Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-22/21 (S. Č.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-22/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 22/21, rješavajući apelaciju Silvija Čelana, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Silvija Čelana.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 465616 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Silviju Čelanu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Silvije Čelan protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 465616 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Silvije Čelan zbog navodne povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Silvije Čelan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 465616 20 Rev od 10. studenog 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 465616 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 465616 14 Rs od 1. lipnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2570/20 od 14. listopada 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju broj AP 2682/20 podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 19. lipnja 2020. godine odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine – Sudske policije (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. svibnja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 11. do 27. svibnja 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja na odgovore 31. svibnja 2022. godine.

6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Apelant je 20. listopada 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 465616 14 Rs od 1. lipnja 2015. godine obvezana je tužena apelantu na ime novčanih potraživanja iz osnova radnog odnosa isplatiti određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

10. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je ukazano da se dosuđeni troškovi postupka sastoje od troškova za sastavljanje tužbe u iznosu od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu iznose od po 240,00 KM, uz pripadajući iznos PDV-a u iznosu od 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM obračunato prema Odvjetničkoj tarifi. Navedeno je da je odbijen zahtjev apelantovog punomoćnika za naknadu troškova odsustva iz ureda i troškova za korištenje osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški koji, prema mišljenju suda, a shodno odredbi članka 387. ZPP, nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka. Također je ukazano da se shodno stajalištu koje je zauzeto na Panelu za ujednačavanje sudske prakse i objavljeno u Biltenu Vrhovnog suda broj 61 putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda, jer je izbor odvjetnika u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obvezama pred sudom osobni izbor stranke. Dakle, stranka u slučaju kada za zastupanje ovlasti odvjetnika čije je sjedište izvan sjedišta suda, u pravilu, ima obvezu sama snositi troškove koji su njezinom punomoćniku zbog toga prouzročeni.

11. Apelant je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, te je Kantonalni sud 20. kolovoza 2015. godine primio predmetni spis na odlučivanje.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 465616 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz prvostupanjske presude od 1. lipnja 2015. godine.

13. Kantonalni sud je ukazao da je, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu putnih troškova njegovog odvjetnika, pravilno primijenio odredbu članka 387. ZPP kada je zahtjev odbio jer „nije bio neophodan za vođenje ovog postupka…, a shodno stajalištu koje je zauzeto na Panelu za ujednačavanje sudske prakse“. Dalje je navedeno da se putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda. Također je ukazano da se iznimno ovi troškovi mogu dosuditi ako su, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stajališta odredbe članka 387. stavak 1. ZPP, jer je izbor odvjetnika u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obvezama pred sudom osobni izbor stranke, pa stranka u slučaju kada za zastupanje ovlasti odvjetnika čiji je ured izvan sjedišta suda, u pravilu, ima obvezu sama snositi troškove koji su njezinom punomoćniku zbog toga prouzročeni. Dakle, te troškove u parnici koji, u načelu, nisu nužni (neophodni) stranka koja parnicu izgubi nije dužna snositi, uz iznimku kada na području sjedišta suda u danom momentu stranka nije mogla angažirati kvalificiranog punomoćnika za zastupanje (odvjetnika), što se cijeni uzimajući u obzir kako objektivne tako i subjektivne okolnosti. Prema tome, imajući u vidu vrstu i složenost predmetnog spora, te visinu vrijednosti spora, naveo je da se angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Također je navedeno da su neutemeljeni navodi o povredi prava na učinkovit pristup sudu i zabranu diskriminacije jer je apelanta u konkretnom slučaju upravo zastupao odvjetnik kojeg je apelant sam izabrao, pa je neutemeljen i žalbeni prigovor o povredi prava na izbor odvjetnika.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 465616 20 Rev od 10. studenog 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjskog rješenja od 19. lipnja 2020. godine.

15. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP, pa revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena. Također je naveo da u konkretnom predmetu nema osnove za dopuštanje revizije u smislu članka 237. stavak 3. ZPP (iznimna dopustivost revizije), jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je ukazao da je drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove odsustva iz ureda i za korištenje osobnog automobila, te ističe da mu ti troškovi pripadaju shodno članku 26. točka 5. i članku 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različito stajalište od stajališta drugostupanjskog suda u postupku osporenom predmetnom apelacijom, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je predmetni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nerazumno dugo trajao, tj. „šest“ godina, iako se odluka u konkretnom slučaju mogla i morala donijeti žurno. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju rješenja. Smatra da nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je 20. kolovoza 2015. godine primio predmetni spis na odlučivanje o žalbi, te da je osporena presuda donesena 19. lipnja 2020. godine, pri čemu treba imati u vidu broj predmeta s kojima su suci zaduženi, kao i vrstu spora. Smatra da apelantu osporenim odlukama nije prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

19. Općinski sud je naveo da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao osam mjeseci. Smatra da je prvostupanjska odluka donesena u razumnom roku, te da duljina trajanja postupka pred drugostupanjskim sudom ne ovisi o prvostupanjskom sudu. Također navodi da je dao obrazloženje u svezi s naknadom troškova postupka u svojoj presudi. Smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

20. Tužena je navela da nije bilo proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda, a u svezi s odlukom o troškovima postupka. Smatra da nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak po apelantovoj tužbi bio nepravičan, te da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predlaže da Ustavni sud podnesenu apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

22. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Član 31. st. 1., 2. i 4.

Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

24. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

25. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

26. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima.

27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

30. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda 65 0 Rs 465616 20 Rev od 10. studenog 2020. godine (navedeno rješenje Vrhovnog suda doneseno je 10. studenog 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 4. siječnja 2021. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom na to da u konkretnom slučaju revizija nije bila učinkovit pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 465616 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na to rješenje. Ustavni sud podsjeća, da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2682/20. Naime, navedeno rješenje Kantonalnog suda doneseno je 19. lipnja 2020. godine, a apelacija u predmetu broj AP 2682/20 je podnesena 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda glede povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredbi ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te da u konkretnom slučaju apelantu pripadaju troškovi odsustva iz ureda i troškovi za korištenje osobnog automobila.

37. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena apelantova žalba i potvrđena odluka o troškovima postupka iz prvostupanjske presude od 1. lipnja 2015. godine.

39. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pozvao na odredbu članka 387. stavak (1) ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka kojom je propisano da se uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te je obrazložio zbog čega se nisu dosudili troškovi odsustva punomoćnika iz ureda i troškovi za korištenje osobnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te je dao jasne razloge kako u svezi s utvrđenim činjeničnim stanjem tako i u svezi s primjenom relevantnih pozitivno-pravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje Kantonalnog suda nije proizvoljno.

40. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.), istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljnim i paušalnim. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nije utemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).

43. Također, Europski je sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne naravi (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore , aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Razdoblje koje se uzima u obzir

44. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 20. listopada 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 19. lipnja 2020. godine, kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka je pet godina i oko osam mjeseci.

Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većeg značaja za apelanta i koji je po zakonu žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

46. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

47. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao oko osam mjeseci od podnošenja tužbe, što se u konkretnom slučaju ne može smatrati nerazumnom duljinom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka donio tek nakon četiri godine i 10 mjeseci (računajući od dana kada je Kantonalni sud primio predmetni spis na postupanje po žalbi). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju pokušao opravdati dugo trajanje postupka, navodeći da treba imati u vidu broj predmeta s kojima su suci tog suda zaduženi, kao i vrstu spora. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao daleko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda, u postupku koji je po zakonu žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

48. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

51. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

52. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao pet godina i oko osam mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka donio nakon četiri godine i 10 mjeseci, a koji za to nije ponudio (objektivno prihvatljivo) opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

55. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge glede primjene relevantnih zakonskih odredbi, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

56. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-22/21 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio