Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1113/22 (EXTENSIVE SOLUTION)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1113/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1113/22, rješavajući apelaciju koju je podnio EXTENSIVE SOLUTION , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio EXTENSIVE SOLUTION protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 186863 22 Pž 2 od 18. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. EXTENSIVE SOLUTION (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edo Hasanović advokat iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 186863 22 Pž 2 od 18. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 186863 21 Ps od 2. novembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, određeno je da je apelant dužan isplatiti tužiocu (Industrija građevinskog materijala „IGM“ d,o,o, Visoko) iznos od 8.486,38 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiocu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da se isti nalaze u obligacionom odnosu po osnovu ugovora o prodaji robe, odnosno da je tužilac u svojstvu prodavca prodao robu i po tom osnovu ispostavio račun od 31. jula 2017. godine na ime apelanta kao kupca. Nadalje, da je u vezi s tim prvostepeni sud zaključio da su apelant i tužilac kao učesnici tog odnosa dužni da izvršavaju svoje obaveze, te se pri tome pozvao na član 17. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. Također, da se pozvao na član 262. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi), zbog čega je pravilno prvostepeni sud postupio kada je primjenom navedenih zakonskih odredbi, kao i člana 454. istog zakona (kojim je propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu, tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu) obavezao apelanta da tužiocu plati utuženi iznos, jer je tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva shodno čl. 7., 123. stav (2) i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je dalje naveo da se žalbeni navodi apelanta odnose na isticanje navoda koji su vezani za postupak povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje koji je pravosnažno okončan rješenjima Općinskog suda od 20. maja 2021. godine i Kantonalnog suda od 26. jula 2021. godine, ta da apelant žalbene navode ne usmjerava na pobijanje prvostepene presude. Također, da se svi navodi žalbe odnose na to da je apelant tražio tonsko snimanje ročišta o čemu prvostepeni sud nije odlučio. Kantonalni sud je ukazao da su ovi navodi žalbe neosnovani, jer je prvostepeni sud, što proizlazi iz zapisnika sa pripremnog ročišta, odbio prijedlog apelanta za odgodu ročišta, a nije imao razloga da ne odbije i prijedlog za snimanje, za koje se ni u žalbi ne navode nikakvi opravdani razlozi, a pogotovo što je članom 375a. ZPP-a snimanje ročišta predviđeno kao mogućnost, dakle, ne kao obaveza. Kantonalni sud je dalje ukazao da se iz navedenog zapisnika vidi kako se ponaša punomoćnik apelanta (advokat), napušta ročište, govori da će podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja istog, a sve je ovo prema shvatanju Kantonalnog suda usmjereno na odugovlačenje postupka čime se stvaraju nepotrebni troškovi. Također, da navodi apelanta da je predloženo zvučno snimanje nisu jasni, niti izričiti, ali da, bez obzira na navedeno, i neodlučivanjem suda nije počinjena nikakva bitna povreda odredaba parničnog postupka (povreda od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke) zbog čega se apelant na bilo koju povredu iz člana 209. stav (2) ZPP-a nije ni pozvao, a ako je počinjena povreda iz člana 209. stav (1) istog Zakona (apelant ne dokazuje da jeste), to nije bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra su redovni sudovi povrijedili odredbe parničnog postupka, s obzirom na to da je u osporenim presudama selektivno primjenjivan ZPP, na način da je onemogućeno snimanje ročišta, jer nije donijeto rješenje kojim će se odbiti ili usvojiti navedeni prijedlog prijedlog. Također, da je navedeno dovelo da sud ima mogućnost vrijeđati punomoćnika apelanta, onemogućavati ga da diktira zapisnik te u konačnici predloži dokaze za provođenje na glavnoj raspravi.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić