Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4355/20 (M. M. i M-S Euroblok d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjenica
  • Zastara
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4355/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4355/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Marinko Musa i M-S Euroblok d.o.o. Čitluk, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marinka Muse i M-S Euroblok d.o.o. Čitluk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 P 081198 20 Rev od 8. listopada 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marinko Musa (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i M-S Euroblok d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu drugoapelant, zajedno: apelanti) iz Čitluka, koje zastupa Marijo Miletić, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 2. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 081198 20 Rev od 8. listopada 2020. godine. Apelanti osporavaju i Presudu Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 081198 19 Gž 2 od 21. svibnja 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i HETA d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 20. listopada 2021. godine, Kantonalni sud 21. listopada 2021. godine, a tužitelj 22. listopada 2021. godine.

4. Apelantima su 29. ožujka 2022. godine, u skladu sa člankom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužitelja na eventualno izjašnjenje.

5. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Prednik tužitelja Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo je kao davatelj lizinga s prvoapelantom kao korisnikom lizinga 22. prosinca 2008. godine zaključio ugovor o financijskom lizingu, a predmet lizinga je motorno vozilo marke „Audi“. S ciljem osiguranja obveza iz navedenog ugovora, apelanti su izdali 12 mjenica, od čega prvoapelant dvije, a drugoapelant deset mjenica, brojevi mjenica precizirani u presudama i apelaciji, koje glase na iznos od 57.149,20 KM, te je na temelju tih mjenica, s obzirom na to da apelant nije ispunjavao svoje obveze iz predmetnog ugovora, pokrenut izvršni postupak. Izvršni sud je odredio predloženo izvršenje rješenjem o izvršenju preciziranom u presudama i apelaciji na koje su apelanti uložili prigovor povodom čega je određeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i daljnji postupak je nastavljen po pravilima parničnog postupka u skladu sa odredbom članka 60. stavak 4. Zakona o izvršnom postupku.

8. Nakon toga, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj 58 0 P 081198 16 P od 29. prosinca 2016. godine odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelanti obvežu da mu na ime obveza po mjenicama preciziranim u presudi, danim kao osiguranje potraživanja po financijskom lizingu preciziranom u presudi, isplate solidarno iznos od 57.149,29 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana aktiviranja mjenice, odnosno od 30. prosinca 2010. godine pa do konačne isplate, kao i da tužitelju nadoknade troškove postupka. Presudom je obvezan tužitelj da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.

9. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 58 0 P 081198 17 Gž od 29. siječnja 2019. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je, između ostalog, obrazložio da je prvostupanjski sud propustio predmetni spor riješiti kao mjenični spor i ispitati omogućuju li s formalnopravne strane predmetne mjenice ostvarenje mjeničnog prava jer je izostalo utvrđenje pravno relevantnih činjenica na koje je bilo moguće pravilno primijeniti materijalno pravo.

10. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 081198 19 P 2 od 30. listopada 2019. godine kojom je odbio naprijed citirani tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao ga da apelantima naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelanti i prednik tužitelja zaključili ugovor o financijskom lizingu i da su uslijedile radnje precizirane u prethodnim točkama ove odluke. Utvrđeno je i da su apelanti izdali predmetne vlastite mjenice sa klauzulom „bez protesta“ koje nose njihov potpis i da su ovlastili prednika tužitelja da izdate mjenice ispuni upisivanjem mjesta i datuma njihovog izdavanja, datuma dospijeća, ukupnog iznosa mjenične svote, mjesta plaćanja, a po potrebi i drugih nebitnih mjeničnih elemenata, kao i da poduzme sve neophodne radnje s ciljem tako ispunjenih mjenica kako na novčanim sredstvima na tekućim/žiroračunima tako i na ostaloj pokretnoj ili nepokretnoj imovini. Općinski sud je istaknuo da u svezi s navedenim proizlazi da se radi o vlastitim bjanko mjenicama. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da su apelanti postavili pitanje aktivne legitimacije tužitelja pa je u svezi s tim taj sud obrazložio da je aktivna legitimacija tužitelja nesporna. Navedeno je da je, naime, utvrđeno da je izvršena cesija predmetnog potraživanja i da je ono sa tužitelja prešlo na umješača u postupku, odnosno društva B2 Kapital d.o.o., ali da, s obzirom na to da mjenica predstavlja vrijednosni papir koji se može prenositi samo indosamentom, u konkretnom slučaju nije izvršen prijenos mjeničnih prava sa tužitelja na umješača putem indosamenta pa tužitelj i dalje ima aktivnu legitimaciju u ovom sporu. Pri tom se Općinski sud pozvao na odredbe članka 242. stavak 3. i članka 248. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji se primjenjuje na prijenos mjeničnog prava s obzirom na to da ono nije regulirano Zakonom o mjenici. Općinski sud je istaknuo da tijekom postupka apelanti nisu dokazali da je prijenos navedenog mjeničnog prava izvršen u skladu s navedenim propisima, niti da je umješač zakoniti nositelj tih prava.

11. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao radi čega mjenični vjerovnik, ako je izdana kao instrument osiguranja plaćanja, što je u ovom predmetu slučaj, ovlašten da potražuje izvršenje mjenične obveze od mjeničnih dužnika neovisno o eventualnoj valjanosti ili nevaljanosti osnovnog pravnog posla koji u ovom slučaju predstavlja ugovor o lizingu. Obrazloženo je i da radi inkorporiranosti svih prava iz mjenice u samoj mjenici vjerovnik svoja mjenična ovlaštenja dokazuje isključivo samom mjenicom, kao i da su mjenični dužnici ovlašteni da ističu i mjenične prigovore koji mogu biti objektivni i subjektivni i da sa svrhom dokazivanja tih prigovora izvode dokaze. Općinski sud je istaknuo da su u svezi s tim apelanti istaknuli prigovor formalnopravne neispravnosti mjenice, a njegovu osnovanost su dokazivali provođenjem materijalnih dokaza i vještačenjem financijsko-ekonomske struke. Obrazloženo je da je utvrđeno da je tužitelj predmetne bjanko mjenice ispunio protivno uvjetima iz osnovnog pravnog posla s obzirom na to da nije postojao dogovor između apelanata i tužitelja o načinu popunjavanja mjenice. Obrazloženo je da je vještačenjem utvrđeno da je iznos potraživanja 55.692,26 KM, a ne na mjenicama istaknuti iznos od 57.149,29 KM, te da je napisan pogrešan datum dospijeća 30. prosinca 2010. godine, a da je trebao biti upisan dan raskida glavnog ugovora 20. prosinca 2010. godine koji se datum trebao primijeniti kao datum dospijeća predmetnih mjenica. S obzirom na to da se, kako je obrazložio taj sud, radi o bitnim elementima mjenice, to sporne mjenice nisu formalnopravno ispravne i ne vrijede kao vlastite mjenice. Općinski sud je osim toga obrazložio i da je sporno potraživanje zastarjelo. Obrazloženo je da je s obzirom na navedeno jasno da se radi o mjenicama po viđenju koje shodno odredbama članka 35. stavak 1. Zakona o mjenici koja se na vlastitu mjenicu primjenjuje shodno odredbama članka 108. stavak 1. Zakona o mjenici moraju biti podnesene na plaćanje najkasnije u roku od godinu dana od dana kada su izdane, odnosno najkasnije do 22. kolovoza 2009. godine, a kako je tužitelj ostvarenje mjeničnog potraživanja okrenuo prijedlogom za izvršenje koji je Općinskom sudu dostavio 14. siječnja 2011. godine, to je, prema mišljenju tog suda, očigledno da je prigovor zastare potraživanja utemeljen.

12. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 081198 19 Gž 2 od 21. svibnja 2020. godine žalbu uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, s tim da je izmijenjen iznos potraživanja sa 57.149,29 KM na 55.692,26 KM shodno financijskom vještačenju. Presudom su obvezani apelanti da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostupanjskog suda, te istaknuto da je tužiteljeva žalba utemeljena. U svezi s tim je istaknuto da je odredbama članka 106. Zakona o mjenici propisano što vlastita mjenica sadrži, u protivnom, u nedostatku bilo kojeg sastojka mjenica ne vrijedi kao vlastita mjenica dok su člankom 107. istog zakona propisani izuzeci, pa je tako stavkom 2. tog članka propisano da se vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra mjenicom po viđenju. Kantonalni sud je obrazložio da vezano za navedeno iz činjenica predmeta proizlazi da je na spornim mjenicama kao dan dospjelosti označen 30. prosinca 2010. godine, pa je, prema mišljenju tog suda, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se sporne mjenice smatraju mjenicama po viđenju.

13. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da budući da konkretne mjenice služe kao sredstvo osiguranja potraživanja, odnosno urednog vraćanja obveza iz osnovnog posla, imatelj bjanko mjenice će aktivirati (popuniti) mjenicu tek ako dužnik iz osnovnog posla ne bude uredno izvršavao svoju obvezu, a hoće li se i kada to desiti nije poznato u momentu nastanka osnovnog posla i potpisivanja bjanko mjenica. Kako, prema obrazloženju Kantonalnog suda, korisnik lizinga-prvoapelant nakon raskida ugovora 20. prosinca 2010. godine nije u ostavljenom roku od sedam dana dobrovoljno platio dugovani iznos, to su se po proteku tog roka ispunili uvjeti za aktiviranje spornih bjanko mjenica. Stoga, označeni rok dospjelosti mjenica sa 30. prosincem 2010. godine, tj. po proteku deset dana od dospjelosti obveze iz osnovnog posla čijem osiguranju mjenice služe, po zaključku Kantonalnog suda, nije proizvoljan niti suprotan načelu savjesnosti i poštenja. Kantonalni sud je obrazložio i da je odredbom članka 80. stavak 1. Zakona o mjenici propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. U svezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da budući da su bjanko mjenice popunjene sa danom 30. prosincem 2010. godine, to shodno navedenim zakonskim odredbama od tog dana, a ne od dana izdavanja mjenice počinje teći zastarni rok koji, suprotno pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda, nesporno nije protekao. Osim toga, navedeno je da apelanti nisu u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, u odgovoru na tužbu kao ni na pripremnom ročištu isticali prigovor da predmetne mjenice nisu podnesene na isplatu, već su to istaknuli samo u završnom izlaganju nakon provedenog postupka u ponovljenom postupku pa se o tom prigovoru tijekom postupka nije ni raspravljalo. Imajući u vidu navedeno, te da je i provedeno vještačenje financijske struke u kojem je utvrđen točan iznos potraživanja tužitelja, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 081198 20 Rev od 8. listopada 2020. godine reviziju odbio, kao i zahtjeve stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju su navedeni činjenično stanje i pravni stavovi nižestupanjskih sudova, te istaknuto da Vrhovni sud smatra da je odluka drugostupanjskog suda pravilna i zakonita i da revizijskim prigovorima nije dovedena u pitanje. Vrhovni sud je obrazložio da je relevantno pravo koje se u ovom predmetu ima primijeniti Zakon o mjenici kao lex specialis jer se nesumnjivo radi o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjeničnog iznosa po trasiranim mjenicama sačinjenim u smislu odredbi članka 3. Zakona o mjenici, koji je kao takav i razriješen pa je neutemeljen revizijski navod da je spor razriješen kao spor iz osnovnog posla. Vrhovni sud je obrazložio i da shodno odredbama članka 48. stavak 1. Zakona o mjenici tužitelj može kao povjeritelj sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, u konkretnom slučaju od apelanata kao mjeničnih dužnika. Obrazloženo je da je u svezi s tim neutemeljen prigovor da je nastupila zastara mjeničnog potraživanja jer se na bjanko mjenicu posredno primjenjuju odredbe članka 18. stavak 2. Zakona o mjenici koje predviđaju mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna, a iz čega proizlazi da takva mjenica postaje mjenicom tek kada ovlaštena osoba popuni mjenični sadržaj, što će učiniti najkasnije prije podnošenja mjenice na naplatu jer se ne može zatražiti isplata bjanko mjenice. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, kada se mjenica ispuni svim nedostajućim sastojcima smatra se potpunom mjenicom kao vrijednosnim papirom, i to od trenutka njezinog izdavanja. Kako je obrazložio taj sud, u konkretnom slučaju, budući da je na bjanko mjenici naveden dan dospjelosti 30. prosinca 2010. godine tada dospijeva i na naplatu pa se i rok zastare računa od tog datuma. Obrazloženo je da je nesporno da se upisivanjem dana dospijeća na bjanko mjenici ne radi o mjenici po viđenju, već o mjenici na dan. Konačno, navedeno je da kako je odredbama članka 80. stavak 1. Zakona o mjenici propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi akceptata zastarijevaju za tri godine računajući od dana dospjelosti, u konkretnom slučaju od 30. prosinca 2010. godine, to nesporno nije protekao zastarni rok s obzirom na to da je tužitelj prijedlog za izvršenje podnio 14. siječnja 2011. godine, a koji je prijedlog nakon podnošenja prigovora na rješenje o izvršenju prerastao u tužbu. Vrhovni sud je istaknuo i da je u svezi s pitanjem aktivne legitimacije pravilno obrazloženje prvostupanjskog suda, koje je prihvatljivo i za Vrhovni sud, pa se taj sud neće bez potrebe baviti ponavljanjem tog obrazloženja. Osim toga, istaknuto je da se ostali revizijski prigovori odnose na činjenično stanje kojim se revizijski sud ne može baviti dok preostali nisu od značaja za donošenje odluke tog suda.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da osporene odluke ne sadrže adekvatna obrazloženja, te da Vrhovni sud uopće nije odgovorio na sve revizijske navode, zbog čega predlažu da Ustavni sud izvrši uvid u njihovu reviziju i spis predmeta. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud trebao odgovoriti na njihove navode koji su se odnosili na prekoračenje tužbenog zahtjeva od drugostupanjskog suda koji je umjesto mjeničnog spora vodio spor o osnovnom pravnom poslu, odnosno vodio je parnični postupak, pri čemu je umjesto da ocijeni formalnopravnu ispravnost spornih mjenica i na temelju toga riješi spor, predmetni spor riješio kao građanskopravni. Navode i da Kantonalni sud uopće nije dao odgovore na pitanje postojanja aktivne legitimacije, dok je Vrhovni sud samo paušalno potvrdio zaključke prvostupanjskog suda. U svezi s tim, navode da je nesporno da je izvršena cesija, čime su sva prava iz osnovnog posla prešla sa tužitelja na umješača, zbog čega tužitelj nema aktivnu legitimaciju, odnosno pravo tražiti da mu se izvrši isplata po spornim mjenicama, već ima samo procesnu legitimaciju odnosno ovlaštenje da nastavi voditi postupak protiv apelanata, ali pod uvjetom da prilagodi tužbeni zahtjev u tom smislu..Apelanti smatraju da se na navedeno pitanje odnose odredbe čl. od 436. do 455. ZOO-a, a ne odredbe članka 242. ZOO-a i druge koje se odnose na prijenos vrijednosnih papira. Smatraju i da je nesporno da je predmetno potraživanje zastarjelo jer se zbog formalne neispravnosti spornih mjenica radi o mjenici po viđenju za koju postoji obveza da se podnese na isplatu najkasnije dva radna dana koja dolaze odmah iza dana dospijeća mjenice pa kako su u konkretnom slučaju sporne mjenice na naplatu dospjele 22. prosinca 2010. godine, a podnesene su na isplatu 30. prosinca 2010. godine, vidljivo je da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka. Smatraju da im je navedenim postupcima uskraćen pristup sudu.

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je dao jasno i argumentirano obrazloženje za sva bitna pitanja revizije, te da nije bilo kršenja prava apelanata koji koriste apelaciju Ustavnom sudu kao neku vrstu izvanrednog pravnog lijeka protiv revizijske presude.

17. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

18. Tužitelj je naveo da su neutemeljene tvrdnje apelanata da je Kantonalni sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva jer je taj sud suprotno tvrdnjama apelanata tužitelju i dosudio ono što mu pripada. Navodi da su neutemeljene i tvrdnje da je drugostupanjski sud rješavao pitanje osnovnog posla jer je jasno vidljivo da je rješavan mjenični spor u kojem je nesporno da je tužitelj zakoniti imalac spornih mjenica, a pitanje rješavanja odnosa između tužitelja i umješača je stvar njihovog internog dogovora.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase: Članak 12. st. (1) i (2) (1) Svaka mjenica, i onda kada nije izričito trasirana po naredbi, može se prenijeti indosamentom.

(2) Mjenica u koju je trasant stavio riječi: "ne po naredbi" ili drugi izraz, koji znači to isto, može se prenijeti samo u obliku i s učinkom običnog ustupanja (cesije).

Članak 18. stavak (2) (2) Ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

Članak 80. stavak (1) (1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti.

Članak 106.

Vlastita mjenica sadrži:

1) oznaku da je mjenica, unesena u sam slog isprave na jeziku na kojem je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavatelj).

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Član 242.

(1) Pravo iz hartije od vrijednosti na ime prenosi sa cesijom.

(2) Posebnim zakonom može biti određeno da se pravo iz hartije od vrijednosti na ime može prenositi i indosamentom.

(3) Prenos prava iz hartije od vrijednosti na ime vrši se ubilježavanjem na samoj hartiji firme, odnosno naziva, odnosno imena novog imaoca, potpisivanjem prenosioca i upisom prenosa u registar hartija od vrijednosti, ako se takav registar vodi kod izdavaoca.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 081198 20 Rev od 8. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je rješavano pitanje prava koja proizlaze iz mjenice, odnosno da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

30. Apelanti smatraju da su Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno primijenili pravo, da nisu imali adekvatan pristup sudu i da osporene presude nisu dovoljno obrazložene. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, točke 24–27.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da će, imajući u vidu navedeno, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava, jesu li apelanti imali adekvatan pristup sudu i jesu li osporene presude dovoljno obrazložene.

32. Prije svega, Ustavni sud u pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pristup sudu primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. studenog 2021. godine, točka 41., dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Pri tom, Ustavni sud ukazuje i da apelanti nisu ponudili posebne argumente iz kojih bi proizlazilo da im je na bilo koji način pristup sudu bio ograničen.

33. Nadalje, dovodeći u kontekst činjenice predmeta koje su navedene u prethodnim točkama ove odluke s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili pravo kada su preinačili prvostupanjsku presudu i obvezali apelante da solidarno tužitelju isplate iznos naveden u spornim mjenicama. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi detaljno i argumentirano pozvali na relevantne odredbe Zakona o mjenici, ZOO-a i ZPP-a, a takvo pozivanje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev donoseći svoju presudu.

34. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje vezano za zastaru mjeničnog potraživanja i njezinu dospjelost, pa je tako npr. u Odluci broj AP 2930/19 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2930/19 od 7. travnja 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud istaknuo da „Ustavni sud dalje zapaža da na proizvoljnost zaključaka redovnih sudova ne ukazuju ni apelantičine tvrdnje kojima osporava zaključak redovnih sudova o njezinom prigovoru zastare mjeničnog potraživanja, odnosno da je u konkretnom slučaju došlo do produljivanja rokova zastarjelosti, što je suprotno članku 364. ZOO-a. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasno i argumentirano obrazloženje, a te zaključke je prihvatio i Kantonalni sud, da je u konkretnom slučaju izdana bjanko mjenica i da je tužitelj kao mjenični vjerovnik bio ovlašten u bjanko mjenicu upisati i datum plaćanja, a u ovom slučaju to je 7. veljače 2011. godine kada je mjenica dospjela, pa kod činjenice da je tužitelj prijedlog za izvršenje podnio 16. veljače 2011. godine, utvrđeno je da je neutemeljen prigovor zastare mjeničnog potraživanja. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje zastare mjeničnog potraživanja, te u svezi s tim nije našao proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova da se u slučaju bjanko mjenice zastarjelost računa od trenutka naknadno upisane dospjelosti potraživanja, a ne od trenutka izdavanja mjenice, kako je to apelantica tvrdila tijekom postupka (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke broj AP 2288/17 od 11. listopada 2017. godine, toč. 3. i 9, broj AP 5294/17 od 11. lipnja 2019. godine, toč. 3., 5. i 11. i broj AP 6177/18 od 2. srpnja 2020. godine, st. 31. i 32., dostupne na www.ustavnisud.ba ) .“ Ovakav stav Ustavni sud je iskazao i u Odluci broj AP 946/20 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 946/20 od 3. studenog 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju postavlja pitanje datuma dospjelosti i zastare mjeničnog potraživanja (kao datum dospjelosti naveden je 30. prosinca 2010. godine, a tužitelj je podnio prijedlog za izvršenje 14. siječnja 2011. godine), Ustavni sud smatra da se stav iskazan u navedenim odlukama br. AP 2930/19 i AP 946/20 može primijeniti i na konkretan slučaj pa se umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na datum dospijeća i protek zastarnog roka u cijelosti poziva na obrazloženje povodom tih pitanja iz odluka br. AP 2930/19 i AP 946/20.

36. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, u predmetnom postupku rješavali pitanje formalnopravne ispravnost spornih mjenica i da su razriješili mjeničnopravni spor a da se nisu bavili osnovnim pravnim poslom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju osnovni pravni posao prenesen cesijom sa tužitelja na umješača. Međutim, suprotno tvrdnjama apelanata, kako su obrazložili Kantonalni sud i Vrhovni sud, apelanti ničim nisu dokazali da je preneseno i mjenično pravo koje, kako to proizlazi iz citiranih relevantni zakonski odredbi, može biti preneseno samo indosamentom, osim u slučaju ako je na samoj mjenici naznačeno da se ne prenosi na taj način pa se tada prenosi cesijom. Dakle, kako su to i obrazložili Kantonalni sud i Vrhovni sud, apelanti u postupku nisu dokazali da je na mjenici naznačeno da se mjenična prava neće prenositi indosamentom niti je dokazano da su ona prenesena cesijom (članak 242. ZOO-a i članak 12. Zakona o mjenici) pa u svezi s tim nema ničeg proizvoljnog u obrazloženju redovnih sudova o postojanju aktivne legitimacije tužitelja. Također, s obzirom na navedeno, tužitelj nije ni imao obvezu promjene, kako apelanti tvrde, prilagodbe tužbenog zahtjeva. Ustavni sud ukazuje i da standard obrazložene sudske odluke kao segment prava na pravično suđenje dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Garcia Ruiz protiv Španjolske, presuda od 21. siječnja 1999. godine, stavak 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. veljače 2022. godine, točka 62.), što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i uradio, a što ne čini njegovu odluku suprotnu standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neutemeljeni.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da konkretno mjenično potraživanje nije zastarjelo jer se zastarni rok računa od upisanog dana dospjelosti, a ne od dana izdavanja mjenice, kada su razrješavali pitanje formalnopravne ispravnosti spornih mjenica, a ne osnovnog pravnog posla, kada apelanti nisu dokazali da je cesijom osim prava glavnog pravnog posla preneseno i mjenično pravo koje se može prenositi samo indosamentom osim ako je na samoj mjenici suprotno naznačeno, što ovdje nije slučaj.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4355/20 (M. M. i M-S Euroblok d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio