Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4435/20 (Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4435/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4435/20, rješavajući apelaciju Rudnika mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rudnika mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 145286 19 Rev od 1.

septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 145286 19 Rev od 1. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 145286 18 Rsž od 16. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 145286 17 Rs od 15. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i L. S. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. i 18. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 18. februara do 10. marta 2022. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 14. marta 2022. godine apelantu na izjašnjenje.

5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 145286 17 Rs od 15. juna 2018. godine naloženo je apelantu da na ime naknade nematerijalne štete tužiocu isplati ukupan novčani iznos od 92.600,00 KM, i to na ime duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 80.000,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 3.600,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 3.000,00 KM i na ime naruženosti iznos od 6.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude, dok je tužilac odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 KM, te zahtjevom za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete (vrijednost spora 47.000,00 KM), a da je u toku glavne rasprave (nakon što su provedena medicinska vještačenja) konačno opredijelio tužbeni zahtjev i predložio da se apelant obaveže na isplatu ukupnog iznosa od 93.600,00 KM. Dalje je naveo da apelant u odgovoru na tužbu nije osporavao osnov, ali je osporio visinu tužbenog zahtjeva, u kojem je naveo da smatra da je tužbeni zahtjev previsoko postavljen po svim vidovima nematerijalne štete (na pripremnom ročištu apelant je ostao pri navodima iznesenim u pismenom odgovoru na tužbu). Zatim je ukazao da je u podnesku od 28. februara 2018. godine apelant naveo da priznaje tužbeni zahtjev u cijelosti i predložio da se donese presuda na osnovu priznanja, a nakon toga i na ročištu za glavnu raspravu od 13. marta 2018. godine izjavio da u cijelosti priznaje tužbeni zahtjev postavljen u tužbi i predložio da se donese presuda na osnovu priznanja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na ročištu od 13. marta 2018. godine donio rješenje kojim je odbijen apelantov prijedlog za donošenje presude na osnovu priznanja. Naime, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima. Također, da je odredbama člana 9. ZPP propisano da su stranke dužne savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom, a članom 10. istog zakona da je sud dužan onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Dalje je ukazao da je odredbama člana 180. stav 2. ZPP propisano da sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja i kada je udovoljeno potrebnim uvjetima ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. ZPP). Općinski sud je naveo da je apelant podnesak u kojem je naveo da priznaje tužbeni zahtjev u cijelosti dostavio sudu tek nakon što je uredno primio tri pismena nalaza vještaka medicinske struke (ortopedije i traumatologije, neuropsihijatrije i neurohirurgije). Zatim je naveo da sama činjenica da je „priznanje tužbenog zahtjeva na iznos od 47.000,00 KM” uslijedilo tek nakon prijema pismenih nalaza vještaka medicinske struke jasno ukazuje da se korištenje prava na priznavanje tužbenog zahtjeva, na način kako je to apelant učinio, ne može smatrati savjesnim, niti u skladu s navedenim odredbama ZPP. U vezi s tim, da je priznanje učinjeno isključivo s ciljem onemogućavanja tužioca da povisi svoj tužbeni zahtjev shodno nalazima i mišljenjima vještaka i s ciljem da se izbjegne primjena Orijentacionih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (u daljnjem tekstu: Orijentacioni kriteriji), a prema kojim nalazima pravična novčana naknada u konkretnom slučaju znatno premašuje „priznati tužbeni zahtjev”. Općinski sud je ukazao da iako apelant može priznati tužbeni zahtjev, tim pravom se treba koristiti savjesno (član 9. ZPP), odnosno ne smije zloupotrebljavati prava u postupku, a sud je dužan onemogućiti svaku zloupotrebu tog prava, što je i učinio rješenjem kojim je odbio donošenje presude na osnovu priznanja tužbenog zahtjeva na iznos od 47.000,00 KM.

9. Nadalje, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužilac kao apelantov zaposlenik doživio povredu prilikom obavljanja redovnih poslova i radnih zadataka na radnom mjestu. Zatim je naveo da se konkretni događaj desio 3. novembra 2016. godine, te da je u prijavi o nesreći na poslu dat opis nesreće (sve preciznije navedeno u obrazloženju presude). Općinski sud je naveo da je odredbama člana 93. stav 1. Zakona o radu propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava. Dalje je naveo da su na okolnost vrste i visine pričinjene nematerijalne štete vještačenje proveli vještaci medicinske struke (vještak neuropsihijatar, specijalista ortopedije i traumatologije, specijalista neurohirurgije i specijalista urologije; pojedinačni nalazi i mišljenja vještaka bliže prezentirani u obrazloženju prvostepene presude, te jasno i precizno navedene sve povrede tužioca). Također, da su na poziv suda vještaci na glavnoj raspravi iznijeli zajednički zaključak i mišljenje u pogledu umanjenja životne aktivnosti tužioca, intenziteta i dužine trajanja pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha, te naruženosti. Dalje je naveo da, prema zajedničkom zaključku vještaka, kod tužioca postoji umanjenje životne aktivnosti 80%. U vezi s tim, da je fizičke bolove jakog intenziteta tužilac trpio pet dana, srednjeg intenziteta 60 dana, a lakog intenziteta 90 dana. Dalje, da je pretrpljeni strah veoma jakog intenziteta tužilac trpio dva dana, jakog intenziteta deset dana, srednjeg intenziteta 60 dana, te lakog intenziteta 60 dana. Također, da kod tužioca postoji naruženost srednjeg stepena koja je vrlo uočljiva trećim licima. Općinski sud je citirao sadržaj odredbi člana 154. st. 1. i 2., te čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim je naveo da je odredbama člana 200. stav

1. ZOO propisano da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, dok je stavom 2. istog člana propisano da će prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade sud voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada. Općinski sud je istakao da je tužilac lice srednje životne dobi, čija je životna aktivnost umanjena za 80%, te da je u ovom dijelu, uvažavajući dosadašnju sudsku praksu, tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim. Općinski sud je naveo da je u odnosu na visinu naknade za pretrpljeni fizički bol i pretrpljeni strah imao u vidu njihov intenzitet i dužinu trajanja, činjenicu da je tužilac više puta operativno tretiran, te sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i dosadašnju sudsku praksu, te je cijenio da tužiocu pripadaju novčani iznosi koje je tražio tužbenim zahtjevom. Također je naveo u čemu se ogledaju duševne boli uzrokovane naruženošću srednjeg stepena, što je vrlo uočljivo trećim licima, te je shodno tome cijenio da tužiocu pripada dosuđeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu ocijenjen kao previsoko postavljen. Općinski sud je naveo da će satisfakcija u vidu ukupno dosuđenog novčanog iznosa kompenzirati nematerijalna dobra kojih je tužilac lišen. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelant ukazivao da se prilikom dosuđivanja naknade nematerijalne štete koja se odnosi na umanjenje životne aktivnosti treba uzeti u obzir iznos od 19.000,00 KM koji je tužilac naplatio od Triglav osiguranja d.d. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da kada kolektivno osiguranje nije ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti tada nema mjesta uračunavanju iznosa isplaćenog tužiocu po osnovu kolektivnog osiguranja u iznos pravične novčane naknade za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti (stav koji je zauzeo Vrhovni sud u Odluci broj 45 0 P 013494 10 Rev od 28. aprila 2011. godine). Shodno tome, da bi se navedeni novčani iznos koji je tužiocu isplatilo Triglav osiguranje d.d. uopće mogao uzeti u obzir prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari, Općinski sud je ukazao da je apelant, u skladu sa čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, bio dužan predočiti policu osiguranja iz koje bi se vidjelo da je to osiguranje ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti. Općinski sud je naveo da apelant u tom pravcu nije pružio dokaz, pa prilikom dosuđivanja naknade štete na ime umanjenja životne aktivnosti tužioca nije ni mogao uzeti u obzir „uračunati” iznos od 19.000,00 KM, jer za to nije imao nikakav osnov.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 145286 18 Rsž od 16. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima je osporio prvostepenu presudu, smatrajući da je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe člana 180. ZPP kada je odbio da donese presudu na osnovu priznanja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac protiv apelanta podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 47.000,00 KM. Dalje je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva, iz kojeg razloga su, po tužiočevom prijedlogu, vještaci medicinske struke proveli vještačenja, da bi apelant, nakon što je primio nalaze vještaka, dostavio podnesak od 28. februara 2018. godine kojim je priznao tužbeni zahtjev na iznos od 47.000,00 KM i predložio donošenje presude na osnovu priznanja. Kantonalni sud je naveo da je tužilac, u skladu a nalazima vještaka medicinske struke, dostavio podnesak od 28. februara 2018. godine kojim je opredijelio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je kod takvog stanja, prvostepeni sud pravilno zaključio da se apelantovo postupanje u vezi s priznanjem tužbenog zahtjeva (iznos od 47.000,00 KM) nakon prijema nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke ne može smatrati savjesnim, niti u skladu s odredbama čl. 9. i 10. ZPP. Kantonalni sud je ukazao da je to učinjeno isključivo sa svrhom da se tužilac onemogući da povisi tužbeni zahtjev u skladu s nalazima i mišljenjima vještaka i da se izbjegne primjena zakonskih odredbi i Orijentacionih kriterija za utvrđivanje pravične naknade, što predstavlja zloupotrebu procesnih prava, a što je sud dužan onemogućiti u smislu člana 3. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je postojanje i visinu štete tužilac dokazao materijalnim dokazima (medicinskom dokumentacijom i provedenim vještačenjima), a da je prvostepeni sud, u skladu s odredbama člana 200. ZOO i Orijentacionim kriterijima koji su prihvaćeni na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2016. godine, pravilno utvrdio iznose pravične novčane naknade. Zatim je ukazao da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne utječu ni žalbeni navodi u kojima apelant ističe da je prigovarao na nalaze vještaka (neuropsihijatra i urologa) smatrajući ih u pogledu umanjenja životne aktivnosti kao proizvoljne i previsoko postavljene. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su stalni sudski vještaci na glavnoj raspravi, nakon izlaganja svojih nalaza, usaglasili zajednički nalaz (strana 2. zapisnika), nakon čega su apelant i tužilac izjavili da nemaju pitanja i primjedbi na zajednički nalaz. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno cijenio apelantov prigovor u odnosu na isplatu određenog novčanog iznosa tužiocu od strane Triglav osiguranja d.d., s obzirom na to da apelant, u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP, nije dokazao odlučne činjenice o kakvom se osiguranju radi, o čemu je prvostepeni sud dao jasno i valjano obrazloženje. Kantonalni sud je naveo da apelantovo pozivanje na odluke tog suda, kojima je, prema apelantovom mišljenju, u identičnim sporovima riješeno drugačije, nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelant samo dokazivao da je tužiocu Triglav osiguranje d.d. isplatilo određeni novčani iznos, ali ne i da se radi o osiguranju od odgovornosti, a što je bio u obavezi.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 145286 19 Rev od 1. septembra 2020. godine odbijena je apelantova revizija.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud cijenio revizione prigovore u vezi s povredom odredbi člana 180. stav 1. ZPP, te da je u obrazloženju drugostepene presude dao razloge zašto ti prigovori nisu osnovani, koje kao pravilne prihvaća i taj sud. Dalje je naveo da je Kantonalni sud cijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, te uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora opravdao valjanim razlozima. Vrhovni sud je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza iz koje izvodi svoj činjenični zaključak tako što iznosi drugačije činjenično stanje, jer time uključuje prigovore pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz kojih razloga se revizija, shodno članu 240. stav 2. ZPP, ne može izjaviti. Vrhovni sud je ukazao da je vezan za činjenično utvrđenje onako kako su ga utvrdili nižestepeni sudovi. Dalje je naveo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo (odredba člana 93. Zakona o radu i čl. 154, 173. i 174. ZOO) i procesno pravo (čl. 7, 123. i 126. ZPP), te je pravilno odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud za svoju odluku dao potpune i pravilne razloge, koje prihvaća i taj sud. Također je istakao da nisu osnovani apelantovi prigovori u odnosu na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete, iz razloga što je dosuđena pravilnom primjenom odredbi člana 200. st. 1. i 2. ZOO i Orijentacionih kriterija, te se vodilo računa o težini povrede, stepenu umanjenja životne aktivnosti, dužini trajanja i intenzitetu bolova i straha, naruženosti, životnoj dobi tužioca, te posljedicama koje su povrede ostavile na njegov budući život. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno cijenio apelantov prigovor da je dosuđeni iznos trebalo umanjiti za iznos isplaćen od strane Triglav osiguranja d.d., te da se u obrazloženju drugostepene presude pravilno izjasnio da takav prigovor nije osnovan. Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant je naveo da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelant je naveo da je prije održavanja glavne rasprave priznao tužbeni zahtjev, te da je priznanje tužbenog zahtjeva, koje je dostavio sudu 28. februara 2018. godine, bilo nedvosmisleno i nije dato ni pod kakvim rokom i uvjetom. Dalje, da je tužilac istog dana pokušao da prikaže da je i sam podnio sudu podnesak (datiran na 28. februar 2018. godine, na sudu primljen 2. marta 2018. godine) s konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom. Zatim, da mu je uskraćeno pravo da raspolaže svojim zahtjevima samo zato što suprotna strana nije blagovremeno vodila računa o visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Također, da je osnovni revizioni razlog, koji je bio i osnovni žalbeni razlog povreda odredbi parničnog postupka, člana 180. ZPP. Apelant je naveo da je sud taj koji cijeni da li postavljeni tužbeni zahtjev predstavlja pravičnu novčanu naknadu štete u smislu člana 200. ZOO. Nadalje, da Vrhovni sud nije suštinski odlučio o reviziji, niti je cijenio revizione razloge povrede odredbi parničnog postupka, te je pogrešno cijenio da je apelant istakao revizioni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je naveo da je isticao revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s pravičnom naknadom štete u smislu člana

200. ZOO i Orijentacionih kriterija, te u vezi s tim da tužilac ne spada u kategoriju umanjenja životne aktivnosti od preko 80%, pa je pogrešno cijenjeno da mu za svakih 10% umanjenja životne aktivnosti pripada 10.000,00 KM umjesto 8.000,00 KM. Apelant je naveo da nije cijenjen njegov prijedlog da se od ukupno dosuđenog iznosa nematerijalne štete odbije iznos od 50% iznosa koji je tužiocu isplaćen na ime kolektivnog osiguranja za koje premiju osiguranja plaćaju apelant i tužilac u omjeru 50:50.

II.Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, koja je donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je naveo da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant opširno iznosi svoje viđenje povrede odredbi parničnog postupka i odredbe člana 180. ZPP u pogledu priznanja tužbenog zahtjeva, što je isticao tokom postupka, jer se ne slaže sa stavom koji je izražen kroz odluke redovnih sudova. Naveo je da je u postupku pred tim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava, te da je na sve žalbene prigovore dao jasno i valjano obrazloženje. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je naveo da pred tim sudom nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka.

(2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima.

Član 9.

Stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.

Član 10. stav (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 180. st. (1) i (2) (1) Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja).

(2) Sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 145286 19 Rev od 1. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant obavezan na isplatu naknade nematerijalne štete tužiocu, dakle, radi se o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete (duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni strah i naruženost) po osnovu povreda koje je tužilac kao apelantov zaposlenik zadobio na radu. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Općinski sud odbio apelantov prijedlog da se donese presuda na osnovu priznanja. Razloge za odbijanje tog prijedloga Općinski sud je obrazložio tako što je ukazao da je tužilac u tužbi kao vrijednost spora označio iznos od 47.000,00 KM. S druge strane, apelant je u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva jer je smatrao da je on previsoko postavljen (pri tom stavu ostao je i na pripremnom ročištu), da bi nakon toga priznao tužbeni zahtjev i predložio donošenje presude na osnovu priznanja. Cijeneći priznanje tužbenog zahtjeva u visini od 47.000,00 KM i prijedlog za donošenje presude na osnovu priznanja, Općinski sud je ukazao da su priznanje i prijedlog uslijedili tek nakon što je apelant primio nalaze vještaka medicinske struke (tri nalaza). Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je priznanje tužbenog zahtjeva apelant učinio kako bi tužioca (koji je podneskom od 28. februara 2018. godine u skladu s nalazima vještaka medicinske struke opredijelio tužbeni zahtjev) onemogućio da povisi tužbeni zahtjev, što se, prema ocjeni tog suda, u smislu odredbe člana 9. ZPP, ne može smatrati savjesnim ponašanjem, te je u skladu s odredbama člana 10. stav 2. i člana 180. stav 2. ZPP odbijen prijedlog za donošenje presude na osnovu priznanja. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku razmotrio apelantove navode kojim je ukazano na proizvoljnu primjenu odredbi člana 180. ZPP. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilnu odluku prvostepenog suda da odbije apelantov prijedlog za donošenje presude na osnovu priznanja, istakavši pri tome da je apelant zloupotrijebio procesna prava te, nasuprot žalbenim tvrdnjama, ocijenio kao neosnovane apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbi ZPP. Razloge drugostepene odluke je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.

31. U odnosu na iznos dosuđene naknade, Ustavni sud primjećuje da su na okolnost vrste i visine nematerijalne štete provedena vještačenja od strane četiri vještaka medicinske struke (različitih specijalnosti) koji su, osim što su sačinili pojedinačne nalaze i mišljenja, u konačnici dali zajednički zaključak i mišljenje u odnosu na umanjenje životne aktivnosti, intenziteta i dužine trajanja pretrpljenih fizičkih bolova, straha i naruženosti kod tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je visina naknade određena na osnovu odredbi člana 200. ZOO i Orijentacionih kriterija, pri čemu su redovni sudovi vodili računa o težini povreda kod tužioca, njegovoj životnoj dobi i posljedicama koje su zadobivene povrede ostavile na njegov budući život. U odnosu na navod da nije cijenjen prijedlog da se od ukupno dosuđenog iznosa nematerijalne štete odbije iznos koji je tužiocu isplaćen na ime kolektivnog osiguranja, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na sve tri instance, nasuprot apelantovoj tvrdnji, razmotrili konkretno pitanje, te u vezi s tim obrazložili zašto nije bilo osnova da se takvom zahtjevu udovolji.

32. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje da Vrhovni sud nije suštinski cijenio reviziju, te da uopće nije cijenio prigovor povrede odredbi parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da standard obrazložene sudske odluke, kao segment prava na pravično suđenje, dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i uradio.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, dali jasne i zadovoljavajuće razloge u odnosu na primjenu odredbi procesnog i materijalnog prava (ZPP i ZOO), u kojim Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, mogli biti osnov da vlastitim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

34. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i zadovoljavajuće razloge u vezi s primjenom odredbi ZPP i ZOO, koje Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim.

37. Ustavni sud također zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi ovog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4435/20 (Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio