Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1689/22 (V. B.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1689/22

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1689/22, rješavajući apelaciju Vlatka Blaževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vlatka Blaževića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041197 22 Kž od 4. maja 2022. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Vlatka Blaževića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041197 22 Kž od 4. maja 2022. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlatko Blažević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 041197 22 Kž od 4. maja 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 6. juna 2022. godine. Sud BiH nije dostavio traženi odgovor. Odgovor Tužilaštva je 15. juna 2022. godine poslat apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja, ali se apelantov punomoćnik nije izjasnio.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041197 22 Kv 3 od 14. aprila 2022. godine apelantu i ostalim osumnjičenim (još tri lica) produžen je pritvor određen Rješenjem broj S1 2 K 041197 22 Krn 8 od 18. marta 2022. godine za dva mjeseca, odnosno do 14. juna 2022. godine ili do nove odluke Suda BiH. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH i zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je razmotrio prijedlog Tužilaštva da se dostavljeni dokazi kao Aneks A (samo za Sud BiH) ne dostavljaju odbranama zato što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga. Sud BiH je naveo da je, uvažavajući navode pismenog prijedloga Tužilaštva u tom pravcu, postupio u skladu s odredbama člana 47. stav 1. ZKPBiH, te je braniocima uskratio uvid u dio dokaza dostavljenih uz prijedlog za produženje pritvora. Pri tome je Sud BiH ukazao da je nesporno da su pravo na efikasnu odbranu, kao i jednakost u postupanju, osnovna načela krivičnog postupka koja reguliraju postupanje svih učesnika postupka i služe osiguranju zakonitosti krivičnog postupka u cjelini. Međutim, pojedina prava učesnika u postupku se mogu, pod tačno određenim uvjetima i uz ispunjenost zakonom propisanih razloga, u određenoj mjeri i ograničiti. Stoga je, cijeneći argumentaciju Tužilaštva koja se ogleda u tvrdnji da bi dozvoljavanjem uvida u te dokaze došlo do ugrožavanja istrage, Sud BiH ocijenio opravdanim da odbrani u ovom procesnom trenutku ne dozvoli uvid u dokaze koje Tužilaštvo nije dostavilo odbranama. Pored toga, Sud BiH je istakao da su branioci osumnjičenih s dokazima koje im nisu dostavljeni u dovoljnoj mjeri upoznati kroz sadržaj rješenja o određivanju pritvora. S druge strane, Sud BiH je ukazao da su odbranama osumnjičenih uz predmetni prijedlog dostavljeni određeni dokazi (Aneks B), za koje je Tužilaštvo ocijenilo da njihovo otkrivanje odbranama neće ugroziti predmetnu istragu. Sud BiH je ukazao da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u nizu predmeta zauzeo jasan stav da pravo odbrane da ima pristup dokazima nije apsolutno pravo i da može biti ograničeno u određenim slučajevima, između ostalih u predmetu Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva.

7. Sud BiH je dalje preispitao osnovanu sumnju jer je ona opći uvjet za određivanje ili produženje pritvora. Istaknuto je da osnovana sumnja, u odnosu na radnje koje su apelantu i ostalim osumnjičenim stavljene na teret i koje su opisane u prijedlogu Tužilaštva, proizlazi iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora (opisani u fusnoti 4. na strani 13. rješenja), koji dokazi su (u relevantnom dijelu) sadržajno izloženi u rješenju o određivanju pritvora. Sud BiH je zaključio da protekom vremena postojanje osnovane sumnje nije dovedeno u pitanje, odnosno da od momenta određivanja pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim do donošenja tog rješenja nisu dostavljeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na drugačiji zaključak, niti je nastupila neka nova okolnost koja bi dovela u pitanje postojanje osnovane sumnje, koja je već ranije utvrđena. Štaviše, taj zaključak Suda BiH dodatno je potkrijepljen dokazima dostavljenim uz prijedlog za produženje pritvora, koji također govore o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje ih Tužilaštvo tereti.

8. Naime, Sud BiH je ocijenio da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da osumnjičeni već duži vremenski period djeluju kao organizirana grupa i da vrše krivična djela na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska) i drugih zemalja Evropske unije. Analizom dostavljenog dokaznog materijala utvrđeno je da se radi o grupi koja ima razvijenu hijerarhijsku strukturu, na čijem čelu se nalazi D. Đ., kao i da je svaki od pripadnika organizirane grupe, među kojim su i apelant i ostali osumnjičeni, imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u međunarodnom prevozu opojne droge, što je detaljno navedeno u nastavku rješenja (str. 14–18). U rješenju su na str. od 13. do 18. u fusnotama od 4. do 15. taksativno navedeni dokazi Tužilaštva s brojevima i datumima (izvještaji MUPRS, službene zabilješke, informacije, izvještaji o „Sky“ ecc MUPRS). Iako je Tužilaštvo u prijedlogu navelo pojedine tačke koje se osumnjičenim stavljaju na teret, kako je Sud BiH dalje istakao, zbog njihove obimnosti, kao i dokaznog materijala koji potkrepljuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni u tim događajima i učestvovali, te počinili krivično-pravne radnje, sud se nije detaljno osvrtao na svaku pojedinačnu tačku prijedloga posebno, nego je obrazložio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni djelovali kao grupa, s unaprijed planiranim ulogama i zadacima; da su, kako se osnovano sumnja, vršili nabavku, prenos i prodaju opojne droge u periodu kako je navedeno u prijedlogu, nalazeći da je takav način obrazlaganja osnovane sumnje i ocjene dostavljenih dokaza dovoljan za ovu fazu postupka. Slijedom navedenog, Sud BiH je utvrdio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni, kao pripadnici grupe za organizirani kriminal, počinili opisane radnje, čime je ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Sud BiH je ukazao da u ovoj fazi postupka, kada istraga još uvijek nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno nakon eventualnog potvrđivanja eventualne optužnice i nadasve odlučivanja o krivici.

9. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je cijenio činjenice subjektivne prirode koje postoje kod svih osumnjičenih u vezi s objektivnim okolnostima konkretnog slučaja koje proizlaze iz prezentiranih dokaza i ispunjavaju standard drugih okolnosti i kao takve opravdavaju određivanje najstrože mjere osiguranja prisustva osumnjičenih. Na strani apelanta Sud BiH je cijenio činjenicu dvojnog državljanstva – Bosne i Hercegovine i Hrvatske u vezi s mogućnošću prebacivanja u bilo koju drugu državu Evropske unije (nepostojanje čvrstih graničnih kontrola unutar zemalja članica Evropske unije). Ukazano je da Bosna i Hercegovina s Hrvatskom ima zaključen ugovor o izručenju vlastitih državljana, ali do sada uspostavljeni standardi, u pogledu izručenja vlastitih državljana, nisu dovoljna garancija da osumnjičeni neće pobjeći i na taj način dovesti do opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Sud BiH je uzeo u obzir i činjenicu da bi eventualni postupak ekstradicije dodatno odužio trajanje ovog krivičnog postupka. Uz naprijed prihvaćene činjenice, Sud BiH je kao značajnu okolnost prihvatio i postojanje nespornih međunarodnih kontakata osumnjičenih uspostavljenih činjenjem predmetnog krivičnog djela za koja su osnovano sumnjivi. Činjenica da se osumnjičenim na teret stavlja počinjenje krivičnog djela, čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja, ukazuje na to da oni očigledno imaju kontakte u inostranstvu, a koja okolnost je, u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), indikativna prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant tereti, snagu dokaza koji potkrepljuju prijedlog, odnosno činjenicu da su svi osumnjičeni sada svjesni svog procesnopravnog položaja, te bi, u namjeri da onemoguće uspješno okončanje ovog krivičnog postupka, boravak na slobodi mogli iskoristiti za bjekstvo, na koji način bi postali nedostupni organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine. Prikupljeni dokazi koji se odnose na način izvršenja predmetnog krivičnog djela očigledno ukazuju i na saznanja osumnjičenih, ali i drugih članova grupe, u pogledu mjesta ilegalnih prelazaka međudržavne granice, te mogućnostima izbjegavanja bilo kakvih graničnih kontrola. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica da su osumnjičeni, kako je to u prijedlogu detaljno opisano i za šta su osnovano sumnjivi, u više navrata kontinuirano uspijevali preko međudržavnih granica prevesti veće količine opojne droge, izbjegavajući mjere granične i policijske kontrole. Sud BiH je posebno ukazao da u konkretnom slučaju prihvaća da iskustvo osumnjičenih koje su stekli vršeći inkriminirane radnje ukazuje na opasnost da bi se oni mogli sakriti i na teritoriji BiH. Sve navedeno ukazuje na postojanje dovoljnog stepena opasnosti od bjekstva, koja je konkretna i realna, zbog čega je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

10. U nastavku Sud BiH je ocijenio da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni i uvjeti za pritvor propisani članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH jer postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike i prikrivače, odnosno uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak. Nasuprot navodima odbrana, Sud BiH je istakao da nije neophodno dokazivati da je osumnjičeni pokušao da ostvari naročit i konkretan utjecaj na svjedoke ili saučesnike, odnosno pokušao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za ovaj krivični postupak. Postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake takvog utjecaja, zasnovane na relevantnim okolnostima, kakve u konkretnom slučaju postoje, dovoljne su da se izvede zaključak da će, u slučaju da se osumnjičeni nađu na slobodi, doći do takvog zabranjenog utjecaja. U vezi s tim, Sud BiH je prije svega cijenio činjenicu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim osumnjičenih učestvovala i druga, za sada neidentificirana lica, i to veći broj lica, koja se nalaze na slobodi i čiji je identitet u ovoj fazi krivičnog postupka poznat samo osumnjičenim, koji bi boravkom na slobodi zasigurno mogli stupiti u kontakt s tim licima s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja daljeg toka istrage, zatim onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, te uništenja i sakrivanja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak. U pogledu ovog pritvorskog razloga, Sud BiH je prihvatio tvrdnju Tužilaštva da ova grupa prilikom međusobne komunikacije još od 2019. godine koristi tzv. „Kripta“ telefonske aparate na kojim se nalazi aplikacija „Sky“, a otvaranja tih aparata je moguće samo ukucavanjem koda koji je poznat isključivo korisniku. Također, upotrijebljena aplikacija na ovim telefonskim aparatima omogućava „samouništenje“ (brisanje i nestanak svih sadržaja telefonskog imenika i obavljenih komunikacija.) Opisano svakako predstavlja činjenicu da su osumnjičeni, te drugi njima poznati pripadnici u organizaciji i djelovanju grupe, upotrebom opisanih aparata i aplikacije već preduzeli radnje uništavanja i sakrivanja dokaza važnih za krivični postupak. Nadalje, u prilog postojanju opasnosti od uništenja dokaza i tragova važnih za ovaj krivični postupak od strane osumnjičenih, Sud BiH je istakao činjenicu da se osumnjičenim na teret stavlja kontinuirano vršenje krivičnog djela prometa velike količine opojne droge, što jasno ukazuje na postojanja osnovane sumnje da se navedena opojna droga skladišti ne samo u prostoru koji je bio predmet pretresa nego i na drugim, za sada još neutvrđenim lokacijama na području Bosne i Hercegovine. Sud BiH je cijenio i navode Tužilaštva da je istraga i dalje u toku, te da će ona biti proširena i u odnosu na druga lica, i da predstoje brojne druge radnje dokazivanja, koje je Tužilaštvo u svom prijedlogu i navelo. Na kraju, u odnosu na ovaj posebni pritvorski razlog, Sud BiH je cijenio i činjenicu da su, kako se to osnovano sumnja, osumnjičena lica povezana sa svim strukturama vlasti, da se osnovano sumnja da osumnjičeni imaju svoje „ljude“ u svim strukturama, koji bi im mogli otkriti buduće planirano djelovanje policijskih i pravosudnih organa, što bi im moglo poslužiti da izvrše neželjeni utjecaj na tok krivičnog postupka i na taj način opstruiraju istragu koja je u toku. Iz navedenih razloga, Sud BiH je zaključio da je neophodno otkloniti opasnost od utjecaja osumnjičenih na još uvijek neidentificirane saučesnike i prikrivače, kao i potencijalne svjedoke, te opasnost od uništenja i skrivanja tragova i dokaza važnih za ovaj krivični postupak. Stoga je Sud BiH osumnjičenim odredio pritvor i po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

11. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano ili učiniti krivično djelo kojim prijete iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je naveo: ispunjen je formalno-pravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne jer se svi osumnjičeni, među kojima je i apelant, između ostalog, sumnjiče za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana

250. KZBiH, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina; drugi uvjet koji mora biti kumulativno ispunjen s prethodnim odnosi se na „naročite okolnosti“ koje nisu zakonom određene već se procjenjuju u svakom konkretnom slučaju. Sud BiH je, rukovodeći se svojim ovlaštenjem i pravom za utvrđivanje i vrednovanje postojanja naročitih okolnosti, našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela za koje se osumnjičeni terete, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj grupi, a posebno činjenici da se neki članovi organizirane grupe, koja djeluje na teritoriji više država, nalaze na slobodi, a neki još uvijek nisu identificirani, imaju karakter „naročitih okolnosti“. Prilikom donošenja odluke, Sud BiH je imao u vidu prirodu i način izvršenja krivičnopravnih radnji zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi predmetna istraga, odnosno činjenicu da se radi o grupi za organizirani kriminal međunarodnog karaktera, koja se, kako se to osnovano sumnja, sastoji od većeg broja pripadnika koji su dobro organizirani i povezani, zatim činjenicu da se neki od pripadnika grupe još uvijek nalaze na slobodi, odnosno u bjekstvu, a neki još uvijek nisu identificirani, što su sve, prema ocjeni Suda BiH, okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli stupiti u kontakt s ostalim pripadnicima grupe, sve s ciljem nastavka izvršenja istih ili sličnih krivičnopravnih radnji. Također, Sud BiH je, pored činjenice da su radnje izvršenja osumnjičenih preduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, cijenio i mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika grupe. U konkretnom slučaju Sud BiH smatra da postoji opasnost da bi apelant i ostali osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, mogli nastaviti s vršenjem krivičnopravnih radnji u okviru svojih zaduženja unutar grupe, posebno uzevši u obzir činjenicu da je osumnjičeni B. R., iako se organizator D. Đ. nalazio u bjekstvu, nastavio da s njim komunicira i da ga posjećuje na njemu poznatoj lokaciji, kao i da se dogovaraju oko zadatka grupe. Sud BiH je utvrdio da postoji osnovana sumnja da se radi o grupi koja ima veći broj članova, od kojih određeni broj još uvijek nije identificiran, što ukazuje na postojanje osnovane bojazni da ona i dalje postoji, kako na području Bosne i Hercegovine tako i susjednih zemalja, prvenstveno Crne Gore i Hrvatske, i da Tužilaštvo nije okončalo istragu, niti su otkriveni svi detalji načina i obima njenog djelovanja. Iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH proizlazi dovoljan stepen vjerovatnoće da grupa, odnosno lica koja nisu lišena slobode, kao i lica koja još uvijek nisu identificirana, nisu svoje aktivnosti obustavila ni nakon bjekstva organizatora niti stupanja na izdržavanje kazne zatvora člana grupe, jer se radi o već „uhodanom“ poslu koji ne trpi prekide i koji je „izuzetno lukrativan“. Da apelant kontinuirano preduzima zabranjene aktivnosti, kako je Sud BiH naveo, proizlazi i iz dostavljene Informacije MUPRS broj 03/1-230-778/22 od 17. marta 2022. godine, u kojoj je navedeno da se protiv apelanta vodi još jedan postupak, „tačnije da je 25. marta 2021. godine, prilikom pretresa njegovog vozila pronađeno je 12 kg opojne droge marihuana“. Istaknuto je da je i nakon ovog događaja i postupka apelant nastavio da ostvaruje kontakte s pripadnikom grupe B. R. s ciljem dogovaranja i preduzimanja istovrsnih radnji izvršenja krivičnog djela.

12. Pored toga, Sud BiH je napomenuo da se u konkretnom slučaju radi o ranoj i osjetljivoj fazi istrage, kada je za određivanje pritvora po ovom osnovu potreban niži stepen postojanja iteracijske opasnosti, s obzirom na to da u ovoj fazi Tužilaštvu još uvijek nisu poznati, odnosno identificirani svi članovi grupe, kao ni njihovi dalji planovi i buduće djelovanje, a koji bi mogli uključivati i navedene osumnjičene, posebno uzevši u obzir činjenicu da su određeni članovi organizirane grupe još uvijek na slobodi. Sud BiH je ocijenio da sve konkretne okolnosti slučaja, cijenjene u njihovoj sveukupnosti i sadejstvu, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti predmetno krivično djelo u slučaju da budu pušteni na slobodu, zbog čega je produženje pritvora prema njima iz razloga člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH opravdano.

13. Konačno, Sud BiH je razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, te u vezi s tim zaključio da niti jedna druga blaža mjera u konkretnoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

14. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 041197 22 KŽ od 4. maja 2022. godine odbilo je kao neosnovanu apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih. Vijeće je zaključilo da, suprotno žalbenim prigovorima, nalazi da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu posebnih pritvorskih razloga, te da je zaključak da je osumnjičenim u ovoj fazi postupka neophodno produžiti mjeru pritvora u cijelosti ispravan i zasnovan na dokazima dostavljenim u spis, te ga žalbeni prigovori branilaca nisu doveli u pitanje.

15. Vijeće je utvrdilo da je postojanje osnovane sumnje da su osumnjičena lica počinila krivično djelo za koje se sumnjiče ispravno utvrdilo vanpretresno vijeće kada je odlučivalo o prijedlogu za produženje mjere pritvora, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH uz prijedlog. U vezi s tim, vijeće je, između ostalog, istaklo da se na osnovu sadržaja ostvarenih komunikacija preko kriptovanih telefonskih aparata, koristeći upravo aplikaciju ,,Sky“, može osnovano sumnjati da je apelant 22. juna 2020. godine prevezao 180 kg opojne droge „Cannabis“ iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, te da je u njegovoj pratnji bilo lice M. L. Istaknuto je da je apelantova uloga potkrijepljena ne samo porukama nego i fotozapisima i audiozapisima koji su dostavljenu sudu uz prijedlog. Dalje je ukazalo da se iz rezultata posebnih istražnih radnji može osnovano sumnjati da su osumnjičeni B. R. i apelant na području Pala ostvarili neposredni susret 28. decembra2021. godine, te da su tom prilikom dogovorili da od osumnjičenog Ž. J. uzmu opisano vozilo kako bi ga predali licu zvanom „Samuraj“ u zamjenu za „robu“, čija je vrijednost oko 40.000 eura. Navedeno je potkrijepljeno i iskazom saslušanog svjedoka, čiji je identitet poznat sudu. Osim ovih dokaza, sudu su uz prijedlog za produženje pritvora dostavljeni i drugi dokazi koje je prvostepeni sud također pravilno cijenio. Radi se o zapisnicima o saslušanju svjedoka broj T20 0 KTO 0020075 22, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je 27. decembra 2021. godine navodni pripadnik organizirane grupe B. R. na području Pala u vlastitom vozilu izvršio predaju šest pakovanja opojne droge „Cannabis“ u količini od 3 kg, dok u Zapisniku o ispitivanju osumnjičenog MUPRS – Uprava za organizirani i teški kriminal broj 03/1-979/21 osumnjičeni opisuje ulogu lica koje mu je poznato pod kodnim nazivom „Orao“, koji je koristio na kriptovanim komunikacijama, a koje lice je identificirano kao osumnjičeni apelant, navodeći da je to lice krajem novembra 2020. godine u opisanom vozilu izvršilo transport stotinjak paketa, oko 90 kg opojne droge „Cannabis“. Osumnjičeni je dao detaljan opis lica ,,Orao“, a koji u potpunosti odgovara opisu apelanta, te je opisao tzv. ,,štek“ u kojem je opojna droga skrivana u opisanom vozilu prilikama transporta, kao i način pretovara opojne droge. Svi ti dokazi, i prema ocjeni vijeća, a suprotno žalbenim prigovorima, u ovoj fazi postupka pružaju dovoljno dokaza koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.

16. Vijeće je ocijenilo da su u osporenom rješenju izneseni razlozi koji su rukovodili Sud BiH da donese odluku u smislu 47. stav 2. ZKPBiH da se dokazi dostavljeni samo za sud ne dostavljaju odbranama osumnjičenih zbog mogućnosti ugrožavanja ciljeva istrage, o kojim dokazima su osumnjičeni i njihovi branioci obaviješteni. Vijeće nalazi da su odbrane osumnjičenih bile upoznate s dokazima u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i sa sadržajem dokaza na kojim se zasniva osnovana sumnja. Nadalje, na održanom ročištu osumnjičeni i njihovi branioci bili su upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je Tužilaštvo prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor istaklo da dokazi nisu dostavljeni odbrani, ali da su u prijedlogu interpretirani na način da se ne može ugroziti cilj istrage, a da odbrane mogu na dovoljan način biti obaviještene o postojanju osnovane sumnje. U nastavku su na str. od 12. do 15. obrazloženja rješenja razmotreni prigovori istaknuti u pravcu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga, te je u vezi s tim zaključeno da su neosnovani.

17. Navedeno je i da je vijeće, analizirajući prijedloge branilaca, razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, te utvrdilo da je u pobijanom rješenju pravilno utvrđeno da u odnosu na osumnjičene, u skladu s odredbama člana 123. stav 2. ZKPBiH, kao i člana 5. Evropske konvencije, primjena nijedne druge, blaže mjere u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da su osporena rješenja proizvoljna, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga. Apelant navodi da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da razlozi koji su dati nisu zasnovani i dovedeni u vezu s dokazima koji su navedeni u fusnoti rješenja, nego su navedeni uopćeni razlozi. Samo nabrajanje dokaza u „fusnoti”, koji su priloženi uz prijedlog i koji pri tome nisu dati odbrani, ne predstavlja valjan razlog za potvrđivanje postojanja osnovane sumnje. Navođenje da „iz analize sadržaja ostvarenih komunikacija proizlazi” da je osumnjičeni izvršio opisanu radnju, a pri tome ne navodeći sadržaj te analize, ne može predstavljati valjano obrazloženje, niti pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja. Apelant ukazuje da razlozi koje je sud dao za postojanje osnova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH nisu razlozi koji moraju biti ispunjeni da bi se odredio pritvor po ovom osnovu. Opasnost od bjekstva sud je morao procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak. Apelant pojašnjava da je porodičan čovjek i da ima bolesno maloljetno dijete o kojem se redovno brine, te da ne postoji nijedan osnovan razlog zbog kojeg bi pobjegao od svoje porodice i brige za svoje teško bolesno dijete. Pored toga, apelant navodi da Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora nije spomenulo da apelant ima dvojno državljanstvo i da je to razlog zašto se predlaže produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Pri tome, apelant ističe i da činjenica da on ima dvojno državljanstvo u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sud može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega. Apelant ističe da Sud BiH nije dao valjane razloge ni kada su u pitanju posebni razlozi za određivanje pritvora sadržani u članu 197. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Apelant smatra da Sud BiH nije mogao odrediti pritvor apelantu iz razloga što bi on mogao utjecati na NN lica, dakle lica čiji identitet još nikom nije poznat, što samo potvrđuje navode iz žalbe da je obrazloženje suda uopćeno, a odluka o određivanju pritvora iz ovog razloga neosnovana. Ovo posebno ako se ima u vidu da je apelant očigledno bio pod primjenom posebnih istražnih radnji, te da bi sud ovu činjenicu morao cijeniti na način da je Tužilaštvo moralo konkretizirati o kojim svjedocima se radi i zašto postoje naročite okolnosti o utjecaju na svjedoke. Nadalje, apelant osporava i razloge koje je dao Sud BiH za postojanje osnova za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Apelant posebno navodi da je Sud BiH kao osnov za postojanje navedenog pritvorskog razloga naveo da apelant kontinuirano preduzima zabranjene aktivnosti, jer se protiv njega, kako to sud tvrdi, vodi još jedan postupak. Ovakvi navodi suda su također paušalni jer je sud, prije svega, dužan da koristi zakonom propisane termine. „Još jedan postupak” nije određen zakonski termin da bi se kao takav primijenio u konkretnom slučaju kao jedan od osnova za određivanja pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Naime, protiv apelanta se ne vodi „jedan postupak”, već se vodi istraga u Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske. Sud, u vezi s tim, mora poštovati osnovna načela ZKPBiH koja se odnose na presumpciju nevinosti (član 3. ZKPBiH), te ne smije navoditi da neko preduzima zabranjene aktivnosti ako one još nisu utvrđene kao zabranjene i cijeniti to kao osnov za određivanje pritvora. Apelant smatra da izostanak jasnog i argumentiranog obrazloženja zbog čega se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka predstavlja povredu apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost. Apelant ukazuje da je sud povrijedio i „pravo na pravično suđenje jer je bez bilo kakvog valjanog obrazloženja primijenio član 47. stav 1. ZKPBiH i uskratio odbrani uvid u dokaze na kojima je sud zasnivao svoje rješenje“. Apelant posebno ukazuje da pozivanje vijeća na interpretaciju dokaza od strane Tužilaštva kao način upoznavanja odbrane s dokazima nije u skladu s odredbama ZKPBiH i da su „time prekršena osnovna prava apelanta na pravično suđenje i prava na jednak pristup sudu“.

II.Odgovor na apelaciju

19. Tužilaštvo je odgovorilo da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je grupa djelovala na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i drugih zemalja Evropske unije, odnosno da je Sud BiH na osnovu ocjene svih dokaza izveo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama u konkretnom predmetu, te odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu na Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 041197 22 Kv 3 od 14. aprila 2022. godine. V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 47. st. (1) i (2) Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

Član 132. stav (1) tač. a), b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, Član 135. stav (2) Trajanje pritvora u istrazi (2) Pritvor se odlukom vijeća ("član 24. stav (7)"), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje

23. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak je u fazi istrage, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu određen inicijalni pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da će apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nedostavljanja dokaza na kojim je Tužilaštvo zasnovalo prijedlog za određivanje pritvora razmotriti u okviru prava na ličnu slobodu i sigurnost.

U odnosu na ostale navode

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 041197 22 Kž od 4. maja 2022. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. maja 2022. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija rješenja Suda BiH ukazujući da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo na li nu slobodu i sigurnost č

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

30. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora za dva mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZBiH, zbog čega apelantovo lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ranije donijetu odluku o apelaciji istog apelanta kojom je osporavao rješenja o određivanju pritvora, koja su prethodila rješenjima koja su osporena u ovom predmetu (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1145/22 od 8. juna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojima je našao da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije neosnovani.

32. Nadalje, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 132. stav 1. tač. a), b), c) i d).

33. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produžavanje mjere pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1.

c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Osnovana sumnja

34. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

35. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 132 stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja donesenih prilikom produženja pritvora proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu, te da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju Tužilaštva o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni duži vremenski period djelovali kao organizirana grupa i vršili krivična djela na području BiH, Crne Gore, Hrvatske i drugih zemalja Evropske unije. Analizom dostavljenog dokaznog materijala utvrđeno je da se radi grupi koja ima razvijenu hijerarhijsku strukturu, a na čijem čelu se nalazi D. Đ., kao i da je svaki od pripadnika organizirane grupe, među kojim su apelant i ostali osumnjičeni, imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u opisanim radnjama „vezanim za opojnu drogu“. U prvostepenom rješenju je, počev od strane 13. do 18. razmotreno postojanje osnovane sumnje u odnosu na sve osumnjičene za koje je produžen pritvor, te su u prilog tome u fusnotama na svim tim stranama navedeni konkretni dokazi iz kojih je utvrđena osnovana sumnja. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom rješenju naveo da se zbog obimnosti krivičnopravnih radnji, kao i dokaznog materijala koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni u tim događajima i učestvovali, nije detaljno osvrtao na svaku pojedinačnu radnju iz prijedloga, nego je obrazložio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni djelovali kao grupa s unaprijed planiranim ulogama i zadacima; da su, kako se osnovano sumnja, vršili nabavku, prenos i prodaju opojne droge u periodu kako je navedeno u rješenju (vidi Činjenično stanje). Sud BiH je utvrdio da, u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni, kao pripadnici grupe za organizirani kriminal, počinili opisane radnje. Sud BiH je ukazao da u ovoj fazi postupka, kada istraga još uvijek nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude.

36. Ustavni sud zapaža da je zatim i drugostepeno vijeće izvršilo ponovnu analizu svih priloženih dokaza, koji su razmatrani i u prvostepenom postupku, prilikom donošenja odluke o postojanju osnovane sumnje, te da je u potpunosti prihvaćen zaključak iz prvostepenog postupka da su sve činjenice i okolnosti koje se odnose na postojanje osnovane sumnje u pobijanom rješenju konkretno, jasno i argumentirano opisane i obrazložene, te u ovoj ranoj fazi istrage zadovoljavaju stepen osnovane sumnje kao neophodnog uvjeta za odluku o određivanju pritvora (vidi Činjenično stanje). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani. Sud BiH je, prema ocjeni Ustavnog suda, utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant kao član organizirane grupe mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Da li će ova sumnja biti i potvrđena predmet je daljnjeg postupka.

Posebni pritvorski razlozi

37. U pogledu prigovora koji se odnose na primjenu relevantnih odredbi ZKPBiH u odnosu na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji mora kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući osnovanost ovog pritvorskog razloga, imao u vidu činjenice subjektivne prirode kod svih osumnjičenih, uključujući i apelanta, i da ih je doveo u vezu s objektivnim okolnostima, konkretno obimnom dokaznom građom iz koje proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivično-pravnih radnji. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom postupku cijenjeni i razlozi za pritvor koji su cijenjeni u postupku određivanja pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim. Iz opisa krivičnopravnih radnji svih osumnjičenih, među kojima je i apelant, utvrđeno je postojanje međunarodnih kontakata, zatim da su krivična djela za koja se sumnjiče počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, što ukazuje na postojanje većeg broja lica od kojih neka još uvijek nisu dostupna organima gonjenja. Ustavni sud zapaža da je u okviru ovog pritvorskog razloga cijenjena i težina inkriminacija za koju se svi osumnjičeni terete (izuzetno teška krivična djela s visokom zaprijećenom kaznom zatvora), te svijest o počinjenju teških krivičnih djela kao motiv za bjekstvo. Posebno je cijenjeno i da sama mogućnost skrivanja, koja postoji na strani osumnjičenih, u svojoj suštini ne podrazumijeva a priori bijeg preko državne granice, već je i sa aspekta skrivanja i šireg tumačenja apsolutno neophodno spriječiti da osumnjičeni budu nedostupni organima gonjenja i na taj način ometu dalji tok ovog postupka. Sud BiH je smatrao da iskustvo osumnjičenih koje su stekli vršeći inkriminirane radnje ukazuje na opasnost da bi se oni mogli sakriti i na teritoriji BiH. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je vijeće ocijenilo neosnovanim i tvrdnje odbrana apelanta i osumnjičenog B. R. da je prilikom odlučivanja o ovom pritvorskom osnovu na strani ovih osumnjičenih cijenjena samo činjenica da oni posjeduju državljanstvo Srbije, odnosno Republike Hrvatske, nego su to samo neke od okolnosti koje su cijenjene na strani ovih osumnjičenih. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na postojanje dovoljnog stepena opasnosti od bjekstva koja je konkretna i realna jer bi u konkretnom procesnom momentu te okolnosti otežale vođenje krivičnog postupka, zbog čega je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132. stav 1. tačka a)

ZKPBiH.

39. U vezi s pritvorskim razlogom propisanim u odredbi člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH prema kojoj će se mjera pritvora, uz osnovanu sumnju, odrediti ukoliko postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze kao i tragove važne za krivični postupak, odnosno da bi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike cijenjene su sljedeće okolnosti: priroda krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, postojanje osnovane sumnje da su počinjena u okviru organizirane grupe međunarodnog karaktera, povezanost članova grupe, postojanje dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je u činjenje krivičnih djela involviran veći broj lica i da su osumnjičeni komunicirali s licima za koja se također sumnja da su počinioci krivičnih djela, nužnost da se spriječi kontakt svih osumnjičenih s licima (saosumnjičenim) koja još nisu dostupna organima gonjenja i svjedocima. S obzirom na to da se radi o složenom predmetu koji se veže za djelovanje u više zemalja, a imajući u vidu sadržaj dostavljenih dokaza, nema sumnje da su, pored osumnjičenih, u inkriminiranim radnjama učestvovala i druga lica koja još uvijek nisu identificirana. Stoga je, prema ocjeni vijeća, nužno spriječiti da osumnjičeni, prije nego što izjave svjedoka i saosumnjičenih (koji još uvijek nisu dostupni organima gonjenja) budu osigurane, stupe u kontakt s tim licima, te utječu na njih da daju iskaze u određenom pravcu, a sve kako bi isključili ili umanjili svoju krivičnu odgovornost, ili da s njima dogovaraju način prikrivanja dokaza bitnih za okončanje istražnog postupka. Prema ocjeni vijeća, navedeno se sa sigurnošću može osigurati u ovoj fazi postupka jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru, jer bi njihovim puštanjem na slobodu bilo omogućeno neometano kontaktiranje sa svjedocima ili saosumnjičenim licima, a što bi nesumnjivo imalo karakter ometanja istrage. Sprečavanje navedenih radnji se u konkretnoj fazi postupka, kako je zaključeno, može se osigurati jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru, i kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage.

40. U vezi s pritvorskim razlogom iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH kojim je propisano postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja ili dovršetka krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

41. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U tom pravcu je prvo ispitan formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne, te zaključeno da je ispunjen. Naime, jedno od krivičnih djela za koje se apelant osnovano sumnjiči je krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH s propisanom kaznom zatvora u trajanju od pet godina. Zatim je ispitan drugi uvjet (koji s prvim mora biti kumulativno ispunjen) koji se odnosi na postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih i koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost). Konkretizirajući naročite okolnosti, Sud BiH je imao u vidu prirodu djela, brojnost radnji izvršenja, kontinuiranost u njihovom preduzimanju, mreži kontakata i čvrstoj povezanosti kako međusobno tako i s članovima grupe, te njihovoj ulozi u grupi. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na iskazanu upornost u vršenju krivičnih djela jer su krivična djela pripremana, planirana i ponavljana, što je dovelo do zaključka da bi u slučaju puštanja na slobodu, apelant i ostali osumnjičeni mogli ponoviti ili dovršiti krivično djelo.

42. Ustavni sud stoga smatra da su u obrazloženjima rješenja o određivanju pritvora dati razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant (i ostali osumnjičeni) na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu data obrazloženja, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi. Ustavni sud ukazuje da u konkretnoj fazi postupka (istraga) nije zadatak Ustavnog suda da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora koji je u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj ukupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

43. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o mjeri pritvora i njegovog produženja ne čine proizvoljnim, jer naprijed navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH čine neosnovanim.

44. Nadalje, Ustavni sud će razmotriti apelantove tvrdnje da njemu i njegovoj odbrani nisu dostavljeni dokazi na kojim je Tužilaštvo zasnovalo prijedlog za određivanje pritvora.

45. Ustavni sud podsjeća da, nakon inicijalnog hapšenja, lice lišeno slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu s prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, „mora biti izvedeno bez odlaganja pred sudiju“. Međutim, činjenica da je osumnjičeni imao pristup sudu nije dovoljna za zaključak da je ispunjen prvi dio zahtjeva iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i lica koje je u pitanju (osumnjičenog) (vidi Evropski sud, Nikolova, stav 59, Graužinis, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke, broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi Evropski sud, Niedbała protiv Poljske broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine). Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je vijeće imalo u vidu apelantov prigovor o nedostavljanju dokaza, te je u tom pravcu u obrazloženju rješenja navedeno da su u osporenom rješenju izneseni razlozi koji su rukovodili Sud BiH da donese odluku u smislu 47. stav 2. ZKPBiH, a da se dokazi dostavljeni samo za sud ne dostavljaju odbranama osumnjičenih zbog mogućnosti ugrožavanja ciljeva istrage, o kojim dokazima su osumnjičeni i njihovi branioci obaviješteni. Vijeće je istaklo da su odbrane osumnjičenih bile upoznate s dokazima u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i sa sadržajem dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja. Nadalje, na održanom ročištu osumnjičeni i njihovi branioci bili su upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je Tužilaštvo prilikom obrazlaganja prijedloga za produženje pritvora istaklo da dokazi nisu dostavljeni odbrani, ali da su u prijedlogu interpretirani na način da se ne može ugroziti cilj istrage, a da odbrane mogu na dovoljan način biti obaviještene o postojanju osnovane sumnje. Dakle, u konkretnom slučaju Sud BiH svojim postupanjem nije prekršio pravo na odbranu osumnjičenih, naročito kada se ima u vidu, a što jasno proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, da je sudija za prethodni postupak prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva cijenio sve dokaze, uključujući i one koji odbranama osumnjičenih nisu dostavljeni, s ciljem donošenja zakonite i pravilne odluke.

46. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da su uz prijedlog za određivanje a zatim i produžavanje pritvora dokazi bitni za ocjenu zakonitosti pritvora dostavljeni Sudu BiH, kao i da se radilo o dokazima u odnosu na koje je zbog istrage apelantovom braniocu uskraćen pristup. U obrazloženjima osporenih rješenja pojedini dokazi su interpretirani, te je na osnovu njihove ocjene, pojedinačno i u uzajamnoj vezi, Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b), i c) ZKPBiH. U tom smislu, apelant je imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenog rješenja o određivanju i produžavanju pritvora izjavi žalbu u kojoj je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim vijećem koje je nadležno da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu lica koje je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba).

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produžavanju pritvora sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svim osporenim rješenjima dao iscrpnu interpretaciju člana 47. ZKPBiH, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja standard obavještavanja zadovoljen. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje ni u ovom dijelu.

48. Također, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Također, kako je apelant ukazivao da mu je zbog produženja pritvora iz osnova člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH povrijeđena pretpostavka nevinosti (koju povredu, u čemu se ona sastoji, apelant nije dalje obrazlagao ni konkretizirao), Ustavni sud ukazuje da je u osporenim rješenjima jasno navedeno da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja koja proizlazi iz dokaza da je apelant počinio krivično djelo, te nigdje u rješenjima (a niti apelant na to ukazuje, osim paušalnog navoda) sud nije koristio bilo kakvu terminologiju iz koje bi se mogao izvući zaključak da je sud već ubijeđen u apelantovu krivicu. Stoga je ovaj apelantov navod paušalan i očito da je posljedica njegovog nezadovoljstva donijetim rješenjima. Dakle, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen za dva mjeseca iz osnova člana 132. stav 1. tač. a) b) i c) ZKPBiH.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH zbog kojih je apelantu produžen pritvor, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i sigurnost.

50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1689/22 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio