Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1064/22 (Z. G.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Dostava
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1064/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1064/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Golub, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Golub protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 072282 21 Gž od 23. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Golub (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Nenad Plotan advokat iz Gradiške, podnio je 22. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 072282 21 Gž od 23. februara 2022. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezan je apelant da na ime duga isplati tužiocu („Partner mikrokreditna fondacija“ Tuzla) iznos od 10.652,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac 11. oktobra 2018. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu od 10.652,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u kojoj je naveo da je apelantu na osnovu ugovora o kreditu od 26. jula 2007. godine isplatio iznos od 15.000,00 KM sa rokom otplate u 36 mjesečnih rata, kao i da je apelant potpisao bjanko mjenicu kao sredstvo osiguranja naplate potraživanja iz ugovora o kreditu. Nadalje, da je tužilac uz tužbu dostavio ugovor o kreditu od 26. jula 2007. godine sa planom otplate, mjenicu i izvod iz poslovnih knjiga sa stanjem duga apelanta na dan 10. decembra 2008. godine u iznosu od 10.652,70 KM, kao i da je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja. Također, da je prvostepeni sud 19. marta 2019. godine pokušao dostaviti tužbu apelantu na adresu iz tužbe, Uroša Predića broj 10, Gradiška, i da je poštanski dostavljač konstatovao da je po izjavi komšinice R.V. apelant sa date adrese odselio u Australiju. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant prema podacima Agencije za identifikaciona dokumenta (IDEA) od 2. septembra 2019. godine prijavljen na navedenoj adresi. Pored toga, da je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, PU Gradiška obavještenjem od 9. oktobra 2019. godine obavijestilo sud da je provjerom u evidencijama prijavno-odjavne službe utvrđeno da apelant ima prijavljenu adresu na području Grada Gradiška, ul. Uroša Predića broj 10, dok je operativnom provjerom na terenu utvrđeno da je 2015. godine odselio u Australiju sa porodicom. Konačno, da je nakon toga dostavljanje tužbe izvršeno objavljivanjem iste u dnevnim novinama „Glas Srpske“ 30. decembra 2020. godine i na oglasnoj ploči suda 3. septembra 2020. godine, te da apelant u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na tužbu. Okružni sud je dalje naveo da je na osnovu navedenog stanja spisa prvostepeni sud pozivom na odredbu člana 182. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio presudu zbog propuštanja, uz obrazloženje da apelant nije dostavio u ostavljenom roku od 30 dana odgovor na tužbu, da je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja i da iz priloga koji su dostavljeni uz tužbu proizlazi osnovanost zahtjeva. U vezi sa navedenim je Okružni sud ukazao da je odluka prvostepenog suda pravilna, te da se neosnovano žalbom ukazuje da se apelant u vrijeme pokušaja dostave tužbe na odgovor nalazio na adresi iz tužbe jer je to u suprotnosti sa sadržajem povratnice koja se nalazi u spisu. Naime, da iz iste proizlazi da je poštanski dostavljač izvršio potrebne radnje na terenu radi utvrđivanja gdje se nalazi apelant koji nije zatečen na adresi svog stanovanja, i da je od komšinice saznao da je apelant odselio u Australiju, što su utvrdili i pripadnici PU Gradiška operativnim provjerama na terenu. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je prilikom odlaska sa adrese stanovanja na apelantu bila obaveza da zaduži neko lice da prima poštu na toj adresi, a kako to nije učinio, snosi posljedice dostavljanja koje je izvršeno u skladu sa odredbama člana 348. stav (3) ZPP-a, gdje je propisano kako se dostavlja tužba licu koja ne stanuje na adresi posljednjeg poznatog prebivališta. Konačno, da Okružni sud nije ni razmatrao žalbene navode apelanta koji se odnose na navode da tužilac nije dokazao da je cjelokupno potraživanje dospjelo, jer se presuda zbog propuštanja shodno odredbi člana 208. stav (2) ZPP-a ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava kada su utvrdili da je tužba dostavljena u skladu sa odredbama ZPP-a. Također, apelant navodi kako nije odselio u Australiju, ali da je tačno da tamo povremeno odlazi sa porodicom, te da je u vrijeme dok je on odsutan u kući bila njegova majka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić