Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1074/22 (S. S. i A. S.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1074/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1074/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Sadeta Smajić i Amir Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sadeta Smajić i Amir Smajić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 098701 21 Gž od 30. decembra 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadeta Smajić i Amir Smajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Donjeg Vakufa, koje zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnijeli su 23. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 098701 21 Gž od 30. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 098701 20 P od 14. jula 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi H.Dž. smetao apelante na način što je 16. jula 2020. godine neovlašteno i bez njihove saglasnosti porušio njihovu drvenu ogradu, kojom su ograđene njihove parcele, na kojima se nalazi njihova kuća, te uz istu sagradio betonsku coklu, pa ih na taj način spriječio u mirnom i nesmetanom posjedu korištenja drvene ograde i funkcije koju je ranije imala, te da je tuženi dužan uspostaviti ranije posjedovno stanje na način da drvenu ogradu uredi onakvom kakva je bila i da ukloni sagrađenu betonsku coklu, tj. da zemljište pored ograde dovede u prvobitno stanje, kao i da ubuduće napusti svako ovako ili silično smetanje posjeda ograde apelanata. Istim rješenjem je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženog izjavljenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je rješenjem od 30. decembra 2021. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje sadržano u prvom stavu izreke. Istim rješenjem je žalba tuženog djelimično uvažena, te su apelanti obavezani da naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Konačno, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, iz nalaza vještaka i skice koja je sastavni dio nalaza, te neposrednim opažanjem na licu mjesta, utvrdio da među strankama nije sporno da su apelanti suposjednici spornih parcela, te da je tuženi vlasnik susjedne parcele. Također, da je sporna betonska cokla postavljena na udaljenosti 0.20 cm do 0,30 cm od granice parcela apelanata, kao i da je drvena ograda porušena u dužini od 11 m. Kantonalni sud je potom ukazao da je tuženom 1. jula 2020. godine od nadležne službe Općine Donji Vakuf izdata urbanistička saglasnost za postavljanje cokle na njegovoj parceli, na osnovu koje je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nije bespravno i neovlašteno postavio betonsku coklu. Pored toga, da je iz pravosnažnog rješenje iz vanparničnog spisa od 14. decembra 2020. godine utvrđeno da je između spornih parcela apelanata i tuženog uređena međa, te da je sud iz fotografija i neposrednim opažanjem na licu mjesta, te nalaza i mišljenja vještaka, utvrdio da je betonska cokla postavljena duž cijele parcele apelanata, i da se paralelno sa njom, nalazi porušena drvena ograda odmaknuta 0,20 do 0,40 cm od cokle, a koju je prije 25 godina postavio otac apelanta. Kantonalni sud je dalje naveo da je iz iskaza svjedoka A.S. i tuženog, čiji su iskazi u bitnom potvrđeni i nalazom vještaka, utvrđeno da tuženi nije srušio ogradu apelanta, nego je postavio coklu na svojoj parceli, što je potvrdio i vještak i prikazao to na skici, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi da odlučne činjenice nisu potpuno i pravilno utvrđene. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da je tuženi izljevanjem cokle koja se cijelom dužinom nalazi na njegovoj parceli i odmaknuta je od ograde apelanata od 0,20 do 0,40 cm, izvršio čin smetanja posjeda apelanata. Pored, toga, da apelanti nisu dokazali da je drvenu ogradu srušio tuženi ili je sama pala, budući da je i po navodima apelanata postavljena prije 25 godina. Konačno, da je pravilno prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu dokazali da su se u radnjama tuženog stekle pretpostavke iz člana 327. Zakona o stvarnim pravima.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su utvrdili da tuženi nije izvršio smetanje posjeda. Također, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, prava na efikasan pravni lijek i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić