Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/22 (B.S.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Posjed
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1491/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1491/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. S.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 044841 21 Gž 2 od 23. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Zoran Kisin advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 044841 21 Rev od 2. marta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 044841 21 Gž 2 od 23. avgusta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 044841 19 P 2 od 22. februara 2021. godine. Dopunom apelacije od 7. juna 2022. godine apelantkinja je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda broj 75 0 I 056103 22 I“ (u izvršnom postupku u kojem je izvršenje određeno na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda 75 0 P 044841 19 P 2 od 22. februara 2021. godine) do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3677/21 od 16. novembra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. marta 2022. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezana je apelantkinja da tužiocu (J.M.) preda u posjed dio parcele (pobliže naznačene izrekom prvostepene presude), te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je najprije ukazao da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da tužilac i apelantkinja imaju zajedničku granicu razdvajanja njihovih parcela (koje su prednik apelantkinje i tužilac kupili od B.Đ. 1979. godine, odnosno 1980. godine), da nije izvršeno razgraničenje između tih parcela sve do 2017. godine, te da je geometar V.O. na licu mjesta 7. aprila 2017. godine obilježio međne znake i o tome sačinio zapisnik i skicu (te da su navedeni zapisnik potpisali apelantkinja i tužilac). Takođe, da je saslušanjem navedenog geometra prvostepeni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju međa uspostavljena za osnovu sporazuma stranaka, da nije bilo primjedbi na taj sporazum, te da je apelantkinja pristala da se u jednom dijelu granica ispravi na njenu štetu jer nije išla pravolinijski. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 122. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske (kojim je propisano da prikupljanje podataka o nastalim promjenama na nepokretnostima i izvođenje radova na terenu, kao i obnavljanje granica parcele i identifikaciju parcele, obavlja Uprava ili geodetska organizacija) imao cijeniti navedeni sporazum od 7. aprila 2017. godine o razgraničenju predmetnih parcela potpisan od strane parničnih stranaka uz učešće geometra V.O. Naime, Okružni sud je naveo da iz takvog označavanja graničnih linija između parničnih stranaka proizlazi i ovlašćenje da jedna strana od druge zahtijeva predaju u posjed dijela zemljišta koje je uređeno na takav način prema faktičkom i mirnom posjedu. Pri tome, Okružni sud je naveo da položaj ograde koju je postavila apelantkinja, kao i iskazi svjedoka (između ostalog, da „prilikom postavljanja ograde nije bilo odstupanja od linije koju je pokazao geometar“), u odnosu na skicu lica mjesta sačinjenu od strane geometra O.V., ne može uticati na drugačiji položaj predmetne granične linije, jer je pomjeranje granične linije postavljanjem ograde od strane apelantkinje moglo nastupiti i nakon postavljanja granične linije od strane geometra i označavanja iste u digitalnim katastarskim planovima. Dakle, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da su sporazumom od 7. aprila 2017. godine o razgraničenju predmetnih parcela parnične stranke označile granične linije svojih parcela, te da navedeni sporazum predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine i predaju u posjed dijela parcele koji je zauzet od strane apelantkinje na štetu tužioca. Naprijed navedeno posebno kada se ima u vidu da je granična linija u digitalnim katastarskim planovima (prilikom aerofotogrametrijskog snimanja iz 1989. godine) postavljena na štetu apelantkinje u većoj površini u odnosu na onu koju zahtijeva tužilac.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prva na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je zaključak redovnih sudova da „nikada nije izvršeno cijepanje između nekretnina parničnih stranka“ u suprotnosti sa izjavom apelantkinje koja je navela da je „oduvijek koristila nekretninu u skladu sa postavljenom ogradom“. Dalje navodi da nisu pravilno cijenjene izjave svjedoka (između ostalog, da je svjedok M.P. izjavio da „prilikom postavljanja ograde nije bilo odstupanja od linije koju je pokazao geometar“). Takođe ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“, te da je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvalao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantkinjine navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije bila onemogućena da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njenim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/22 (B.S.) | Sudska praksa | Aktio