Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1175/21 (A. B.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1175/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1175/21, rješavajući apelaciju Adnana Balićevca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Balićevca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027665 20 Kž 30 od 25. septembra 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adnan Balićevac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Adna Dobojlić- Ucoglan iz Sarajeva, podnio je 9. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027665 20 Kž 30 od 25. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027665 19 K 2 od 20. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 28. marta 2022. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 4. do 7. aprila 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 8. aprila 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelant je 12. aprila 2022. godine dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 02766517 K od 11. januara 2019. godine apelant i još sedam označenih optuženih lica proglašeni su krivim da su u vrijeme, mjestu i način, pobliže opisan u izreci presude, počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) u vezi sa članom 55. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZFBiH. Slijedom navedenog, apelantu je presudom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci, u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 14. decembra 2016. godine.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 027665 19 Kž 22 od 10. septembra 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalne tužiteljice i ostalih optuženih i njihovih branilaca, dok je uvažena žalba apelantove braniteljice i prvostepena presuda od 11. januara 2019. godine ukinuta u dijelu izreke koji se odnosi na njega, pa je predmet u ovom dijelu vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.

Postupak u kojem su donesene osporene presude

9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 027665 19 K 2 od 20. januara 2020. godine apelant je proglašen krivim da je zajedno s Fuadom Numanovićem, Nihadom Numanovićem, Nijazom Numanovićem, Harisom Bašalićem, Rahmanom Sulejmanijem i Dinom Ajanovićem (u periodu od jula do decembra 2016. godine na području Kantona Sarajevo) organizirao grupu ljudi u smislu člana 2. stav 20. KZFBiH, čime je (na način pobliže opisan u izreci presude) počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) u vezi sa članom 55. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZFBiH. Zbog toga je apelantu presudom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 14. decembra 2016. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. Presudom je apelantu izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta upotrijebljenih za izvršenje krivičnog djela. Presudom je apelant u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je u ponovnom suđenju, postupajući po uputama iz presude Vrhovnog suda od 10. septembra 2019. godine, preuzeo dokaze (optužbe i odbrane) izvedene na glavnim pretresima u postupku koji je prethodio donošenju ukinutog dijela presude (pobliže opisano na str. 6–17. presude). Navedeno je, između ostalog, i da je Kantonalni sud u skladu s uputom iz navedene presude Vrhovnog suda izveo i druge dokaze, i to službenu zabilješku

– zapisnik o izdavanju usmene naredbe sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda označeni broj od 14. decembra 2016. godine, te je u ponovnom suđenju po prihvaćenom prijedlogu odbrane saslušan svjedok M. H. i uložen akt Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) označeni broj od 12. januara 2017. godine – obavijest osumnjičenom apelantu o provedenim posebnim istražnim radnjama.

11. Nakon ocjene navedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant postao pripadnik grupe ljudi s ciljem vršenja neovlaštene nabavke, prerade, držanja i prodaje opojne droge, koju grupu je organizirao i njom rukovodio Fuad Numanović, a kojoj su, osim apelanta, pristupila i ostala označena lica. Prije svega je navedeno da je iz presretnutih telefonskih komunikacija u inkriminiranom periodu vidljiva intenzivna telefonska komunikacija sada već osuđenih označenih lica i optuženog apelanta, kako međusobno tako i između optuženih i krajnjih konzumenata, a odnosi se na prodaju, čuvanje, kupovinu i prenos opojne droge. Naime, istaknuto je da su pripadnici Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: FUP), postupajući po naredbama Općinskog suda, provodili posebne istražne radnje prema licima za koja se sumnjalo da vrše neovlašteni promet i prodaju opojnih droga amfetamin/speed, te opojnih droga cannabis/marihuana. Provođenje posebnih istražnih radnji, kako je to navedeno, trajalo je šest mjeseci, u kojem periodu su pripadnici FUP-a na sistemu za zakonito presretanje komunikacija, te tajnim praćenjima osumnjičenih i izvršenim zapljenama opojnih droga u više navrata prikupili dovoljno dokaza da se radi o organiziranoj prodaji opojne droge u sastavu grupe ljude, čiji su pripadnici svjesno i dobrovoljno pristupili grupi s ciljem prodaje opojne droge i stjecanja nezakonite koristi od prodaje opojne droge. Zatim je navedeno da je na okolnost provođenja posebnih istražnih radnji, pretresa i zapljene opojne droge na glavnom pretresu saslušan inspektor Đ. B. (sadržaj njegovog iskaza kao svjedoka pobliže je argumentiran na str. 18–20. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je taj svjedok izjavio da je apelant stalno bio u kontaktu s Nihadom Numanovićem SMS porukama sadržaja „Imaš li”, „Daj kada ćeš mi donijeti”, „Šta je, čekamo, ovamo mi gori nemam ljudi me čekaju”. Također je, između ostalog, navedeno i da je navedeni svjedok (s obzirom na to da je sud na prijedlog Tužilaštva dozvolio da on prisustvuje preslušavanju relevantnih telefonskih razgovora koje je na glavnom pretresu prezentirao, odnosno puštao svjedok Samir Babić) po odobrenju suda u nekoliko navrata ukazao na određene komunikacije, zašto su određenu komunikaciju našli relevantnom, na osnovu koje korištene tehnologije, te kako su poslije slušanja tog konkretnog razgovora, odnosno komunikacije presretali kupce i konzumente, kod kojih su onda pretresanjem pronalazili kupljenu opojnu drogu. Zatim je ukazano na pojedinačno označeni sadržaj presretnutih komunikacija i šta iz njih proizlazi (pobliže opisano na str. 21–23. presude).

12. U odnosu na apelanta pojedinačno, Kantonalni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi zaključak o njegovoj ulozi kao pripadnika grupe, kojeg u komunikacijama nazivaju „Atko“, a čija uloga se sastoji u dobavljanju i prodaji veće količine opojne droge Fuadu i Nihadu Numanoviću (pobliže opisano na str. 24. i 25. presude). Da se radi o organiziranom djelovanju grupe i međusobnoj povezanosti članova, kako je to istakao Kantonalni sud, svjedoči i komunikacija koja je presretnuta na broj telefona koji koristi organizator grupe Fuad Numanović, a od strane apelantove supruge H. A. (pobliže opisano na strani 25. presude). U prilog prednjim zaključcima, kako je to istakao Kantonalni sud, idu i zapisnici o saslušanju svjedoka, konzumenata opojne droge, koji su na glavnom pretresu prezentirani svjedocima prilikom njihovog neposrednog saslušanja (pobliže opisano na str. 26. i 27. presude). Zatim je navedeno i da je iskaz svjedoka Đ. B. potkrijepljen iskazima označenih svjedoka s glavnog pretresa (pobliže opisano na strani 27–40. presude). Pri tome je navedeno i da su iskazi svjedoka međusobno saglasni u bitnom i da u pojedinim detaljima dopunjuju jedan drugog, a da u unakrsnom ispitivanju od strane odbrane nisu dovedeni u pitanje, zbog čega je sud iskaze navedenih svjedoka prihvatio kao vjerodostojne i tačne. Također je istaknuto i da je sud imao u vidu, ali da nije prihvatio prigovor odbrane da saslušani policijski istražioci (konkretno Đ. B.) nisu ovlašteni da tumače presretnute telefonske razgovore.

13. Dalje je Kantonalni sud ponovo ukazao na neosnovanost prigovora apelantove odbrane u kontekstu prisustva svjedoka Đ. B. na glavnom pretresu tokom ispitivanja vještaka Samira Babića (pobliže opisano na strani 42. i 43. presude). U tom smislu je naveden sadržaj iskaza vještaka za telekomunikacije Samira Babića koji je dao na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 43. i 44. presude), koji je, između ostalog, naveo da je apelant (zvani Atko) u presretnutim razgovorima bio identificiran kao meta VOG 35. U nastavku obrazloženja je prezentiran pojedinačni sadržaj presretnutih relevantnih razgovora u operativno-tehničkoj akciji OTA VOG (pobliže opisano na str. 44–67. presude), uključujući i apelanta označenog kao meta VOG 35 (pobliže opisano na str. 54– 59. presude), odnosno VOG 40 (pobliže opisano na str. 66. i 66. presude).

14. Zatim je Kantonalni sud ukazao da je na glavnom pretresu saslušano i više vještaka koji su iznijeli svoje nalaze i mišljenja u vezi s utvrđivanjem šta zapravo predstavlja materija koja je pronađena kod pojedinih optuženih, odnosno svjedoka (pobliže opisano na str. 67–72. presude), odnosno šta je rezultat pretresanja i vještačenja oduzetih mobilnih aparata i SIM kartica (uključujući i apelantove; pobliže opisano na str. 72–77. presude). U svjetlu ukazanih iskaza saslušanih vještaka, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio prigovor odbrane istaknut u ponovnom suđenju da iskazi tih vještaka nisu relevantni u postupku koji se vodi protiv njega (pobliže opisano na strani 78. presude).

15. Preslušavanjem mnogobrojnih navedenih presretnutih razgovora na glavnom pretresu, Kantonalni sud je istakao da se mogao uvjeriti kako su lica obuhvaćena optužnicom, tj. osuđeni i apelant međusobno stupali u kontakt, pa se u vezi s tim iz presretnute komunikacije detaljno vidi ko je komunicirao s kim, zatim su neki od osuđenih, osim međusobno, komunicirali i s konzumentima, te su u komunikacijama dogovarali sastanke, vrijeme i mjesto dogovora, a više svjedoka je u svojim izjavama navelo da su upravo ostvarivali kontakte s optuženim (sada osuđenim) u vezi s nabavkom opojne droge (pobliže opisano na strani 82. presude). U vezi s tim, ukazano je i na zaključke suda proizašle iz presretnutih telefonskih komunikacija kada je u pitanju konkretno apelant (pobliže opisano na str. 82–86. presude). U tom smislu je navedeno da su saslušani svjedoci, kojima je apelant povremeno dostavljao opojnu drogu marihuanu u označene ugostiteljske objekte, potvrdili da su putem telefona od apelanta naručivali da dođe u njihove ugostiteljske objekte, gdje bi on donio džoint droge marihuana, koju bi zapalili, ali nikad nisu platili, već bi ga počastili pićem (pobliže opisano na str. 86. i 87. presude), iz čega proizlazi da apelant ima rasprostranjenu mrežu kupaca svoje robe, što ga čini distributerom opojne droge u grupi koju je organizirao Fuad Numanović i u kojoj je na taj način uzeo učešće i postao njen pripadnik. Na navedeni zaključak o apelantovoj pripadnosti grupi i inkriminiranim radnjama opisanim u izreci presude, kako je to istakao Kantonalni sud, nije od utjecaja iskaz svjedoka F. B., koji je svojim iskazom pokušao ubijediti sud kako se apelantova porodica bavi uzgojem malina i drugog voća u Srbiji (pobliže opisano na strani 87. presude). Isto tako je ukazano i na iskaz svjedoka odbrane M. H. koji je saslušan na glavnom pretresu u ponovnom postupku, a za koji je sud istakao da nije bio od utjecaja na navedene zaključke u vezi s inkriminiranim apelantovim radnjama (pobliže opisano na str. 87. i 88. presude).

16. U svjetlu iskaza pojedinačno označenih svjedoka, Kantonalni sud je ukazao na njihov međusobni odnos kao konzumenata s pripadnicima grupe koja ih snabdijeva opojnom drogom (pobliže opisano na str. 88–97. presude). Navedeni dokazi i interpretirani razgovori/dogovori su, kako je to istaknuto, potkrijepljeni materijalnim dokazima Tužilaštva (pobliže opisano na strani 99. presude).

17. U nastavku obrazloženja je Kantonalni sud na opširan način elaborirao neosnovanost različitih prigovora koje je isticala apelantova odbrana (pobliže opisano na str. 99–114. presude).

18. U odnosu na prigovor zakonitosti puštanja razgovora svjedocima prilikom davanja izjave u policijskoj stanici, Kantonalni sud je istakao da je taj prigovor neosnovan. To iz razloga jer su ti svjedoci bili pozvani da daju izjavu na okolnosti obavljanja razgovora s osumnjičenim, te su u skladu s tim morali biti i upoznati s predmetom svjedočenja, pri čemu je zakonska obaveza policijskih službenika da svjedoke upoznaju s predmetom svjedočenja prije nego što započnu uzimati izjavu (opisano na strani 100. presude).

19. Zatim je obrazložena i neosnovanost prigovora zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama (pobliže opisano na str. 100–105. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je sud u predmetnom krivičnom postupku utvrdio da je naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji izdao sud, po i u skladu sa zahtjevom Kantonalnog tužilaštva, te da njihov sadržaj odgovara sadržaju tužiočevog prijedloga. Također je ukazano i da naredbe sadrže osnove sumnje protiv lica protiv kojeg se provode istražne radnje, uključujući i raspoložive podatke o licima prema kojima se te radnje provode, odnosno da one sadrže sva zakonom propisana obrazloženja kako to predviđa odredba člana 132. stav (1) KZFBiH (pobliže opisano na str. 100– 102. presude).

20. Zatim je obrazložena neosnovanost prigovora odbrane da se posebne istražne radnje ne mogu preduzimati prema NN licima samo uz identifikaciju nadimka i broja telefona (pobliže opisano na str. 103. i 104. presude). Argumentirana je, između ostalog, i neosnovanost prigovora odbrane da obavijest o provedenim posebnim istražnim radnjama (dostavljena apelantu) predstavlja akt iz kojeg je vidljivo da se radi o povredi prava na odbranu, jer u njemu apelant nije upozoren da može tražiti preispitivanje zakonitosti provedenih istražnih radnji (pobliže opisano na str. 105. i 106. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno i da odbrana nije obrazložila na koji način je takvim postupanjem suda povrijeđeno apelantovo pravo. Isto tako je ukazano da je Kantonalni sud s posebnom pažnjom razmotrio prigovor odbrane zbog kojeg je ranija presuda tog suda ukinuta u dijelu koji se odnosi na apelanta i predmet vraćen na ponovni postupak (pitanje postojanja naredbe za pretresanje prilikom apelantovog lišenja slobode, pobliže opisano na str. 110– 112. presude).

21. Kantonalni sud je dalje obrazložio i neosnovanost prigovora o povredi prava na odbranu zbog odbijanja prijedloga odbrane za ponovno izvođenje dokaza iz prethodno provedenog postupka, kao i prihvaćanja dokaza optužbe bez traženja izjašnjenja odbrane (pobliže opisano na str. 112. i 113. presude). U vezi s tim je navedeno da je odbrana, kao i Tužilaštvo, imala mogućnost da se izjasni u vezi s prihvaćanjem izvedenih dokaza u prethodnom postupku, što je i iskoristila kada se apelantova braniteljica izjasnila da nije saglasna s prihvaćanjem. Također je navedeno i da je odbrani data mogućnost da uloži prigovore na prihvaćene dokaze suprotne strane, koju je odbrana iskoristila. Dakle, suprotno tvrdnjama apelantove braniteljice, „procesna radnja izjašnjenja odbrane prije odluke o prihvaćanju dokaza“ nije preskočena kako je to naveo Kantonalni sud, jer se odbrana izjasnila da se protivi prihvaćanju dokaza (strana 113. presude).

22. Cijeneći neosnovanim prigovor zakonitosti provedenih posebnih istražnih radnji u svjetlu akta Općinskog suda od 12. januara 2017. godine (obavijest apelantu da se u odnosu na njega preduzimaju posebne istražne radnje u periodu od 28. jula 2016. godine, koje su obustavljene 27. decembra 2016. godine), Kantonalni sud je istakao navedeni period suštinski ne predstavlja grešku jer u toj obavijesti sud nije propustio obuhvatiti period u kojem su posebne istražne radnje prema apelantu provedene. Samo navođenje perioda u trajanju dužem od perioda u kojem su posebne istražne radnje provedene prema apelantu, kako je to istakao Kantonalni sud, nema za posljedicu njihovu nezakonitost, niti predstavlja povredu prava na odbranu (pobliže opisano na str. 113. i 114. presude).

23. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je utvrđeno činjenično stanje u optužnici pravilno postavljeno, odnosno da je apelant počinio predmetno krivično djelo (pobliže argumentirano na str. 114–116. presude). Konačno, Kantonalni sud je obrazložio i odluku o krivičnopravnoj sankciji koja je izrečena apelantu (pobliže opisano na str. 116. i 117. presude).

24. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 027665 20 Kž 30 od 25. septembra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegove braniteljice, te je potvrđena presuda Kantonalnog suda od 20. januara 2020. godine.

25. U obrazloženju presude je prije svega ukazano na neosnovanost žalbenog navoda o povredi prava na odbranu i jednakost stranaka u postupku zbog odbijanja prijedloga odbrane da se ponovo izvedu dokazi iz prethodnog postupka, uključujući i prigovor da je sud donio odluku o prihvaćanju dokaza Tužilaštva, a da nije tražio izjašnjenje odbrane (pobliže opisano na strani 3. presude). U vezi s tim je navedeno da je opisani proceduralni propust u redoslijedu izjašnjavanja stranaka o dokaznim prijedlozima saniran odlučivanjem suda na narednom ročištu glavnog pretresa, a na osnovu inicijative i prigovora odbrane. Time je, kako je to istakao Vrhovni sud, suštinski osigurano i pravo na odbranu i načelo jednakosti stranaka u postupku. Također je navedeno i da su o identičnom ukazivanju apelantove braniteljice istaknutom u završnoj riječi u prvostepenoj presudi izneseni određeni razlozi na osnovu kojih je prvostepeni sud opravdano zauzeo stav da je tokom suđenja ispoštovano načelo jednakosti stranaka u postupku.

26. Dalje je ukazano i na irelevantnost prigovora odbrane koji se odnosio na kratko vrijeme (od samo jednog dana) za koje je sudija za prethodno saslušanje potvrdio obimnu optužnicu u konkretnom slučaju (pobliže opisano na strani 3. presude). Zatim je Vrhovni sud obrazložio i prigovore odbrane koji su se odnosili na zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji prema apelantu (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno (strana 3. presude) da se Vrhovni sud, uvidom u sve naredbe koje je tokom provođenja posebnih istražnih radnji donio Općinski sud, uvjerio da one sadrže neophodne elemente i dovoljne razloge o svemu što je propisano u smislu člana 130. i člana 131. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Dalje je ukazano i da je bez utjecaja žalbeno isticanje da se posebne istražne radnje ne mogu određivati prema N.N. licima u smislu člana 130. stav (1) ZKPFBiH. U tom smislu je navedeno da se izrekom označenih naredbi posebne istražne radnje određuju, između ostalog, i prema NN licu po nadimku Atko (što se odnosi na apelanta). Zbog toga je, kako je to istakao Vrhovni sud, neosnovano pozivanje odbrane na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragičević protiv Hrvatske, jer su u pitanju sasvim druge procesne okolnosti. Pri tome je Vrhovni sud istakao da su predmetni žalbeni prigovori isticani tokom glavnog pretresa i u završnoj riječi apelantove braniteljice, te da je prvostepeni sud u svojoj presudi u vezi s tim prigovorima iznio potpune i određene razloge, koje kao pravilne prihvaća i Vrhovni sud.

27. Obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora da apelant nije bio upozoren (u obavijesti o provedenim posebnim istražnim radnjama) da ima pravo tražiti preispitivanje zakonitosti provedenih radnji prema njemu, Vrhovni sud je prvo naveo da je apelant u daljnjem toku imao i koristio pravo isticanja navedenog prigovora zakonitosti. Također je navedeno i da je nepravilnost u označavanju vremenskog perioda u obavijesti upućenoj apelantu proistekla iz ukupnog vremenskog perioda u kome je predmetna organizirana grupa djelovala, te da se kod tih okolnosti ne može prihvatiti tvrdnja apelantove braniteljice da se apelant nalazio u režimu posebnih istražnih radnji i u vremenskom periodu juli–oktobar 2016. godine (prednje pobliže opisano na str. 6. i 7. presude).

28. Zatim je obrazložena neosnovanost i žalbenog prigovora da činjenični opis optužnice ne sadrži nijedan element bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela (vrijeme, mjesto, predmet na kome je izvršeno, sredstvo i dr; pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). U vezi s tim je istaknuto da se iz činjenično prezentiranog dijela činjeničnog osnova izreke prvostepene presude uočava jasno određenje u pogledu vremena (juli–decembar 2016. godine) za ukupno inkriminirano djelovanje, odnosno period novembar–decembar 2016. godine koji se odnosi na apelanta. Isto tako, kako je to istakao Vrhovni sud, i mjesto izvršenja (kroz navode da je apelant isporučivao opojnu drogu Fuadu Numanoviću na njima poznatim mjestima u Kantonu Sarajevo) sasvim je dovoljno definirano i konkretizirano. Pri tome je navedeno i da je predmet izvršenja krivičnog djela, kako je to u izreci prvostepene presude navedeno (neovlaštena nabavka i prodaja opojnih droga amfetamin, heroin, kokain i cannabis...), dovoljno konkretiziran i u okolnostima da se u presudi ne navodi tačna količina (težinska ili brojna) koju je apelant isporučivao i predavao Fuadu Numanoviću.

29. U nastavku je obrazložena i neosnovanost žalbenog prigovora zakonitog izvođenja dokaza pred sudskim vijećem kod okolnosti da su dva lica istovremeno svjedočila (Samir Babić kao vještak za telekomunikacije i Đ. B. kao svjedok, pobliže opisano na str. 9. i 10. presude). U vezi s tim je ukazano da se okvir djelovanja i izjašnjenja svjedoka Đ. B. ni na koji način nije doticao izjašnjenja sudskog vještaka za komunikacije, niti je značilo da svjedok Đ. B. preuzima ingerencije i ulogu navedenog sudskog vještaka, te da se zapravo radi o sadržajno ponovljenom izjašnjenju svjedoka iz njegovog prethodno datog iskaza na glavnom pretresu. Zatim je, u sklopu obrazlaganja neosnovanosti žalbenog prigovora da nijedan svjedok ne potvrđuje da je apelant prodavao opojnu drogu Fuadu Numanoviću, Vrhovni sud istakao da je apelantovo učešće u inkriminiranim radnjama zasnovano na presretnutim razgovorima u kojima se kao učesnik pojavljuje apelant kao meta VOG 35 (pobliže opisano na str. 10. i 11. presude).

30. Vrhovni sud je dalje obrazložio i pitanje relevantnosti naredbi Općinskog suda o određivanju posebnih istražnih radnji (njih ukupno 15), počev od 28. jula 2016. godine pa zaključno sa 7. decembrom 2016. godine (pobliže opisano na strani 12. presude). U svjetlu navedenog, ukazano je da je na osnovu cjelokupnog hronološkog prezentiranja jedino moguće sagledati stvarnu dinamiku ostvarenih nadziranih razgovora, broja i identiteta njihovih učesnika, te okolnosti pod kojima su te posebne istražne radnje tokom njihove višemjesečne realizacije proširivane i na druge učesnike koji su realizirali telefonske razgovore s licima – osumnjičenim ranije obuhvaćenim posebnim istražnim radnjama. Osim toga, navedeno je i da je jedino na osnovu sadržaja predmetnih naredbi moguće odgovoriti na pitanje njihove zakonitosti u smislu jesu li odobrene u skladu s odgovarajućim odredbama ZKPFBiH, odnosno jesu li u njima navedeni razlozi za stav o postojanju osnova sumnje da neko lice učestvuje samo ili s drugim u učinjenju krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, kao i da pribavljanje dokaza bez njihovog izdavanja ne bi bilo moguće ili bi bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se ukazuje i na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, kao i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

32. U opširno koncipiranoj apelaciji apelant, prije svega, ukazuje da su u osporenoj drugostepenoj presudi Vrhovnog suda odbijeni žalbeni navodi, a da nisu adekvatno obrazloženi, niti dovoljno razmotreni. Dalje se navodi da je osporena drugostepena presuda „bazirana“ na nezakonitim dokazima, a što posljedično proizlazi iz povreda učinjenih u prvostepenom postupku. Zatim, apelant ukazuje na kršenje prava na odbranu i načela jednakosti stranaka u postupku, s obzirom na to da je odbijen prijedlog odbrane da se ponovo izvedu dokazi iz prethodnog postupka, a da je sud donio odluku o prihvaćanju dokaza Kantonalnog tužilaštva, bez traženja da se odbrana o tome izjasni. Zatim, apelant ističe i da prigovor zakonitosti obavijesti o provedenim posebnim istražnim radnjama nije dovoljno obrazložen. U vezi s tim se navodi da je činjenica da je apelant obaviješten da su prema njemu provedene posebne istražne radnje u periodu od šest mjeseci (od 28. jula do 28. decembra 2016. godine), a za što ne postoje naredbe suda u odnosu na apelanta, niti je po provedenim dokazima provedena ijedna posebna istražna radnja u julu, augustu, septembru, oktobru i početkom novembra 2016. godine. Također, apelant ističe i da nije upozoren da može tražiti preispitivanje zakonitosti radnji provedenih prema njemu, čime su mu prekršena prava na odbranu u smislu „člana 5. stav 3. Evropske konvencije“.

33. Dalje se navodi i da nije bilo moguće pročitati optužnicu za jedan dan i potvrditi je, kao i da prigovor u vezi s tim nije obrazložen. Zatim, apelant navodi i da činjenični supstrat optužnice ne sadrži nigdje njegovo ime, te da dokazi protiv njega ne postoje. U vezi s tim se ukazuje da se osporena prvostepena presuda bazira isključivo na rezultatima provedenih istražnih radnji, gdje je vidljivo da se vremenski period isključivo odnosi na novembar i decembar 2016. godine, a da nigdje nema vremenskog perioda od jula do decembra, za koji je apelant osuđen. Isto tako, apelant ukazuje i da u konkretnom slučaju nedostaje konkretizacija mjesta počinjenja krivičnog djela jer se u presudi samo navodi „njima poznato“, kao i da nedostaje konkretizacija kada je u pitanju količina opojne droge. Stoga, apelant smatra da u presudi nisu ispunjena bitna obilježja bića predmetnog krivičnog djela.

34. Također, apelant ističe da se niti jednim dokazom potvrđuje da je on nabavljao opojnu drogu za F. N., kao i da čak nijedan svjedok nije rekao da je apelant ikome ikada prodavao opojnu drogu. Nema, kako to dalje navodi apelant, direktnih razgovora između članova navodne grupe i apelanta, dok njegovo lično poznanstvo s Fuadom Numanovićem ne može biti osnov za zaključke iz presude. Osim toga, apelant ukazuje i da je odbrana prigovorila na svjedočenje dva lica u sudnici (vještak Samir Babić i svjedok Đ. B.), kao i na puštanje snimljenih razgovora prilikom saslušanja u istrazi. S obzirom na navedeno, apelant ističe da je osporena prvostepena presuda prožeta nepravilnostima i povredama prava krivičnog postupka, koje Vrhovni sud nije ispravio. Pri tome, apelant naglašava i neobično dug period od donošenja osporene drugostepene presude do njenog dostavljanja odbrani. Imajući u vidu istaknuto, apelant predlaže da se predmetna apelacija usvoji, osporene presude ukinu, te da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i da mu se isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava.

II.Odgovori na apelaciju

35. Vrhovni sud je istakao da apelacija nije osnovana, kao i da su apelacioni navodi identični žalbenim navodima. U tom smislu je navedeno da su u osporenoj drugostepenoj presudi izneseni potpuni i određeni razlozi.

36. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

37. Federalno tužilaštvo je navelo da apelacioni navodi predstavljaju ponavljanje žalbenih navoda na koje je Vrhovni sud dao odgovore u osporenoj drugostepenoj presudi. Pri tome je navedeno i da su optužbe za koje se apelant tereti nesporno dokazane. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

38. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su redovni sudovi već razmotrili navode apelacije, pa je predloženo da se ona odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

39. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju je navedeno da su apelantova prava sistemski kršena kroz čitav tok krivičnog postupka, kao i da nijedna institucija nije navela konkretne argumente u suprotnosti s apelantovim tvrdnjama.

V.Relevantni propisi

40. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (20) Značaj izraza u ovom zakonu (20) Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana, a nije nastala spontano, radi izravno slijedećeg učinjenja krivičnog djela, čiji članovi ne moraju imati formalno određene uloge, koja ne mora imati slijed članstva niti razvijenu organizaciju.

Član 238. st. (1) i (2) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

41. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 99. stav (1) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.

Član 243. st. (2) i (3) Odlučivanje o optužnici (2) Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke optužnice u roku od osam dana, a u složenim predmetima u roku od 15 dana od dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužitelju. Protiv ovog rješenja žalba se podnosi u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od 72 sata.

(3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav (1) tačka i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 027665 20 Kž 30 od 25. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 24. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (pravo na ličnu slobodu i sigurnost), te člana 13. Evropske konvencije (pravo na djelotvoran pravni lijek), kao i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima (kojim se garantira pravo na ličnu slobodu i sigurnost). Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

48. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

49. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član nema nikakvu primjenu u pretkrivičnom, odnosno istražnom postupku. Stoga, član 6. (posebno njegov stav 3) može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnoća da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredbi tog člana (vidi Evropski sud, Imbrioscia protiv Švicarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, serija A, broj 275; Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC] broj 36391/02, stav 50; Dvorski protiv Hrvatske, aplikacija broj 25703/11, presuda od 20. oktobra 2015. godine, stav 76. i Stevan Petrović protiv Srbije, aplikacije br. 6097/16 i 28999/19, presuda od 20. aprila 2021. godine, stav 166).

50. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje tiču se načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, pri čemu apelant posebno problematizira zakonitost određenih dokaza, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivična djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZFBiH. Također se ukazuje i na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u svjetlu poštovanja apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku prilikom odlučivanja o žalbi apelantove odbrane protiv osporene prvostepene presude. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima na obje sudske instance.

51. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na nezakonitost provedenih istražnih radnji i radnje pretresanja u ovoj krivičnopravnoj stvari, iz kojih su pribavljeni dokazi u odnosu na apelanta, a što je rezultiralo podnošenjem optužnice protiv njega i u konačnom njegove osude za predmetna krivična djela. Dakle, apelant smatra da se radilo o nezakonitim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska odluke.

52. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150).

53. U vezi s apelantovom tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na nezakonitom dokazu, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi npr. Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A, i Zličić protiv Srbije, aplikacije br. 73313/17 i 20143/19, presuda od 26. januara 2021. godine, stav 118). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi npr. Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, presuda od 28. jula 2009. godine, stav 41, te ibid. Zličić protiv Srbije, stav 18). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, presuda od 17. decembra 2013. godine). Prednje, također, uključuje i osporavanje autentičnost izvedenih dokaza. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

54. Dovodeći prethodne standarde u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud na početku ističe da apelant nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih na osnovu preduzetih posebnih istražnih radnji u smislu člana 130. ZKPFBiH, već je svoje apelacione navode isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih dokaza u predmetnom krivičnom postupku (uporedi, npr. ibid Bykov, citirano gore, stav 95). Što se tiče same zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju suštinski ovaj prigovor argumentira da je aktom Općinskog suda od 12. januara 2017. godine obaviješten da se u odnosu na njega preduzimaju posebne istražne radnje od 28. jula 2016. godine (obustavljene 27. decembra 2016. godine), a da je iz njihovih rezultata vidljivo da se u odnosu na apelanta radilo isključivo o periodu novembar–decembar 2016. godine. U tom smislu, apelant smatra da za period juli, august i septembar nisu postojale naredbe suda za provođenje posebnih istražnih radnji prema njemu, što u cijelosti dovodi u pitanje zakonitost preduzetih istražnih radnji i njihovih rezultata kao dokaza na kojem je zasnovana apelantova osuda. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvo konstatira da je apelant ovaj prigovor iznosio i pred redovnim sudovima. Cijeneći obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi s tim prigovorom/žalbenim navodom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene drugostepene presude (kao konačne u ovoj pravnoj stvari) da je navedena nepravilnost u označavanju vremenskog perioda u obavijesti upućenoj apelantu proistekla iz ukupnog vremenskog perioda u kome je predmetna organizirana grupa djelovala, te da se kod tih okolnosti ne može prihvatiti tvrdnja apelantove braniteljice da se apelant nalazio u režimu posebnih istražnih radnji i u vremenskom periodu juli– oktobar 2016. godine. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je naredbe donio nadležni sud i da one sadrže neophodne elemente i dovoljne razloge o svemu što je propisano u smislu člana 130. i člana 131. stav (2) ZKPFBiH. U tom smislu, Ustavni sud ima u vidu i da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelant u naredbama bio označen kao NN lice po nadimku Atko u kontekstu inkriminiranih radnji obuhvaćenih krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, kao i da je u njima bio naveden apelantov telefonski broj. Dakle, u konkretnom slučaju je, prema mišljenju Ustavnog suda, postojala dovoljna individualizacija, odnosno identifikacija apelanta kao lica za koje su postojale osnove sumnje da učestvuje u inkriminiranim radnjama obuhvaćenih predmetnim krivičnom djelom. U prilog navedenom zaključku Ustavni sud podsjeća i na nepostojanje prepreka da se dokaz provođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug lica prema kojima se mogu odrediti takve istražne radnje čak iskoristi i u postupku prema licu prema kojem ovakva radnja nije određena naredbom sudu, uz uvjet da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga), te da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1274/13 od 20. jula 2016. godine, stav 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, suprotno apelacionim navodima, nema ni proizvoljnosti u obrazloženjima redovnih sudova da navedena okolnost (obavještavanje apelanta o periodu u kojem se preduzimaju posebne istražne radnje u konkretnom slučaju) nije imala za posljedicu nezakonitost dokaza (rezultata dobivenih provođenjem posebnih istražnih radnji) na kojem se ne može zasnivati sudska odluka – stav (3) člana 11. ZKPFBiH, što bi rezultiralo bitnom povredom odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka i) ZKPFBiH, niti je takva okolnosti predstavljala povredu apelantovog prava na odbranu.

55. Zatim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nisu bili jedini dokazi na kojima se zasnivala presuda u osuđujućem dijelu protiv apelanta (uporedi Schenk, citirano gore, stav 48). Dakle, prilikom donošenja osuđujuće presude protiv apelanta redovni sudovi su uzeli u obzir i doveli u pojedinačnu

– međusobnu vezu kako sadržaj materijala pribavljen posebnim istražnim radnjama i vještačenjem, tako i iskaze mnogobrojnih svjedoka koje su dali kako u fazi istrage tako i na glavom pretresu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da općenito posmatrajući prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124. i Gani protiv Španije, aplikacija broj 61800/08, presuda od 19. februara 2013. godine, stav 38).

56. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost materijala – podataka pribavljenih posebnim istražnim radnjama, Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihov sadržaj cijeni s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja tih materijala u svjetlu iskaza svjedoka kako optužbe i odbrane, kao i iskaza označenih vještaka u kontekstu njihovih nalaza i mišljenja prezentiranih na glavnom pretresu koje je apelantova odbrana imala priliku unakrsno ispitati i pobijati. Pri tome, nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima svjedoka optužbe. Redovni sudovi su iskaze svjedoka (kako iz faze istrage tako i sa glavnog pretresa) detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je apelant upravo lice koje je (prodajući opojnu drogu Fuadu Numanoviću) počinilo inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret, u sklopu djelovanja organizirane grupe ljudi koja je vršila neovlaštene nabavke, prerade, držanja i prodaje opojne droge, i za koje je, između ostalog, u konačnici proglašen krivim (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) u vezi sa članom 55. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZFBiH).

57. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj svih izvedenih dokaza kako iz faze istrage tako i s glavnog pretresa. Na navedeni zaključak Ustavnog suda nije od utjecaja ni činjenica da je apelantu u ponovnom suđenju bilo onemogućeno (odbijen prijedlog) da ponovo izvede dokaze iz prethodno provedenog postupka. Ovo iz razloga jer iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantova odbrana nesporno u prethodnom postupku imala mogućnost da se izjasni u vezi s prihvaćanjem izvedenih dokaza u prethodnom postupku, što je i iskoristila. Stoga, takvim postupanjem redovnog suda nisu ugrožene garancije obuhvaćene pravom na odbranu i pravom na jednakost stranaka u postupku, budući da su svi dokazi izvedeni u apelantovom prisustvu na javnoj raspravi/glavnom pretresu, čime je osigurana kontradiktornost postupka u ovoj pravnoj stvari u kojoj egzistira procesnopravni kontinuitet prethodnog postupka i ponovnog suđenja u kontekstu pravičnog suđenja sagledanog u cjelini. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da je načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj aplikacije 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII; Yakhymovych protiv Ukrajine, broj aplikacije 23476/15, presuda od 16. decembra 2021. godine, stav 28). S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice.

58. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti, samo po sebi, do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove izvršilačke odgovornosti u predmetnom krivičnom djelu kao člana organizirane grupe. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, budući da nisu zasnovana samo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već upravo na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom/glavnom pretresu. Isto tako, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su u konkretnom slučaju ispunjena sva obilježja predmetnog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i za koje je osuđen. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u apelaciji) proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristila, uključujući, između ostalog, i komentiranje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da su (suprotno apelacionim navodima) i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije.

59. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na navedeni način ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. U tom smislu se ukazuje neosnovanim apelantov navod u odnosu na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda prilikom potvrđivanje optužnice protiv apelanta. Naime, Ustavni sud ističe da osim činjenične konstatacije da je predmetna optužnica potvrđena dan nakon njenog podnošenja, apelant nije pružio nijedan dokaz koji bi ukazivao da je takvo što bilo u suprotnosti sa članom 243. st. (2) i (3) ZKPFBiH u mjeri koja bi apelanta stavila u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, posebno kada se imaju u vidu prethodni zaključci Ustavnog suda u vezi s nepostojanjem proizvoljnosti kada je u pitanju ocjena dokaza u predmetnom krivičnom postupku u svjetlu utvrđenja apelantove krivice za počinjenje predmetnog krivičnog djela. Pri tome, iz obrazloženja osporenih odluka, niti je apelant pružio ijedan dokaz, ne proizlazi ni da je navedeno potvrđivanje optužnice eventualno rezultat neobjektivnosti postupajućeg sudije za prethodni postupak, što bi za posljedicu pokrenulo pitanje poštovanja prava na nepristrasan sud. Isto tako, u kontekstu garancija obuhvaćenih pravom na jednakost strana u postupku, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelacije kojima se ukazuje da je u konkretnom slučaju prisustvo svjedoka Đ. B. tokom saslušanja vještaka Samira Babića na glavnom pretresu ugrozilo garancije ovog aspekta prava na pravično suđenje. Ovo iz razloga jer iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o istovremenom svjedočenju u smislu člana 99. ZKPFBiH, budući da je navedeno lice prethodno svjedočilo na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, a koje je po odobrenju suda na prijedlog Tužilaštva samo pojašnjavalo određene komunikacije (zašto su određenu komunikaciju našli relevantnom, na osnovu koje korištene tehnologije, te kako su poslije slušanja tog konkretnog razgovora, odnosno komunikacije presretali kupce i konzumente, kod kojih su onda pretresanjem pronalazili kupljenu opojnu drogu). Stoga, Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljno obrazloženje iz osporene drugostepene presude da navedeni svjedok nije preuzeo ingerencije i ulogu navedenog sudskog vještaka za komunikacije, dok istovremeno Ustavni sud ne nalazi zbog čega bi opisana situacija suštinski dovela apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i eventualno ugrozila apelantovo pravo na „jednakost oružja“, posebno imajući u vidu da apelantova krivica nije zasnovana isključivo na ovom dokazu već, kao što je prethodno zaključeno, na sveukupnosti provedenog predmetnog dokaznog postupka.

60. Konačno, Ustavni sud ima u vidu i apelantov navod u vezi s vremenom koje je bilo potrebno Vrhovnom sudu da dostavi osporenu drugostepenu presudu (oko pet mjeseci). Prema ocjeni Ustavnog suda, ovaj navod, općenito govoreći, može pokrenuti pitanje garancija obuhvaćenih pravom na donošenje sudske odluke u razumnom roku kao aspektom prava na pravično suđenje, a što, između ostalog, uključuje ne samo donošenje sudske odluke već i njeno dostavljanje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant ni na koji način u predmetnoj apelaciji nije problematizirao dužinu trajanja predmetnog krivičnog postupka, već se ovaj apelacioni navod suštinski dovodi u kontekst ukazivanja (i kao jedan od primjera) proizvoljnosti u postupanju Vrhovnog suda. U takvim okolnostima, a u svjetlu prethodno iznesenog stava Ustavnog suda o odsustvu proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u konkretnoj krivičnoj stvari, Ustavni sud smatra da vrijeme koje je bilo potrebno za dostavljanje apelantu osporene drugostepene presude nije dovelo apelanta u nepovoljan položaj, niti je ugrozilo njegova prava da na efektivan način ostvari daljnju zaštitu svojih prava obuhvaćenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

61. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu načina na koji je proveden dokazni postupak u ovoj krivičnopravnoj stvari ili da je procjena domaćih sudova u ocjeni dokaza bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, zbog činjenice da su u njemu kao dokazi korišteni materijali dobiveni preduzimanjem posebnih istražnih radnji, budući da su u konkretnom slučaju ispoštovana sva prava apelantove odbrane. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) navedenog zakona, koje mu je, između ostalog, stavljeno na teret, pri čemu je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže i pobija dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelanta, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava.

63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1175/21 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio