Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-462/21 („MAJOP“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-462/21
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 462/21, rješavajući apelaciju koju je podnio MAJOP d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio MAJOP d.o.o. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 179360 18 Pž od 26. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. MAJOP d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Draženka Jurišić i Nina Ćulanić, advokati iz ZOU „Jurišić i Ćulanić“ iz Mostara, podnio je 9. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 179360 20 Rev od 11. novembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 179360 18 Pž od 26. februara 2020. godine. Apelant je 19. februara i 8. marta 2021. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 29. juna 2020. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 179360 18 Pž od 26. februara 2020. godine, a povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2175/20 od 15. jula 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je tu apelaciju odbacio kao preuranjenu jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP Parkovi Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Općinski sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili 7. i 14. juna 2022. godine. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor.
5. Apelantu su 17. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Općinskog suda i tužitelja na eventualno izjašnjenje.
6. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Tužitelj je 7. juna 2016. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi isplate novčanog potraživanja, a na osnovu vjerodostojnih isprava – izvoda iz poslovnih knjiga. Nakon zaključka Općinskog suda od 26. jula 2018. godine tužitelj je izvršni prijedlog uredio kao tužbu u kojoj je naveo da mu apelant nije platio naknadu za izvršene usluge odvoza i deponiranja smeća u periodu od 1. novembra 2014. godine do 31. maja 2016. godine. U odgovoru na tužbu apelant je osporio osnov i visinu potraživanja, istakao prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, te je naveo da iz računa tužitelja nije vidljivo na koji način i po kojoj cijeni vrši obračun naknade za odvoz smeća i po kojem osnovu, kao i da mu nisu dostavljani računi na potvrdu tako da ih nije mogao osporiti i istaknuti prigovore.
9. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 179360 16 Ps od 28. juna 2018. godine obavezan je apelant da tuženom za izvršene usluge odvoza smeća isplati iznos od 11.648,52 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po ispostavljenim računima preciziranim u presudi, kao i da naknadi troškove postupka tužitelju.
10. Nakon ocjene dokaza (koji su taksativno pobrojani i analizirani na str. 3–7. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da je apelant obavezan da tužitelju isplati potraživani iznos za izvršenu uslugu. Naime, u postupku je utvrđeno da je Grad Mostar, odnosno ranije općine na području sadašnjeg Grada Mostara, osnovao dva javna preduzeća za obavljanje komunalnih usluga (JP „Komos“ d.d. Mostar koji je u stečaju i tužitelja), kao i da je tužitelj u spornom periodu obavljao komunalne usluge za apelanta kojem je redovno ispostavljao račune. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužitelj jedno od društava koje je u skladu s odredbom člana 4. Zakona o komunalnoj djelatnosti osnovala jedinica lokalne samouprave za obavljanje komunalne djelatnosti. Na osnovu vršenja i obavljanja djelatnosti, u skladu sa članom 77. Odluke o komunalnom redu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odluka), tužitelj ima pravo na obračun i fakturiranje svojih usluga, kao i da štiti svoja prava pred nadležnim sudom. Dalje, provedenim dokazima je utvrđeno da preduzeće ALBA BH d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: ALBA), sa kojim apelant ima zaključen ugovor za odvoz otpada, ima pravo odvoziti samo sekundarni otpad (papir, PVC folija i konfiskat) koji ne predstavlja komunalni otpad.
11. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je preduzeće ALBA ovlašteni operater za upravljanje komunalnim otpadom, odnosno da nema ovlaštenje za zbrinjavanje komunalnog otpada, već je ovlašten samo za upravljanje sekundarnim otpadom i konfiskatom. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužitelj, u skladu s odredbom člana 77. Odluke (kojom je propisano da su svi vlasnici, odnosno korisnici stambenih i poslovnih prostora i privremeno zauzetih javnih površina dužni plaćati mjesečnu naknadu na ime prikupljanja i odvoza komunalnog otpada davatelju komunalne usluge), dokazao pravni osnov i svoju aktivnu legitimaciju. Dalje, sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke iz kojeg proizlazi da visina apelantovog duga prema tužitelju (ukoliko sud utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva – da je tužitelj vršio uslugu prema apelantu) iznosi 11.648,52 KM. Općinski sud je naveo da je nalaz jasan, urađen prema pravilima struke i da čini logičnu cjelinu s ostalom materijalnom dokumentacijom (računima tužitelja), te da stranke nisu prigovarale obračunu vještaka. Također, Općinski sud je istakao da je (suprotno apelantovim prigovorima) u postupku dokazano da je vršena usluga odvoženja komunalnog otpada, te je zaključio da je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazu apelantovog zakonskog zastupnika iz razloga što nije s dovoljnom uvjerljivošću obrazložio činjenicu da li je tužitelj za apelanta vršio sakupljanje i odvoz komunalnog otpada, dok je poklonio vjeru iskazu svjedoka D. B. iz kojeg proizlazi da je upravo tužitelj za apelanta vršio odvoz komunalnog otpada. Pored toga, sud je djelimično prihvatio iskaz svjedoka V. J. s obzirom na to da iz iskaza ostaje otvoreno pitanje ko je vršio odvoz komunalnog otpada za apelanta, dok je istakao da je za odlučivanje u konkretnom slučaju nebitno gdje su kontejneri tužitelja postavljeni, već je bitno da je tužitelj za apelanta izvršio ovu komunalnu uslugu. Općinski sud je, u skladu s odredbom člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastare potraživanja, pri čemu je istakao da je tužitelj 7. septembra 2016. godine (ispravno 7. juna 2016. godine) podnio prijedlog za izvršenje koji prekida zastaru u odnosu na potraživanja iz obligacionog odnosa tužitelja prema apelantu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na osnovu člana 4. Zakona o komunalnoj djelatnosti, a u vezi sa članom
77. Odluke i člana 262. ZOO-a, odlučio kao u izreci presude, dok je zatezne kamate odredio u skladu s odredbom člana 277. ZOO-a. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu člana 386. stav 1. ZPP-a.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 179360 18 Pž od 26. februara 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na sadržaj apelantove žalbe (izjavljene iz svih razloga predviđenih odredbom člana 208. ZPP-a) kojom prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, izvođenju dokaza, nepotrebnom vještačenju, te odluci o troškovima postupka i odluci o zakonskoj zateznoj kamati koja je u nekim slučajevima priznavana prije datiranih računa. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant nije imao primjedbi u vezi s provedenim finansijskim vještačenjem, zbog čega su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da provođenje finansijskog vještačenja nije bilo potrebno. Također, neosnovani su i apelantovi navodi da mu tužitelj nije dostavio Izvod otvorenih stavki na usaglašavanje iz razloga što je apelant na pripremnom ročištu istakao prigovor vezano za formu i čitkost Izvoda. Kantonalni sud je istakao da je apelant mogao prigovarati svakom ispostavljenom računu tužitelja (koji se dostavljaju običnom poštom), te da iz stanja spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o naplati naknade na ime izvršenih usluga koje je tužitelj obavio za apelanta (prikupljanje kućnog otpada), zbog čega je bespredmetno apelantovo pozivanje na neprimjenjivanje odredbe člana 4. Odluke. Kantonalni sud je naveo da je na području Grada Mostara osnovano više privrednih društava čija je osnovna djelatnost prikupljanje i odvoz kućnog otpada, te da je općepoznato da od završetka rata pa do danas, u dijelu grada koji je bio pod kontrolom HVO-a i gdje se nalazi apelantovo sjedište, navedenu djelatnost jedino i isključivo obavlja tužitelj. Osim toga, prikupljanje kućnog otpada je djelatnost od općeg interesa koju pored tužitelja obavlja i JP „Komos“ – u stečaju, dok preduzeće ALBA (s kojim apelant ima potpisan ugovor) ne prikuplja kućni otpad, već vrši prikupljanje sekundarnog otpada (koji nastaje kod proizvodnih privrednih društava u procesu proizvodnje – papir, karton i folija) koji će se dalje koristiti za određenu proizvodnju.
14. Kantonalni sud je naveo da je pogrešan apelantov stav da vještak finansijske struke nije mogao utvrditi postojanje apelantovog duga prema tužitelju iz razloga što vještak ispravno zaključuje „da je potrebno da sud utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva“, odnosno konstatacija vještaka da nije mogao utvrditi postojanje duga zasnovana je na tome što apelant u svojim knjigovodstvenim evidencijama ne vodi nikakav dug prema tužitelju (apelant nije knjižio račune tužitelja uz obrazloženje da mu tužitelj nije izvršavao usluge). Naime, vještak je pravilno naveo da će sud utvrditi da li je tužitelj pružao usluge apelantu, pa ukoliko utvrdi da jeste, da dug apelanta iznosi 11.648,52 KM, što je utvrđeno na osnovu uredne dokumentacije i vođenja propisanih evidencija od tužitelja. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, na osnovu kojih je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno utvrdio da je upravo tužitelj vršio usluge odvoza apelantovog kućnog otpada, dok je sam apelant dokazao da društvo ALBA nije prikupljalo niti odvozilo apelantov kućni otpad, za što je ovlaštenje imao samo tužitelj na području na kojem djeluje apelant. U vezi s tim je također ukazano da je apelant 5. decembra 2012. godine sa društvom ALBA d.o.o. zaključio ugovor o odvojenom prikupljanju iskoristivih materijala). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u posljednje vrijeme na području Grada Mostara osnovano više privrednih društava čija je osnovna djelatnost prikupljanje i odvoz primarnog (kućnog) otpada, ali da je općepoznato da još od završetka rata pa sve do danas, u dijelu grada gdje se nalazi i apelantovo sjedište, navedenu djelatnost jedino i isključivo obavlja tužitelj. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao logično obrazloženje, kao i da nije počinio povrede postupka, zbog čega je na osnovu odredbe člana 224. stav 1. tačka 2. i člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 179360 20 Rev od 11. novembra 2020. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 179360 18 Pž od 26. februara 2020. godine s obrazloženjem da revizija ne ispunjava cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Također, Vrhovni sud je, prema kriteriju uvjeta propisanih stavom 3. istog člana, ocijenio da odlučivanje povodom apelantove revizije ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te je istakao da apelant nije naznačio pravno pitanje u izjavljenoj reviziji.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da suprotno utvrđenju redovnih sudova nema zaključen ugovor o poslovnoj saradnji sa tužiteljem, niti tužitelj vrši bilo kakve usluge odvoza otpada za njega. Također, smatra da sud nije na jasan i nedvosmislen način utvrdio da mu je tužitelj pružao uslugu odvoženja otpada u utuženom periodu i na koji način je tu uslugu izvršavao. Dalje, apelant je ukazao da Kantonalni sud nije odlučivao o njegovim žalbenim navodima koji se odnose na bitnu povredu postupka od prvostepenog suda i pogrešnu primjenu prava, odnosno u presudi drugostepenog suda je izostalo logično i uvjerljivo obrazloženje o bitnim žalbenim razlozima, dok su paušalno i neuvjerljivo razriješena ključna pitanja za donošenje zakonite i pravilne odluke. Apelant je istakao da prvostepeni sud nije poklonio vjeru dokazima koje je izveo, dok je svoju presudu zasnovao na iskazu svjedoka kojeg je predložio tužitelj, kao i da su tužitelju zakonske kamate na pojedinim računima obračunate prije nego što je sam račun datiran. Apelant smatra da je Kantonalni sud odlučne činjenice podveo pod općepoznate (postojanje dužničko-povjerilačkog odnosa između stranaka) i pogrešnom primjenom čl. 7. i 123. ZPP-a teret dokazivanja prebacio s tužitelja na njega, odnosno da obrazloženje drugostepene presude na odgovara standardu (kriterijima) obrazložene i argumentirane sudske odluke. Apelant je mišljenja da su u konkretnom slučaju izostali argumentirani i na zakonu zasnovani razlozi ključni za rješavanje konkretnog spora s obzirom na to da ni sudovima nije jasno da li se u konkretnom slučaju radi o naknadi za pružene usluge ili o porezu koji nema pokriće u pruženim uslugama i apelantovim potrebama, već predstavlja nametnutu obavezu od jedinice lokalne samouprave s ciljem finansiranja javnih preduzeća. Pored navedenog, apelant je istakao da je Kantonalni sud imao proizvoljan i selektivan pristup jer je u konkretnom slučaju zauzeo različit stav od stava koji je, po istom činjeničnom i pravnom osnovu, zauzeo u svojoj Presudi broj 58 0 Ps 055178 13 Pž od 17. septembra 2013. godine kojom je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev istog tužitelja (s pozivom na odredbe čl. 13, 14. i 15. ZOO-a) kojim je tražio isplatu duga za izvršene usluge odvoza smeća. Apelant smatra da se takvo različito postupanje Kantonalnog suda odražava i na pravnu nesigurnost stranaka, što je u suprotnosti s kriterijima pravičnog suđenja.
II.Odgovor na apelaciju
17. Općinski sud je u odgovoru naveo da je brižljivom ocjenom svih provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kao i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
18. Tužitelj je u odgovoru naveo da u cijelosti osporava apelantove navode i da je u konkretnom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Tužitelj je ukazao na svoje navode koje je dao u predmetnom postupku pred redovnim sudovima, te je istakao da je kao javno preduzeće ovlašten za obavljanje komunalnih usluga (odvoza smeća) na području Grada Mostara.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 386. stav 1.
(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
20. Zakon o komunalnoj djelatnosti HNK („Službene novine HNK“ broj 4/04 od 8. juna 2004. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Kanton osigurava organizovano obavljanje komunalnih djelatnosti značajnih za Kanton.
Jedinice lokalne samouprave obezbjeđuju organizovano obavljanje komunalnih djelatnosti.
Komunalne djelatnosti mogu obavljati:
1.privredna društva koja osniva jedinica lokalne samouprave ili Kanton, 2.pravna ili fizička lica registrovana za obavljanje komunalnih djelatnosti kojima je odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave nakon provedenog javnog natječaja povjereno obavljanje komunalnih djelatnosti i 3.pravna i fizička lica na osnovu ugovora o koncesiji, (u daljem tekstu: davalac komunalne usluge).
Jedinica lokalne samouprave daje davaocu komunalne usluge na upravljanje i održavanje komunalne objekte i uređaje individualne i zajedničke komunalne potrošnje.
Član 4.
Jedinica lokalne samouprave odlukom osniva privredno društvo.
Odlukom iz prethodnog stava bliže se određuju djelatnosti kojima se vrši proizvodnja i promet proizvoda odnosno obavljanja usluga, prava i obaveza osnivača u upravljanju privrednim društvom, način finansiranja i cijene proizvoda i usluga.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 262. (st. 1. i 2.)
(1)Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
(2)Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.
Član 277. stav 1.
(1)Dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
22. Odluka o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Mostara“ broj 6/05 od 25. jula 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 77.
Svi vlasnici, odnosno korisnici stambenih i poslovnih prostora, kao i privremeno zauzetih javnih površina dužni su plaćati mjesečnu naknadu na ime prikupljanja i odvoza komunalnog otpada davatelju komunalne usluge.
Naknadu za prikupljanje i odvoz otpada utvrđuje davatelj komunalne usluge uz suglasnost Gradskog vijeća.
Kriterij za određivanje cijene iz prethodnog stava je:
- za fizičke osobe / stambeni prostor: broj članova obiteljskog domaćinstva,
- za pravne i fizičke osobe / poslovni prostor: namjena i veličina prostora.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 179360 20 Rev od 11. novembra 2020. godine kojim je apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelant koristio. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 179360 18 Pž od 26. februara 2020. godine, protiv koje je apelant podnio apelaciju broj AP 2175/20 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 27. aprila 2020. godine, a apelacija broj AP 2175/20 je podnesena 30. (ispravno 26.) juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenom odlukom odnosio na utvrđenje prava na isplatu novčanog potraživanja (za izvršene usluge odvoza smeća). Stoga, Ustavni sud ukazuje da je u pitanju predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
32. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
34. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda, konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je, primjenom relevantnih odredbi ZPP-a, Zakona o komunalnoj djelatnosti, ZOO-a i Odluke, apelant obavezan da tužitelju naknadi određeni novčani iznos na ime izvršene usluge odvoza smeća. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge o tome zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno zašto je pravilna odluka prvostepenog suda, donesena u postupku po tužbi tužitelja, te su dali iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Općinski sud je utvrdio da tužitelj (kojeg je u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o komunalnoj djelatnosti osnovala jedinica lokalne samouprave) obavlja komunalnu djelatnost i za svoje usluge (u skladu sa članom 77. Odluke) obračunava i dostavlja fakture korisnicima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud u predmetnom postupku proveo predložene dokaze, da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze i utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, koju odluku je potvrdio Kantonalni sud. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke također potvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda vezano za činjenicu da je tužitelj vršio uslugu odvoza smeća za apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da je tužitelj jedan od dva javna preduzeća koje je osnovala jedinica lokalne samouprave s ciljem obavljanja djelatnosti od općeg interesa (sakupljanje otpada) u dijelu grada u kojem se nalazi apelantovo sjedište.
35. Pored toga, Ustavni sud ističe da je slična pravna pitanja (tužba istog tužitelja radi isplate duga na ime usluge odvoza smeća) razmatrao u svojim odlukama AP 3941/19, AP 4328/19 i AP 2714/20 (vidi mutatis mutandis, odluke o dopustivosti Ustavnog suda br. AP 3941/19 od 11. marta 2020. godine, AP 4328/19 od 26. marta 2020. godine i AP 2714/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj nije utvrdio proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi, te je apelacije odbacio kao prima facie nedopuštene. Također, vezano za apelantove navode da je Kantonalni sud (po istom činjeničnom i pravnom osnovu) zauzeo različit stav od stava u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da se dostavljena odluka Kantonalnog suda ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga što je u ukazanoj odluci Kantonalnog suda (broj 58 0 Ps 055178 13 Pž od 17. septembra 2013. godine) tuženi imao zaključen ugovor o odvozu i deponiranju smeća s drugim preduzećem koje je u utuženom periodu za njega vršilo odvoz i zbrinjavanje otpada (smeća), što nije slučaj u konkretnom predmetu gdje je uslugu odvoza smeća za dio grada gdje se nalazi apelant vršio tuženi, dok je sekundarni otpad (papir, PVC folija i konfiskat) za apelanta vršilo preduzeće ALBA.
36. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju presudu zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, Zakona o komunalnoj djelatnosti, ZOO-a i Odluke, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
Pravo na imovinu
38. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od Općinskog i Kantonalnog suda, koji su dali detaljne razloge zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, Zakona o komunalnoj djelatnosti, ZOO-a i Odluke, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić