Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1580/22 (S. R.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1580/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1580/22, rješavajući zahtjev Srđana Radulovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Srđana Radulovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Srđan Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 6. maja 2022. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere „kojom će se zabraniti Osnovnom sudu Banja Luka da uputi apelanta na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi [...] do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“ Uvodne napomene
2. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 012872 14 K od 6. jula 2015. godine, apelanta oglasio krivim da je, skupa sa sedam saoptuženih osoba (u daljnjem tekstu: ostali saoptuženi ili Ognjen S., Marko K., Darijo D., Gavrilo Š., Goran M., Jovan M. i Vladimir M.), počinio krivična djela navedena u izreci presude, za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina i pet mjeseci. Ostali saoptuženi su proglašeni krivim za krivična djela precizirana u presudi za koje su im izrečene kazne zatvora također precizirane u presudi. Presudom je, na osnovu člana 60. Krivičnog zakona, apelantu i imenovanim saoptuženim izrečena i mjera zabrane vršenja poziva ili dužnosti u trajanju od pet godina računajući od dana pravosnažnosti presude s tim da je određeno da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanje ove mjere.
3. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine, žalbe ostalih saoptuženih i Specijalnog tužilaštva podnesene protiv Presude Okružnog suda od 6. jula 2015. godine odbio, dok je u vezi sa žalbama apelanta (i još jednog lica), po službenoj dužnosti prvostepenu presudu preinačio u pogledu pravne ocjene djela i odluke o krivičnoj sankciji na opisani način, tako da je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina.
4. Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine kojom su odbijeni kao neosnovani zahtjevi za zaštitu zakonitosti koje su podnijeli apelant i ostali. Postupak pred Ustavnim sudom
5. Odlučujući o apelacijama apelanta i Ognjena S., protiv presuda opisanih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2127/16 od 22. marta 2018. godine (vidi,www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ukinuo presude Vrhovnog suda br. 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine i 11 0 K 012872 15 Kž od 2. marta 2016. godine, u dijelu koji se odnosio na apelanta i Ognjena S.. Ustavni sud je predmet vratio Vrhovnom suda koji je obavezan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Ustavni sud je naložio Vrhovnom sudu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. U toj Odluci Ustavni sud je zaključio: „107. […] da postoji povreda prava na pravično suđenje […] u dijelu apelacije koji se odnosi na obrazloženje presuda, jer u obrazloženju osporenih presuda ne postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizilazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu svih izvedenih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi. Također, [...] prekršeno [je] pravo apelanata na pravično suđenje [...] kada se osporena presuda kojom su apelanti proglašeni krivim da su počinili krivično djelo organizirani kriminal zasniva u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka iz istrage, za koji je Ustavni sud zaključio da je nezakonit dokaz, koji svjedok je na glavnom pretresu iskoristio zakonsko pravo da ne odgovara na pitanja, te na presudi donesenoj nakon što je taj svjedok zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Specijalnim tužilaštvom, zbog čega apelanti nisu imali priliku, u bilo kojoj fazi postupka, dovesti u pitanje njegov iskaz, a taj iskaz je bio od odlučne važnosti za njihovu osudu.“ Postupak nakon donošenja odluke Ustavnog sud broj AP-2127/16
6. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 012872 18 Kž 14 od 17. aprila 2018. godine, kojim je uvažio žalbe apelanta i Ognjena S., ukinuo presudu Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine u odnosu na apelanta i Ognjena S. i u tom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje.
7. Okružni sud je donio presudu broj 11 0 K 012872 14 K4-p, od 6. septembra 2019. godine , koja je ukinuta ( u osuđujućem dijelu) rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 2 0 Kž 16 od 2. jula 2020. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
8. Okružni sud je nakon ponovljenog postupka, donio presudu broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine, kojom je apelanta proglasio krivim zbog krivičnih djela propisanih Krivičnim zakonikom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik), detaljno opisanih u izreci presude za koja mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, te ga je primjenom člana 56. Krivičnog zakonika, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. Istom presudom je i Ognjen S. proglašen krivim zbog krivičnih djela detaljno opisanih u izreci presude za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, te je osuđen na kaznu zatvora ( pet godina i tri mjeseca). Takođe, tom presudom je, na osnovu čl. 83. i 84. Krivičnog zakonika, od apelanta i Ognjena S. oduzeta imovinska korist koju su pribavili izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 117.000,00 KM, koji su dužni solidarno uplatiti. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) u vezi sa članom 96. stav 2. tač. e) i ž) istog zakona, apelant i Ognjen S. su obavezani da nadoknade sudski paušal (precizirano), kao i da nadoknade nagradu i nužne izdatke svojih branilaca po službenoj dužnosti čiju visinu će sud utvrditi posebnim rješenjem u skladu sa članom 97. stav 2. ZKP RS. Na osnovu člana 77. Krivičnog zakonika, apelantu i Ognjenu S. je izrečena mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od pet godina računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da im se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine odbio, kao neosnovanu, žalbu Republičkog javnog tužilaštva, dok je djelimičnim uvažavanjem žalbi apelanta i Ognjena S. preinačio presudu Okružnog suda broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine, u pravnoj ocjeni djela i u odluci o krivičnoj sankciji, na način opisan u izreci te presude. Slijedom toga, apelant je za krivična djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i pet mjeseci. Takođe, tom presudom je, na osnovu člana 297. tačka d) ZKP RS, prema apelantu (i Ognjenu S. ) obijena optužba da su na opisani način počinili krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 349. stav 1. Krivičnog zakonika. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
Apelacija
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U apelaciji apelant ukazuje na tok postupka, te dalje navodi da je Vrhovni sud nakon odluke Ustavnog suda AP-2127/16 dao Okružnom sudu pogrešna uputstva o saslušanju svjedoka, suprotno zaključcima iz Odluke Ustavnog suda. Suština navoda iz apelacije se sastoji u analizi Odluke Ustavnog suda i daljnjem postupanju redovnog suda (kako apelant navodi u drugom i trećem ponovljenom postupku), te po ocjeni apelanta „konvalidaciji“ nezakonitih dokaza i korištenju nezakonitih dokaza, odnosno zaključcima suda o krivici apelanta za koja nisu ponuđeni dokazi, a što sve detaljno iznosi u apelaciji, kao i načinu ocjene dokaza i povredi principa in dubio pro reo. Dalje apelant navodi da je rezultat povrede postupka protiv apelanta ne samo osuda, već i oduzimanje imovinske koristi. Pri tome, osim povrede prava na pravično suđenje apelant ukazuje i na povredu člana 62. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti izvršenje pravosnažne presude do konačne odluke Ustavnog suda.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere kojim traži da se zabrani izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji.
15. Ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Naime, apelantovi navodi se u suštini zasnivaju na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, budući da apelant nije ponudio Ustavnom sudu dovoljne argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić