Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/22 (J. A.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-998/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-998/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Jasmin Ahmedović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Ahmedović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 480325 17 Rsž od 10. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Ahmedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 480325 17 Rsž od 10. decembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 480325 15 Rs od 30. decembra 2016. godine obavezan je tuženi (KJKP Park d.o.o. Sarajevo) da apelantu na ime nematerijalne štete za pretrpjeli strah, pretrpjele fizičke bolove i duševne bolove usljed umanjenja opšte životne aktivnosti, isplati ukupan iznos od 9.850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je preostali dio zahtjeva kojim je apelant tražio da se poništi kao protivzakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 29. avgusta 2014. godine (pogrešno navedeno 29. avgusta 2012. godine), da se naloži tuženom da mu uspostavi radno-pravni status NK radnika održavanja javnih zelenih površina OJ Vogošća počevši od 1. septembra 2014. godine, pa nadalje, da mu isplati naknade plate za period od 1. septembra 2014. do 31. oktobra 2015. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i da u korist apelanta za isti period uplati razliku doprinosa za PIO u određenom novčanom iznosu, te preostali dio zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kao i tok kamata prije 8. januara 2015. godine, odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant sa tuženim zaključio prvi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova za period od 16. septembra do 15. oktobra 2013. godine, a drugi ugovor za period od 16. oktobra do 14. novembra 2013. godine. Također, da je po osnovu ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova obavljao poslove čišćenja Jošaničkog potoka, kada je 31. oktobra 2013. godine doživio nesreću, zbog čega je hospitaliziran u bolnicu. Nadalje, da je po izlasku iz bolnice sa tuženim zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 20. novembra do 31. decembra 2013. godine, koji je produžen ponovo za period od 1. januara do 31. januara 2014. godine, pa je ponovo produžen za period od 1. februara do 28. februara 2014. godine. Zatim, da je 27. februara 2014. godine ugovor o radu na određeno vrijeme produžen za period od 1. marta do 31. marta 2014. godine, a 31. marta 2014. godine ponovo za period od 1. aprila do 1. maja 2014. godine. Također, da je 30. aprila 2014. godine tuženi donio rješenje konstatujući da je apelantu prestao ugovor o radu na određeno vrijeme zaključno sa 1. majom 2014. godine, ali je ponovo 10. juna 2014. godine, sada retroaktivno i za period od 2. maja 2014. do 30. jula 2014. godine zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, kao i 1. jula 2014. godine za period od 31. jula do 30. avgusta 2014. godine. Nadalje, da je tuženi rješenjem od 29. avgusta 2014. godine konstatovao da je prestao ugovor o radu zaključena na određeno vrijeme sa danom 30. avgustom 2014. godine. Konačno, da je Inspektorat rada konstatovao da je apelant u kontinuitetu od povrede na radu koja se desila 31. oktobra 2013. do 31. avgusta 2014. godine bio na bolovanju, da je uzrok bolovanja povreda na radu, te da je apelantu suprotno Zakonu o radu prekinut radni odnos za vrijeme trajanja bolovanja zbog povrede na radu. U vezi s tim je Općinski sud naveo da je odredbom člana 19. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine, te da će se, ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi govor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme za period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrati ugovorom o o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Također, da je članom 20. istog zakona propisano da se prekidom ugovora iz prethodne odredbe ne smatra, između ostalog, bolovanje. Nadalje, da je članom 8. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika iz oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo ( u daljnjem tekstu: GKU) propisano da se radni odnos zasniva zaključivanjem o radu na između poslodavca i zaposlenika, na određeno i neodređeno vrijeme, te da će se, ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno sa istim poslodavcem zaključi uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od jedne godine bez prekida, takav ugovor smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. S tim u vezi je Općinski sud ukazao da, kako je apelant zaključio prvi ugovor o radu na određeno vrijeme 20. novembra 2013. godine, te ugovori o radu na određeno vrijeme nisu produžavani, odnosno obnavljani duže od godine dana sa istim poslodavcem, to se nisu stekli uslovi za primjenu navedenih odredbi Zakona o radu i GKU-a. Također, da ni okolnosti povrjeđivanja apelanta ne utječu na zakonitost rješenja tuženog koji je samo konstatovao, odnosno donio deklaratornu odluku da je istekao rok na koji je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen i rješenjem obavijestio apelanta da ugovor o radu neće produžavati dalje, jer ugovor o radu na određeno vrijeme važi u periodu na koji je zaključen. Konačno, kako je pobijeno rješenje od 29. avgusta 2014. godine zakonito, to je odbijen zahtjev za njeno poništenje, uspostavu radno-pravnog statusa, isplatu plata i doprinosa za PIO.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je presudom od 10. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz ugovora koji je apelant zaključivao sa tuženim proizlazi da je u periodu od 16. septembra do 15. oktobra 2013. godine, kao i u periodu od 16. oktobra do 14. novembra 2013. godine apelant radio po ugovorima o obavljanju privremenih i povremenih poslova, i da je nakon toga zaključio više ugovora o radu na određeno vrijeme između kojih postoji prekid zbog čega nisu ispunjene pretpostavke propisane članom 19. tada važećeg Zakona o radu i člana 8. GKU-a, na osnovu kojih bi se ugovor o radu na određeno vrijeme mogao smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ovo posebno zbog toga što je do povrede na radu došlo u vrijeme kada je apelant kod tuženog radio na osnovu ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova zaključen za period od 16. oktobra do 14. novembra 2013. godine, koji se ne smatra ugovorom o radu. Prvi ugovor o radu na određeno vrijeme je zaključen tek 20. novembra 2013. godine, a iz naknadno zaključenih ugovora proizlazi jasan zaključak da nije ispunjena osnovna pretpostavka da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, jer nije bilo kontinuiranog rada po ovom osnovu duže od dvije godine bez prekida. S tim u vezi je Kantonalni sud zaključio da su odlučne činjenice u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je traženo poništenje kao nezakonite odluke tuženog od 29. avgusta 2014. godine o otkazu ugovora o radu pravilno i potpuno utvrđene, na koje su pravilno primijenjene odredbe člana 19. i 20. tada važećeg Zakona o radu i člana 8. GKU-a. Konačno, da iz navedenog proizlazi da je prvostepena presuda u odnosu na stav II izreke, koji pobija apelant, pravilna i zakonita, jer zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, isplatu plata i doprinosa za PIO za period od 1. septembra 2014. do 31. oktobra 2015. godine zavisi od osnovanosti zahtjeva za utvrđenje da li je nezakonita odluka o prestanku ugovora o radu od 29. avgusta 2014. godine Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, i da su, s obzirom da je apelant izričito zaključio sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na period duži od jedne godine bez prekida, pogrešno zaključili da apelant sa tuženim nije zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i GKU-a, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/22 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio