravni spor u toku pred Okružnim sudom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. U predmetnim apelacijama apelant je istakao da kao nasljednik D. G., apelantov prednik (uz apelaciju apelant dostavio smrtni list za svog prednika i svoj rodni list iz kojih proizilazi da je D. G. apelantov otac, te da je umro 26. januara 2020. godine), smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo od Vrhovnog suda, i to odredbe člana 8a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i člana 4 Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima. Apelant je zatim istakao da je Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 017082 17 Uvp od 13. maja 2019. godine uvažen zahtjev apelantovog prednika za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 21. decembra 2016. godine, te je pobijana presuda preinačena, a tužba uvažena i osporeni upravni akt poništen. Navedenom presudom je, dakle, poništeno rješenje prvostepenog organa od 1. juna 2015. godine kojim je utvrđeno pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužioca iz razloga što nisu ispunjeni uslovi iz člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, na koji način je u korist apelantovog prednika riješeno ključno pravno pitanje, a to je pitanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Naime, kako je poništeno rješenje na osnovu kojeg je dozvoljena predbilježba sticanja prava svojine u korist tužioca, to je jasno da nema pravnog osnova ni za opstanak rješenja prvostepenog organa od 2. februara 2017. godine kojim je dozvoljena predmetna predbilježba.
30. U nastavku apelacija apelant je vrlo opširno naveo zbog čega smatra da primjenom odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima tužilac nije mogao da stekne pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru (sve bliže navedeno u apelaciji), te da samim time nije moglo ni da se donese rješenje kojim se dozvoljava predmetna predbilježba, pa da iz navedenog proizilazi da je u osporenoj presudi Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo. Takođe je istakao da je posljedica nepravičnog i arbitrarnog postupka Vrhovnog suda i povreda prava na imovinu apelanta, kao nasljednika svog prednika.
31. Pored navedenog, apelant je ukazao i da je apelantov prednik, smatrajući da je predmetni poslovni prostor njegova zakonita svojina, vodio parnični postupak u kojem je presudama Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu i Okružnog suda potvrđeno da je on vlasnik predmetnog poslovnog prostora, dok je presudom Vrhovnog suda u tom parničnom postupku djelimično usvojena revizija tužioca, pa je apelantov prednik protiv navedene revizione presude Vrhovnog suda podnio apelaciju Ustavnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod činjenica i pravnih zaključaka datih u osporenim presudama, te da je u obrazloženjima osporenih presuda dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom njihovog donošenja, pa da osporenim presudama nije došlo do povrede prava na koje se poziva apelant u predmetnim apelacijama.
33. Tužilac je istakao, između ostalog, da su svi navodi apelacije osporeni presudom Vrhovnog suda od 13. marta 2019. godine, donesenom u parničnom postupku (vidi uvodnu napomenu), koja je od odlučujućeg značaja za rješavanje konkretne pravne stvari. Takođe je istakao da je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 017082 17 Uvp od 13. maja 2019. godine, na koju se apelant poziva, donesena na osnovu stanja koje je postojalo prije donošenja navedene presude Vrhovnog suda u parničnom postupku. Naime, istaknuto je da je u obrazloženju Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 017082 17 Uvp od 13. maja 2019. godine navedeno „da će okončanjem parničnog postupka za utvrđivanje prava vlasništva konačno razriješiti sporni imovinski odnosi“, pa kako je parnični postupak okončan presudom Vrhovnog suda 13. marta 2019. godine, time su konačno riješeni imovinski odnosi na predmetnom poslovnom prostoru, pa su svi apelacioni navodi neosnovani i nebitni za konkretni postupak.
34. U podnescima od 3. juna 2022. godine advokat Dragan Tolimir je obavijestio Ustavni sud da su mu prestala ovlašćenja za zastupanje tužioca iz razloga što je rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci od 17. maja 2022. godine otvoren stečajni postupak nad tužiocem, te je predložio da se predmetni postupci „po službenoj dužnosti“ prekinu pred Ustavnim sudom.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19 i 1/21 – OUS RS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 - OUS RS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 54.
(1)Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava svojine, može se tražiti predbilježba sticanja prava svojine.
(2)Predbilježbom će svojina biti stečena pod uvjetom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, a počinje djelovati od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.
(3)Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prijenos svojine uvjetovan ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prijenosa svojine na sticaoca ili ispunjavanjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku.
(4)Ako je zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi, predbilježba se smatra opravdanom, podnošenjem clausule intabulandi.
VI.Dopustivost
36. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je advokat Dragan Tolimir u podnescima od 3. juna 2022. godine obavijestio Ustavni sud da su mu prestala ovlašćenja za zastupanje tužioca i predložio da Ustavni sud „po službenoj dužnosti“ prekine predmetni postupak po apelacijama jer je u međuvremenu doneseno rješenje kojim je otvoren stečajni postupak protiv tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su, pored Ustava Bosne i Hercegovine, Pravila Ustavnog suda jedini pravni akt kojim je regulisan postupak pred Ustavnim sudom, te da navedenim pravilima nije utvrđena mogućnost donošenja odluke o prekidu postupka, kao ni donošenje neke druge odluke iz razloga što je nad učesnikom u postupku pred Ustavnim sudom otvoren stečajni postupak. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za donošenje odluke o prekidu konkretnog postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 475/21 od 26. maja 2022. godine, tačka 49, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da je kao stranka u upravnim sporovima koji su osporeni predmetnim apelacijama pred redovnim sudovima učestvovao prednik apelanta koji je preminuo prije donošenja osporenih presuda Vrhovnog suda i podnošenja apelacije Ustavnom sudu (apelantov prednik umro 26. januara 2020. godine, osporene presude Vrhovnog suda donesene 9. septembra 2020. godine, a predmetne apelacije podnesene 10. novembra 2020. godine), pa se postavlja pitanje da li je apelant ovlašćeno lice za podnošenje apelacija u svoje ime.
39. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, ako je navodna žrtva povrede prava umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt. Međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Takođe, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud izuzetno bliskom srodniku direktne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u sopstveno ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt direktne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opšti interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na temelju člana 6 Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od opšteg interesa, a podnosioci zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi direktnog učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02). Ovakav stav je zauzeo i Ustavni sud npr. u Odluci broj AP 1061/20 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1061/20 od 16. decembra 2021. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
40. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o „nasljednom interesu“ apelanta jer ishod postupka ima direktan učinak na nasljedna prava apelanta, a s obzirom da se u postupku radilo o pitanju predbilježbe sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi koja je upisana kao svojina apelantovog prednika, a koja bi trebala biti sastavni dio ostavinske mase iza umrlog apelantovog prednika (apelantovog oca). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za apelantovog prednika, kao stranku u predmetnim upravnim sporovima, već da ishod postupka ima direktan učinak na nasljedna prava apelanta tako da on ima legitiman interes da podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih presuda Vrhovnog suda.
41. Nadalje, u skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U odnosu na apelaciju broj AP 4075/20
42. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije broj AP 4075/20 Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
43. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
44. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 021171 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine kojom je, u suštini, ukinuta nižestepena presuda Okružnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Budući da je, prema stanju apelacionog spisa, postupak o predmetu apelacije u toku pred Okružnim sudom, slijedi da je apelacija broj AP 4075/20 preuranjena.
45. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na apelaciju broj AP 4074/20
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 022603 18 Uvp od 9. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
48. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
49. Člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
51. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se osporeni upravni sporu odnosio na predbilježbu sticanja prava svojine na predmetnim poslovnim prostorom, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
52. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
53. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom upravnom sporu Vrhovni sud odlučivao, u suštini, da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za predbilježbu sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa, odnosno odluka upravnih organa, Okružnog suda, kao i iz osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je tužilac svoj zahtjev temeljio na rješenju prvostepenog organa od 1. juna 2015. godine, kojim je utvrđeno pravo svojine na osnovu člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima u korist tužioca na predmetnom poslovnom prostoru (kao i rješenju drugostepenog organa od 16. jula 2015. godine, odnosno presudi Okružnog suda od 21. decembra 2016. godine, vidi Uvodne napomene). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno ukazao da s obzirom da nisu bili ispunjeni uslovi za upis prava svojine u korist tužioca u zemljišnoj knjizi, jer nije uspostavljena etažna svojina, da je dozvoljena predbilježba sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u smislu člana 54 Zakona o stvarnim pravima. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da tek opravdavanjem predbilježbe u smislu stava 2 člana 54 Zakona o stvarnim pravima predbilježba može biti pretvorena u uknjižbu, čime su ispunjeni uslovi u smislu stava 3 tog člana da se dozvoli upis predbilježbe u zemljišnoj knjizi. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 54 stav 1 Zakona o stvarnim pravima propisano da, ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava svojine, može se tražiti predbilježba sticanja prava svojine, dok je u stavu 2 propisano da će predbilježbom svojina biti stečena pod uslovom naknadnog opravdanja predbilježbe, te da se opravdanjem predbilježba pretvara u uknjižbu. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 54 stav 3 Zakona o stvarnim pravima propisano da je predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava, ili kada je prenos svojine uslovljen ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prenosa svojine na sticaoca ili ispunjavanjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku. Dovodeći navedene odredbe u vezu sa obrazloženjem koje je dao Vrhovni sud u osporenoj presudi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na proizvoljnu primjenu odredbi člana 8a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i člana 4 Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, ističući da tužilac primjenom navedenih odredbi nije mogao da stekne pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, pa da samim time nije mogla biti ni dozvoljena predmetna predbilježba. Međutim, Ustavni sud podsjeća da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije odlučivao o pravu svojine na predmetnom poslovnom prostoru, nego samo da li su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u predmetnom upravnom postupku, ispunjeni uslovi da se dozvoli predmetna predbilježba. Naime, kao što je Ustavni sud već ukazao, u konkretnom upravnom sporu zahtjev je podnesen na osnovu tada pravosnažnog i izvršnog rješenja prvostepenog organa (kojim je utvrđeno pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužioca), te su upravni organi, odnosno redovni sudovi odlučivali o ispunjenosti uslova za predmetnu predbilježbu na osnovu tih činjenica.
54. Vezano za Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 017082 17 Uvp od 13. maja 2019. godine, na koju se poziva apelant, kao i u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 13. marta 2019. godine, koja je donesena u parničnom postupku, a na koju se ukazuje u navodima apelacije, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da u apelacionom postupku utvrđuje drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u osporenom postupku/sporu. Pri tome Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude jasno ukazao da, shodno članu 29 Zakona o upravnim sporovima, zakonitost osporenog akta ispituje na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, te da na drugačije odlučivanje ne utiču ni druge presude na koje su se pozvali tužilac i apelantov prednik (vidi tačku 25 ove odluke), a koje mogu isticati u postupku opravdavanja predbilježbe sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao zadovoljavajuće, jasne i argumentovane razloge, uzimajući u obzir okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporene presude nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta.
56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
57. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da nema povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za predbilježbu sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u korist tužioca, shodno odredbama člana 54 Zakona o stvarnim pravima, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
60. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić