Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-20/21 (S. Š.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-20/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 20/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Sead Šahinović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Sead Šahinović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457244 15 Rsž od 20. siječnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Seadu Šahinoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Sead Šahinović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457244 15 Rsž od 20. siječnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Šahinović zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 457244 20 Rev od 22. listopada 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457244 15 Rsž od 20. siječnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457244 14 Rs od 13. siječnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 632/20 od 26. ožujka 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 18. veljače 2020. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457244 15 Rsž od 20. siječnja 2020. godine, jer je apelant protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine - Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. svibnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. svibnja do 6. lipnja 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju su 7. lipnja 2022. godine dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je 11. srpnja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 457244 14 Rs od 13. siječnja 2015. godine obvezana je tužena da apelantu na ime razlike manje isplaćene naknade za ishranu u tijeku rada isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 842,40 KM. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u tijeku dokaznog postupka provedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza (detaljno navedeno na stranici 2 presude). Nadalje, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 383, 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je, dalje, naveo da je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove odsustva njegovog punomoćnika iz ureda, te troškove prijevoza njegovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški. Naime, Općinski sud je istaknuo da je ocijenio da je izbor punomoćnika izvan sjedišta suda pred kojim je vođen postupak bio apelantov osobni izbor, koji u tom slučaju treba osobno i da snosi troškove njegovog putovanja do mjesta sjedišta suda, a ne da takvi troškovi padaju na teret tužene. Općinski sud je, dalje, naveo da okolnost da u sjedištu prvostupanjskog suda ima odvjetnika koji su apelantu mogli pružiti pravnu pomoć opravdava stanovište da troškovi dolaska punomoćnika iz Ljubuškog u Sarajevo i natrag nisu bili potrebni za vođenje parnice. Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir da prema odredbama odvjetničke tarife odvjetniku pripadaju i putni i troškovi odsustva iz ureda, ali je ocijenio da nisu bili potrebni za vođenje parnice, pa te troškove odvjetniku podmiruje stranka koja ga je angažirala za pružanje pravne pomoći. Osim toga, Općinski sud je naveo da je isto stanovište izraženo i u obrazloženju zaključaka usvojenih na Panelu iz građanske oblasti održanom 2014. godine.

10. Apelant je 23. siječnja 2015. godine podnio prizive protiv prvostupanjske presude.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457244 15 Rsž od 20. siječnja 2020. godine odbijen je apelantov priziv kao neutemeljen i potvrđeno rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se neutemeljeno prizivom osporava odluka o troškovima postupka, te je istaknuo što je propisano odredbama čl. 26. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju odvjetnik ima sjedište ureda u Ljubuškom, a da je apelant prema navodima tužbe obavljao rad službenika tuženog u sudskoj policiji Unsko-sanskog kantona. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je apelant, sukladno članku 40. ZPP, u sporu iz radnog odnosa imao mogućnost podnijeti tužbu sudu na čijem se području rad obavlja, kako ne bi prouzrokovao dodatne troškove, koji su sporni, podnošenjem tužbe Općinskom sudu, koji je opće mjesno nadležan. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostupanjskog suda da u smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZPP da troškovi odvjetnika na ime naknade za troškove prijevoza na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja, ne predstavljaju troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je priziv odbijen, a rješenje o troškovima postupka, sadržano u prvostupanjskoj odluci, potvrđeno.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457244 20 Rev od 22. listopada 2020. godine apelantova revizija je odbačena.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za dopuštenost revizije, te je naveo da nije ni iznimno dopustio reviziju, u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP, jer nije ocijenio da bi odlučivanje bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je revizija odbačena kao nedopuštena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant ukazuje i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe članka 387. ZPP kada su odbili zahtjev za naknadu troškova koji se tiču troškova prijevoza i odsustva iz ureda odvjetnika, a koji su uredno specifikovani i priloženi. Apelant navodi da su konkretni troškovi predviđeni odredbama članka 26. točka 5. i članka 31. Tarife. Nadalje, apelant ukazuje da su redovni sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava redovnih sudova u konkretnom postupku, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14. Osim toga, apelant ukazuje na nerazumnu duljinu trajanja postupka i traži naknadu nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanta odbačena zbog toga što je nedozvoljena na temelju odredbi članka 247. stavak 2. ZPP, te je naveo da je odluka Vrhovnog suda donesena u razumnom roku.

17. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju odluke.

18. Općinski sud je naveo da je prvostupanjsku presudu donio u razumnom roku od četiri mjeseca od zaprimanja tužbe, dok je odluku o troškovima donio na temelju obvezujućeg Panela iz građanske oblasti održanog 2014. godine, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Tužena je istaknula da su neutemeljeni navodi apelanta i da je sud odluku donio pravilnom primjenom prava, da troškovi koje apelant potražuje nisu bili potrebni za vođenje parnice i da zbog toga ne mogu padati na teret tužene strane.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Članak 26. stavak 1. točka 5.

Odvjetnik ima pravo obračunati nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Članak 31. st. 1., 2. i 4.

Odvjetniku pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničkog ureda, odvjetniku pripada naknada putnih troškova za prijevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, odvjetniku pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

23. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

24. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

25. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud u ovome dijelu je odlučio kao u izreci ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457244 20 Rev od 22. listopada 2020. godine (koje je apelant primio 23. studenog 2020. godine) kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Rješenje Kantonalnog suda broj broj 65 0 Rs 457244 15 Rsž od 20. siječnja 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o troškovima postupka, pa će Ustavni sud navode apelanta ispitati u odnosu na to rješenje. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 632/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporeno rješenje Kantonalnog suda apelant je primio 31. siječnja 2020. godine, a apelacija broj AP 632/20 je podnesena 18. veljače 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

32. Iako apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, te odluke Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, navode apelanta ispitati isključivo u vezi sa osporenom odlukom Kantonalnog suda.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].

35. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio odluke redovnih sudova kojima je, između ostalog, odlučeno o naknadi troškova postupka. Ustavni sud ukazuje da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka promatra kao dio utvrđivanja građanskih prava i obveza, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

36. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP i Tarife od redovnih sudova.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove prijevoza punomoćnika i troškove odsustva punomoćnika iz ureda, pozivajući se na odredbe članka 387. stavak 1. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je konkretnom odredbom ZPP propisano da će se u obzir uzeti samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice pri čemu će sud brižljivo ocijeniti sve okolnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, ukazali da troškovi koji se odnose na troškove prijevoza apelantovog punomoćnika i njegovo odsustvo iz ureda, nisu bili potrebni za vođenje predmetnog parničnog postupka. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pravno pitanje koje se odnosi na troškove postupka povodom dolaska odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, te da s tim u vezi nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, AP 2690/20 od 9. lipnja 2021. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 642/20 od 22. travnja 2020. godine i AP 4565/20 od 6. travnja 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova, te praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima je razmatrano isto pravno pitanje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP od redovnih sudova.

39. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u vezi sa troškovima postupka (točka 8) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, sukladno članku 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da nije osnovano apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.

40. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

42. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne naravi (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18, i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51).

Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 10. rujna 2014. godine, a da je postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 20. siječnja 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste pet godina i četiri mjeseca.

Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.

45. Analizirajući ponašanje apelanta, Ustavni sud ne nalazi da je apelant utjecao na duljinu trajanja postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostupanjsku presudu nakon četiri mjeseca, dok je Kantonalni sud, odlučujući u prizivnom postupku, drugostupanjsko rješenje donio nakon skoro pet godina (računajući od dana kada je izjavljen priziv), a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se duljina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom periodu može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a koji se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.

46. Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je po zakonu žurne naravi, a nije složen, trajao pet godina i četiri mjeseca, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po prizivu donio nakon skoro pet godina, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.

47. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

48. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

50. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim tvrdnjama koje je istaknuo u vezi sa pravom na pravično suđenje (primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao pet godina i četiri mjeseca, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, od čega pred Kantonalnim sudom skoro pet godina, a taj sud se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.

53. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

54. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-20/21 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio