Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4034/20 (E. H. i drugi)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4034/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4034/20, rješavajući apelacije Enesa Hasanagića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Enesa Hasanagića, Seide Ramić i Zinaide Samardžić podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 020229 20 Gž od 24.

septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enes Hasanagić (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti) iz Juelsinde, Kraljevina Danska, kojeg zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 6. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 020229 20 Gž od 24. septembra 2020. godine. Apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 4034/20.

2. Seida Ramić iz Bihaća i Zinaida Samardžić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu:

drugoapelantica i trećeapelantica ili apelanti), koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijele su 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu, također, protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 020229 20 Gž od 24. septembra 2020. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 020229 17 P 2 od 16. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 17 0 P 020229 17 P 2 od 7. februara 2020. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 4433/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista presuda Kantonalnog suda, te imajući u vidu da se predmetne apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 4034/20 i AP 4433/20 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 4034/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Seada Sarića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 18. maja i 8. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u periodu od 23. maja do 24. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. i 24. juna i 4. jula 2022. godine dostavljeni apelantima na izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužitelj je podnio tužbu protiv 21 tuženog, među kojima su i apelanti (u daljnjem tekstu: apelanti i ostali tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva. Apelanti i ostali tuženi su podnijeli protivtužbu protiv tužitelja radi predaje u posjed.

8. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 020229 17 P 2 od 7. februara 2020. godine utvrđeno je da je tužitelj na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva sa 1/1 dijela na nekretninama pobliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da se to pravo, po pravosnažnosti presude, a po tužiteljevom zahtjevu, upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev ostalih tuženih, drugoapelantice i trećeapelantice kojim su tražili da im tužitelj preda u suposjed predmetnu nekretninu, te su ostali tuženi i apelanti obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka, dok je zahtjev ostalih tuženih i apelanata za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi istaknuo dva tužbena zahtjeva u skladu sa članom 55. st. 1. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva dosjelošću ili građenjem sa 1/1 dijela na predmetnim nekretninama; da je u tužbi naveo da je zakoniti, savjesni i nesmetani posjednik predmetne nekretnine počevši od 1989. godine, na kojoj je započeo gradnju kuće 1990. godine, kada je bila živa tužiteljeva sestra Sabiha Delić-Sarić, koja mu je ustupila svoj suvlasnički dio od ½ usmenim darovanjem i dala mu saglasnost da na njenoj polovini predmetne nekretnine izgradi stambeni objekat koji je izgrađen 1996. godine. Općinski sud je istakao kako je tužitelj u tužbi naveo da su se u konkretnom slučaju očigledno stekli zakonom propisani uvjeti za stjecanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti, te na osnovu građenja jer je kod nadležnog organa Općine Bihać ishodio urbanističku saglasnost, te zaključak o ispravci rješenja o davanju urbanističke saglasnosti, a potom i odobrenje za građenje, zbog čega smatra da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti i građenjem, u skladu sa čl. 58. i 59. Zakona o stvarnim pravima. Općinski sud je, između ostalog, naveo da su apelanti u odgovoru na tužbu osporili tužbeni zahtjev i istaknuli da tužitelj nije vlasnik sa 1/1 dijela predmetne nekretnine, te da je nezakonit i nesavjestan posjednik predmetnih nekretnina, dok su protivtužbama tražili da im tužitelj preda predmetne nekretnine u posjed budući da su oni zakonski nasljednici iza umrle Sabihe Delić- Sarić, sve u smislu čl. 36. i 126. Zakona o stvarnim pravima.

10. Općinski sud je obrazložio kako je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je predmetna nekretnina u zemljišnoknjižnim evidencijama upisana kao suposjed, odnosno suvlasništvo tužitelja i Sabihe Delić-Sarić sa dijelom od po ½ svakoga od njih. Utvrđeno je da je prednik tužitelja i njegove sestre Sabihe Delić-Sarić (Osman Sarić) umro 30. jula 1986. godine; da prema rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda u Bihaću od 18. februara 1992. godine zaostavštinu između ostalih nekretnina predstavljaju i predmetne nekretnine na kojima su prema sporazumu (zapisnik od istog dana) za nasljednike proglašeni tužitelj i njegova sestra Sabiha Delić-Sarić sa dijelom ½, da su nasljednici na istom zapisniku izjavili da su se sporazumjeli o diobi tako da određene nekretnine pripadnu tužitelju sa dijelom 1/1, a da ostale neraspoređene nekretnine, među kojima su i predmetne nekretnine, pripadnu tužitelju i njegovoj sestri Sabihi Delić-Sarić sa dijelom od po ½ na kojim nekretninama je tužitelj napravio kuću. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj kao investitor 21. februara 1990. godine pribavio urbanističku saglasnost za sanaciju, dogradnju i promjenu namjene predmetne nekretnine, zatim 26. juna 1996. godine urbanističku saglasnost za izgradnju stambeno-poslovnog objekta u Bihaću na predmetnim nekretninama, 5. augusta 1996. godine odobrenje za građenje stambeno-poslovnog objekta na nekretninama pobliže označenim u tom rješenju, dok je 1. oktobra 2004. godine Služba za prostorno uređenje, katastar, imovinskopravne poslove Općine Bihać (koja je izdavala i ranija rješenja) ispravila grešku u rješenju od 5. augusta 1996. godine tako da umjesto nekretnina označenih tim rješenjem treba da stoji zemljišnoknjižna oznaka predmetnih nekretnina, odnosno nekretnine koje su predmet konkretnog spora. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljeva sestra Sabiha Delić-Sarić umrla 18. novembra 1995. godine; da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 9. maja 2016. godine utvrđeno da zaostavštinu iza umrle čine, između ostalog, i predmetne nekretnine na kojima se ostaviteljica vodi sa dijelom 1/2, na kojim nekretninama se za nasljednike proglašavaju tužitelj sa dijelom 2/9, te ostali tuženi sa određenim nasljednim dijelovima. Općinski sud je utvrdio da je protiv navedenog rješenja o nasljeđivanju tužitelj kao jedan od nasljednika izjavio žalbu, pa je Kantonalni sud rješenjem od 9. decembra 2016. godine djelomično uvažio žalbu, pobijano prvostepeno rješenje u odnosu na predmetnu nekretninu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak uz obrazloženje da je prvostepeni sud u obavezi raspraviti prigovor žalitelja da predmetne nekretnine ne ulaze u zaostavštinu (cijela ili dio), nakon čega će odlučiti o daljnjem toku postupka ili donijeti rješenje o nasljeđivanju i za tu nekretninu. Nakon toga, ostavinski sud je rješenjem od 19. aprila 2017. godine prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine iza ostaviteljice i tužitelja kao zakonskog nasljednika ostaviteljice uputio na parnicu protiv ostalih zakonskih nasljednika (ostalih tuženih) radi izdvajanja iz zaostavštine predmetnih nekretnina u dijelu koji odgovara njegovom doprinosu u povećanju vrijednosti imovine ostaviteljice.

11. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću (prvi tužbeni zahtjev), tako da o tužiteljevom drugom tužbenom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva građenjem nije ni odlučivao. Kako je ocijenio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je vlasnik predmetne nekretnine sa 1/1 dijela, Općinski sud je zaključio da je, samim tim, neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih kojim su tražili da se tužitelj obaveže da im preda u suposjed predmetnu nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj postavio (prvi) tužbeni zahtjev smatrajući da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao dosjelošću, ocijenivši da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je stekao pravo vlasništva dosjelošću u smislu člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Naime, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj bio u neprekidnom i nesmetanom posjedu spornih nekretnina duže od dvadeset godina počevši od 1991. godine na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 23. maja 1991. godine iza svog oca Osmana Sarića umrlog 1986. godine kada su on i njegova sestra Sabiha Delić Sarić proglašeni nasljednicima sa po ½ dijela. Općinski sud je naveo da je tužitelju njegova sestra usmeno dala svoju polovinu predmetne nekretnine, tj. zemljišta na kojem je tužitelj započeo gradnju kuće (stambeni objekat) tokom 1991. godine, i to na temeljima stare betonske štale za koju je urbanističku saglasnost pribavio 21. februara 1990. godine, a kuću sazidao, pokrio i postavio kompletnu stolariju tokom 1992. godine prije početka rata u BiH. Općinski sud je naveo da pri tome tužiteljeva sestra Sabiha za života, koja je umrla novembra 1995. godine, te apelanti i ostali tuženi nakon toga nisu tužitelja ometali u mirnom korištenju predmetne nekretnine, niti ga je ko smetao prilikom gradnje, niti mu je osporavao posjed, niti je bilo sporova vezano za korištenje i gradnju na predmetnoj nekretnini, kako su iskazali i sami apelanti i ostali tuženi saslušani kao parnične stranke. Općinski sud je naveo da je tužitelj završio izgradnju kuće tokom 1996. godine pribavljajući kao investitor sve potrebne dozvole koje mu također niko od apelanata i ostalih tuženih nije osporio. Dakle, tužitelj je nesmetano i neprekidno držao u posjedu predmetnu nekretninu počevši od 1991. godine pa do januara 2018. godine kao samostalan posjednik, čime je, prema ocjeni Općinskog suda, ispunjen jedan od dva uvjeta iz člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima.

12. U pogledu drugog uvjeta propisanog istim članom, koji se odnosi na savjesnost posjeda, apelant i ostali tuženi su istaknuli da je Sabiha Delić-Sarić, iza koje su oni nasljednici, suvlasnik predmetnih nekretnina sa ½ dijela na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza Osmana Sarića od 23. maja 1991. godine i da je ona upisana u zemljišnoknjižne evidencije sa ½ dijela, te da je tužitelj znao da nema pravo na posjed dijela od ½ predmetne nekretnine jer je sudjelovao u ostavinskom postupku iza umrlog Osmana Sarića i proglašen nasljednikom sa ½ dijela. Prema ocjeni Općinskog suda, nesavjesnost posjeda ne može proizlaziti iz okolnosti da je tužiteljeva sestra Sabiha Delić- Sarić upisana u zemljišnoknjižne evidencije kao suvlasnik i suposjednik predmetne nekretnine, te da je tužitelj znao da je ona suvlasnik jer je tužitelj usmenim dogovorom dobio od sestre njezin suvlasnički dio predmetne nekretnine prilikom započete gradnje predmetne kuće i bio uvjeren da je zemljište njegovo. Osim toga, Općinski sud je naveo da se tužitelj dugi niz godina ponašao kao vlasnik predmetne nekretnine, na kojoj je izgradio kuću (stambeni objekat) i nikada mu niko od apelanata i ostalih tuženih nije osporavao pravo vlasništva sve do januara 2018. godine, kao ni sestra Sabiha Delić-Sarić za svog života, a tužitelj je svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirao na očigled, tj. na predmetnoj nekretnini je izgradio kuću (stambeni objekat) u periodu od 1991. do 1996. godine i za nju dobio svu potrebnu dokumentaciju od nadležnog općinskog organa, a apelanti i ostali tuženi se za sve to vrijeme nisu usprotivili gradnji na predmetnoj nekretnini, kao ni kasnije. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti propisani članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a to je protek dvadeset godina savjesnog i neprekidnog posjedovanja, pa je stoga tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan (prvi zahtjev).

13. Općinski sud je zaključio da nije osnovan protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih jer nisu dokazali da je dio predmetne nekretnine čiju predaju u posjed traže njihovo suvlasništvo (član 127. Zakona o stvarnim pravima).

14. Pored toga, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan prigovor „neurednosti“ tužbenog zahtjeva koji su istaknuli apelanti i ostali tuženi, navodeći da osnov tužbenog zahtjeva može biti ili dosjelost ili građenje, te da se stjecanje prava vlasništva ne može tražiti istovjetno po oba zahtjeva budući da je tužitelj na pripremnom ročištu od 5. novembra 2018. godine postavio opredijeljen tužbeni zahtjev tako što je istaknuo dva tužbena zahtjeva, koji su u međusobnoj vezi, i to stjecanje prava vlasništva dosjelošću ili građenjem, a ti zahtjevi su povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom (objektivna kumulacija) shodno članu 55. ZPP-a.

15. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 17 0 P 020229 17 P 2 od 16. marta 2020. godine odbijen je prvoapelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj preda u suposjed predmetnu nekretninu. Općinski sud je u obrazloženju dopunske presude naveo da je u cijelosti raspravio tužbeni zahtjev, protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih, ali da je u izreci presude očitom omaškom propustio odlučiti o prvoapelantovom protivtužbenom zahtjevu, a u obrazloženju presude je cijenio sve dokaze i naveo razloge zašto je prvoapelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega je zaključio da je osnovan tužiteljev prijedlog za dopunu presude.

16. Odlučujući o žalbama apelanata i ostalih tuženih, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 P 020229 20 Gž od 24. septembra 2020. godine kojom je žalbe odbio, te prvostepenu presudu i dopunsku presudu potvrdio. Istovremeno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata i ostalih tuženih za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

17. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva i neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanata i ostalih tuženih, pri čemu je ocijenio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo pa su stoga svi istaknuti žalbeni razlozi neosnovani. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da osnovano žalbe apelanata i ostalih tuženih ukazuju da je tužitelj konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje prava vlasništva „građenjem, te dosjelošću“, a da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj pravo vlasništva stekao dosjelošću, pri čemu nema odluke o zahtjevu da je pravo vlasništva stekao građenjem. Međutim, u konkretnom slučaju se radi o pravnim osnovama stjecanja prava vlasništva, o čemu je prvostepeni sud dao svoje razloge, što je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.

18. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano ukazivanje apelanata i ostalih tuženih da tužitelj nije imao samostalan posjed spornih nekretnina kroz zakonom propisano vrijeme, da za svoj posjed nije imao zakonit pravni osnov, odnosno da je bio nesavjestan. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom 20 godina neprekidnog posjedovanja, naglasivši da je tužitelj nesmetano i neprekidno držao u posjedu predmetnu nekretninu od 1991. godine (nesporno je sada postojeći i objekat počeo graditi na ranije postojećoj izgrađenoj štali još prije rata u BiH, tj. 1992. godine) pa sve do januara 2018. godine (odnosno do zaključenja glavne rasprave u predmetnoj pravnoj stvari). Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužiteljeva umrla sestra tužitelju usmeno ustupila svoj suvlasnički suposjednički dio predmetnih nekretnina na kojima je tužitelj počeo sa izgradnjom objekta uz njenu saglasnost, te se cijelo to vrijeme ponašao kao vlasnik nekretnina, kako proizlazi iz provedenih dokaza. U tom smislu, tužitelj je kao investitor pribavio više različitih saglasnosti – dozvola, te je platio naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, koje sve dozvole i obaveze glase na njegovo ime, što, prema ocjeni Kantonalnog suda, potvrđuje da je samo tužitelj gradio predmetne nekretnine. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da tužiteljeva umrla sestra Sabiha Delić-Sarić, a niti apelanti i ostali tuženi kao njeni nasljednici nikada nisu osporili tužitelju pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, niti su preduzeli bilo kakvu pravnu radnju da bi ušli u posjed nekretnina ili eventualno spriječili gradnju tužitelja na tim nekretninama sve do podnošenja protivtužbe u predmetnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je dalje pojasnio da se tužitelj u odnosu na predmetne nekretnine cijelo vrijeme posjedovanja prema njima odnosio zaista kao vlasnik, pri čemu se savjesnost posjeda pretpostavlja u smislu člana 326. Zakona o stvarnim pravima, pa onaj ko tvrdi suprotno takvu svoju tvrdnju mora i dokazati, što apelanti i ostali tuženi provedenim dokazima u toku prvostepenog postupka nisu uspjeli. Također, Kantonalni sud je ocijenio da apelanti i ostali tuženi neosnovano žalbama ukazuju da tužitelj nije dokazao svoju savjesnost i zakonitost jer se savjesnost pretpostavlja pa je tužitelj nije ni morao dokazivati, već je dokazao savjesnost posjedovanja predmetnih nekretnina kroz period duži od 20 godina, u smislu člana 38. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovane žalbene tvrdnje apelanata i ostalih tuženih da se sve pribavljene urbanističke saglasnosti i druge dozvole tužitelja kao investitora ne odnose na predmetne nekretnine koje su predmet tužbe jer suprotno proizlazi iz zaključka o ispravci greške donesenog od Službe za prostorno uređenje, katastar i imovinskopravne poslove Općine Bihać od 1. oktobra 2004. godine.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije broj AP 4034/20

19. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Kršenje navedenih prava prvoapelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je iz konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva i same izreke prvostepene presude jasno uočljivo da redovni sudovi nisu donijeli presudu o tužbenom zahtjevu onako kako je tužitelj postavio, nego je prvostepeni sud odlučio o nepostojećem zahtjevu u postupku, a koje okolnosti Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi nije ispitivao. Prvoapelant smatra da sud nije ovlašten utvrđivati istinitost dijela zahtjeva, nego isključivo cijelog zahtjeva onako kako glasi, a to shodno odredbi člana 54. ZPP-a. Shodno postavljenom tužbenom zahtjevu i prirodi tužbenog zahtjeva za utvrđenje činjenica, a imajuću u vidu obavezu suda da odlučuje striktno u granicama tužbenog zahtjeva kako ga je stranka postavila, prvostepeni sud je bio dužan da u konkretnoj pravnoj stvari utvrđuje isključivo onu činjenicu čije je utvrđenje stranka tražila, tj. da utvrdi da li je tužitelj stekao građenjem te dosjelošću pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama, te da sud nije bio ovlašten da odlučuje o dijelu tužbenog zahtjeva ili da utvrđuje stjecanje samo po jednom pravnom osnovu kada je stranka tražila da se to utvrdi po osnovu oba istaknuta osnova stjecanja. Pored navedenog, prvoapelant smatra da je u konkretnom slučaju pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog očito proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, prevashodno dokaza saslušanja parničnih stranaka, gdje su redovni sudovi izmijenili i prilagodili iskaze parničnih stranaka kako bi ih sadržajem prilagodili potrebama tužitelja. Ističe da je tužitelj bio očigledno neosnovan posjednik, a da su redovni sudovi propustili da u konkretnom slučaju primijene odredbu člana 326. Zakona o stvarnim pravima, u vezi s odredbom člana 58. istog zakona, koji savjesnost posjeda propisuje kao obaveznu kvalitetu posjeda, bez čega stjecanje dosjelosti nije moguće, te je jasno da su redovni sudovi očito pogrešno primijenili materijalno pravo, što samo po sebi predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

II.Navodi iz apelacije broj AP 4433/20

21. Drugoapelantica i trećeapelantica smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, drugoapelantica i trećeapelantica smatraju da su im povrijeđena i prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 2. stav 3. i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

22. Povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno primijenjenom procesnom i materijalnom pravu. Ukazuju da je prvostepeni sud, protivno odredbi člana 7. ZPP-a, propustio cijeniti činjenicu kako tužitelj pred sudom nije iznio sve činjenice, te je protivzakonito pokušao ishoditi pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Smatraju da je prvostepeni sud povrijedio i odredbu člana 8. ZPP-a koja se ogleda u pogrešnoj ocjeni dokaza. Ukazuju i na povredu člana 191. stav 4. ZPP-a jer prvostepeni sud nije obrazložio odluku u smislu navedene odredbe. Također, smatraju da je Kantonalni sud „prešao“ preko iznijetih prigovora, a posebno prigovora pogrešne ocjene dokaza prvostepenog suda i formulirao obrazloženje koje ide u prilog obrazloženju razloga zauzetog stava suda.

III.Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da su apelacije neosnovane jer osporenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali apelacijom. Kantonalni sud je naveo da je o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, te je odluku donio u granicama tužbenog zahtjeva. Kako odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, Kantonalni sud je predložio da se apelacije odbiju.

24. Općinski sud je u odgovoru na obje apelacije, između ostalog, naveo da su navodi apelanata neosnovani i proizvoljni, te da je donio pravilnu presudu u skladu sa zakonom i na osnovu svih izvedenih i ocijenjenih dokaza.

25. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju broj AP 4034/20 naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. Ističe da nije osnovan prvoapelantov navod da je tužitelj svoj zahtjev opredijelio na način da se utvrdi da je „građenjem te dosjelošću“ stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama budući da je na pripremnom ročištu održanom 5. novembra 2018. godine postavio konačan tužbeni zahtjev koji glasi „utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću ili građenjem“ na predmetnim nekretninama, te da su se i prvostepeni i drugostepeni sud nedvosmisleno i jasno očitovali o tom prigovoru, koji je prvoapelant istaknuo i u apelaciji. Tužitelj je dalje naveo da prvoapelantovi apelacioni navodi, koji se odnose na primjedbe u pogledu ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja, ne predstavljaju osnov za utvrđivanje povrede konvencijskog i Ustavom zagarantiranih prava. Smatra da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, niti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom, što in concreto nije slučaj.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55.

(1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

(2) Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka, a sud ocijeni da isticanje takvih tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi doprinosi ekonomičnosti postupka.

(3) Ako sud, u slučaju iz stava 2. ovog člana, ocijeni da isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi ne doprinosi ekonomičnosti postupka, najkasnije na pripremnom ročištu donijet će rješenje o razdvajanju postupaka.

(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

(5) Zahtjevi se mogu, prema stavu 4. ovog člana, istaknuti u jednoj tužbi samo ako je sud stvarno nadležan za svaki od istaknutih zahtjeva i ako je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka.

27. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

b) Sticanje na osnovu zakona Član 58. stav 2.

Sticanje dosjelošću (2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

Član 127.

Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.

(2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3) Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.

Član 326.

Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

(2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

(3) Savjesnost i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati radnje sticanja ili izvršavanja posjeda.

(4) Savjesnost i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.

(5) Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na apelaciju broj AP 4034/20

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 020229 20 Gž od 24. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 24. septembra 2020. godine, a da je prvoapelant predmetnu apelaciju podnio 6. novembra 2020. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

U odnosu na apelaciju broj AP 4433/20

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 020229 20 Gž od 24. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnica drugoapelantice i trećeapelantice je primila 8. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti pobijaju osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz člana 13. Evropske konvencije, te iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, drugoapelantica i trećeapelantica smatraju da su im povrijeđena i prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini po zahtjevu iz tužbe i predaje u posjed predmetne nekretnine po zahtjevu iz protivtužbe, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

37. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačka 24). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

40. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je tužitelj dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u njegovu korist jer je dokazao da je on savjestan posjednik i da je predmetnu nekretninu držao u neprekidnom i nesmetanom posjedu duže od 20 godina. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude i dopunske presude Općinskog suda proizlazi da apelanti nisu dokazali da je predmetna nekretnina, čiju su predaju tražili u posjed, njihovo (su)vlasništvo u smislu člana 127. Zakona o stvarnim pravima, zbog čega je prvostepeni sud odbio njihov protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da im tužitelj preda u posjed predmetnu nekretninu. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je ovakve zaključke prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, odnosno da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na koje se pozvao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude pojasnio da je tužiteljeva umrla sestra tužitelju usmeno ustupila svoj suvlasnički dio predmetnih nekretnina na kojima je tužitelj počeo s izgradnjom objekta uz njenu saglasnost, da je kao investitor pribavio više različitih saglasnosti – dozvola, te se cijelo to vrijeme ponašao kao vlasnik nekretnina, a da mu pri tome njegova sestra za života, a niti apelanti i ostali tuženi kao njeni nasljednici nikada nisu osporili pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, niti su preduzeli bilo kakvu pravnu radnju da bi ušli u posjed nekretnina ili eventualno spriječili gradnju na tim nekretninama sve do podnošenja protivtužbe u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje, Ustavni sud zapaža da prvoapelant tvrdi da redovni sudovi nisu donijeli presudu o tužbenom zahtjevu onako kako ga je tužitelj postavio, nego je prvostepeni sud odlučio o nepostojećem zahtjevu u postupku, odnosno da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je stekao građenjem te dosjelošću pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja presude proizlazi zaključak tog suda da nije osnovan prigovor „neurednosti“ tužbenog zahtjeva koji su istaknuli apelanti i ostali tuženi, navodeći da osnov tužbenog zahtjeva može biti ili dosjelost ili građenje, te da se stjecanje prava vlasništva ne može tražiti istovjetno po oba zahtjeva budući da je tužitelj na pripremnom ročištu od 5. novembra 2018. godine postavio opredijeljen tužbeni zahtjev tako što je istaknuo dva tužbena zahtjeva, koji su u međusobnoj vezi, i to stjecanje prava vlasništva dosjelošću ili građenjem, a ti zahtjevi su povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom (objektivna kumulacija) shodno članu

55. ZPP-a. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud pojasnio da je u konkretnom slučaju tužitelj postavio (prvi) tužbeni zahtjev smatrajući da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao dosjelošću, ocijenivši da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je stekao pravo vlasništva dosjelošću u smislu člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se i Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude bavio istim pitanjem, te da je zaključio da se radi o pravnim osnovama stjecanja prava vlasništva, o čemu je prvostepeni sud dao svoje razloge koje je prihvatio i taj sud.

41. Suprotno navodima apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi cijenili njihove navode kojima su ukazivali da je u konkretnom slučaju pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog očito proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, prevashodno dokaza saslušanja parničnih stranaka, kada su redovni sudovi izmijenili i prilagodili iskaze parničnih stranaka kako bi ih sadržajem prilagodili tužiteljevim potrebama, kao i da je tužitelj protivzakonito pokušao ishoditi pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te su ove navode doveli u vezu s ostalim dokazima u skladu sa članom 8. ZPP-a i relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te dali obrazloženje zašto navedeno nije moglo utjecati na drugačiju odluku suda. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

44. Drugoapelantica i trećeapelantica smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da drugoapelantica i trećeapelantica nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su drugoapelantica i trećeapelantica imale mogućnost i da su koristile zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili navode drugoapelantice i trećeapelantice koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelante ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi drugoapelantice i trećeapelantice o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Nediskriminacija

45. Ustavni sud, također, zapaža da drugoapelantica i trećeapelantica smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se drugoapelantica i trećeapelantica nisu izjasnile u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirane, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirane u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da drugoapelantica i trećeapelantica, osim ovog navoda, u predmetnoj apelaciji nisu ponudile bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su u konkretnoj činjeničnoj situaciji i osporenim odlukama drugačije tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

Ostali navodi

46. U pogledu navoda kojima se ukazuje na kršenje odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 17/01, Ustavni sud, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano pozivanje drugoapelantice i trećeapelantice na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 43. i Odluka o dopustivosti broj AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

47. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da se garancije iz navedenog člana u suštini poklapaju sa garancijama prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, u pogledu navoda o kršenju prava iz člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da se garancije iz tih prava u suštini poklapaju s garancijama prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, o čemu se Ustavni sud očitovao u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim, pa nije potrebno da te navode posebno razmatra.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku kada su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili odluku o usvajanju tužiteljevog tužbenog zahtjeva da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i odbijanju protivtužbenog zahtjeva apelanata i ostalih tuženih kojim su tražili da im tužitelj preda u posjed predmetne nekretnine, u kojim obrazloženjima Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da su drugoapelantica i trećeapelantica imale mogućnost i da su koristile pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

51. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugoapelantica i trećeapelantica, osim navoda o povredi ovog prava, nisu ponudile argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su drugačije tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4034/20 (E. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio